odmak
petak, 11.06.2010.
Mujina izjava : Nekad je svega bilo.
24. srpnja 1988
Ukrcani: Mia, Željko budući Kanađanin i njihova curica Željana, sin njihovog prijatelja dječak Oleg, ja , mali od palube, posljednji bijednik na ovom brodu, moj najmlađi sin signore Conte, te gospođica Marta od Kuletovih, moja nećakinja. O Bože moj tu je i neizostavni Kapetan Ćičituk, zvani Riđa Brada, nema drvenu nogu, ako je tko što pomislio, ali sve ostale, koje god hoćete ili možete zamisliti, osobine ima. Što je najvažnije, on je sam uvjeren da je uvijek u pravu.
Sad je sve više uvjerenja da bi se brod trebao zvati: “Jedem malu djecu”.
Željko, budući Kanađanin kojemu je možda baš na tom putovanju pala na pamet ideja da se zauvijek odseli u Kanadu, s rezignacijom komentira: “To je takva vrst putovanja. Ja sam pripravan.”
On strpljivo podnosi pitanja: “Molim smijem li znati..? ” Čak i odgovara na njih.
Navečer djeci priča priče. U svakom slučaju djeluje umirujuće na Kapetana kojem svako malo dlake brade, kose i brkova idu u zrak.
Evo kako to izgleda:
Doručak. Mia: “Oleg, hoćeš li malo sira..? ”
Oleg: “Smijem li znati kakve vrste sira nudite na ovom putovanju?”
Mia ostaje bez riječi, ali poslije nekog vremena uglavnom šutljiva Željana kaže:
“A zašto na ovom putovanju nije ponuđena gorgonzola?”
Željko budući Kanađanin nas je, pred polazak, telefonski pitao može li sa sobom dovesti malog sina svojih prijatelja.
“Jedinac je”, rekao je.”Okružen odraslima. Učenje, glazbeni, jezici. Živi u posve umjetnoj atmosferi, a izvan je džungla. Mora se malo očeličiti.”
Naravno da nismo imali ništa protiv.
Ručak je protekao mirno, osim što s vremena na vrijeme signore Conte prošeta preko stepenica, jer njegovom finom njuhu, sluhu ili vidu nešto smeta, a stepenice zna se su ono zabranjeno mjesto čije korištenje izaziva bijes kapetana.
Dakle stvari stoje ovako: Olegova glavica izviri svako malo izvan unutrašnjosti i začuje se pitanje: “Molim smijem li znati pokraj kojega otoka plovimo?”
Ponekad bi pravilnije bilo pitati: pored kojeg otoka ovaj put, jer vjetra nema, plazimo ili milimo, jer je Jozefina K. jedrilica koja kako sam naziv kaže ide na jedra i motor je zabranjen osim u iznimnim slučajevima o kojima će kasnijim epizodama biti dovoljno riječi.
Budući Kanađanin obično odgovara odmah vrlo spremno bilo koje ime i Oleg zadovoljno odustaje od daljnjih pitanja i nestaje u potpalublju.
Signor Conte - u rastu krila i on za vrijeme doručka, ručka i večere i uopće u svim kritičnim situacijama ne dodirujući stepenice izlijeće van i zujeći oko vrata, prozora i svih mogućih otvora nastavlja dosađivati.
Gospođica Marta od Kuletovih se s vremena na vrijeme svađa sa svima za što uvijek pronađe neki samo njoj razumljivi razlog, ali ponekad je i u pravu. Pozira signor Conteu na neobičnim fotografijama. Neobičnim zato jer je kasnije na njima ne možemo naći.
Željana mirno i polagano reagira u stilu: Čuj ne moraš si zamarati mozak tim izmišljotinama.
Prvu noć uvala Osibova na otoku Braču. Sutradan odjedrili do Ščedra. Prespavali u uvali Čarnjeni bok.
