Prije nekih mjesec dana i više, moj dragi iz nekog od ženskih časopisa koje znam kupiti izrezao kupon, ispunio moje podatke i poslao u Split. Znatiželje i fore radi. Tip nudi otkrivanje 7 KLJUČEVA SREĆE. Kao – otkrit ću ti tvojih sedam ključeva sreće, pa ćeš dobiti veeeliko bogatstvo. Poslat ću ti tvoj veliki KALENDAR SREĆE za narednih 6 mjeseci. Dobro da mi je dragi rekao što je napravio. Skoro i da sam zaboravila na taj kupon, kad prošli tjedan stiže pismo. Četiri stranice teksta, ispisanih na printeru. Na prvoj stranici i slika muškarca, kaže da se zove Leo-Li Gabor. Nije da izgleda k´o gabor, ima brčiće i bradicu, stisnutih očiju pozira ispred nekog zelenila, odjeven u istočnjačku odjeću. Na naslovnici i moja atresa, krivo prepisana, ali poštar me našao (gdje me nađe...).

»Draga prijateljice,
Nisam ti odmah odgovorio, već sam malo pričekao da ti odgovorim zbog važnosti koju sam pridodao tvom pismu. Ustvari, kad sam primio tvoju zamolbu, stavio sam je malo po strani misleći »stvarno mi treba uložiti malo vremena da pomognem ovoj osobi kojoj je pomoć zaista potrebna«. I uistinu tek jučer u 5 sati sam počeo pripremati ono što si od mene tražila: TVOJIH 7 KLJUČEVA SREĆE. Ali prije nego ti otkrijem u čemu se sastoji tih 7 ključeva sreće, dopusti mi da ti priznam da ti ovo pišem na brzinu ujutro iz jednostavnog razloga što nisam mogao mirno spavati. Kasnije ćeš razumjeti zašto. Dakle, jutros u 4 sata sam ti odlučio odgovoriti kako bi ti moja otkrića donijela sreću koju ti zaslužuješ.

Istina je da mojih 7 ključeva sreće omogućavaju u većini slučajeva pristup k bogatstvu. Zasigurno to isto vrijedi i za tebe. Ti ćeš ih otkriti nakon ove poruke. Htio sam da budem što jasniji i kao što sam obećao uz sve te tajne sam priložio i kopiju amajlije identičnu mojoj amajliji sreće i bogatstva. Preporučio bih ti da je stalno nosiš na sebi, a mislim da ćeš tako postupiti kad pročitaš razlog zbog kojeg ti tako žurno odgovaram. Da draga prijateljice, zaista je žurno. Pripremajući tvojih 7 ključeva sreće (a velik je to posao) gledao sam u tvoju budućnost. Vrtio sam se poput mušice koju privlači svjetlo. O onome što sam otkrio (a zbog čega nisam mogao spavati) htio sam te što prije obavijestiti. Kad sam svoju vidovitost uputio prema tebi našao sam se u jednom dugom i širokom hodniku, tamo se nalazio jedan kovčeg s zlatnicima i novcem, sa zavodljivim osobama obaju spolova i s vrlo vrijednim dokumentima. Ali u tom hodniku su se nalazile i zamke, zločeste osobe sa zlim namjerama prema tebi i čak opasne životinje posvuda u tom prolazu.... «

Da ne davim dalje. Sad samo isječci:

Odlučio sam ti pomoći na način da otklonim svaki nesretan utjecaj i svaki efekt nesreće, ali trebam od tebe zatražiti jednu malu uslugu.

Želiš li biti dio skupine privilegiranih koji će znati kako koristiti na optimalan način ključeve sreće, zahvaljujući njihovom velikom kalendaru sreće. Želiš li biti među onima koji znaju promijeniti svoju sudbinu i koji dobiju od života ono što i očekuju? Ili ćeš radije nastaviti boriti se s novčanim brigama i problemima koji riskiraju da se veoma pogoršaju u narednim tjednima i mjesecima?

Ti ne možeš ni zamisliti što to zaista znači za tebe... ne možeš zamisliti do koje se mjere tvoj cijeli život može promijeniti... doslovno preobraziti.

Život te do sada zaista nikad nije mazio. Vrijeme koje se ukazuje bit će vrlo teško nekim ljudima. Ti si osjetljivo biće, uvijek spremno pomoći i uvijek spremno preispitati se i analizirati. Ali ti zaslužuješ da se stvari promijene. Zalužuješ da te život napokon pomazi.

Sada se sigurno pitaš koliko će te to stajati? Ustvari, koliko bi ti bila spremna dati novca za dobiti sve naklonosti koje će ti život odjednom donijeti čim budeš u ruci imala tvoj veliki kalndar sreće i čim ja upotrijebim svoju energiju u telepatskom djelovanju nad tobom?

