Preporodismo se, moja radnja i ja (a mislili ste da naslov ima nekog smisla?!). Gotovo je! Nova bijela ploha osvijetlila je dodatno cijeli prostor, sve djeluje puno urednije. Nema više trunja po robi i strojevima, tra-la-la-la-la!



Sad slijedi čišćenje, pranje, preslagivanje, razvlačenje žnjora i ostalo. Neka, sve ću ja to. Uz ispunjavanje prijave poreza na dobit i rad po potrebi.

Vrijeme neko mutljikavo. Kiša malo sipi pa prestane, nije pretjerano toplo, ali izgleda da bura dolazi. Možda bude i bolje nego što sam mislila. Što se odlaska na ostavinsku raspravu tiče, sestra i ja dogovorile da ćemo svaka kod svog javnog bilježnika ovjeriti izjavu o odricanju od nasljedstva. I tik-tak, riješen problem putovanja, čuvanja djece i ostalih peripetija.

Svima vama želim ugodan i sadržajan produženi vikend. Radit ću u ponedjeljak bude li vrijeme povoljno za šetnju gradom, možda netko uđe i zada mi posla. Srdačan pozdrav iz Istre!!!

Kiša. Od sinoć baš cmolji. I izgleda da će ovakvo vrijeme potrajati do kraja pruduženog vikenda. Bljak.

I kako onda da te ne uhvati neko sivilo raspoloženja. Pa počneš o svemu i svačemu prebirati misli. Jutros pročitah da je dragoj lotosici preminuo tata. Opet tužne vijesti. Onda se sjetim svog taje i otvorim kutijicu s njegovim pečatnjakom, nosim je u torbi uvijek sa sobom. Prsten pokušavam zagrijati u ruci, gladim izlizano slovo ugravirano na njemu. Uskoro će tri mjeseca. Boli i sama pomisao na njega...

Za dva tjedna je zakazana ostavinska rasprava. Da i to prevalimo preko leđa. Mama je sad u sto muka, treba prikupiti svu dokumentaciju. Nije niti znala što sve treba, tek je jučer bila kod javne bilježnice. Mora u Kutinu po dokumente za vinograd. Savjetujem je neka nazove gruntovnicu, pita može li se eventualno faksirati zahtjev i poštom dobiti izvadak. Iz Rijeke tako dobivamo izvod iz matice rođenih za Potočnice. Možda se slično može i u Kutini, tko zna. Ili da joj bar pripreme izvod pa ga dođe samo podignuti a ne da visi cijeli dan tamo ili dvaput dolazi... Dragi i ja trebamo izorganizirati čuvanje djece taj dan. Vozit će me on, naporno je dvije noći putovati busom, a i košta. Molila sam da se termin dogovori oko podneva ili poslije, da možemo djecu otpremiti u školu. Za stariju Potočnicu mi nije problem ostaviti je cijelo popodne samu doma. Snaći će se i za ručak, podgrijati što treba ili naručiti pizzu. No, moram nešto smisliti za malenog cvrčka. Ako obje curke ostavim same doma, mogu se savršeno slagati a mogu se i posvađati. Onda obično mlađa nazove na mobitel, izusti nekoliko nesuvislih rečenica pa je pokušam smiriti i izvući razlog za ljutnju i plač. Pa treba riješiti situaciju. Ako tražim stariju na telefon, smrtno se uvrijedi ako misli da je nepravedno prozvana. Pa joj onda objasni da samo želiš čuti njenu stranu cijele priče... Probat ću zamoliti jednu mamu da poslije škole pokupi Potočnicu zajedno sa svojom djevojčicom i pričuva je dok se ne vratimo. Povezla bih mlađu s nama u Sisak, ali se dijete baš i ne voli vozikati, pogotovo šesto kilometara u jednom danu. Smislit ćemo nešto.

Fuj kiša. Propadaju planovi za šetnje, izlete, roštiljadu u dvorištu. Turista neće biti u nekom broju, odustat će ljudi zbog loše prognoze. Manje posla, manja zarada.

Danas očekujem majstore, da bace drugu ruku krečenja i završe posao. Da mogu vratiti sav namještaj na svoje mjesto i raditi normalno a ne ovako u poluneredu.

Dočekali smo sinoć Severinu. Stigla je koju minuticu prije deset. Već smo bili u niskom startu za povratak kući. Stigli smo oko pola 9. Na travnjaku ispred hotela Maestral pozornica, par šankova, dječje igralište. Stotinjak ljudi. Iz zvučnika brenči glazba, Gustafi. Sitna se dječica igraju, trčkaraju po travi. Temperatura ugodna, nebo vedro, zvijezde iznad nas... Seve je stigla iz mraka, u Tuaregu, pojavila se i zasjala na pozornici. Možete vi reći što god želite, ali ženska je mrak. Održala je koncert u trajanju od dva i pol sata, pjevala iz sveg glasa, plesala, skakala, šalila se na svoj račun, izvrsno komunicirala s publikom. Skupilo se dosta ljudi (nemojte me pitati koliko, ja sam žensko, i još k tome plavuša), iz šumaraka i hotela na prve taktove slila se raja na travu. Mi smo stajali u prvom redu. Potočnice se objesile na ogradu i nisu puštale do kraja koncerta. Evo nešto sličica, koliko se dalo napraviti malim digitalcem.




Svaka joj čast. Izgleda ko avion. Ima 34 godine. Tražila je u publici nekoga tko je rođen ´72, da se može usporediti s vršnjakinjom (baš tipično ženski). Sigurna sam da izgleda bolje od većine.

Nije jedina koja kasni, koliko koncerata nije počelo na vrijeme. A ona ima razloga da bude zvijezda, i neka kasni. Ne znam kakva je u kontaktu s novinarima, ali nama nije ništa glumatala. Dala je svu sebe u ta dva i pol sata. I onako, malkoc, drago mi je što nam je rođendan isti dan ;)) Kao da je djelić zvjezdane prašine pao i na mene samom tom činjenicom. Tko zna, kad narastem možda postanem njena osobna fotografkinja...

