odmak
utorak, 21.09.2010.
Duh vremena
Malo će se tko sjetiti filma „Sjaj u travi“ -Splendor in the Grass iz 1961
Uloge: Natalie Wood, Warren Beatty, Pat Hingle, Audrey Christie, Barbara Loden, Zohra Lampert, Fred Stewart Režija: Elia Kazan
Hrlili smo u kino i plakali. Cijeli problem je bio je li ona izgubila nevinost ili nije ( tako smo to tada doživljavali. Manje nam je bilo važna razlika u bogatstvu i slični srceparajući događaji)
To je bio duh onog vremena. Naš život tinejđerki se vrtio oko činjenice hoćemo li ili nećemo imati seksualni odnos ili ćemo se čuvati za prvu bračnu noć, ili već za nekog izabranog koji će cijeli život ostati s nama.
Poslije određenih godina ponovo sam pogledala taj film i iznenadila se koliko je to deplasiran problem i priča.
Ali, bila je u duhu onog vremena i malo tko je ostao ravnodušan.
Ovih dana su se na razne načine rasplamsale rasprave, pa i tu na blogu oko splitskog škvera (brodogradilišta) koji će po svoj prilici biti ugašen i 4000 ili nešto manje radnika naći će se na cesti.
U dvadeset godina u Splitu i u bližoj okolini izgubilo se nekoliko velikih socijalističkih poduzeća u kojima je u duhu onog vremena bila zbrinuta većina populacije na ovim prostorima. Malo po malo svi su nestali. Jugovinil, Jugoplastika, Dalmacija cement, Pomgrad, Monter, oko Željezare su još prijepori, a Brodogradilište je već jako dugo kost u grlu vladi.
Osobno žao mi je ljudi. Mislim da mi je Gustirna odgovorila: O ljudima se i radi i ja se s njom potpuno slažem.
Ali, vratimo se duhu vremena u kojima su ta poduzeća nastajala.
Moj je otac u duhu tog vremena nakon dvije odslužene zatvorske kazne (radi vražje politike) izašavši iz zatvora oba puta bio 5 godina bez građanskih prava, a to je podrazumijevalo i bez prava na rad.
Posao nije mogla dobiti ni naša mama, pa smo svi bili bez zdravstvenog osiguranja.
Četiri ljuda, a bilo ih je i više takvih, ali prema četri tisuće ljudi stvarno nije nikakva brojka, ali svaki je ljud ljud i patnje mu zato nisu ništa manje.
Upozoravam da svi nesretni i patnički ljudi imaju iste probleme bez obzira na nacionalni predznak , političku obojenost i mjesta stradanja i ne pada mi na pamet da im predbacujem bilo što, bilo kakvu pripadnost bilo kome.
Bili su bez posla, obitelji su stradale, ali sve je bilo u duhu onog vremena kako često čujem ljude koji su odlučivali o životu i smrti drugih ljudi.
Takvo je bilo vrijeme, kažu oni.
I tu završava svaka priča. Osude onih vremena nema.
I tko bi sudio vremenu. Što je uostalom vrijeme?
Jedan od ljudi iz tih vremena, koji nikad nije dobio otkaz, imao je dapače vrlo dobru plaću, a kasnije i penziju, a i ime mu se nalazi u enciklopediji, preveo je njemački izraz Wetterbericht (vremenski izvještaj) sa 'koji vjetar puše', tako je to shvatio, pa je napisao danas puše bura.
Što se može ? U svakom vremenu ima onih koji prepisuju magisterij.
Ali, takva su vremena bila.
Bit će još vremena. U suhe smokve, što drugo reći za one koji su nam u namjeri da nas ceo svijet razume, ukinuli one vesele uzlazne i silazne kvačke sa nekih slova pa bi sad trebalo objašnjavati da su vremena u ovom slučaju ona dugoročna vremena, a ne ovo kratkoročno sadašnje vrijeme
Kakav je duh ovog vremena?
Onaj koji je lep kao greh poslao je svoje radnike i službenike u mirovinu pa su sad na grbaći radnog naroda, a to znači i mojoj.
I još se dao birati, ali bir ovamo bir onamo nismo ga izabrali, pa to ulijeva neku nadu.
Jaše on uporno uzduž i popreko Hrvatskom. On i svi slični njemu koje mi glupani na svojoj grbači nosimo kroz ovaj svijet. Konji neće. oni su pametniji.
Uzalud trošimo novce na istrage njihovog djelovanja.
Uzalud nam trud. Mlađi, oni koji dolaze na krilima budućeg vremena naučili su lekciju.
Kradi, laži i varaj pouka je. Tko je jamio jamio zavija Wetterbericht tzv južni vjetar, rečeno široko.
A, mali bidermajrski Zagreb zatvoren u uske krugove gunđa i nestaje kao Vojnovićevi junaci iz one čuvene tragedije u tri dijela.
I ostali junaci nekih drugih gradova.
Pišem gluposti i sama se čudim pa ću se zaustaviti. budite pozdravljeni u duhu vremena.