Na bih nipošto volio da propustiš ovu priliku samo zato što te novac spječava. Evo što ti predlažem: Ti ćeš platiti samo dio mojih troškova. Eto to je ta mala usluga koju sam od tebe htio tražiti. Ti ćeš mi poslati ostatak nakon 3 mjeseca, tj. iznos koji ti bude odgovarao, ovisno o iznosu koji ćeš osvojiti uz tvoja uobičajena primanja.

P.S. Ovo pismo, uvidjet ćeš to uskoro, bez sumnje će biti jedno od najvažnijih pisama koje si ikada primila, ali imaj na umu: žurno je, jer takva prilika se neće više ukazati.

Traži 199 kn. Ima još svašta u tom pismu, da ću dobit neku vijest izdaleka. Da ću moći stupiti u direktnu vezu s »kozmičkom energijom«, da ću imati ono što se kaže »treće oko« i ako mi netko pokuša prikriti istinu ja ću to odmah znati... Nisam mu se javila, nisam ispunila pismo Tajnog Sporazuma između njega i mene. Nije uspostavio sa mnom telepatsku vezu (kad mu nisam ni odgovorila, naravno). Ostah bez love i čarolije... ;))

Mama mi zadnjih dana već nekoliko puta spominje kako bismo se prije ostavinske rasprave trebali naći i dogovoriti neke stvari, da se ne svađamo pred nepoznatim ljudima. Mislim, halo?!

Dragi moji, neki puta stvarno ne znam jesam li ja blesava ili nešto oko mene ne štima. Pričala sam već da sam nekad u očima svojih roditelja slovila za buntovnicu, da se nismo uvijek slagali u nekim značajnim životnim odlukama. Hej, ja sad imam skoro 45 godina i svoju obitelj, nisam balavica. Jednostavno ne mogu vjerovati da moja mati misli kako ću napraviti neki skandal na raspravi. Čemu? Koliko površno znam o nekakvim pravima nasljeđivanja (a sad ću se potruditi točno saznati), ukoliko ne postoji oporuka, imovina umrlog dijeli se tako da pola dobije bračni drug a ostala polovina dijeli se na jednake dijelove između bračnog druga i djece. Moja mama do sada nije posjedovala ama baš ništa, sve je glasilo na tatu. A nema neke silne imovine – stan, vinograd i u njemu kućica, sad već neregistrirani auto, tamo neka dvanaestina kostajničkog hotela u raspadu (zavrzlame s gradom i turističkom zajednicom), i eventualna mogućnost povrata nacionaliziranog zemljišta u Bešlincu (a-pe-pe).

Stvarno mi niti u bunilu ne pada na pamet bilo što osporavati. Dobro, priznajem da me štrecnulo saznanje da je tajo prije par godina tražio upisivanje njega kao biološkog oca u sestrin rodni list (nije mi baš to najjasnije, ali to je verzija). Kako sam to slučajno saznala (mami je izletilo u jednom telefonskom razgovoru, još dok je tajo bio živ), prva pomisao je bila – napravili su mi nešto iza leđa. Zašto mi to nisu najnormalnije rekli – ili da namjeravaju to napraviti, ili da su to napravili?! Stekla sam dojam da ga je sestra nagovorila, ali ne bih htjela griješiti dušu. Da li je to neka njena životna želja da konačno ima do kraja ispunjen rodni list, ne znam i u krajnjem slučaju nije me briga – ako je to ona htjela, sad ima. Da li je to bilo na zahtjev mog taje, jer se ne-daj-Bože pobojao da bih ja mogla osporavati sestrino pravo na nasljedstvo, duboko ali stvarno duboko se nadam da nije istina. To bi me strašno pogodilo. Jer, nikad ama baš nikad nisam niti pomislila na takvu mogućnost, niti sam ikad izgovorila bilo što u tom smislu (a ne bi mi palo na pamet, niti se zezati na taj način). Onda pomislih – da nije mama, u strahu što će tajinom smrću početi možda vrijediti neki drugi odnosi i prava, nagovorila tatu i na taj način osigurala svojoj prvoj kćeri pravo na nasljeđe. Netko je započeo tu priču, i ta je nečija pomisao dovela do zakonske odluke. Ma, da su u pitanju neki posjedi i teški milijuni, razumjela bih bar dio svega ovoga.

Znam da ima svakakvih životnih situacija kad se raspravlja o nasljeđivanju ovozemaljskih dobara umrle osobe, da se ljudi poubijaju, posvađaju, ne razgovaraju, podmeću, lažu, glume. Nadam se da se to meni neće dogoditi. Samo me stvarno onako ljudski smeta da moja mama (e, moja mama!) bar djelićem svoga bića može i pomisliti tako nešto.

