odmak
ponedjeljak, 19.04.2010.
Katyn i istina
Nije lijepo što Josipović a, isto tako nitko iz Hrvatske nije otišao na pogreb u Poljsku. Osim svega to je teški gaf u diplomatskim odnosima, jer pok. poljski predsjednik Lech Kazacynski je bio na njegovoj inauguraciji.
No, nije samo diplomatski gaf. Ima tu , kad dobro promislimo svega što je upravo tipično za Hrvatsku i Hrvate.
U moje doba na sportskim terenima, naročito vaterpolu vikalo se sudac nema pišu, bacalo ga se u bazen, gađalo jajima i rajčicama.
Ne bi li isto tako danas trebalo reći: Hrvati nemaju muda.
Na komemoraciji u Jasenovcu konačno se našao sam vrh. Slažem se da je to potrebno, ali zar se nisu mogli dogovoriti da netko od njih ode u Poljsku, a drugi netko ode u Jasenovac.
Nema opravdanja u vulkanskim pričama. Postoje drugi načini putovanja, ali za hrvatske guzice ( pišem li ovo ja?) vrlo je nezgodan onaj grašak na dnu sjedalice automobila ili vlaka kojim se moglo putovati.
Vas mlade, a bojim se ni starije više sve te žrtve ne diraju i ne zanimaju.
Žalosno je utoliko što su mnogi mislili da se rat u Bosni ne može dogoditi, a ipak se dogodila jedna Srebrenica koju bi svi najradije izbrisali iz kolektivnog i bilo kojeg sjećanja.
Poljski predsjednik Lech Kazacynski sa suprugom, zajedno sa samim vrhom poljske vlade poginuo u zrakoplovnoj nesreći na putu da se pokloni žrtvama Katyna.
1943. je u avionskom udesu kod Gibraltara poginuo general Vladislav Sikorski, šef vlade u emigraciji tokom Drugog svjetskog rata, koji je već onda tvrdio da je zloćin u Katynskoj šumi napravljen sa strane Rusa, pa se njegova pogibija uvijek malo činila sumnjiva..
Naime, zločin u Katynskoj šumi napravili su Rusi 1940 god odmah na početku napada na Poljsku sa Njemačke strane, koja je u dogovoru s Rusijom dijelila Poljsku u samom početku kad su potpisali pakt o međusobnom nenapadanju. (tada se ni naši komunisti nisu bunili- buna dolazi tek kasnije kad su Nijemci napali SSSR)
Rusi su pri tom zarobili poljsku vojsku. Časnike i dočasnike ostavili sebi, a niže činove poslali u okupiranu Poljsku Nijemcima.
Poljska vojska bila je sastavljena od profesionalnih vojnika i unovačenih mladih ljudi svih mogućih zanimanja od liječnika, inženjera, civilnih pilota aviona i ostalih ljudi sa visokim školama. Govorilo se sam vrh poljske inteligencije.
U Kinu Tuškanac održana je hrvatska premijera filma „Katyn“, pretposljednjeg filma tog autora film prikazan upravo u vrijeme kada je ponovo aktualiziran pronalazak posmrtnih ostataka, pretpostavlja se Hrvata i Slovenaca, u rudniku Barbarin rov kod naselja Huda Jama blizu Laškoga u Sloveniji, a ta dva događaja imaju neke sličnosti. (ne spominjem Bleiburg iako je on u najnovijoj hrvatskoj povijesti jedno od najvećih hrvatskih stratišta, ali to bi otvorilo druga pitanja pa to ostavljam za neki drugi put.)
O Katynu se do pada Berlinaskog zida moralo šutjeti jer je ruska propaganda taj zloćin pripisala Nijemcima koji su u to vrijeme ionako napravili toliko dokazanih zločina da još jedan na njihovu dušu nije im mogao više škoditi.
Međutim Poljaci su znali tko je počinio zloćin.. Znao je i Zapad. Englezi, Amerikanci i ostali, ali zbog ionako loših odnosa sa SSSR-om nisu htjeli govoriti tko je zapravo počinio zloćin. (znala sam i ja. Nije meni lako)
Preporuka pogledati Wajdin film Katyn:
----„Katyn“ Andrzeja Wajde govori o likvidaciji poljskih časnika koji su nakon njemačko-sovjetske agresije na Poljsku 1939. izručeni Sovjetima. Nakon višemjesečnoga zatočeništva pogubljeni su u Katinskoj šumi u blizini Smolenska u zapadnoj Rusiji i na još nekoliko lokacija. Katinska šuma simbol je ne samo genocida nego i laži, jer je sovjetska propaganda pedeset godina (sve do 1990.) uporno nijekala odgovornost za zločin. Nalog za egzekuciju poljskih časnika izdao je osobno Staljin, a među ubijenima bio je Wajdin otac kao i ujak autora dojmljive filmske glazbe Krzystofa Pendereckoga.