Oživjela Istra. Suho i sunčano vrijeme izmamilo brojne šetače i privuklo turiste. Talijani danas imaju praznik, premostili ga s prethodnim vikendom. Slovenci 27. imaju Dan upora proti okupatorju i slave Praznik rada 1. i 2. svibnja, po običaju spajaju praznike i dolaze u Istru. Večeras u Novigradu u 21 h besplatni koncert Severine (idemo, čekamo Seve do deset, ako ne dojde - nama ne bu pjevala). U petak Danijela Martinović i Džasmin Stavros nastupaju na stadionu u Stella Marisu, Umag. U akvatoriju Rovinja od 27.4.-2.5. održat će se jedriličarska regata. U Poreču 29.4.-2.5. Vinistra - Međunarodna izložba vina, vinarske opreme i istarskih domaćih proizvoda, te 30.4. Istria Terra Magica Bike, biciklistička utrka.

U Umagu 4.5. humanitarni koncert povodom desete obljetnice estradne karijere umaške pjevačice Novelle. Nastupa petnaestak istarskih pjevača, bendova i klapa. Trebali nastupati Gustafi, otkazali jer organizatori nisu htjeli platiti njihov razglas. Zanimljivo, skoro svaka zvjezdica nudila svoj razglas. Za »upola cijene«, kao zbog humanitarnog karaktera...

I neki Slavonci stižu, kažu da će se nogometati po Istri.

Bit će živahno, samo da vrijeme bude lijepo.

Došli su jutros, kao što su i obećali. Majstora komada dva. Od 8 do pola jedan radili, premjerili, iskrojili, stavili šine,



staklenu vunu, izolacijsku plastiku (štogod već je), uglavili gipsane ploče, ostavili mi jedan otvor da se vidi kamen i bacili prvu ruku gletanja.


Sad bacaju drugu ruku. Dobri su, ne mogu reći da nisu. Šute, rade, popili samo bijelu kahvu. JA upalila radio i pustila omiljenu radio postaju, pjevušili – znači da im se sviđa moj izbor. Počistili sve za sobom. Odgovorili na svako moje pitanje.

Zasad sam zadovoljna. I ne bila. Mislim da ću se preporoditi kad sve vratim na mjesto, a po stolu i glavi ne budu padali odroni kamenja. Sudeći po izolaciji, račun za struju će slijedeće zime biti osjetno manji.

Prije sezone čeka me još produbljivanje izloga. Malo mi je previsok, pa ćemo ga povećati prema dolje (kako sam to lijepo opisala! ;)) ). Posao je već odavno plaćen, još otkad su mi majstori gradili šekret u radnji. Tako da me ovi radovi ne koštaju ništa osim vremena, živaca i pića za majstore. Super, ha?

Imam još jednu želju što se uređenja prostora tiče, ali to će morati pričekati neka bogatija vremena. U časopisu za uređenje stana vidjeh pod jedne kupaonice preliven epoksidnom smolom.


Frajer si je poslagao riječne oblutke po cijelom podu i zalio to smolom. Imaš osjećaj da hodaš po površini vode. Prekrasan efekt. E, a samo tanki sloj smole izravnava postojeći pod i daje sjaj. To bih htjela još dati napraviti. Pod u radnji je kameni, s nekim mozaikom, efektan sam po sebi. No, raubanjem su pojavila hrpa rupica u koje mi upada prašina ili omiljeni mali šerafi. Smola bi popunila sve te rupice i dala sjaj. Kad smo se zadnji puta dragi i ja raspitivali o tom materijalu, cijena je bila ohoho. Kad se napokon odlučimo na zahvat, nadamo se i pristupačnijoj cijeni. No, o tom po tom. Ja imam novi zid, ej!

Bem ti majstore. U dvanaest-nula-nula zid je bio spreman. Pokriveni kompjuteri i ostala tehnika. Majstora neima. U pola jedan zovemo »koordinatora« i pitamo gdje je velepoštovani gospodin. I saznamo da je majstor njemu javio kako nikako ne može doći ni danas a ni sutra. U ponedjeljak u 8 je SIGURNO tu. A koordinator nama nije javio jer – kao – nije imao naš broj. A ima i moj i mužev i od radnje, seronja jedan. I ja opet ispadoh naivna, pa mislila da će sve biti kao što je obećano. Figu frišku!

Potočnica je s mažoretkinjama otplesala svoje na Sajmu cvijeća, tajo i seka je gledali:



Poslije ručka kompletna obitelj otišla na Sajam. Šetnica puna ljudi. Šarenilo, čak i mirisa ima. Ove godine su Sajam približili centru grada, nije više na parkiralištu sred zaljeva. I ljepše je, i kafići su blizu, pa raja gušta u suncu, bojama i moru. Evo malo sličica:





A poglečte ovu:



U ponedjeljak se javljam popodne, ak mi majstor dojde ujutro (živi bili pa vidjeli), sve moram iskopčat iz struje. Do čitanja.

Zahvaljujem se svima na dobrim željama. Dan mi je bio ispunjen dobrim raspoloženjem i smijehom. Sva sam si važna bila. Prvo me mama nazvala ujutro. Dragi me častio podnevnom kavicom u omiljenom kafiću. Dobila sam od Potočnica bombonijeru »Merci«. Nazvale su me dvije stare, dobre prijateljice. Zvao me kolega iz razreda. Zvala me bivša kolegica iz duty free shopa. Zvao me šogor. Sestra se udostojila napisati mi SMS poruku. Bogme, ne budem ni ja nju više zvala i pjevala »Sretan rođendan«. Onak, krivo mi je. Nit je bila na poslu, nit sam ja bila na poslu kad mi je čestitala. SMS. Dobro. Za nećakinje je to uobičajeno sredstvo komuniciranja. Moja mlađa nećakinja rođena je istog datuma. Onda ja nju nestrpljivo čekam da mi čestita i ja njoj. Ma, moram vam prepisati njenu poruku: »Ojla! pa sretan ti rođendan, draga moja mlada, zgodna, pametna teto! Svijet je dobio dvije divne osobe :-D«. Pa kak ne bih bila sretna! A tek vi... Bogata sam žena, koliko vas imam! Razgaliste srce ženi u najboljim godinama (već odavno)!...