Naša Jozefina K. nagnuta na bok sigurno i zadovoljno brodi morem. Na drugom boku sjede djeca. Smjeh, dječji glasovi, Budući Kanađanin i kapetan Ćičituk razgovaraju. Mia i ja čitamo. Vjetar je po mjeri. Spavanje u uvali Bufalo. Kanađanin upozorava, da slikar Lozica koji tu ima vikend kuću, nije ni malo gostoljubiv prema jahtama.
Slušali smo njega i njegovo društvo cijelu noć. Jedan ženski glas se svako malo glasno smijao. Dopirali su razno rani mirisi. Što se to kuha, pitala sam se glasno.
Kapetanov odgovor je bio: Vještičina juha. Signor Conte je naćulio uši i nije mogao cijelu noć zaspati.
No nisu nas na njegovu radost začarali i nije letjelo nikakvo kamenje prema Jozefini K. I mi smo bili sretni što smo izbjegli sve te vesele opasnosti. Osvanuo je prekrasan dan.
U Lumbardi smo vidjeli drvenu jedrilicu “Ljubicu”, brod za kojeg Miu i Željka vežu uspomene.
Jedrimo ugodno dalje ka Mljetu. Vjetar je po mjeri. Kao da smo ga naručili. Neprekidno nam je u krmu, umjerene jačine. Jedrimo sa spinakerom.
Rekli su nam iskusni, ako imamo panulu obvezno je riba za večeru. Vučemo je sad za sobom.
Kod jednog mijenjanja strane tanguna za špinaker signor Conte je uspio škotom spinakera zahvatiti moj kostim za kupanje i on padne u more. Rekli smo to je obiteljsko putovanje s mnoštvom kostima i ručnika po ogradi. Zajedno s najdražim kostimom koji tone i meni padnu krilca. Signor Conte se također rastuži. Dogovorimo se da ne govorimo nikome ni riječi. Budući Kanađanin je već izgubio dvije kape. Podnio taj gubitak dostojanstveno. Kostim je izgubljen i gotovo.
U jednom predahu, nakon stanovitog vremena Kapetan Ćičituk rutinski provjeri vuče li se što na panuli. On pojma nema o ribolovu, ali očito ni mi ostali, jer su nam kasnije rekli da panulu treba neprekidno popuštati i potezati. Jedan čovjek mora neprekidno biti zadužen za panulavanje. Naravno mi to ne radimo. Kapetan, dakle, provjerava.
“Opa”, kaže,”nešto je na panuli.”
Vuče sve brže. Svi smo oko njega. Brod vučen spinakerom leti provom u zrak, a od naše težine tone po krmi. Ništa ne primjećujemo. Zaneseni gledamo u panulu. I stvarno već se iz daljine nazire velika riba s velikim ušima.
“Čekaj”, kaže netko,”odakle ribi uši.”
Jest riba, nije riba. Na kraju pojavljuje se moj kostim za kupanje.
“Bar smo izvadili štetu što se tiče investicije u panulu”, kaže, a tko drugi nego kapetan.
Vrijedno je spomenuti otok Mljet i odlazak do Željkovog rođaka, koji sa ženom i dvoje djece ljetuje u improviziranom logoru, kilometrima udaljen od bilo kakve civilizacije i ljudi. Da bi se uopće došlo do njih treba sidriti u uvalici, ako bi se to moglo uopće nazvati uvalicom. Strme obale otoka zahtijevaju studiozno vijećanje muških članova posade. Bacamo sidra. Budući Kanađanin s konopima skače, pliva ka obali, pokušava ih vezati za oštre stijene. Sve izgleda neizvedivo iako su bar za sada valovi mali. Mi u brodu pokušavamo smiriti “Mrcinu”, kako od milja zovemo našu sigurno - brodeću Jozefinu K. Rođakova supruga također pomaže. Skače sa stijene na stijenu kao kakva divokoza i u meni izaziva divljenje.
