odmak
ponedjeljak, 14.06.2010.
Ne se rugati
Bacim pogled, kad imam vremena, na emisiju Romi u Europi. U djetinjstvu su me njima plašili, Sjećam se da su hodali mjestom i vikali kalais, kalais. Ciganke bi se s djecom spustile u dvorište djedove kuće i pitale da se napiju vode.
Lutalački narod u sred Europe. U Španjolskoj sam vidjela da drže kafiće, a u Francuskoj sam ih viđala na konjima.
Kad sam bila u Indiji odmah su mi pali na pamet. Ima toliko sličnosti. U pokretima. U očima i podočnjacima. Boji kože. Ta mala indijska dječica baš sliče na male Rome. Jedna djevojčica je skakutala, plesala i izvodila akrobacije da joj damo koji … čini mi se da su rupiji njihova valuta, baš kao mala cigančica.
Davnih godina u doba moje pobune protiv obitelji, vjere, naroda, protiv establishmenta vidjela bih kako sjedim otraga na ciganskim kolima i odlazim zajedno s njima lutati. Sjeća li se još tko onog krasnog filma: 'Cigani lete u nebo'. Je li bio ruski?
Sjećam se da su me glazba i neke scene oduševile.
Naša je Zona pisala o njima.
Glupo je spominjati dugi niz pjesnika, redatelja i ostalih koji su se njima bavili.
Ne znam zašto je pogrdno reći Ciganin. Zar to nije isto kao i Rom.
Poznati glumac Antonio Banderas,španjolac je također Rom.
Da imam mogućnosti kao neki super bogataši uredila bih život na kugli zemaljskoj na posve drugačiji način. Romi, Indijanci i mnogi drugi na neki način proskribirani narodi imali bi i u životu mogućnost živjeti svoj život na svoj način. Ne samo u filmovima, ali čovjek je općenito sebično biće kojeg ni prvobitno kršćanstvo, ali ni druga uređenja, rekla bih ni komunizam u ideji pa druge- islam je (prvobitni) bio izrazito gostoljubiva vjera gdje je putnik namjernik u kućama muslimana bio dostojanstveno i s pažnjom priman, ali ponavljam sebični čovjek gomila svoja bogatstva, razbacuje se kao da će vječno živjeti i malo razmišlja o drugom čovjeku kojemu treba nekad posve malo da bude sretan.
Uvijek sam mislila da bi Romima koji lutaju (iako su sve više stacionirani) trebalo napraviti domove, kučice po njihovim putovima, kao planinarima, gdje bi mogli prespavati, ugrijati se i krenuti dalje.
Puno puta sam rekla da sam utopistica, tu je bio neki komentar da me treba utopiti i naivka sam, ali nekako me boli srce kad vidim prosjake, beskućnike i lutalice i sve nas tvrda srca. Ne znam zašto nam je to srce dano. Za određeni broj otkucaja i što onda.
Gunđamo i ljutimo se. Prosipamo i ovdje riječi i riječi ljutite i pogrdne na ovoga i onoga i svatko nam je kriv, a što mi radimo da nam bude bolje.
Osobno, jako volim Split i Laru s kojom šećem po gradu i razgovaram, upravo radi nje s ljudima. Ali, možda i bez nje. Nigdje kao u Splitu ne možeš razgovarati sa nepoznatim ljudima i izmjenjivati plitke i duboke misli i da se potom raziđete sretni kao da je vama netko nešto dragocjeno darovao, ali kao da ste i vi onom drugom nešto darovali. Često puta čujem: Baš vam hvala na ovom razgovoru. Možda je cijeli mediteran takav, ali ta se dobra volja širi pomalo i po ostalom svijetu, koliko primjećujem.
Svi su ljubazniji, čak i Nijemci, osim manekenki- ne znam zašto im treba ona ozbiljnoća i prepotencija.
Uopće ne znam zašto ovo pišem. Inače me u posljednje vrijeme preplavljuje ljubav prema svijetu svake vrste- živom neživom, nevidljivom, čak i prema zločestima i zločincima. Bude mi ih žao. Kao da se moraju bezbroj puta roditi da shvate da je nesebična ljubav najveće blago. Zapravo jedina bitna.
Da naivka!?
Kako god, baš me za tu naivnost briga. Me ne frega. Važno je da se osjećam dobro.