Ajde, evo, reći ću vam i to. Možda se ovime dalje promijeni vaše mišljenje. Moje nije. Imam rođakinju koja živi u Švicarskoj, još od Drugog svjetskog. Nekad je bila bogata. U mom se životu pojavila kad sam imala nekih 15 godina. Pratila je moj život do nedavno. Kad sam diplomirala, odlučila je dati meni i sestri po tisuću franaka. Kao nasljedstvo za života. Da ne tražimo ništa kad ona umre. Jer bi – valjda – imali na to pravo. Baš i ne znam, jer ima živu kćer i jednu unuku. Meni daje novce, jer sam joj se svidjela a i prva sam u familiji koja je diplomirala. Lijepo. Moju sestru ne priznaje, ne smatra je svojom krvlju. Njena stvar, nije ona država da određuje tko je rođak a tko nije. Novci su njeni. Sestri je dala lovu vizavi mog taje, ipak joj je on bratić pa ajde. Sestra bila sretna. Kako i ne bi. Tijekom godina, bogata jel´te teta još je u nekoliko navrata slala novce u Hrvatsku. Između ostalog, sponzorirala je moj prvi kompić u životu. Pomogla je meni i dragom u otkupu stana, u uređenju radnje. Znala je za blagdane poslati neku (za nas značajnu) sumu novca »za djecu«. Zahvalila sam joj uvijek od srca, svjesna da joj nikad neću moći vratiti te novce. Istovremeno, pomogla je i nekoliko puta mojoj sestri. Često preko volje, na tajin nagovor. I ono najvažnije – kad je došlo vrijeme za otkupljivanje stanova, dala je novce mojim starcima. Rekavši (ne napisavši) pritom da novce daje zbog mene, kako bi bila sigurna da ću moći naslijediti nešto od roditelja kad oni umru. Mislila je samo na mene, ne na sestru. Ali to nije nikad napisala. I da je – pitanje je da li bi itko mogao zbog takve izjave osporavati sestrino pravo na naslijeđe. Nikad, ali baš – nikad, nisam pred starcima ili sestrom spominjala tu epizodu. Niti mi pada na pamet pomisliti da bi se imovina ikako drugačije podijelila nego po zakonu o nužnim dijelovima.

Moja sestra je puno više brinula o roditeljima. Češće je dolazila. Pomagala, zajedno s mužem, u vinogradu. Nabavila starcima auto. Kupovala bijelu tehniku. Njena je briga velika i udio neizmjeran. Vjerujem da njoj pak neće pasti na pamet da polaže veće pravo recimo na vinograd od mene. Moj dragi sliježe ramenima i kaže da ni za svoju sestru i starce ne može tvrditi kako bi se ponašali u ovakvom slučaju,a kamo li za moju rodbinu. I sad ti budi pametan. Da vas čujem.

Sinoć stigao dragi sa službenog puta u Zagreb, i - kao usput – Auto showa. Sad pregledavam sedamdesetak fotki koje je tamo napravio. Opalio i aute i hostese. Bar uvijek vidim što je gledao. Sviđaju mi se lijepa i (naravno) skupa kolica, što je – je. Otkako smo za vjenčanje vidjeli Ferrarije, sad više ne padamo u delirij kad ih sretnemo putem. Hrpu takvih luksuznih tutača možete vidjeti u Portorožu, a klub ljubitelja i vozača Ferrarija iz Italije nekoliko puta godišnje prokrstari Istrom. Imam čak i sličicu cijele moje obitelji pored jednog takvog crvenog ljepotana.

Elem, pregledala fotke. Lijepo, lijepo. Unatrag pet godina dragi uspijeva otići i na riječki i na pulski i na zagrebački auto show. Jedne godine poveo je veću Potočnicu na Street race u Veliku Goricu. Dragi je zaljubljenik u aute, to ste već shvatili. Sin automehaničara, ništa čudno. Specijalnost su mu detalji – taj zna po izgledu žmigavca ili kvake na autu pogoditi o kojoj makini je riječ. Curke prepoznaju aute na cesti. Ja najčešće tek kad vidim znak, na haubi, maski ili volanu. I kod auta volim lijepu unutrašnjost, bez previše zbunjujućih detalja, i kožicu na primjer. Pa me od svih donešenih sličica, vesele recimo ove:







A djecu su razveselile sličice nalik na ovu:



Pa ispalo za svakog po malo.