Iskrcavanje zaslužuje snimanje. Mislim da je Englezima iskrcavanje u Normandiji bilo teže samo zato jer su po njima još i pucali. I poslovično spretni kapetan se, nenamjerno, našao u moru.
Jozefina K. razapeta s bezbroj konopa pokušava se otrgnuti. Pokušavam joj tepati. Razgovaram s njom.
“To je zbog tvoje sigurnosti”, šapćem da me ostali ne čuju. “Mi te volimo.”
Ostavljamo je.
“Ječi i plaće”, kažem Ćičituku.
On se okreće i promatra ju. Ja znam da on gaji nježne osjećaje prema njoj. Ipak ostavljamo našu dobru i pouzdanu Jozefinu K., da se bori s valovima i neslobodom. Ja sam sigurna da će nas čekati.
Logor u šumi. Tragovi mungosa koji uništavaju zmije, ali djeca su vidjela i zmiju pa tragove medvjeda, divlje svinje i cijeli zoološki iščezli svijet.
Sve je puno osa koje su se tu udomaćile, pa se na njih više nitko niti ne obazire. Kao pravi logor imaju i svoj vlastiti izvor. Došavši žedni s mora popili smo im hektolitre soka sa svježom izvorskom vodom. Čak je i signor Conte pio iako je netko od domaćina, po domaću ušao prstom u bokal i izvadio osu utopljenicu, na što su se njemu od raznih asocijacija raširile u muci oči. Čini se da je domaćin spašavao osu, nije mu bila namjera poštedjeti goste njenog uboda.
Proveli smo ugodnu večer ispraznivši im dobrano zalihe hrane. Htjeli smo im za uzvrat ostaviti barem kruh ali smo ustanovili da je pljesniv.
“Sve je u redu”, rekli su nam. “Sutra ćemo ga staviti u vršu.”
Povodom vrša i ostalih načina lova ribe. S kim god da razgovaramo svi znaju sve o lovu ribe. Svi ih love na sve moguće načine. Ništa jednostavnije od toga, ribe zapravo dolaze same, pa je na brodu potrebno samo imati tavicu. Kod nas je situacija posve druga.
Ponekad ukrcamo nekog od ribića, ali nešto je magično u svezi Jozefine K. i lova riba. Vrlo često i najveći ribići zakažu. Ali o ribama će još biti riječi.
Odlazimo na spavanje u sigurniju Sobru. Kod sidrenja spustili cijeli konopac u more. Jadan onaj tko bude izvlačio svih tih sedamdesetak metara sidrenog konopca i još petnaestak metara lanca sa sidrom.
Jutro je prekrasno, osim što još svi spavaju, pa posao oko izvlačenja sidra pripada kapetanu Ćičituku i meni.
Prvi put sam na Mljetu i ne mogu se nadiviti. Uistinu je prekrasan. Neobičan. Čini se kao neki zaboravljeni prostor daleko u provinciji koji se razvija ne slijedeći tehnologiju i brzinu dvadesetog stoljeća.. Kao da živi sam za sebe. Nismo stigli vidjeti jezera, što je prava šteta, ali naše je vrijeme uvijek ograničeno. Treba se vraćati. Ponovo jedrimo. Živo je čudo kako imamo i natrag povoljan vjetar. Žuri nam se. Križamo između Badije i nekih otočića. Kapetan mora za Zagreb. Promet je vrlo živ. Uživamo u vjetru i jedrenju, ali ipak treba pripaziti. Hidrokrilci jure pokraj nas, a s njima se nikad ne zna. Ćičituk i Željko tvrde da se kapetani hidrokrilaca redovito napiju i zalijeću u pomorske i nadmorske hridi.
“Do jednog su uspjeli slupati”, kaže ozbiljno budući Kanađanin. Kapetan Ćičituk kima ozbiljno. Pučka u lulu a dim se nervozno diže u zrak ( ovo sam dodala samo radi ugođaja, jer kapetan Ćičituk ne pije i ne puši, uglavnom čini se da je bez poroka, a dim ili para ili što već jest obično mu se puše iz ušiju ).