Snimiti film o tom, za Poljake iznimno bolnu događaju, bila je zahtjevna zadaća. Već od prvih kadrova špice u kojima su kao tumači glavnih uloga navedene uglavnom žene bilo je jasno koji je filmski put Wajda odabrao.
Njegove junakinje strpljivo čekaju svoje muževe, očeve, sinove i nemoguće je ne osjetiti njihovu jezu dok iz zvučnika na gradskim trgovima slušaju čitanje popisa ubijenih nadajući se da njihovi najmiliji nisu na njemu. Ipak, teret tisuća žrtava mjestimice je odveć težak za „Katyn“, jer su svaka riječ i svaki pokret nabijeni značenjem koje filmsko tkivo ne podnosi uvijek s lakoćom te film povremeno otklizne u patetiku.
Ne čudi stoga da su najdojmljivije scene filma one u kojima slika preuzima primat – kaos zbjegova koji ne znaju kojim smjerom ići na početku filma i petnaestominutna završnica u kojoj je gotovo bez riječi prikazan sav užas bešćutne likvidacije. Odjavna se špica vrti u potpunoj, grobnoj tišini, u kojoj zvuk koraka posjetitelja koji izlaze iz dvorane daje sablastan ugođaj. „
Goran Ivanišević
KATYN I HRVATI! — kalafatić (neki komentar s interneta, ali potpuno provjeren i istinit)
Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku osnovao je prvi kriminolog i sudsko-medicinski i vještak u nekoliko država u Sjedinjenim Američkim Državama (Illinois, Iowa, Indiana...), prof. dr. Eduard Miloslavić, čiji su hrvatski roditelji bili koncem 19. st. iselili u SAD. Dr. Miloslavić sudjelovao je u međunarodnom povjerenstvu Crvenog križa koje je na svjetlo dana iznijelo zločin komunizma počinjen u Katynu kod ruskog grada Smolenska 1940. godine, kada je 1943. izvršena ekshumacija poljskih žrtava (više od 15 tisuća mučki ubijenih časnika i dočasnika poljske vojske koji su nakon njemačko-sovjetskog napada na Poljsku u rujnu 1939. bili pali u ratno zarobljeništvo Crvene armije). Po povratku iz Katyna prof. Miloslavić je u Zagrebu održao predavanje o zločinu komunizma u Katynu. Da su prijedorske žrtve istražene po svjetskim mjerilima ondašnje sudske medicine jamčio je i dvostruki mikroskop za uspoređivanje tragova na zrnu metka koji je prof. Miloslavić donio iz Amerike u Hrvatsku. Ugledna američka novinarka Agathe von Hausberger održala je za vrijeme rata na berlinskom radiju, za englesko govorno područje, predavanje o udjelu hrvatsko-američkog prof. Miloslavića u ekshumaciji katynskih žrtava. Na kraju rata se prof. Miloslavić spasio bijegom na Zapad, inače bi i on postao žrtva komunizma kao njegov kolega u Zagrebu, prof. dr. Ljudevit Jurak, kojega je istraživanje zločina komunizma u ukrajinskoj Vinici stajalo 1945. godine života. Naime, staljinistički režim maršala Tita zahtijevao je od uhićenog dr. Juraka da izmijeni izvješće o zločinu komunizma koje je sastavio na osnovi prethodne sudsko-medicinske obrade masovnih grobnica u Vinici. „Vojni sud komande grada Zagreba obavijestio je 30. kolovoza 1945. obitelj Jurak, da je njegovom presudom broj 86 od 9.VI. 1945. presuđen Jurak Ljudevit ...zbog djela ratnog zločina na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti...“ Po svjedočenju, dr. Jurak je sa skupinom drugih zarobljenih hrvatskih civila odveden u zagrebačke Gračane i tamo strijeljan. „Ratni zločin“ gospodina dra. Juraka sastoji se, dakle, u tome što je odbio ponudu od „druga“ suca-istražitelja novog crvenog režima da krivotvori vlastitu ekspertizu o žrtvama komunizma u Vinici. Dakako, tragalo se i za prof. Miloslavićem, o čemu svjedoči potjernica totalitarne OZNE, međutim, svjedok o zločinima komunizma već se nalazio u Beču, u odori časnika Američke vojske.