Ovo jutro obećaje lijep, suh i sunčani vikend. Jutros je bilo nekih petnaestak stupnjeva, tijekom dana će nam vjerojatno preći dvadesetku. Moja velika Potočnica danas nastupa na Sajmu cvijeća. Sva je sretna i uzbuđena, prvi puta u životu nosit će najlonke. Dok je nastupala s juniorkama, nosile su se štrample, pamučne. Sad prelazi na »žabice«, kako ovdje kažu. I to najlonke u boji kože. Gore nose majice na bretele. Mlade dame, propupali djevojčurci.

Za danas mi se najavio majstor koji će mi srediti zid u radnji. Stiže u podne, do tada moram odmaknuti sve i poskidati sa zida. Radit će se cijelo popodne, u ponedjeljak je najavljeno krečenje, i u srijedu bi trebalo sve biti gotovo. Trebalo bi...

Sutra slijedi roštiljada u dvorištu. Trava ošišana, maslačci iščupani da dragi ne kiše. Kivi raste, bit će hlada ovo ljeto:



Uživajte u sunčanom vikendu! Ja hoću.

Danas navršavam 45 godina. Rođena u petak, u 23:45, nakon odgledanog filma "Gola Maya", s Avom Gardner.



Ispred mene je pismo, staro koliko i ja. Moj tajo pisao svojim sestrama, javio im da su dobile nećakinju. Na koverti još uvijek vidljiva adresa:



i pečat, na latinici i ćirilici, i dvije marke od po 10 dinara, s motivom Siska:



Pismo mi je poklonila teta za 18. rođendan. Milijeg poklona nisam dobila. Tada sam izgledala otprilike ovako:



Ovih dana? Dobro držeća, što god o tome mislilo onih troje koje me upoznalo. I sretna. Kuc-kuc-kuc, da ne ureknem.

Manča, u ovim krajevima. I ne merem se sjetiti kako se još može zvati... Hvala, studena, pametno djevojče! Bakšiš, trinkgeld. Yes!

Jučer mi čovjek ostavi ŠEST kuna manče. Ej, šest! Umjesto četiri, koliko je iznosio račun, ostavi mi papirić s Motovunom (čitali ste, jelte?!). Nis´ mogla sebi dojti... Svakog kupca i nekupca ispratim s osmijehom, i njega sam. Zažutili se moji zubi u svoj svojoj ljepoti...

Neko vrijeme sam radila u duty free shopu. Plaćalo se u markama i drugim stranim valutama. Nakon par mjeseci naukovanja kao prodavačica pelena, deterdženta, cigareta, pa ondak i televizora i videa, posadiše me na blagajnu. Pa sam vrtila nofce po rukama. Svakojake nofce. Imala sam divnog učitelja (kume, mah-mah!), koji me je uveo u svijet novčanica. Kako opipati, kako sortirati, na koji način vratiti, i najvažnije – gdje staviti manču.

Stranci bi ostavljali bar marku-dvije kao napojnicu. Nikad nisu uzimali kovanice manje od marke. Talijanci bi eventualno uzimali kovanice od 500 lira. A znalo se dogoditi da nam kupac ostavi i desetak maraka.

Po tadašnjim zakonima, duty free shopovi su se ugasili (osim onih na graničnim prijelazima poput Macelja – gdje sam bila instalirala svoj program, aha!) ali se stvorila mogućnost otvaranja specijaliziranog skladišta za nautičare. Pa smo se preselili u prostor tik do carinskog gata i opskrbljivali bogate jahtaše dijelovima za plovila, odjećom za plovidbu, reketima za tenis, parfemima za gospe, i cigarama i cigaretlinama.

Obzirom na nivo i potkoženost tih novih kupaca, nije ni čudo da su napojnice bile ohoho. Što smo radili s tim nofcima? Jednom mjesečno ili u dva mjeseca otišli bismo svi uđuture na večeru. Tad sam i imala prilike isprobati tartufe i birana vina. Gazde konoba su nas uvijek dobro nahranile i napojile. Bilo nas je uvijek bar deset, znalo se skupiti i dvadeset. I, koliko se sjećam, niti jednom nije trebalo ceh nadoplatiti vlastitim novcem. Iako su i plaće bile zaista dobre, pače nadprosječne.

Kad sam prešla u privatluk, prvih godina rada još se našlo ljudi, što turista, što domaćih izdajnika, koji bi ostavili napojnicu. Unatrag četiri-pet godina rijetko tko ostavi više nego treba ili ne primi kusur. I to su većinom domaći kupci, što jest jest. Česi, Mesi, Lesi i Slovaci nikad ne ostavljaju manču. Očekuju kusur do u lipu. Zbog njih sam i cijene zaokružila na kune, bez lipa. Jer sam u blagajni morala imati tri kile kovanica.

Ja, recimo na primjer, ostavim obvezno manču frizerki. U Konzumu nikad ne primam žute kovanice, vrlo često ostavim i sve lipe. U omiljenom ljetnom kafiću najčešće dajem kovanice pa me cure zbog toga vole. Kad se skupi naše društvo u istom tom kafiću, par puta mjesečno (puno li ljetnih mjeseci, usput budi rečeno) uvijek ostavimo manču. I u pizzeriji, kad odemo s Potočnicama. I to je to. Nije puno, al čovjeka veseli. I mene, koja sam u prilici dati nešto malo više, i onog koji prima.

Čekam majstore, u radnji. Već danima i tjednima. Ionako me huja hvata kad pomislim da će mi se ovdje motati dva-tri dana, da ću sve morati prekrivati najlonom, da ću preskakati preko pribora i alata dok poslužujem mušterije.

