odmak

nedjelja, 06.02.2011.

Nema tu pomoći

Sinoć na partiji karata. Tridesetak godina, tu negdje, nas se petero sastajemo i igramo kvintilju, ili kvintulju. Zgodna je igra upravo za pet što joj i samo ime kaže. Quinta.
Povremeno, kroz prošlost, uskakao bi još netko od prijatelja, pa bi nekako svako malo netko pauzirao i kibicirao. BIlo je vrlo zanimljivih uskakaća. Jedan od njih svećenik, sad već pokojni I. C. Dragi prijatelj kojeg često spominjemo. Bio je vrlo žestok na kartama. Uvijek smo očekivali da će izletiti i koja psovka, ali začepio bi usta rukom. Takvi smo mi Dalmatinci. Više –manje. Od njega je ostala uzrečica: Nisi loše odigrala, ali… treba bit pametan.. .
Igra, naravno, nije samo igra. Prije i poslije, pa čak i toku igre, pričamo, govorimo o nama, o djeci o radostima, ali i o problemima. Prijatelj psihijatar ima dugogodišnju nesanicu i to ga cijelo vrijeme izluđuje. Od ove godine je u mirovini pa se ta priča još i pogoršala. Nema nikakvih obaveza koje bi ga koliko toliko činile spavati.
Gleda sve moguće tv emisije. Vjerojatno još i piše. Tu smo uvijek na lagano tajnovitom događanju. (izdao je jedan dosta zgodan krimić). Uglavnom obavještava nas što se u domovini i svijetu događa.
Šareno smo društvo. Dva bračna para i ja. Jedina koja po obitelji dolazi iz čisto desne priče.
Bilo je u bivšim vremenima raznih društava i moji su me prijatelji upozoravali da ne iskačem sa politikom , naravno ne na onaj moj način , kojeg bi danas mogla nazvati bivšim. U međuvremenu ja sam otvorila um i srce i za druge načine mišljenja, a oni, moji prijatelji kao da su okrenuli ploču.
U zadnje sam vrijeme daleko od žestokih rasprava, pa čak više ne bih mogla reći da me bilo čija politika specijalno privlači.
Posložila sam nekako stvari kroz vlastita i tuđa iskustva, knjige, čitala jedne druge, treće, četvrte, a ima ih mali milion što pismenih izvješća, što usmenih, dugo se već vučem kuglom zemaljskom, i došla sam do zaključka da čovjek jedino vlastitim primjerom može , ako ima dobrih potencijala u tom svom 'primjeru' na neki mali način, posve malecki utjecati na svoju okolinu. Danas više niti to.
Otkrića i događaji u Svijetu se vrte brzinom svijetlosti, a i brže, ako je to moguće. Čovjek zaostaje.
Svjetonazor mojih starih se izgubio.
I vaših starih, bez obzira kojem svjetonazoru pripadali.
Svijetom je oduvijek vladao novac, a ideali su služili samo da zamažu oči.
I tako sinoć u jednom trenutku… nešto sa tv koju, gleda jedan od sinova mojih prijatelja, izazvalo me da kažem: Nema tu pomoći.
To nešto, iskreno rečeno, sukob je između Viskovića i Jergovića.
Začudilo me ono što je rekao Visković jer uopće ne vidim razliku između svjetonazora Viskovića i Jergovića. Obojica žale za Jugoslavijom . Sukob je očito na osobnoj razini, kako već sukobi jesu, a onda se izvlače politike i slično tome da se zamaskiraju njihovi loši odnosi.
E, sad već vidim kako neki prevrću očima i smještaju me tamo gdje sam odavno smještena. Ali, budimo pametni kako bi rekao moj pok. prijatelj.
Prvo treba biti jasno da sve ovo govorim bez strasti. Sa odmakom. Samo činjenice. I iskustvo koje mnogi nemaju.
Možda ste zaboravili, ja nisam, izolaciju i napad na Sarajevo. Pa ono što je Jergović pisao i koliko je ružno napadao, kao da strah nije ljudska osobina, one umjetnike koji su za to vrijeme pobjegli iz pakla jadnog Sarajeva.
