odmak
nedjelja, 20.03.2011.
Zašto se hihotala Rosemary Church?
Sjedim ponovo u školskoj klupi. Mirišu olovke, gumice, školska torba kao u stara vremena. Još su mi u nosu ti mirisi. I radost u srcu. Rođena sam da budem vječni đak. Nosim naramke knjige veće od mene.
U nekoj prodavaonici gospođa na blagajni, nije me vidjela, upitala je: Tko stoji iza knjiga?
I ja se pitam:Tko stoji iza knjiga?
Izborni predmet prof Akrapa nosi ime: Pojam Boga nakon Auschwitza
„…….Sa svečanim predavanjem pod naslovom ”Pojam Boga nakon Auschwitza” zahvalio se Hans Jonas za počast nagrade ……Univerziteta Tübingen, koja je, kako je ocijenjeno, ”dodijeljena čovjeku koji je razumno argumentirao u jednom opasnom vremenu propagirajući nužnost etike odgovornost”….“
Cijeli ili možda djelomični članak postoji na internetu. Vrijedno ga je pročitati (iako.., Jonas je u opravdanju Boga unio ogroman napor objašnjavanja o tome kako je Bog odlučio stvoriti svijet i iz bezvremenskog se spustio u prostor kojeg je stvarao i na neki način dobio i osobine stvorenog, ako sam dobro razumjela)
-Naslov sam preuzeo od Jonasa, kaže prof. Akrap. - Auschwitz je paradigma za ovo što će te slušati.
Vratimo se na tren u ono vrijeme Auschwitza i Holokausta.
„holokaust (grčki olokauston: "potpuno spaljen", od prefiksa olo i kauston, spaljen) (hebrejski: éŐĐÔ/šoa), jest žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se obično (za razliku od drugih tipova žrtvi) spaljivala cijela žrtvena životinja. Kod starih Izraelaca postojao je analogni obred spaljivanja cijelog janjeta (hebrejski olam kalil: uništenje ognjem).“
Naziv holokaust za stradanja Židova u nacizmu dao je Elie Wiesel, navodno je zbog konotacije kasnije žalio.
U knjizi Karen Amstrong : 'Povijest Boga' (Knjiga je izvanredna) postoji epizoda u konc. logoru kojoj je prisustvovao Wiesel. Dječak na vješalama dugo je umirao. Od okupljenih netko je upitao: Gdje je sada Bog, mislim da je Wiesel odgovorio. Eno ga u onom dječaku. Umire.
Bog poslije Auschwitza nije više isti Bog.
Židovski Bog; ja sam onaj koji jesam, Jahve je svakodnevno iz minute u minutu prisutan u njihovom životu. U Starom zavjetu spominje ga se 7000 puta. Židovi vjeruju u Boga koji štiti. Koji ih prati i štiti. Upozorava ih , prati ih kroz život, savjetuje ih . Razgovaraju s njim. Vjeruju mu. Ništa se ne događa bez Boga.
Ali u Auschwitzu ga nije bilo. Nestao je. Pustio je izabrani narod bez ikakve pomoći.
To nije više isti Bog. Čovjek ga više ne može gledati na isti način.
Može li se pomiriti Boga i zlo u svijetu?
Zašto zlo?
Netko je rekao: Što Bog ima s tim. Tu nije zakazao Bog, nego čovjek
Jasno je da teisti i ateisti ne gledaju događaje na isti način.
I teisti se međusobno razlikuju. Mi kršćani imamo Boga nade. Boga koji nas tješi onostranim gdje će sve naše patnje biti nagrađene. Židovi ga hoće ovdje i sad. Bog je djelotvoran na ovoj strani.
Sartre pak kaže: Moj je život je otok boli u moru ravnodušnosti.
Strašna konstatacija koja govori o očaju života koji završava smrću.
A, ono najvažnije što je čovječanstvu dano je Sloboda . Svima nama bez obzira na uvjerenja.
Sloboda, kakvog god vjerovanja bili je odgovornost prema vlastitom životu i životu drugih, ali i prema ovoj zemlji i čitavom svemiru.
I evo nas na apokalipsi Japana.
Strašna razaranja uzrokovana potresima i tsunamijem.
Tko je tu kriv?
Bog, kojeg odavno nema?
Gdje je opet Bog? Stradaju nevini, ali nevini su stradali i na kraju drugog svjetskog rata kad su na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki ,dogodilo se to 6. i 9. kolovoza 1945, baćena atomska bomba.
Zlo koje se može prepisati čovjeku, ali danas – sve ovo dane, a nažalost još nije kraj, prijeti opasnost Japanu iz djela ljudskih ruku- atomskih centrala.
Zove li se to ironija sudbine.
Teška sudbina jedne vrijedne i pametne nacije.
Atomske centrale na trusnom terenu za kojeg su znali jer ne trese se prvi put!?
Je li bilo drugih rješenja?
Ili su ta riješena prespora? Ne donose dovoljno brzo novac onim beskrupuloznim kojih je svijet pun, uključujući i našu zemlju.
Uz ove strašne tragedije naprosto je Bogohulno spominjati Keruma i njegovu nezajažljivost, ali mala ili velika zlodjela su ipak zlodjela.
I moje prvo i posljednje pitanje: Zašto se hihotala Rosemary Church?
Moj je odgovor ; zato jer Rosemary Church živi u zemlji koja živi film. Živi u virtualnom svijetu u kojoj stradalnici, potres i tsunami samo su događaji u nekoj računalskoj igri i nikakve veze nemaju sa stvarnošću.
To je za nju iz perspektive jedne nacije, koja se igra malog Boga, u kojoj su svi ljudi 'vrlo slobodni' i moćni, najmoćniji na svijetu samo holivudski film u kojem su ljudi igračke.
Možda smo mi ljudi uistinu igračke u nečijim rukama, ali smo igračke koje pate.
Svatko od nas pokušava promišljati zašto je to tako.
Zašto patnja, zašto zlo, zašto ovaj kratki život kojem dođe kraj?