Prije dvije godine angažirala sam majstore za gradnju WC-a u radnji. Grad je trebao osigurati u svakom poslovnom prostoru kojeg iznajmljuje i struju i vodu i kanalizaciju. Mhm, mo´š mislit. Godinama smo, milošću stanara iznad nas, koristili vodu iz pipe u dvorištu. Pa po kiši istrčavaš iz radnje, zaključavaš vrata da ti netko ne upadne i pokrade svu raskoš i bogatstvo, utrčavaš u haustor iste kuće, istrčavaš u dvorište iste kuće, čekaš dok se kanta ne napuni. Jedni su susjedi, sebe i nas radi, ispod pipe postavili stari sudoper. Drugi su susjedi punili sudoper raznim otpadom, pa si morao sklanjati svu tu kramu da bi ispod pipe mogao uvaliti kantu od 10 litara. Plaćala sam uvijek odoka utrošak vode, jer posebnog brojila nije bilo, niti za svakog susjeda. Ondak smo se jedni susjedi i ja dogovorili, pa se odvojili. Imamo i oni i ja svoje brojilo, ali oni dobivaju račun a ja im svako malo platim koliko sam potrošila.

Majstori. Rijetko koji dođe na vrijeme. Kad dođe, moraš biti sretna. Vole da ih se nutka: »Majstore, jeste li za kavicu?« Neki se uvrijede kad ih ponudite sokom, jer oni su prave muškarčine i cugaju pivčugu ili vino. Drugi se osupnu kad im spomenete bilo kakav alkohol. Tko je vidio piti i raditi?!

A koordinirati sve majstore ako je u pitanju iole zahtjevniji građevinski zahvat?! (Osim ovog WC-a, prije nekog vremena čopor majstora preslagivao mi je krov i stavljao nove krovne prozore u stanu, pa znam o čemu govorim. Mislim.) Pojma nemam tko i kojim redoslijedom sve treba doći. Imam glavnog majstora koji treba sve znati i organizirati. I bilo bi lijepo da mi kaže tko i kada stiže, jer se glupo osjećam kad mi neki šljaker uletava sa svojim kanticama i torbama a ja moram pitati što će mi raditi. I svaki pljuje prethodnog majstora. Te zidar nije dobro sazidao zidove i pripremio otvor za štok i vrata (i fakat – nije). Pa se štok mora prilagođavati loše napravljenom otvoru. Onda drugi majstor nije dovoljno daleko počeo lijepiti podne pločice, pa se vrata moraju odozdola blanjati da sve paše. Pa jedan pripremi vodoinstalacije. Drugi uvede struju. Treći postavi bojler. Prvi se vrati pa ušteka vodu u bojler. Drugi se vrati pa sve to ušteka u struju. Pa nakon mjesec dana bojler ima kapavac, pipa se blago klima u zidu. Ali ja imam zahod i ne moram ljeti uletavati susjedu slastičaru na pišanje, ili zimi trčati doma (na svu sreću da mi je stan u blizini) kad me uhvati jelte.

Sad mi se treba jedan kameni zid djelomično prekriti gipsanom pločom. Lijepo je vidjeti kameni zid ali je opasno boraviti u blizini. Zid diše. Skuplja se i širi. Odozdola hvata morsku vlagu, na nadmorskoj smo visini od jedno pol metra – metar. Zimi susjed slastičar ne radi, u listopadu stavlja ključ u bravu i pojavljuje se uoči Uskrsa. Pa je njegov dio kamenog debelog zida hladan. A moj topao. I svako malo se na moj radni stol stušti hrpica kamenčića. Smjesa kojom se povezivalo kamenje u zid ima sve više pukotina i rasipa se. Po mom monitoru, kompiću, printeru, zvučnicima. Neki dan je manja Potočnica igrala igricu na mom kompiću i pao joj kamenčić na stol. Dijete skoro fras doživjelo. Treba neke šine pričvrstiti na zid i u njih uvaliti ploče od gipsa. Tako su mi rekli. Jer majstori vole i mistificirati svoj posao, pa sve misliš kako rade neki posebno važan i nadasve koristan posao. Ma, važan je i koristan, da bi riječ rekla, ali dođi već jednom, obavi što trebaš i odi dalje. Horde te u redu čekaju da ih udostojiš svojim prisustvom.

Doma je najljepše... Jučer smo se vratili, u rano poslijepodne. Ručali za svojim stolom, poslije prošetali uz more. Živnuo mi grad, većinom ga okupirali Talijani. Parlaju glasno i živahno na sve strane. Kafići i restorani iznijeli i posljednje stolove i stolice na terase. Bjelasaju se gole ruke i noge, već su neki uspjeli i pocrveniti u ovih par dana sunčanja. Sezona se pomalo nazire. Neka je suhog i toplog vremena, bit će posla...

Bilo mi je divno za Uskrs. Srce mi je puno i veliko kao planina! Boravak u Zagrebu započeo je s blogerskim druženjem. Imala sam zadovoljstvo i čast upoznati Koki, Franca i Darkwolfa i provesti s njima neko vrijeme u ugodnom i opuštenom razgovoru.

Prije sastanka s blogerima, trebalo je objasniti sestri i njenima s kim ja to planiram izlazak. Kao što sam i predvidjela, nećakinje su sasvim normalno reagirale na podatak o mojoj pripadnosti blogerskoj zajednici. Sestra i šogor me obično smatraju otkačenom, pa su samo slegnuli ramenima. Sutradan su i mami pokušali objasniti moje nove interese. Nisam se puno miješala u te razgovore. Došla sam ljudovati, i to sam učinila.

Uskrs smo proveli nas jedanaest u veselom raspoloženju. Mami – bakici nismo dopustili padanje u bed. Pored troje djece i obveza oko kuhanja, zaista nije imala puno vremena za tugovanje. Da, bio je to prvi Uskrs, prvo obiteljsko okupljanje od tajine smrti. Svima nam je bilo neobično i nedostajao nam je, jako. No mi smo ostali, moramo planirati život u novom sastavu.

