odmak
nedjelja, 11.07.2010.
Rado bih da sam drugačija
Lijepo druženje uz ručak sa mojom R. i B. M-om. Palamida na žaru ( istina električni roštilj, ali dobar) sa maslinovim uljem i puno limuna (nekako mi u zadnje vrijeme pada teško plava riba pa mi limun olakša tu težinu) i blitvom s krumpirima lešo. Uz to dobro vino i komadić čokolade na kraju. Tako mi paše.
I odlični razgovori. Isprepleli smo ta naša druženja kao neku vrst psihološke terapije koja nam je svima potrebna. Stradaju mame, ali tako je to. I moja djeca to najvjerojatnije rade, iako se trudim puno ih voljeti, ali prigovarala sam i još koješta pa sigurno nisu prošli bez trauma.
Ali ovaj put bila je riječ o knjigama, nekako smo krenuli na židovske pisce, posudila sama B. Cannetija, drago mi je da mu se svidio, pa smo tako došli do Izraela, Palestine i njihovog sukoba.
Godinama me iritirala židovska priča i mahanje holokaustom u svakoj prigodi, a kako ja sebe smatram sućutnim bićem koji sve razumijem ljutila sam se na sebe radi tih osjećaja pa sam dugo vremena proučavala sve o Židovima (inače volim način na koji pišu židovski pisci) i sad mi se čini da je holokaust fenomen kojem nema ravna .
I drugi su činili zloćine. Staljin i komunizam u Rusiji i pripadajućim državama satelitima poubijao je preko sto tisuća ljudi, ali to nije bila ciljani napad na samo jedan narod kao za vrijeme holokausta.
I B. se s tim slaže. Zapravo je on govorio o tome, a ja nisam imala što dodati jer odavno tako mislim.
Tako progonjeni- dvije tisuće godina bez domovine, prava meta za odstrel nešto je nepojmljivo i strašno.
Dala sam mu knjigu Amosa Oza zapravo njegovu autobiografiju 'Priča o ljubavi i smrti', koju je meni preporučio Ivan Šarčević, hvala mu na tome.
I sad taj ručak, društvance skupljeno na brzinu (ne podsjeća li vas to na I. Slamniga) trebali su biti moj sin i njegova A. tako sam planirala, ali kaže se čovjek snuje, a Bog određuje- u svakom slučaju jedan običan prijateljski ručak kod kojeg je čak i Lara bila dobre volje, pretvorio se u razgovor koji je iz mene izvukao misli i rečenice- iznenadila sam i samu sebe. Ne mislim da sam govorila nešto pametno, ali branila sam Židove.
-Čak opravdavaš i to širenje teritorija- pitao je B. nemalo iznenađen.
B. kao i cijeli misleći svijet ne može prihvatiti činjenicu da Židovi koji su toliko stradali sad to isto rade Palestincima.
Ne mogu ni ja. Rastužuje me Palestinska situacija. To traje predugo. Najprije njihov unutarnji sukob između muslimana i katolika, sad i sukob sa Židovima. Nešto strašno. Moj je jedan sin bio poslom u Palestini pa ih razumije. Ali, to su ona druženja među umjetnicima koji drugačije vide ovaj svijet nego ostali smrtnici kojima je blut und boden priča životna situacija.
-Ne, ne opravdam širenje teritorija, ali jesam li ja važna i je li to jedino širenje teritorija.
Nedavno se to dogodilo Bosni. Nastao je novi teritorij kako oni kažu entitet, ali vrlo brzo će taj entitet biti dio Srbije. Priča li se o tome. Vrlo malo i nikako.
Danas je petnaestogodišnjica Srebrenice. Takvo stratište u srcu Europe. Šećem jutros po Splitu. Lijepi dan . Poluprazno. Još se spava. Upravo po mojoj mjeri i sad, nažalost sam takva, pada mi na pamet pokolj u Srebrenici pred tih petnaest godina. Vrte mi se Mladićeve laži, gledali smo to na televiziji. Predajte se i slično i onda sedam tisuća mrtvih.
Ljudi koji nikad neće vidjeti ovaj lijepi Split.
Strašne smrti. Lovili su ih kao divlje zečeve (nije lijepa usporedba, ali tako su se ponašali i još su ponosni na to) po brdima Bosne. Starce, zrele ljude, mlade ljude, djecu iznad dvanaest.
Djecu iznad dvanaest!!?
O Bože oprosti nam svima jer ne znamo što radimo.
Ne mogu nastaviti. Jasna mi je potreba Židovskog naroda za domovinom. Inače su izgubljeni, uvijek nekome na meti.
Ne znam to objasniti B-eu. A možda sam preduboko ušla u njihovu povijest i samilost me ne napušta.
Ali slično osjećam i prema Palestincima, a tek prema Libanonu. Gdje je njihovo mjesto u cijeloj priči.
Ništa nije crno bijelo. Kako sve to riješiti? Mi ovdje na blogu nećemo riješiti nikad, a bojim se ni u prijateljskim razgovorima.
Čitajte Amosa Oza pa ćete bar čuti jednu stranu.