Vikend je opet prebrzo prošao, no na sreću bijaše suh i sunčan. U subotu smo sjeli u auto i odvezli se u Pulu:



Krenuli na klizanje. Klizalište pronašli, ali se nismo klizali. Došli smo prije hokejaške utakmice malih hokejaša iz Zagreba (bar mi se čini). Čekajući slijedeći slobodni termin za klizanje, prošetali Verudelom:



Vrijeme je bilo sunčano i ugodno toplo. Sve puno ljudi. Dječica u kolicima, trčkarajući klinci, mlađahne mame, penzioneri... Kad smo se vratili, ustanovili da za klizanje treba uzeti neki papirić koji ti garantira upad na led. Naime, kapacitet klizališta je 60 ljudi. To nam nisu rekli kad smo se došli raspitivati za termine, niti da trebamo uzeti te papiriće. I tako smo lijepo popušili jer smo bili prekobrojni. Za slijedeći termin trebalo je čekati još sat vremena. Bili smo pomalo razočarani, no pokupili se u auto, popili vrući čaj iz termosice (taman je lijepo pasao, jer je nakon zalaska sunca zahladjelo) i vratili se kući...

U nedjelju putevima (ne AVNOJ-a) našeg vjenčanja. Odvezli curke u Buje i Momjan. Pokazali gdje smo stanovali i gdje je održana svadbena svečanost. Nažalost, bilo je pomalo mutljikavo vrijeme, pa se nije pretjerano dobro vidjelo. Ovo je konoba gdje smo slavili:



Ovo je pogled na Grožnjan:



a ovo na Savudrijsku valu:



Morat ćemo ponovno doći nakon dobre bure, da se bolje vidi. Potočnicama je bilo zanimljivo u granicama pristojnosti, malo su mamile domaće momjanske mačke a dragi i ja komentirali kako je šteta što je konoba zatvorena. Mislim da niti preko ljeta ne radi. Šteta, jer je pozicija fantastična. E, da je biti bogat pa kupiti ovo!

Na povratku smo još svratili do muževog radnog mjesta. Napravila dobro djelo, uputila par turista prema Umagu i Momjanu, aha! I bila sretna zbog divne obitelji i lijepog vikenda.

Danas nam je godišnjica braka, sedamnaesta. Volimo se devetnaest godina. Neću sastavljati bilancu naših zajedničkih godina. Bitno je da smo zajedno, da se volimo i poštujemo.

I danas je subota, kao i prije 17 godina, i ovaj vikend pomičemo kazaljke na satu, kao i tada. A te godine u nedjelju, 26., bio je Uskrs.

...Sve smo sami izorganizirali, što starcima baš i nije bilo po volji ali pustiše nas. Vjenčanje je održano u Bujama. Vlažna garsonijera bila je naš svijet. No, u taj svijet se znalo natiskati još najviše troje ljudi na spavanju. Ter smo rezervirali pet soba u tadašnjem bujskom hotelu. Večeru dogovorili u Momjanu, pet kilometara udaljenom srednjovjekovnom gradiću okruženom vinogradima i maslinicima.

Samo ukratko, podsjećanja.

Ja: golubinje sivi komplet, sivi šešir, bijele cipele, pletenica u kosi. Buket s bijelim i tamnocrvenim ružama. Uhvatila me drhtavica u vijećnici i nije pustila sve do zdravice. Strašno sam bila uzbuđena. Bio je to na neki način kraj životnog razdoblja »moram« (slušati roditelje, učiti, završiti školu, zaposliti se) i početak »želim i hoću« (zajednički život s njim, živjeti na moru, vlastiti stan, djecu). U Momjan stigli taman na zalazak sunca. Bilo je vedro, nakon bure. Pred nama se pružao prekrasan pogled na Alpe i obalu Istre. Večera i slavlje protekli u veselom raspoloženju, pjesmi i plesu. Nećakinje prvi puta noćile u hotelu, to im je bio najvažniji događaj. Prije spavanja dragi promijenio pločicu s prezimenom na vratima. Dok sam se ja valjala i grcala od smijeha, on je pokušavao dohvatiti s poda odvijač, istovremeno držeći na vratima novu pločicu. U nedjelju ujutro, na Uskrs, svekar nas probudio u 8 sati lupanjem na vrata.

On: na dan vjenčanja, ujutro s kumovima u Umag, u kupovinu sitnica. Putem sreli DVA Ferrarija! Na vjenčanju, osim matičarke, bio je i svjedok, poslije neka krupna politička zvjerka (ja se ne sjećam). Te noći se mijenjalo vrijeme, na ljetno. Svirao je dobar bend. Prije spavanja promijenio pločicu s prezimenom na vratima. Sam. Bez pomoći. Ona je plazila i plakala od smijeha, gledajući me bespomoćnog i raskrebečenog, u grčevitoj borbi s ravnotežom, odvijačem i pločicom. U nedjelju ujutro, na Uskrs, stari nas je probudio u 8 sati lupanjem na vrata.

