odmak
petak, 01.04.2011.
Sretno nam bilo
Nekidan je jedan od majčinih sinova prohujao kroz Split. Vidjeli smo se doslovno na pet minuta dok je čekao dokumente ili nešto slično.
-Hoćeš da popijemo kavu.
Krzmala sam.Željna sam ga, ali…
-Danas mi je Kant, kažem, -a težak je, ne bih izostala..
Smije se.
Pojela bih ga koliko ga volim.Ali nije red jesti vlastitu djecu. Treba ih pustiti u svijet. Oni su ljudi za sebe. Slobodni, ali mi majke, naročito mediteranske majke vezane smo za djecu skoro do kanibalizma.
Svašta mi pada na pamet . Njemački idealizam- filozofski pravac, hop vidi ti Nijemcima su krivi i njihovi filozofi. Nije dovoljno biti dobar i raditi dobro iz razloga jer si po naravi dobar, nego sve to treba raditi iz dužnosti prema dužnosti.
Radi prema dužnosti iz dužnosti.- Kantovo.
Tek onda to nešto vrijedi.
Jadni Nijemci. Nije čudo da su slušali, iako postoji nešto što se zove i ljudska savjest, ali opet sve prema zakonu.
Neću zamarati filozofijom i poslušnim Nijemcima, jer oni to jesu. Tko zna kako bi povijest dvadesetog vijeka izgledala da su Nijemci manje poslušni. Ili kako je Canetti rekao da im nisu oduzeli vojsku i egzercir u prvom ratu. Nijemci vole stupati, a vole i uniformu, bilo koju, Stupaju uspravno, strojevim korakom. Canetti ih je uspoređivao sa stupajućim šumama.
Kao što uz Engleze veže kapetanski poziv i more.
Obožavam Canettija, iako nije lako sa tim općim usporedbama za cijeli jedan narod. Tko zna da je živ i da smo mu predmet interesa (ne znam zašto bi mu baš bili važni, ali meknimo na primjer) što bi rekao o nama. Imali smo mi već Tomašića koji se bavio dinarskim i ravničarskim tipovima, ali nije uzeo je u obzir sto i jednog Dalmatinca.
„Čini se da je i historijski i sociološki utvrđeno, da su postojala dva različita tipa seoba onih etničkih skupina, koje su formirale hrvatsku sredovječnu državu: jedno su bili poljodjelci zadružno organizirani, koji su etnički i ekonomski osvajali ove krajeve, a drugo su bili pretežno stočari sitne stoke, organizirani u malim plemenima i manjim ratničkim skupinama. Jedni s drugima su formirali političke zajednice, koje su bile etnički pretežno slavenske i to ne samo u narodnim masama, nego i u vladajućim slojevima, što se najbolje vidi po imenima hrvatskih vladara.“
Toliko Dinko Tomašić.
Mi smo ipak nešto drugo. Mislim mi Dalmatinci. Nismo ni ravničari ni dinarsku tipovi. Kao da su nas zaboravili.
Malo istina smeta lančić oko vrata i tu i tamo.., neću u detalje…
Znam, znam , ne može se ipak tako razgovarati u globalnom svijetu, danas bi se reklo da je sve to politički nekorektno, a ipak promislite malo što karakterizira Italiju . Bel canto i način pjevanja. Kad su zadnji put pobijedili na onoj grozoti od eurovizije…, ako uopće više i sudjeluju, pa onda pasta, pizza, mortadela, pa i mafija. Neki američki glumci su u svakom filmu o mafiji preslik mafijaša.
Čak i latin lover. Pogledajte samo talijanskog predsjednika.
Ili Francuzi. Onaj mali vrapčić Edith Piaf, toliko željna ljubavi
A tek francuski filmovi. Slični kao jaje jajetu. Milion suvišnih rečenica i objašnjavanja . Misli koje čovjek nikad ne bi izgovorio glasno.
Ne znači da mi se ne sviđaju. Više volim europski film sa njegovim nesavršenostima nego američke filmove zrihtane do u detalje. Iako, ni tu nije sve tako sa svim tim filmovima. Amerika ima bogatu produkciju i puno redatelja europskog porijekla i puno svojih jako dobrih stručnjaka s tog polja, ali i puno demagogije koju sad već kužimo. O dobroj vojsci i tim stvarima. Kako rat i ratnici mogu biti dobri? Sve se događa u hipu. Svaki šušanj je smrtna opasnost. Smrt vreba i od djece. Drugi su to svjetovi nego toplina doma.
Svojevremeno u Vijetnamu pokazivali su nam zamke u koje su hvatali američke vojnike. Nije bilo šanse da prežive.
I obrnuto. Ona čuvena slika gole djevojčice opečene napalmom kako plačući bježi cestom- vidimo je u muzeju u Saigonu kojeg sad zovu Ho Chi Minh grad.
Jadni balzamirani sitni starčiću u mauzoleju u Hanoi (Vietnamski: Hŕ NŮi). Mrtvački žutog – bijelog lica. Vodič je gunđao da ga svake godine odnose u Moskvu na obnavljanje balzamiranja. –Koliko to košta ovaj jadni narod, tako je rekao. Kojeg su nas vraga uopće vukli tamo među one ozbiljne i stroge vojnike na mrtvoj straži? – Skinite naočale. Ne govoriti. Ne se smijati. Već sam se vidjela u Sibiru.
A prodaju sve što mogu. Malo je nedostajalo da kupimo privjesak za ključ sa likom mrtvog Ho Chi Minha.
Da, da filmovi.., ali i život. Šarene laže, pa ipak posljednji odgledani film 'Crni labud' dao je čovječici misliti. Vrlo kompleksna priča i kad se sve konotacije ostave po strani ostaje ta dvostrukost u jednoj osobi koju je nemoguće izdržati.
Više osoba u jednom tijelu. Ne mislim pri tom na shizoidne dijagnoze.
Mislim na nas. Na ovo jadno tijelo koje svega mora podnositi.
Ali evo i nešto mmmm.