Mama je čvrsto odlučila otići u dom za umirovljenike. Planira uskoro predati dokumente i čekati na red.Za ostavinsku raspravu sestra i ja smo se dogovorile odreći se nasljedstva u maminu korist. Kad mama ode u dom, zajedno ćemo odlučiti što ćemo sa stanom – prodati ili iznajmiti. Vinograd će sestra i šogor pokušati održavati do berbe, tih (taji obećanih) godinu dana od smrti. Pokušati, jer to je velika obveza, treba vremena, volje i znanja. Nakon tih godinu dana najvjerojatnije ćemo oglasiti prodaju. Eto, dogovorili smo.

Na kratko smo obišli i rodni mi grad. Nismo htjeli bakicu puno opterećivati, pa smo je za Uskrs odvezli u Sisak, zapalili svijeću na tajinom grobu, iznenadili kratkom posjetom kumove mojih staraca i vratili se u Zagreb. Prespavali kod sestre još jednu noć i ujutro zapalili na more. Svugdje je lijepo ali...

Pojavila se jutros na poslu, možda netko uđe, nikad se ne zna. Pa jurim nahraniti gladna usta, spakirati kofere i put Zagreba. Idemo prek Rijeke, zlorabimo službeni auto (pst, nikom ni riječi!). Vrijeme sunčano, prognoza obećavajuća. Potočnice i njihov tajo već rezervirali karte za kino sutra navečer, Ledeno doba II. Što ti je Internet... Nosim neke brojeve mobitela u adresaru, neka se bar neki pretvori u ispruženu ruku, pogled, osmijeh. Kavu...

Želim vam svima ugodne, sunčane blagdane!



Zagreb, Selska, stižem! More, vratit ću se!

Za ugodan dan svima vama, i poneki osmijeh na licu, i toplinu oko srca:







Ne plaća me Turistička zajednica, ne, ne. Samo s vama želim podijeliti ljepotu kojom sam okružena već osamnaest godina. Nikad iz mog srca neće izblijedjeti niti Sisak ni Zagreb, ali ova priroda ovdje hrani moju kontinentalnu dušu. Proljeće je divno, jesen očaravajuća, ljeto puno života, zima neugodna i pusta u ovim krajevima. Bura se teško može opisati riječima, treba vas propuhati do kosti da je pojmite. Vjerujem da bih uživala i da živim u Slavoniji, Zagorju, ali ovo morsko plavetnilo i beskraj prekrasan je okvir mom malom svijetu. Pozdrav s mora! I – vraćam se, Zagrebe, tebi! Bar na dva-tri dana, te jedan dan u Sisak...

Paralelno sa šetnicom je glavna, Trgovačka ulica:



Garibaldijevom



dolazite do Trga slobode:



Jest da sad izgleda k´o autobusni kolodvor, što je nekad i bio (kad sam dolazila na testiranje u potrazi za poslom)... Bio je i ljepši.

Al se noćas ispadalo, nebo je isplakalo dušu. No, jutros osvanuo poluoblačan dan. Prekrasnog li osjećaja, probuditi se ujutro, otvoriti oči, a iznad vas plavo nebo, a plavetnilom plove oblaci i galebovi! Ovo je pogled kroz krovni prozor u mojoj kupaoni, jutros:



Danas popodne tajo ide s fotićem na budokai trening. Trener će dječici svečano uručiti novoosvojene pojaseve. Mamine i tatine pišulje postat će Žujke.

Još danas i sutra i naši dragi školarci mogu malo odahnuti od školskih obveza. Moje curke jedva čekaju. Za Uskrs odosmo u Zagreb, k mojoj sestri. Mislili smo blagdan proslaviti u vinogradu, no najvjerojatnije nećemo jer se troši puno vremena i energije da se hrana, piće i nas jedanaest došlepamo do Popovače, tamo pojedemo i popijemo i vratimo u Sisak i Zagreb. Prepustila sam sestri organizaciju svega. Mama je još uvijek slomljena i izgubljena, k tome bez auta i vozačke. Ja sam predaleko, a kako me njih dvije stalno tretiraju kao nedorast, ne bih se štela uopće miješati. Glupo mi je donositi iz Istre jajca i panettone (talijanske kolače koji se tradicionalno kupuju i pripremaju za Božić i Uskrs), ali vino i seki maslinovo ulje ćemo ponijeti. K tome pribor i alat za farbanje jaja, a novce za ostale namirnice ću joj dati. Planiramo prespavati dvije noći u Zagrebu i jednu u Sisku i lijepo se u ponedjeljak vratiti kući svojoj. Ne opteretiti puno ni jednu ni drugu domaćicu, ljudovati malo. Ne se puno hvaliti niti jednoj niti drugoj, ne, ne. Pa da nam zavide. A to ne želimo.

Stigoše moji dragi u subotu kasno navečer. Sretni i uzbuđeni. Curke imaju sada ŽUTI POJAS. Ali to nije sve! U prvom natjecanju u životu, prvim borbama u životu, starija Potočnica osvojila je SREBRNU medalju, a mlađa BRONČANU, svaka u svojoj kategoriji. Da vas ne zamaram pravilima (koja smo naučili u subotu, baj d vej), bitno je reći da je Velika prvo dobila borbu protiv narančastog pojasa. Nakon početnog gubljenja, i savjeta trenera u pauzi između mečeva, krenulo Potočnicu i pobijedila je! Slijedeća protivnica, bijeli pojas, imala je vrlo dobru taktiku i, unatoč napadima Velike, uspjela je većinom prva zadati udarac. Oba moja anđela pustila su suzu nakon poraza. No, tajo je bio tamo, da utješi, zagrli, poljubi. A i treneri, suci i ostali natjecatelji bili su nježni i srdačni prema njima. Ponosna sam na svoju dječicu!