A kad je na kraju pobjegao i on više nije imao što reći. Nastao je muk i s njegove strane.
Ako to nije dvostruki kriterij onda ne znam što jest.
Osobno ne volim kako on piše, što ne znači da je loš pisac. Bilo je i drugih priznatih pisaca koji mi se nisu sviđali. Stvar je ukusa.
Ali, ne sviđa mi se kako u većini slučajeva nastupa Visković. Koga za to briga. Ja sam zadnja rupa na svirali koja se zove Balkan. Moje mišljenje očito nije ni meni važno.
Ali.., i sad ide ono veliko ALI zanimljivo je da sve to ide na račun Hrvatske. Jer istina je da si ustaša čim si Hrvat, čim se rodiš, ali četnik nisi. (Nešto slično, da si ustaša čim se rodiš je u Jergovićevom pisanju primijetila, i ona meni simpatična, vražica Vedrana Rudan, protiv koje se prpošni momci hrvatske kulture često žešće)
Četnik postaješ tek kad te Hrvati= ustaše izazovu. Pa ih napadaš. Oduzimaš im komad po komad teritorija, proglašavaš hrvatske branitelje zločincima iznuđenim priznanjima u srpskim zatvorima. Mali Hrvati rođeni kao ustaše primaju danas 'njihove' pjevačice i pjevače u vlastitu domovinu Hrvatsku. Sjetimo se tko je i što je sve pjevao za vrijeme domovinskog rata u Srbiji i što i koga smo široke ruke dočekivali, a mi mali Hrvati rođeni ustaše istovremeno branimo Tomphsonu (ne sviđa mi se njegova glazba, ali daleko je seoski rok od turbofolka, bar mislim) da pjeva u vlastitoj domovini.
Nije li Bata Živojinović već prošetao kroz Hrvatsku, a ja se još mogu sjetiti njegovih izjava.
Bilo je sinoć govora i o Loši, generalu kojemu je sad izišla knjiga. Ne znam što bih rekla. Sumnjivi su mi njegovi brkovi , ali je li sumnja u brkove i etiketa desničara od kojih se i sama ježim razlog da se ne povjeruje njegovom pisanju.
Nije li neobično da opraštamo Srbima i svim žaliteljima za Jugoslavijom, a ne opraštamo braniteljima i hrvatski nastrojenim ljudima.
Znam da smo razočarani. Prevarili su nas ti Veliki Hrvati koji nisu ustaše, oni su se rodili kao mala nevina poštena dječica… ali Bog i bogme naučili su varati.
Uvučeni smo pri tom i u igre velikih.
Uzmimo Bosnu i hrvatski narod u Bosni.
Prevareni i protjerani iz Posavine koja je sad unutar 'Republike Srpske'nove zemlje, činjenice koja je sad cementirana. Piše li Jergović o tome? Možda i piše samo ja to ne znam.
Ali Srbi su i u ostatku Bosne konstitutivan narodu, a u republici srpskoj nema ni jednog drugog konstitutivnog naroda ili?
Bosanci su većinski narod u Bosni, a što je s Hrvatima? Treći entitet?! Kako se brzo uvriježilo to ime. Entitet, enti maloga miša.
Ovo pišem, ali sinoć sam šutjela osim onog uzvika : 'Nema tu pomoći'. Sve su govorili drugi. Moji prijatelji koji su me svojevremeno ušutkivali.
Rekli su: Ima pomoći i nabrajali su ovo što ja vama nabrajam. Spominjali su i Ameriku kao prijateljicu, ali i moji stari su okupljeni oko radija i emisije Glas Amerike govori vam; Grga Zlatoper (Zlatousti, kasnije se govorilo da je udbin špijun. Tko će ga znati, svašta i ništa je moguće) vjerovali da je Amerika prijateljica i očekivali su onu trubu spasa dok si Indijanci plesali smrtonosni ples, koji su na kraju otplesali u mrak života u Americi.
Pit i to je Amerika. O tempora, o mores! Stvari se ponavljaju. Možda predugo živim.
A ipak, ostajem pri svom: Nema tu pomoći.

<	veljača, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv