Čekam majstore, u radnji. Već danima i tjednima. Ionako me huja hvata kad pomislim da će mi se ovdje motati dva-tri dana, da ću sve morati prekrivati najlonom, da ću preskakati preko pribora i alata dok poslužujem mušterije.

Prije dvije godine angažirala sam majstore za gradnju WC-a u radnji. Grad je trebao osigurati u svakom poslovnom prostoru kojeg iznajmljuje i struju i vodu i kanalizaciju. Mhm, mo´š mislit. Godinama smo, milošću stanara iznad nas, koristili vodu iz pipe u dvorištu. Pa po kiši istrčavaš iz radnje, zaključavaš vrata da ti netko ne upadne i pokrade svu raskoš i bogatstvo, utrčavaš u haustor iste kuće, istrčavaš u dvorište iste kuće, čekaš dok se kanta ne napuni. Jedni su susjedi, sebe i nas radi, ispod pipe postavili stari sudoper. Drugi su susjedi punili sudoper raznim otpadom, pa si morao sklanjati svu tu kramu da bi ispod pipe mogao uvaliti kantu od 10 litara. Plaćala sam uvijek odoka utrošak vode, jer posebnog brojila nije bilo, niti za svakog susjeda. Ondak smo se jedni susjedi i ja dogovorili, pa se odvojili. Imamo i oni i ja svoje brojilo, ali oni dobivaju račun a ja im svako malo platim koliko sam potrošila.

Majstori. Rijetko koji dođe na vrijeme. Kad dođe, moraš biti sretna. Vole da ih se nutka: »Majstore, jeste li za kavicu?« Neki se uvrijede kad ih ponudite sokom, jer oni su prave muškarčine i cugaju pivčugu ili vino. Drugi se osupnu kad im spomenete bilo kakav alkohol. Tko je vidio piti i raditi?!

A koordinirati sve majstore ako je u pitanju iole zahtjevniji građevinski zahvat?! (Osim ovog WC-a, prije nekog vremena čopor majstora preslagivao mi je krov i stavljao nove krovne prozore u stanu, pa znam o čemu govorim. Mislim.) Pojma nemam tko i kojim redoslijedom sve treba doći. Imam glavnog majstora koji treba sve znati i organizirati. I bilo bi lijepo da mi kaže tko i kada stiže, jer se glupo osjećam kad mi neki šljaker uletava sa svojim kanticama i torbama a ja moram pitati što će mi raditi. I svaki pljuje prethodnog majstora. Te zidar nije dobro sazidao zidove i pripremio otvor za štok i vrata (i fakat – nije). Pa se štok mora prilagođavati loše napravljenom otvoru. Onda drugi majstor nije dovoljno daleko počeo lijepiti podne pločice, pa se vrata moraju odozdola blanjati da sve paše. Pa jedan pripremi vodoinstalacije. Drugi uvede struju. Treći postavi bojler. Prvi se vrati pa ušteka vodu u bojler. Drugi se vrati pa sve to ušteka u struju. Pa nakon mjesec dana bojler ima kapavac, pipa se blago klima u zidu. Ali ja imam zahod i ne moram ljeti uletavati susjedu slastičaru na pišanje, ili zimi trčati doma (na svu sreću da mi je stan u blizini) kad me uhvati jelte.

Sad mi se treba jedan kameni zid djelomično prekriti gipsanom pločom. Lijepo je vidjeti kameni zid ali je opasno boraviti u blizini. Zid diše. Skuplja se i širi. Odozdola hvata morsku vlagu, na nadmorskoj smo visini od jedno pol metra – metar. Zimi susjed slastičar ne radi, u listopadu stavlja ključ u bravu i pojavljuje se uoči Uskrsa. Pa je njegov dio kamenog debelog zida hladan. A moj topao. I svako malo se na moj radni stol stušti hrpica kamenčića. Smjesa kojom se povezivalo kamenje u zid ima sve više pukotina i rasipa se. Po mom monitoru, kompiću, printeru, zvučnicima. Neki dan je manja Potočnica igrala igricu na mom kompiću i pao joj kamenčić na stol. Dijete skoro fras doživjelo. Treba neke šine pričvrstiti na zid i u njih uvaliti ploče od gipsa. Tako su mi rekli. Jer majstori vole i mistificirati svoj posao, pa sve misliš kako rade neki posebno važan i nadasve koristan posao. Ma, važan je i koristan, da bi riječ rekla, ali dođi već jednom, obavi što trebaš i odi dalje. Horde te u redu čekaju da ih udostojiš svojim prisustvom.