Kako je ovo bio prvi takav događaj u našem životu, puno toga je bilo nepoznanica do samog početka natjecanja. Tek na tzv. uvodnom seminaru djevojčice su naučile način bodovanja u borbi, zagrijavanje nije bilo isto kao na dotadašnjim treninzima. Sve je trajalo od nekih 11 h do pola 6, trebalo je dočekati kraj svih borbi i proglašenje pojaseva i medalja. Imali su i zakusku na kraju, no curke su u međuvremenu papale svoje sendviče. Bilo je naporno i uzbudljivo...

Prije spavanja morali smo odgledati snimku borbi, tajo je snimao svoje Potočnice. Malo prokomentirali, tajo i ja izmjenjivali mutne poglede od suza radosnica. Curke zaspale istog trena kad su stavile glavice na jastuke.

U svibnju nas čeka novo natjecanje, održat će se u Umagu. Još jedno novo iskustvo, i poticaj za daljnje vježbanje i usavršavanje. Dok budu imale želju i motiv, neka idu. Mi smo tu da ih bodrimo.

Vozeći se vlakićem, prolazite pored lijepih šetnica u Katoru:



teniskog stadiona na Stella Marisu:



približavate se centru prolazeći pored ACI marine na Punti:



i stižete na Lungo mare, trenutno zadnju postaju:

Čeprpak sumoran i ogavan prošao. Jutros se po okolnim selima zabijelio mraz, ali je sunce izniklo. Zrak čist. A hladno... Dragi stigao sinoć, eto nas u kompletu. Psovao zakoniti sve one koji su jučer u petkilometarskoj koloni puzali prema KIKI. Dabogda ostavili tri plaće i crni fond za ljetovanje u njoj. KIKI. Prekjučer se ti isti bunili u eteru da im je grad okupirala politička bagra iz stranjskih zemalja pa je kao kolaps u gradu. A on u srijedu najnormalnije prošao gradom i vozio se prema Sisku. I nije vidio Sanadera kako u polju otvara buduću autocestu Prijestolnica-Rodninamgrad.

Saslušala sam taj izljev žuči sućutno i smjerno, morala. Kako sam mu svakodnevno podnosila referat o zbivanjima na poluotoku a Potočnice redovito izvješćivale o svim međuvremenim peticama, sinoć smo samo dodale poneki zaboravljeni detalj. Što nam nije nimalo teško palo, jer smo sklone naokolo-kere opisima. Pa smo krenuli razrađivati taktiku života za vikend. Elem, sutra u podne moje Potočnice love žuti budokai pojas na JORDANOVAC CUP-u u Zagrebu. Tajo ne stane s njima u školski kombi pa će ih pratiti autom, bodriti u borbama i vratiti kući. Curke su uzbuđene, kako i ne bi. Pokušat ću privoljeti mlađu nećakinju da se i ona pojavi tamo kao moralna podrška. Gajim nadu da će i sestra i šogor htjeti otići, starija nećakinja je trudna pa ni ne očekujem da će se uputiti na Jordanovac.

Opet malo o obitelji i podršci. Mlađa nećakinja nekad je pohađala školu modernog plesa. Cijela obitelj ju je podupirala. Kad je imala završnu produkciju ili kako se to već zove, išlo se gledati i uživati. Kako mene drže najpribranijom i najrazumnijom u familiji (stvarno), obično bih bila zadužena za šminkanje, šivanje papučica, porubljivanje kostima i smirivanje treme. Bila sam si jako važna zbog toga. Kad je starija Potočnica imala nekih pet-šest mjeseci, nećakinja je u Rijeci imala natjecanje. Starci nisu išli s njom, ni sestra, ali smo se nas troje nacrtali tamo. Tetak ju je snimao, a ja držala palčeve. Poslije mi je rekla koliko joj je to značilo. Sad na red dolazi mlađa generacija. I treba nastaviti s tradicijom, zar ne?

Danas malkoc o Umagu. Evo kako doći iz Rijeke:



Najsjeverniji dio Umaga – turističko naselje Katoro. Hoteli i depandanse, često odredište raznih radničkih sportskih igara, kongresa, maturalnih zabava i inih veselica. Plaža (Plava zastava, molim lijepo) ljeti izgleda ovako:



Vožnja vlakom prema jugu (centru grada):



Nastavit će se...

Još uvijek smo same. Tajo se ne vraća danas. Jučer mi je javio da je umrla njegova baka. Imala je osamdeset i nešto godinica. Izašla bakica na dvorište po cjepanicu i srušila se. Pokop je sutra. Tako da glava naše obitelji ostaje bar još sutra u unutrašnjosti. Mi curke ostajemo ovdje, nećemo na pokop.

Nazvala sam svekrvu i izrazila joj sućut. I manja Potočnica razgovarala je sa svojom bakicom i tješila je. Da mi svekar i svekrva i nisu izrazili suosjećanje zbog smrti mog taje, svejedno bih u ovakvoj situaciji nazvala. Tako sam odgojena.

Sjetih se kako mi je vlastita šogorica SMS-om izrazila sućut. Njenu poruku primih s gorčinom, mogla se bar udostojiti nazvati me kad već nije došla. Prijatelj iz srednje škole poslao mi je SMS uoči pokopa, s isprikom da je tek čuo i ne stigne na sprovod. Nije znao jesam li već na groblju pa mi je njegova poruka bila logična. (Šogoričina nije.) Tom istom prijatelju, dan nakon što smo se vratili kući s tajinog pokopa, preminula mama. Da smo bili tamo, otišli bismo i dragi i ja na pokop. Ovako smo mu poslali brzojav. Dva tjedna nakon toga drugom prijatelju iz razreda umro otac. I njemu uputih brzojav. On je bio na pokopu mog taje ali nije došao izraziti sućut.

