Al se noćas ispadalo, nebo je isplakalo dušu. No, jutros osvanuo poluoblačan dan. Prekrasnog li osjećaja, probuditi se ujutro, otvoriti oči, a iznad vas plavo nebo, a plavetnilom plove oblaci i galebovi! Ovo je pogled kroz krovni prozor u mojoj kupaoni, jutros:



Danas popodne tajo ide s fotićem na budokai trening. Trener će dječici svečano uručiti novoosvojene pojaseve. Mamine i tatine pišulje postat će Žujke.

Još danas i sutra i naši dragi školarci mogu malo odahnuti od školskih obveza. Moje curke jedva čekaju. Za Uskrs odosmo u Zagreb, k mojoj sestri. Mislili smo blagdan proslaviti u vinogradu, no najvjerojatnije nećemo jer se troši puno vremena i energije da se hrana, piće i nas jedanaest došlepamo do Popovače, tamo pojedemo i popijemo i vratimo u Sisak i Zagreb. Prepustila sam sestri organizaciju svega. Mama je još uvijek slomljena i izgubljena, k tome bez auta i vozačke. Ja sam predaleko, a kako me njih dvije stalno tretiraju kao nedorast, ne bih se štela uopće miješati. Glupo mi je donositi iz Istre jajca i panettone (talijanske kolače koji se tradicionalno kupuju i pripremaju za Božić i Uskrs), ali vino i seki maslinovo ulje ćemo ponijeti. K tome pribor i alat za farbanje jaja, a novce za ostale namirnice ću joj dati. Planiramo prespavati dvije noći u Zagrebu i jednu u Sisku i lijepo se u ponedjeljak vratiti kući svojoj. Ne opteretiti puno ni jednu ni drugu domaćicu, ljudovati malo. Ne se puno hvaliti niti jednoj niti drugoj, ne, ne. Pa da nam zavide. A to ne želimo.