Prošao plačljivi čeprpak. A u petak osvanulo sunčano jutro. Hladnjikavo je. Usrdno se nadam toplini, jedva je čekam. Za novi klima-uređaj morat ću pričekati početak sezone i redovitije prihode. Ovako mi je ujutro u radnji nekih 16-17°C, pa se digne tijekom dana i do 19. Infracrvena pećka koju mi je posudio dragi iz svoje kancelarije dobro grije samo par kvadrata ispred sebe. Imam kameni pod i dva kamena zida. Ljeti je ugodno, pogotovo jer mi sunce ne ulazi direktno u prostor. Zato se suprotna strana ulice kuha. Ako nam gradska vlast i bude skidala reklame s fasada, ne vjerujem da će se odluka odnositi i na klime. Nemamo ih gdje sakriti, kad su neke zgrade s dvije strane slijepljene sa susjednima, a s ostale dvije strane izložene pogledima prolaznika.

Još par dana, i ode ožujak u povijest. U travnju Potočnice čeka polaganje za žuti pojas (karate) u Zagrebu. Kolikogod nisu bile pretjerano oduševljene treninzima jer su u manjini i jer se ostatak klinaca baš i ne trudi, toliko ih je trener hvalio i potaknuo na osvajanje pojasa. Moramo se sad negdje ogrebati za kimona. Curke su vježbale u trenirkama, tako nam je savjetovao trener – da ne ulazimo u trošak obzirom da djeca često gube interes i odustaju.

Pa Uskrs! Malo Zagreb, malo Sisak, malo vinograd u Popovači. Možda netko pozove na druženje uz ćevape... Pa Sajam cvijeća. Dobro, da ne pretjeram. Prvo moram pokupiti sve podatke za završni račun, poslati ih nenadomjestivoj kumi (hvala ti, o, draga!) pa onda u nove radne pobjede. Jedan ugovor o suradnji je pred potpisom, tražim i dalje...

Molim pomoć za ove potočnice desno. Uspjela sam skužiti kako se stavljaju, ali mi treba razmak između cvijetka i imena. I prazan red između naslova boxa i sadržaja. Unaprijed zahvaljujem.

Sličica odozgora je s Punte, umaške gradske plaže. Sunčani vikend vam želim!

Ova kiša izgleda pogoduje samo alergičarima. Ako je njima bolje zbog ovog cmoljenja s neba, ajd neka je... Danko Oblak zvan Kapljica zaziva ljepše vrijeme. Kad smo rekli – proljeće, tražili smo sunce, zar ne?

Imam jednog alergičara u obitelji, dragog svog. Postao je to u dvadesetipetoj, nakon napornog marša kroz žitna polja u Karlovcu, na odsluženju vojnog roka. Naotekao, izobličilo mu se lice. Kad su ga unormalili, doktorica ga poslala u Zagreb na ispitivanje. Svako malo moj ćato (što će reći da mu i nije bilo tako loše, osim na marševima) u Zagreb. Malo na testiranje na alergiju pa šetnja gradom. Izbocali su ga i ispitali na sve moguće i znane uzroke. Alergija na pelud, prašinu, suhomesnate proizvode, onda malo na životinjsku dlaku, mlijeko. Desetak godina nakon toga borio se s raznim oblicima iskazivanja alergije: naoteče mu usnica, ili oko, osuje se po tijelu, dobije fleke. Slijedećih deset godina smirio se organizam, oguglao na neke stvari, no svejedno mora paziti. Prašinu brisati po stanu izbjegava, hoće, napravi to on, ali onda šmrca i kiše i oči mu suze. Obožava životinje, i naša dva polupripitomljena dvorišna mačka mazi i gladi bez posljedica, ali reagira na druge životinje. Obično ga oko Velike Gospe ulovi šmrcanje i kihanje, neki korov raste unaokolo. Ne može izbjeći pelud, većinu radnog vremena provodi vani, na cestama po Istri. Pije kalcij, šprica nos sprejevima, pije tablete. Svake godine na tržište izbaci se neko novo, revolucionarno sredstvo za olakšanje tegoba alergičarima. Talijani dosta reklamiraju takve pripravke, isprobao je i njihove. Nema puno vajde. Trpi i duraj... E da, alergičan je i na penicilin.

Kad je mlađa Potočnica imala tri mjeseca, pedijatrica ju je uputila na Kantridu, sa sumnjom da ima upalu pluća. Dijete je imalo uvijek pun nosić, već joj je dodijalo stalno ispumpavanje šmrklji. Donosili smo je par puta na inhaliranje, bez uspjeha. Da nas se riješi, doktorica je dakle pošalje kod specijalista. Primili su je, s čuđenjem. Malena nije imala nikakvih simptoma koji bi upućivali na upalu pluća. Pa su joj dali antibiotike, stavljali sondu za ispitivanje želuca. Svako jutro imala je nove ubode po glavi. (Na svu sreću da sam mogla ostati u Rijeci, čak u krugu bolnice. Nas nekoliko mama smjestili su u jednu praznu zgradu. Dolazila sam dojiti Potočnicu triput dnevno.) Onda su joj napravili kožni test na alergiju. Otpustili su je nakon 11 dana boravka, s dijagnozom da je alergična na mlijeko, brašno, ribu, orahe i što-ti-ja-znam. Djeca alergičara imaju 60% šanse da i ona imaju alergiju, pročitali smo negdje i slegnuli ramenima. Osim mog mlijeka, smjela je piti samo specijalno mlijeko i ništa više. To je posebno mlijeko (u prahu) koštalo jedno triput više od uobičajenih. Pronašli smo ga poslije u Italiji i tamo nabavljali nešto jeftinije. Skoro da smo se i pomirili s tim da će slijedećih godina trebati spravljati posebnu hranu za nju. Neki su nas roditelji tješili da u pubertetu takve alergije znaju jednostavno nestati.

No, nije mi vrag dao mira, pa sam zvala dežurnog specijalista preko časopisa za zdravlje, Doktor u kući ili nešto tako. Doktorica se križala s druge strane linije. Naime, dojenčetu se ni u kom slučaju ne radi kožni alergijski test, jer rezultati ne mogu biti pouzdani. Dovoljna je ogrebotina noktića po koži i da reakcija bude lažna. Stoga se rade samo krvni testovi. Elem, kad smo došli na kontrolu, napravili su krvni test koji je pokazao da Potočnica uopće nije alergična! Stagnirala je u razvoju, ali je bar produžila vrijeme dojenja (nije se dala 22 mjeseca s mog mlijeka). I? Nikom ništa. Dijete je još bar godinu dana imalo traume od bijele kute, i dalje ima problema s nosom ali bar nije alergična. Tih mjeseci saznala sam i podatak da naš grad ima najviše oboljelih od bronhitisa u Istri, i da je klima najnepovoljnija za plućne bolesnike. A ja došla na more i zbog klime...

Magluština, ona morska, ljigava. Rijetka pojava ovdje, ali je ima. U proljeće i jesen. Dok se sunce negdje nestašno skrilo, eto povoda za depresiju. Al´ ne dam se, glede i unatoč. Ovo gore je sličica iz Katora (Umag).

Stara legenda kazuje kako su nekoć davno u dolini rijeke Mirne živjeli divovi. Bili su toliko veliki da su gradeći gradove na brežuljcima nad Mirnom, jedan drugom iz ruke u ruku dodavali alat i veliko kamenje. Jedan od gradova kojeg su u to legendarno doba Dolina Mirne izgradili divovi bio je i Motovun. Mnogo kasnije, kad su Istru naselili i obični ljudi, divovi su počeli nestajati, no u legendi i pričama Vladimira Nazora ostao je zapamćen motovunski div Veli Jože, koji je bio toliko velik i jak da je golim rukama mogao zatresti zvonik motovunske crkve.

Motovun je grad-spomenik, drevni istarski akropolski gradić smješten na vrhu 277 m visokog brijega, čiji današnji izgled potječe još iz srednjeg vijeka, iz 12. i 13. stoljeća. Do vrha motovunskog brijega, do njegovog venecijanskog gradskog trga, vodi najduže istarsko stepenište, s 1052 stepenice. Na najviši, zidinama opasani trg, oivičen građevinama venecijanskog doba, dolazi se kroz drevna gradska vrata s kulom. Zdanje hotela Kaštel, smještenog u palači iz 17. stoljeća, na desnoj je strani trga. Lijevo od hotela uzdiže se župna crkva Sv. Stjepana s nazubljenim zvonikom, njoj preko puta je gradska renesansna palača.

Uokolo Motovuna prostiru se vinogradi u kojima uspijevaju čuvena istarska vina, teran i malvazija. Motovunska šuma, što se prostire kilometrima dolinom Mirne, stanište je čuvenih podzemnih gljiva tartufa (pripisuju im se afrodizijačka svojstva), koje se u ovom kraju vade uz pomoć posebno uvježbanih pasa. Ljeto i rana jesen vrijeme je kad uspijevaju crni tartufi, a u kasnu jesen i zimi vade se najukusniji (i skupocjeni) istarski bijeli tartufi. U mjesecu listopadu u više mjesta u dolini Mirne obilježavaju se "Dani tartufa". Motovun je zanimljiv i ljubiteljima balonaškog sporta jer pogodna mikroklima omogućava letenje tijekom čitave godine pa je gradić domaćin I nekoliko balonaških manifestacija.