Različiti smo, po odgoju i karakteru. Različito reagiramo u takvim tužnim situacijama. Moj dragi i ja odlazimo na pokope poznanika, pokope roditelja naših prijatelja i poslovnih suradnika. Izražavamo sućut, bilo u kapelici ili na samom grobu. Ožalošćenima to znači, pruža im utjehu. Dobro, ima i ljudi kojima je skoro zanimanje obilazak pogreba, bdijenje i izražavanje sućuti. Pa kukaju kako je i njima eto lani umro tko već i kako je i njima teško. Na pogrebu mog taje dobro da nisam istukla neku tamo babu koja je sličnim riječima »tješila« moju mamu. Još joj moja mati sva u suzama odgovara da je eto ona izgubila muža prekjučer a baba će ti njoj kako je njen muž još i mlađi bio... Ala, opalila bih joj flisku da se nisu drugi u redu umiješali i odvukli je. Ima svega, ali eto onako ljudski je pokušati utješiti tugujućeg. Pa i mi se - blogeri - međusobno ovako poznajemo tek par mjeseci ali se veselimo i tugujemo zajedno, tješimo, brinemo. Tko zna hoću li ikada ikoga od vas sresti ono oči u oči, stisnuti ruku, zagrliti se, cmoknuti u obraz. Pa mi je svejedno svaki vaš izraz sućuti i utjehe bio melem na dušu. Kljun i Goldy, te divne slavonske delije (ne smijem stavit »tople« da ne bi netko - sram vas bilo tko je – pomislio nešto) veeelika srca i široke duše, otišli su na pokop Rajninog supruga i izrazili joj sućut. Čitali ste koliko joj je to značilo.

Možda nekoga stid ili neugoda sprječava u pružanju ruke i izgovoru par riječi utjehe, ne znam. Mene su moji ovako naučili.

Vani sunčano, ali prohladno. Nekih desetak stupnjeva. Jutros je manju Potočnicu malo hladnoća štipkala za obraze i uši. Kažu tamo neki da će danas biti suho i toplije. Baš lijepo.

Jučer je popodne bjesnila oluja. Dragi krenuo na put, za Zagreb. Prek Slovenije. Izbjegava Gorski kotar kad god može, često je magla, kiša ili snijeg. Pa krenuo kod Janeza, oni imaju skoro cijelim putem autocestu, brže je i manje naporno. E, tamo ga je opralo. Stao putem, svratio u »počivališče« pa piše SMS ženi svojoj jedinoj: »Oluja, tuča, grad, mrak. Bljak. Čekam da se malo smiri, pa onda dalje.« Dok mi se nije navečer javio da je stigao u prijestolnicu, cijelo vrijeme mislila na njega. Ne volem kad je u autu, a u autu je skoro cijelo radno vrijeme. Zna on ostati i u uredu, nije da ne zna, porješava što treba i opet u auto. Zna cijelu Istru uzduž i poprijeko, sela i zaseoke. Bar je jednom tjedno u Puli, jednom u dva mjeseca u Zagrebu. Lani ga poslalo u Francusku, blago njemu. Redovito se javlja, zove ili piše.

Da se vratim. Na ono što je pisac u stvari htio reći. Kako mi dragi nedostaje ovako kad ga neima dan-dva. Jer inače klapa sve po špagi. Od jutra do navečer. Imamo ustaljeni ritam radnog dijela tjedna, po danima se zna što se mora. Ujutro moj mobitel milozvučnom melodijom budi uspavane roditelje. Dragi se diže. Zimi prvo pali mramoterm ploču u dnevnoj sobi, pa na uljepšavanje u kupaonu. Ja još pet-šest minuta skupljam vlastite kosti po krevetu. Pripremam sitnoj dječici odjeću za školu, slažem rublje i majice po već zagrijanoj mramoterm ploči. Curkama ujutro hladno, navikla ih da im odjeća bude topla. Dok ja operiram po kupaoni, dragi grije mlijeko za doručak. Ujutro najčešće njih troje jedu žitne pahuljice (mi ih zovemo lale-bale, ne pitajte zašto). Dok budim Potočnice, tajo vrši anketu koja će jesti koje lale-bale (često ih ima na izbor). Dok curke bauljaju po kupaoni, tajo i ja se oblačimo. Potočnice navlače odjeću, mlađoj još uvijek ja pomažem kao akcelerator. Oni doručkuju, dok ja skupljam pidžame i pospremam krevete. Slijedi poduže češljanje (pišulje imaju kosu do pol leđa) i izlazak. Tajo izlazi natovaren školskom torbom starije Potočnice i svojim stvarima. Njih dvoje idu autom. Mlađa i ja skupljamo svoje prnje i izlazimo. U dvorištu nas čekaju Žućko i Luka, dva gladna mačka. Namirimo ih i pravac škola. Zašto starija ide u školu autom a mlađa cipelcugom? U školi nema dovoljno učionica za sve učenike pa se nastava za sve prve i poneki drugi razred odvija u drugoj zgradi, koja nam je bliža. Zato. Prvo zvono njima zvoni u 7.40. Meni radni dan počinje u 8. Stignem prošetati gradom, kupiti pecivo za doručak, eventualno popiti kavu. Ili si u radnju donesem kavu iz obližnjeg kafića. Kao jutros, recimo. Pa mi se kava ohladi dok pišem komentare...