Oprezni signor Conte postaje još oprezniji.
Konačno ulazimo u Korčulu. Pokušavamo se riješiti kapetana, ali doznajemo da nema nikakvog hidroglisera, putničkog broda ili trajekta koji bi u slijedećih petnaestak sati vozio za Split, a kasnije bi Ćičituku bilo prekasno. Plovimo dalje do Vela Luke, ali prije toga treba jesti. Djeca su gladna i nestrpljiva pa je potrebno negdje stati. S djecom je u pravilu ovako: Kad su na brodu u vožnji htjela bi što prije na obalu ili na kupanje. Kad smo zavezani uz obalu ne daju se na kopno ili su već nakon nekoliko trenutaka natrag na brodu živo se zanimajući kad ćemo isploviti.
Na pitanja ”Molim smijem li znati kad stižemo ili kad će večera?” netko spremno odgovara: “ U devet sati, dvadeset dvije minute i sedam sekundi.” Svi zadovoljno čekaju rečeno vrijeme i teško nama ako u devet sati, dvadeset dvije minute i sedam sekundi nismo tamo ili večera nije postavljena.
Poslije večere i dobrog vina obvezno završimo na filozofskim pitanjima, razmotrimo sve aspekte teškog života i posla i koliko dugo čovjek još može izdržati sve teškoće koje pred njega postavlja društvo i država. Gdje je izlaz? Možda Kanada ili neka druga zemlja?
Tako sjedeći siti i dobre volje zaboravljamo da kapetan Ćičituk mora u Zagreb, te propuštamo mogućnost njegova odlaska iz Vela Luke i odlučimo ploviti za Hvar.
Prva smjena ja i Kapetan. Vučem u kokpit svoju vreću za spavanje i udobno se uvalim u nju. Tu sam naravno da budem za ispomoć.
Djeca bi naravno isto tako cijelu noć željela sudjelovati i pomagati, ali vrlo brzo jedan po jedan nestaju u pravcu kreveta. U tri ujutro nastupaju Mia i Željko Ne znam što će oni raditi i kako će se ispomagati, jer sam se skupa s vrećom za spavanje otkotrljala do kreveta, dok je kapetan još u zraku počeo hrkati. U šest ponovo naša smjena. Ovog puta sam ja za kormilom, a Kapetan Ćičituk nastavlja spavati.
U Hvaru normalno nigdje mjesta za vezivanje, a Veliki Brod uplovljava. Iz straha da Riđobradi ne ostane i dalje na Jozefini K. djeca zdušno sudjeluju u njegovom iskrcavanju. Dodajemo mu za rastanak vrećicu za smeće i zajednički ga bacamo na metar od obale. Vidimo ga kako trči baciti smeće u kontejner i zadnji tren se ukrcava na Brod. ( Tu moram spomenuti kolonije smeća koje srećemo na debelom moru. Po svoj prilici sve smeće koje mi tako uredno skupljamo iz otočkih kontejnera završi ponovo u moru.) Vidimo ga na palubi, mašemo mu i doviđenja. Djeca su odahnula. Signor Conte sprema krila. Stižemo na Paklene otoke gdje se bacamo na doručak.
Mi odrasli žalimo za Ćičitukom, dežurnim čuvarem koncentracionog logora punog nestašne djece, jer smo sad mi u logoru, a oni nas drže na uzdi.
Nastavljamo jedreći prema Starom Gradu. Po dolasku budući Kanađanin Željko iskrcava čitavu menažeriju i ostaje sam na brodu udaljen od obale. Vidimo ga kako za kormilom Jozefine K., sretan, odlazi.