Motovun je od pretpovijesti najvažnije naseljeno mjesto u široj okolici, a prema novijim istraživanjima "New Age" znanstvenika, svoju ključnu poziciju ovaj gradić duguje svoj položaju na raskrižju Zemljinih energetskih meridijana odnosno tzv. "Zmajevih brazdi". Ti meridijani krajolikom pronose pozitivnu, životnu energiju Zemlje, a na mjestu gdje se takve "brazde" sijeku (kao što je u Motovunu slučaj), nastaje snažan izvor pozitivne energije, "dišni otvor" planeta Zemlje. Takav energetski naboj na čovjeka djeluje opuštajuće i smirujuće, povećava mu koncentraciju i duhovnost, odmara i okrepljuje, pogoduje meditaciji, razvija kreativnost i toleranciju.

Slavni hrvatski umjetnik Miroslav Šutej bravio je često u Motovunu do prerane smrti 2005. godine. Uz Gianpaola Polesinija koji se za prvog saziva Istarskog sabora (1861.) borio za izgradnju tunela kroz Učku, a obitelj mu je porijeklom iz Motovuna, značajni su mještani bili Andrea Antico, renesansni kompozitor i jedan od prvih koji je koristio crtovlje i suvremeni način pisanja muzike kao izdavač, te izumitelj brodskog vijka Josef Ressel (1793.-1857.), čiji je motiv propelera postao zaštitnim znakom međunarodnog Motovun filmskog festivala što se uspješno organizira od 1999. godine.

Znate li da se na naličju novčanice od 10 kuna nalazi tlocrt Motovuna?

Sunčani vikend prošao. Hladno je još uvijek, iako se ovdje već neka tri tjedna hrabri narod smrzava sjedeći vani ispred kafića uz piće i kavicu. Jučer smo popodne izašli u šetnju rivom i nakon pola sata, blago smrznuti vratili se u topao stan. Evo, jutros je kod nas sunčano ali 1°C, još uvijek djeci za kape i rukavice...

Čuli smo da je u Puli otvoreno klizalište, ono isto što je par mjeseci bilo postavljeno u Umagu. Pitam se, pitam – gdje li smo slijedeći vikend? Prehladno je za bicikl i role, još koje klizanje taman je za održavanje kondicije.

Prošli sam tjedan dobila službeni dopis od Porezne uprave da je obustavljen postupak ovrhe nad mojim poduzećem. Bezobrazni su k´o šlape, platili smo sve što je bilo zapisano kao dugovanje u odluci o ovrsi. To nije bilo dovoljno, jer su u međuvremenu dodane i kamate. Kad smo platili kamate, još je nastalo dugovanje za tekući mjesec. Konačno smo i to platili, i preplatili, samo da možemo obustaviti taj postupak. Elem, i to smo riješili. Sad bi trebalo pripremiti sezonu. Muvamo nešto dragi i ja, pokušavamo proširiti djelatnost. Vidjet ćemo što će od toga biti. Vrijeme neumitno protječe. Još malo, pa Uskrs, i eto ti ljeta. Gdje si bio, što si radio?...

Jutarnja šetnja na posao, duljim putem po rivi i sličica za vas. Ugodan vam vikend želim, dobro se odmorite!

U Bujama sam živjela tri godine. Mjestašce na dva brda, stariji dio naselja načičkan kućama i uskim uličicama. Na vrhu brda trg, ispred crkve. Kamena ograda s jedne strane trga čuvala od pada u ponor. Ta ograda često je bila cilj mojih šetnji. Za vedra i burom pročišćena vremena, vidjele se s tog mjesta Alpe. Nije mi vjerovao dragi, kad sam mu u pismima opisivala taj pogled. Dok nije jednom došao, baš nakon poštene bure. Vidi, zaista! Alpe! Nisu oblaci, ne, ne!

Evo me u Istri već osamnaest godina. Rođena u zagađenom gradu, u najzagađenijem dijelu grada čak, okružena mirisom pokvarenih jaja, čađavom prašinom koja je uporno padala po opranom rublju. I dan-danas uživam svim bićem u ovakvim pogledima. Još uvijek je hladno, nema onog prepoznatljivog mirisa mora, ali sunčano jutro i pogled na Alpe – prekrasnog li dana!

Pronašla sam u svojoj arhivi još jednu sličicu s cvijećem. Svakog svibnja u mom se gradu održava Sajam cvijeća, pod pokroviteljstvom Turističke zajednice. Pozove se jedna grupica iz nekog vrtića pa otpjevaju pjesmicu, te dođu nastupati mažoretkinje. Sajam se obično održava na parkiralištu na rivi, bude nekih dvadvadesetak štandova. Izloži se cvijeće (uvijek skuplje nego u obližnjem rasadniku), sadnice, alati i strojevi. Miriši više po kokicama i ćevapima nego po cvijeću, naravno. No, dva dana Sajma prilika je da ljudi izmile iz svojih kuća i prošeću do rive, pogledaju što ima u ponudi, ponekad kupe koji cvjetak za vrt i – uostalom – vide jedni druge. Nema Cvjetnog korza, kojeg se sjećam iz školskih sisačkih dana. (Uostalom, u ona vremena nije bilo ni maškaranih povorki ni Noći vještica...)