Popodne se skupimo svi na ručku. Pregledavanje zadaće, posuđe, rublje, prašina, novine. Popodnevna kava. Pa dragi vozi Potočnice na karate, kad treba. I opet ode po njih. Ja radim od pola 5. Do pola 8. Njih troje, uigrana ekipa, šetaju, igraju se, gledaju TV, voze bicikl, rolaju se i slično. E, kad taje nema, curke ostaju same. Jučer su me samo dvaput zvale, jer su se posvađale pa cinkaju jedna drugu. Telefonskim putem smirujem uzavrele strasti. Navečer je starija imala probu mažoretkinja pa mi poslala mlađu. Mala bude sva važna, može se igrati na mom kompiću. Vraćale se kući vrišteći. Vani bjesnila oluja, kako rekoh. Svaka kišobran u ruci i u boj s vjetrom i kišom. Malog cvrčka vjetar je valjao s jednog kraja ulice na drugi (na svu sreću, ulica je u pješačkoj zoni, auti ne voze prečesto). Vrištala ona, ja joj se pridružila. U to vrijeme s radom završavaju i neke druge trgovinice, izlaze poznanice i smiju nam se. Već nas znaju da se volimo blesirati... Uspjele se dočepati stana. Uskoro nam se pridružila i Velika. Večerale, odgledale »Uzmi ili ostavi«, nazvale taju da mu zaželimo laku noć i u krpe. Nije mi se dalo ni peglati niti gledati dalje TV. Nagovorile me pišulje da spavam kod njih. Imaju sobicu 3 sa 3, a u sobi i jedna greda koja spaja krov s podom. Mi smo u potkrovlju, znate. I u toj sobici, pored radnog stola i stolice, ima i krevet. S ladicom. U ladici još jedan krevet. Navečer izvučemo taj još jedan krevet i spavaona je spremna. Starija me primila u svoj, gornji i prostraniji krevet. Legle tako, još malo se smijuckale i ćućorile. Mala me uhvatila za ruku. Starija mi okrenula dupe. Zaspala manja. Nakon nekog vremena pitala stariju za dopuštenje da odem u svoj krevet. Pustila me. Ja se raširila na svih 160x200 cm. Stavila mobitel na Njegov jastuk, da me ujutro probudi i odspavala dobru partiju. Ma, snađemo se mi i bez taje, moramo. Ali je slađe kad je s nama. Onda smo kompletni.

Vikend počeo obećavajuće. Petak popodne mlađa Potočnica provela na rođendanskoj proslavi kod frendice. Lijepo, suho vrijeme, družili se oko i u pizzeriji. Ja radila, kako je već red i običaj, velika Potočnica i njen tajo ljenčarili.

U subotu smo popili prvu ovogodišnju »dvorišnu« kavu. Dragi skuplja granje i lišće, Potočnice se igrale s mačkama i slikale cvijeće. Ja guštala u podnevnoj kavici na suncu (radim subotom do 12, blago meni) i malo otela djeci fotić. Posadili smo u dvorištu prije tri godine po nekoliko kivija pored stola i oko prostora za parkiranje. Propupale voćke, ove godine možda bude i plodova. Trebamo samo naći nešto protiv puževa, pojedu mi balonje mlado lišće.



Prolistale dvije ruže, izniknuo čak i jedan tulipan, eno ga ponosno se crveni okružen zelenilom. Curke poslije podnevnog druženja a prije ručka otrčale s fotićem do škole, slikati cvijeće i guštere. Nakon ručka, mlađa Potočnica opet na rođendan. U garaži. U stvari, stanu. Žive ljudi u garaži. Cijelo malo naselje u garažama. Imaju i vodu i struju, prozor-dva. Ovdje ćete rijetko moći na normalne novce kupiti ili unajmiti garažu, upravo zbog toga što se smatraju stambenim prostorom. Ljudi se snalaze... Elem, malo ali veselo društvo slavilo je te subote, a ostatak plavooke obitelji zapalio je u Buje, kod prijatelja. Dječica natjerivala mačke i čistila garažu, mi pijuckali crno vino. Ugodno se družili. Navečer pokupili malu zaigranu djevojčicu i vratili se kući pjevajući.

A ondak nedjelja. Mutna, maglovita. Navukla se gusta magluština, nis´ vidjela ni susjedne kuće s prozora. Bljak. Pa klatarili po kući, Velika i ja ponavljale povijest, malo okupirale tajin laptop, pa sam malo peglala i prođe nedjelja i vikend skok na skok.

Sad mi dragi javio da danas popodne ide u Zagreb, ima dva dana seminar o mostovima. Bit ćemo same. Starija danas ima mažoretkinje, sutra je karate. Ova tri popodneva, do srijede, pišulje će malo biti na svojim aktivnostima, malo doma rasturati po kompiću, malo u dvorištu, malo u ulici gdje radim. Snaći ćemo se. Curke u subotu putuju za Zagreb, polažu za žute pojaseve. Tajo će svakako ići s njima, snimati naše ratnice. Proletjet će i tjedan, ubrzo stiže Uskrs. Budimo se iz zimske letargije...

Limski zaljev je dio 35 km dugačke Limske udoline (drage), koja se proteže skoro do centra Istre, grada Pazina. Sam zaljev je nešto duži od 10 km, dubine do trideset metara, i na najširem dijelu širok oko 600 metara. Sa obje strane uzdižu se obrasle kanjonske litice, ponegdje i do visine od stotinjak metara. Biljni je pokrov bogat i raznolik, od zimzelene do listopadne šume, u kojoj žive razne vrste divljih životinja, kao što su divlje svinje, lisice, jazavci, srne, a od ptica jastrebovi, škanjci i sove.

Zaljev je poznato uzgajalište riba i školjkaša (kamenice, dagnje, orade, brancini…). Sve te delikatese mogu se probati u dva restorana na samoj obali zaljeva.

U doba prije Krista na okolnim brežuljcima Iliri su gradili svoje naseobine, Ilirske Gradine. S južne strane, nedaleko od pristaništa i restorana, na stotinjak metara visine nalazi se Romualdova pećina u kojoj su se, tijekom 11.st. i kasnije, održavali crkveni obredi. Ovu 105 m dugu spilju čini nekoliko dvorana koje su sačuvale dokaze o neprestanom postojanju života još iz prapovijesti. Ulazak u spilju visok je 47 cm, a glavna dvorana pet do šest metara. Romualdova pećina je speleološki fenomen, jer se spiljski ukrasi nalaze samo s lijeve strane dok je desna prazna. Po predaji Romualdo je bio svećenik-pustinjak, a pripisuje mu se i osnivanje obližnjeg benediktinskog samostana Sv. Mihovila. Samo ime Lim dolazi iz latinske riječi Limes (granica), budući da je udolina još u doba Rimskog imperija odjeljivala dvije tadašnje rimske provincije, današnje gradove Poreč i Pulu.

Limski zaljev ima status zaštićenog krajolika, te nije dopuštena vožnja motornim plovilima, ribolov i ronjenje.