odmak
srijeda, 30.06.2010.
Smrt na Neretvi
Danas se ne osjećam ni voljeno ni grljeno.
Jučer sam bila na jednom sprovodu u Hercegovini mladoj ženici ( bila je nekoliko puta više dana, pa i mjesec kod mene radi terapije u bolnici.)
Trudila se. Imala je jaku volju i želju, naročito radi dva maloljetna sina, ali nije uspjela ostati živa.
Sestra i ja odmah poslije posla sjele smo u auto i na sprovod. Pri tom smo se dogovorile naći sa rodicom čija je kćerka nedavno umrla od istog nesretnog karcinoma. Borila se više od deset godina i na kraju zbogom, adijo. Ostala također dva sina.
I problemi. Iako je naizgled sve u redu.
Djeca su dobra itd, itd, ali sad dolaze u pitanje naslijeđa-sve vrlo komplicirano i dodatno bolno.- Kao da već sama smrt nije dovoljno strašna, kaže moja rodica.
Slične razgovore(obiteljsko nasljeđe), na putu (On the Road ) vodimo sestra i ja. Prekidamo ih svako malo pokušavajući ostati smireni i sabrani, ali to je nešto što konačno treba riješiti.
Na samom sprovodu da ne kažem uobičajeno tuga i jad, eto govorim, ali još je gore. Obitelj pokojnice vrlo je složna. Puno sestara braće, djece , nažalost , moram tako reći povezana sam s njima vrlo bliskom vezom, vlastitim sinom, koji je tamo u onom redu među rodbinom.
Majka pokojnice s kojom sam već iz Splita razgovarala,a s kojom sam svojevremeno imala vrlo ružnih trenutaka, zagrlila me i plače. Njen sin (svojevremeno prema mojoj obitelji jednako neugodan) skoro me odgurnuo, doslovno je prosiktao- Ostavite je – u smislu nemojte je dodatno činiti da plače.
Cijela ta priča; Hercegovina, domovina mog pok. muža, krajolik, mjesto mog rođenja u Dolini Neretve vrača me slatko bolno u mladost koju bih htjela zaboraviti. Kao rana koja svrbi i prolazi, ali još je tu. Ni organizam koliko god mu smeta ne želi je pustiti.
Moja snaha do koje nisam mogla doći telefonom jer tuga mora biti još veća tuga, stoji u tom redu kao kraljica od Sabe, sad joj se uspijevam žalovati, dodatno me vrijeđa.
Moja istina sigurno nije i njena istina, ali gotova sam. Srce mi je u grlu i najradije bih i sama umrla.
Puno puta mi je predbacila: Vi ne znate međusobno razgovarati. Vaši su životi lažni. Izvana se držite kao da se ništa ne događa, a unutra…
Bemti odgoj u kojem su me učili šutjeti i neopterećivati okolinu (zato evo me s tim na blogu, kao da i to nije nepristojno). Nikad se glasno svađati, brojiti do 100 ako je potrebno, razumjeti svakoga, znati opraštati i sve to ne znam kako bi nazvala (moja pok. teta Marta, često citirana, znala bi reći: najgore ti je sve razumjeti), ali danas bi to nazvala potpuno van vremena jer mi živimo u neko staro doba gdje vrijede zakoni oko za oko, zub, za zub.
Popusti, odstupi je odgoj koji se zaboravlja. Gledam u nebo, negdje u daljini grmi, skupljaju se oblaci, ni nebo ne tješi.
Ceremonija je vrlo tužna. Svećenik govori dirljivo. Za pokojnicu jednostavnu i dragu dušu ne može se uistinu ništa ružno reći. Dapače samo dobro. Podnosila je tu bolest ne tužeći se. Okrenuta vjeri puno je molila. Umrla je tiho, ali govorila je: Ako je volja Tvoja.
Ne znam jeste li ikad prisustvovali pogrebima u Hercegovini. Ogroman je broj ljudi. Oni se uistinu drže zajedno. To olakšava obitelji.
Klapa, čini mi se iz Rogotina, sa svojim tužnim i neobičnim (mislim da sve to treba sačuvati, valjda to netko i radi)napjevima izaziva dodatnu provalu plača.
Tresem se i sad. Potpuno sam iscrpljena.
Svjesna sam da u dogledno vrijeme trebam obaviti par ozbiljnih razgovora, ali nemam za to snage.
Nema nikoga da mi kaže volim te i grlim te.
Oprostite na ovoj provali sentimentalnosti.
To je tako danas. Sutra je novi dan i sve će biti u redu.
