Vani sunčano, ali prohladno. Nekih desetak stupnjeva. Jutros je manju Potočnicu malo hladnoća štipkala za obraze i uši. Kažu tamo neki da će danas biti suho i toplije. Baš lijepo.

Jučer je popodne bjesnila oluja. Dragi krenuo na put, za Zagreb. Prek Slovenije. Izbjegava Gorski kotar kad god može, često je magla, kiša ili snijeg. Pa krenuo kod Janeza, oni imaju skoro cijelim putem autocestu, brže je i manje naporno. E, tamo ga je opralo. Stao putem, svratio u »počivališče« pa piše SMS ženi svojoj jedinoj: »Oluja, tuča, grad, mrak. Bljak. Čekam da se malo smiri, pa onda dalje.« Dok mi se nije navečer javio da je stigao u prijestolnicu, cijelo vrijeme mislila na njega. Ne volem kad je u autu, a u autu je skoro cijelo radno vrijeme. Zna on ostati i u uredu, nije da ne zna, porješava što treba i opet u auto. Zna cijelu Istru uzduž i poprijeko, sela i zaseoke. Bar je jednom tjedno u Puli, jednom u dva mjeseca u Zagrebu. Lani ga poslalo u Francusku, blago njemu. Redovito se javlja, zove ili piše.

Da se vratim. Na ono što je pisac u stvari htio reći. Kako mi dragi nedostaje ovako kad ga neima dan-dva. Jer inače klapa sve po špagi. Od jutra do navečer. Imamo ustaljeni ritam radnog dijela tjedna, po danima se zna što se mora. Ujutro moj mobitel milozvučnom melodijom budi uspavane roditelje. Dragi se diže. Zimi prvo pali mramoterm ploču u dnevnoj sobi, pa na uljepšavanje u kupaonu. Ja još pet-šest minuta skupljam vlastite kosti po krevetu. Pripremam sitnoj dječici odjeću za školu, slažem rublje i majice po već zagrijanoj mramoterm ploči. Curkama ujutro hladno, navikla ih da im odjeća bude topla. Dok ja operiram po kupaoni, dragi grije mlijeko za doručak. Ujutro najčešće njih troje jedu žitne pahuljice (mi ih zovemo lale-bale, ne pitajte zašto). Dok budim Potočnice, tajo vrši anketu koja će jesti koje lale-bale (često ih ima na izbor). Dok curke bauljaju po kupaoni, tajo i ja se oblačimo. Potočnice navlače odjeću, mlađoj još uvijek ja pomažem kao akcelerator. Oni doručkuju, dok ja skupljam pidžame i pospremam krevete. Slijedi poduže češljanje (pišulje imaju kosu do pol leđa) i izlazak. Tajo izlazi natovaren školskom torbom starije Potočnice i svojim stvarima. Njih dvoje idu autom. Mlađa i ja skupljamo svoje prnje i izlazimo. U dvorištu nas čekaju Žućko i Luka, dva gladna mačka. Namirimo ih i pravac škola. Zašto starija ide u školu autom a mlađa cipelcugom? U školi nema dovoljno učionica za sve učenike pa se nastava za sve prve i poneki drugi razred odvija u drugoj zgradi, koja nam je bliža. Zato. Prvo zvono njima zvoni u 7.40. Meni radni dan počinje u 8. Stignem prošetati gradom, kupiti pecivo za doručak, eventualno popiti kavu. Ili si u radnju donesem kavu iz obližnjeg kafića. Kao jutros, recimo. Pa mi se kava ohladi dok pišem komentare...

Popodne se skupimo svi na ručku. Pregledavanje zadaće, posuđe, rublje, prašina, novine. Popodnevna kava. Pa dragi vozi Potočnice na karate, kad treba. I opet ode po njih. Ja radim od pola 5. Do pola 8. Njih troje, uigrana ekipa, šetaju, igraju se, gledaju TV, voze bicikl, rolaju se i slično. E, kad taje nema, curke ostaju same. Jučer su me samo dvaput zvale, jer su se posvađale pa cinkaju jedna drugu. Telefonskim putem smirujem uzavrele strasti. Navečer je starija imala probu mažoretkinja pa mi poslala mlađu. Mala bude sva važna, može se igrati na mom kompiću. Vraćale se kući vrišteći. Vani bjesnila oluja, kako rekoh. Svaka kišobran u ruci i u boj s vjetrom i kišom. Malog cvrčka vjetar je valjao s jednog kraja ulice na drugi (na svu sreću, ulica je u pješačkoj zoni, auti ne voze prečesto). Vrištala ona, ja joj se pridružila. U to vrijeme s radom završavaju i neke druge trgovinice, izlaze poznanice i smiju nam se. Već nas znaju da se volimo blesirati... Uspjele se dočepati stana. Uskoro nam se pridružila i Velika. Večerale, odgledale »Uzmi ili ostavi«, nazvale taju da mu zaželimo laku noć i u krpe. Nije mi se dalo ni peglati niti gledati dalje TV. Nagovorile me pišulje da spavam kod njih. Imaju sobicu 3 sa 3, a u sobi i jedna greda koja spaja krov s podom. Mi smo u potkrovlju, znate. I u toj sobici, pored radnog stola i stolice, ima i krevet. S ladicom. U ladici još jedan krevet. Navečer izvučemo taj još jedan krevet i spavaona je spremna. Starija me primila u svoj, gornji i prostraniji krevet. Legle tako, još malo se smijuckale i ćućorile. Mala me uhvatila za ruku. Starija mi okrenula dupe. Zaspala manja. Nakon nekog vremena pitala stariju za dopuštenje da odem u svoj krevet. Pustila me. Ja se raširila na svih 160x200 cm. Stavila mobitel na Njegov jastuk, da me ujutro probudi i odspavala dobru partiju. Ma, snađemo se mi i bez taje, moramo. Ali je slađe kad je s nama. Onda smo kompletni.