odmak
ponedjeljak, 14.03.2011.
U nadi spasa
Sve se mislim kako se iskopati iz krize svoje i opće. Pod opće mislim na domovinu Hrvatsku.
Mislim se mislim, a mogu mi se pridružiti i ostali mislioci.
Tko bi bio najjača stranka,među naših četiri i pola miliona stanovnika, kad bi se proleteri ove zemlje ujedinili, pitam se?
A, ne mislim na nesvrstane, niti mislim na nezaposlene – obične zgubidane koji samo štrajkaju jer ne znaju raditi, iako su im izmakli radno mjesto ispod ruku i nogu. Pa što da su ostali bez poduzeća i radnog mjesta. Neš' ti problema. Uništena poduzeća, ta dajte. Nisu ni vrijedila.. Otkupili su ih za kunu ili dvije. Sve po osam kao cijelu državu. Nisu vrijedila ni poduzeća ni radni narod. Sve te žene Kamenskog, Uzora i koga sve ne. . učinili su im uslugu da konačno počnu misliti poduzetnički i svojom glavom.
Koga briga što para za poduzetnike nema. Koga briga što najmanje pet puta moraš doći do malih šalterskih čuvara pečata da dobiješ prvu od onog mnoštva potvrda koje su ti potrebne da kreneš od početka.
I kad dođeš do kraja opet si na početku. (Ako vas zanima, a volila bih da vas ne zanima mogu vam iz vlastitih primjera navesti čekanja ispred raznih šaltera i držanja sjedećih malih moćnika koji gledaju kroz tebe i prezirno odbacuju razne potvrde i tvoja uvjeravanja da druge nema)
A htjeli su prodati i vodu. Čudim se da se Crkva pobunila. Na sreću se pobunila. Prodati našu vodu!!! Vodu, vodaricu sa krčagom na glavi. Najbolju vodu na svijetu. Aqua da spina ravno u ustašca. Ke gušti. Pola kugle ( i više) zemaljske nikad nije osjetilo to zadovoljstvo.
Štrajkali su, stupali su ti neradnici po Hrvatskoj. Sram ih bilo. Ali i ja sam stupala s njima, sram i mene bilo. Istina nisam baš koračala odlučnim korakom, jer me boli kuk i kralježnica, a bila sam, upravo tog trena u onom neodređenom i nesvrstanom stanju između radne žene i umirovljenice .
Umirovljenica- doprlo mi je do mozga strašna budućnost kopanja po kontejneru, jer cijela mirovina sa svim dodacima od 2.900 kuna i nešto siće otići će na režije, ako i to bude dovoljno.
I onda mi se pojavila ona čuvena žaruljica profesora Baltazara iznad glave i umirovljenički strojećek se pokrenuo.
Čekaj malo, kažem sama sebi.
Odbacila sam invalidska kolica.
Heureka, dreknula sam i drečim još.
Znam koja je najjača stranka danas u Hrvatskoj.
To smo mi umirovljenici. Milion i pol umirovljenica i umirovljenika, ženske i muške čeljadi. Neki su još u punoj snazi.
Mi vladamo ovom zemljom.
Umirovljenici domovine na umoru (pljuc, pljuc ne daj Bože) ujedinite se.
Zaboravimo pripadnosti raznim drugim strankama. Vladajućoj i oporbi ili nepripadajućoj
stranci međunarodnoj banci.
Zaboravimo lijevo, desno, gore, dolje, tranzicije i pozicije i pokažimo im.
Pokažimo i nama.
Napravimo plan i da vidiš svi bi nas slušali, a što bi me najviše veselilo bile bi mirovine, Dovoljno visoke, onako za koju kavicu, kazališnu predstavu, pićence, knjigicu, a bogme i za dnevnu novinu.
Nestali bi mali, samozadovoljni čuvari pečata iz naših života. Jahali bi mi trijumfalno sve do brze smrti, a koga zato više briga.
Ali pst, pst, sad već šapćem, među nama, jedini koji bi nam mogli pomrsiti račune su HSLS- i njihov predsjednik Darinko Kosor ako privoli gospodina Rohatinskog da mu se pridruži, a nadam se da neće. Pametan gospodin Rohatinski neće u politiku.
E, da je letit,
Znam ja i za onu tri Hrvata dvije stranke ili već tako nešto, ali opet se nadam.
U nadi spasa želim vam dobranoć.