Iz raja tišine našli smo se u kakofoniji zvukova. Iz svakog kafića, restauracije, odmarališta, hotela dopiru zvukovi druge vrste glazbe. Zapljusnula nas je i vrućina. Uokolo nas grozna količina uređenog i našminkanog svijeta. Ruka mi instinktivno kreće kroz kosu.. Mogu zamisliti na što mi sličimo. Marta od Kuletovih je po ocu Staro Građanka. Pozdravljaju je na sve strane. Kupili smo hranu i djeci sladoled i odmah se nacrtali jedan do drugoga, po veličini kao pravi mornari na obali. Vikali smo, trubili, mahali zastavicama sve dok nas Željko nije spazio i pritekao nam u pomoć. Izvlačimo se iz Starog Grada, i hvala lijepa svim gradovima, ali jedva sam dočekala da se vratim u svoju oazu.
Spavamo u jednoj od uvala u samom zaljevu.
Sutra pravac Bol. Prolaz pokraj Zlatnog rata je uvijek impresivan. Već je podne. Maestrala i daskaša u izobilju. Izdaleka izgleda kao da se nećemo probiti kroz tu šumu šarenih leptira. Slika je prelijepa, ali poslovično zabrinuti signor Conte i ja smo na muci. A zapravo se i ne uspijevamo nositi s njihovim prelijetanjima. Popuštamo. Skupljamo jedra i uvlačimo se na motor. Daskaši su uistinu nerazumni. Kamikaze su prema njima nula. Dosta ih je koji nisu tako vješti i dorasli brzinama. No najbolji među njima nam zaustavljaju dah.
Šteta zbog nekih aktivnosti, da ih sve ne nabrajam, što čovjek stari.
Sidrimo na Zlatnom ratu. Djeca su došla na svoje. Konačno ih ne vidimo do kraja dana.
Zlatni rat je nedovoljno lijepa riječ za ono što rat jest. To obvezno treba vidjeti. Kupati se u čistom i prozirnom moru. Prošetati plažom. Popiti piće u restauraciji u šumici. Čovjeku je potreban tuš, ali hvala Bogu da ga na ratu nema. Rat takav kakav jest ne treba dirati. Vrh rata se pomiče ovisno o strujama i vjetru. Kopamo po pijesku i tražimo sretni znak rata. Kučica puža ili raka utisnuta na kamenčiću. Ja ga naravno nisam našla.
Htjeli smo ostati i sutra, ali na ratu je uz jaki vjetar ponekad teško sidriti pa odlazimo u uvalu Osibovu. S tom uvalom skoro svako putovanje započinje i završava. Pokušavamo je napipati po mrklom mraku. Konačno smo uplovili, iako je signor Conte uvjeren da je to neka druga uvala. Čak je i mali Oleg ujutro zapitao: “Molim, smijem li znati u kojoj smo uvali?”
Željana i Marta od Kuletovih su također bile skeptične, pa smo morali uložiti dosta autoriteta kako bi dokazali autentičnost uvale.
U Jozefinu K se kod ovog putovanja definitivno uselio virus nepovjerenja i nesigurnosti u koje mjesto trenutno uplovljavamo i gdje se to uopće sidrimo ili vežemo.
Sutradan je, nažalost, zadnji dan.
Vrtimo se između Šolte i Brača. Sidrimo u nekoj uvali. Sidro ne drži. Budući Kanađanin skače u vodu i zaranja. Premješta sidro, ali ono ponovo ne drži. Nekoliko puta ponavljamo manevar. On nikako nije zadovoljan. Ponovo baca sidro i tek na naš nagovor pristaje prepustiti sudbini brod, sebe i sve nas te nam omogućiti da se na miru okupamo i nešto pojedemo.
Kasno navečer Split.
* Možda je trebalo spomenuti cvjetanje mora i istanjeni ozonski omotač, ali ću tu temu ostaviti za neke druge, crne trenutke, kad ostarim preko svake mjere i više me baš ništa ne bude veselilo.