Nisam imala priliku biti niti na jednoj drugoj izložbi cvijeća. Mama bi obično došla na jedan dan u Zagreb pa bi ona i starija kćer obišle koliko stignu između dva vlaka. Kako ne gledam Dobro jutro, Hrvatska a tamo obično budu prilozi s takvih događanja, mogu samo pretpostaviti kako je na osnovi sestrinog izvješća. Ima li u vašem gradu Sajam cvijeća?

Dobro, dogovorili smo se. Meteorolozi nešto pričaju da još treba čekati do proljeća. Ma nemoj. Kad je dosta, dosta je. Idemo s toplijim sličicama.

Jutros zalepršao snijeg i u mome gradu. Lani je padao 21. veljače, uslikala svoje dvoriše. Djeca se veselila, snijeg se zadržao par dana i nakon toga počelo je proljeće. Možda je ovo znak, tko zna?! Nakon ove sličice slijedit će samo one proljetno-ljetnog karaktera, da se ne uplašite.

Pa ne bi prestala ova bura, orkanska k tome! Jučer djeca nisu ni promolila nosiće van, a dragi i ja proveli smo ukupno deset minuta na orkanu. Bar mi se rublje osušilo dok si rek´o keks. Neke koristi od prirode. Je, ali trebalo je i peglati.

U subotu smo popodne proveli dva sata u šetnji pored mora, brali tratinčice, lovili guštere, i skrivali se u zavjetrinu. Zvali smo majstora za perilicu posuđa, mašina opet radi. Sretniji bio moj dragi što je to konačno popravljeno, jer ručno trošim hektolitre vode pri pranju. Navikla sam u Sisku, toplu vodu i grijanje imali smo jeftino pa sam naučila da voda curi li curi. Dok su se majstor i dragi gombali sa strojem, ja par sati provela sa svojim babama iz Zajednice žena Bujštine. Malo o službenim stvarima, malo neslužbenih priča, kolači, sokovi i ugodno provela vrijeme. Nisam se dala u Predsjedništvo, to zahtijeva puno angažiranja, ali logistički ih podržavam od prvog dana. Čula zabrinjavajući podatak, na prvom smo mjestu u Istri po problemima s drogom. O zlostavljanju i socijalnim slučajevima bolje i ne pričati...

Sličicu iznad napravila u subotu, na putu na babski sastanak. Aparat nastojim uvijek nositi sa sobom u torbi, nikad ne znam što mi može privući pozornost. A ovi zalasci sunca prekrasni su i šteta da ih i vi ne vidite. Vi - većinom - ovih dana muku mučite sa snijegom... Jel´da je bilo dosta ove zime?!

Listopad 2003. Toliko sam silno željela ići na prvi Cro-a-porter! Biti dio atmosfere. Te srijede kupih Story na putu na posao. Upalim sve strojeve i aparate, sjednem za radni stol i otvorim časopis. Dvije šarene stranice sa sličicama iz svijeta hrvatske mode. U članku najava za najočekivanije modno događanje te godine. I popis deset dobitnica besplatnih ulaznica na isto. Srce mi je skočilo u grlo, pa počelo treperiti. MOJE IME je među dobitnicama!!! Nazvala dragog. Po glasu već je znao da je nešto posebno u pitanju. Sretan. Nazvala kumu. Ona mi je prva na popisu za pratiteljicu (nagrada su bile dvije ulaznice). Sretna i ona zbog mene, ali ima obveza izvan Zagreba. Nazvala sestru. Najavila se te subote. Pozvala je da ide sa mnom. Za par dana slavila je 50. rođendan, bila bi to prilika da na poseban način proslavimo (za moj 18. rođendan vodila me u Trst, s Generalturistom i busom). Vidjet ćemo, izvlačila se. Samo ti dođi. Gdje ne bih?!

Nazvala redakciju. Rekoše da će karte stići ovih dana. Je, ali revija je te subote a danas je srijeda! Da se javim na ulazu pa će me otpratiti do njihove urednice i sve mi objasniti. Jedva dočekala poštara. Omotnica s kartama stigla u petak. Sve izorganizirala. Radnja zatvorena. Ujutro me mili moji otpratili na bus. Mlađa Potočnica nije bila pretjerano oduševljena mojim odlaskom, ali ipak je mahala i slala puse dok je bus odlazio. To popodne dragi je imao posla pa je curke odveo kod prijateljice. Tamo su pišulje provele i noć, zajedno s još troje djece. Igrali se pod šatorom u dnevnoj sobi i to je bio njihov dan za pamćenje... Vrijeme sunčano i hladno. Pet sati ugodne vožnje. Na kolodvoru me čekala starija nećakinja. Ona će ići sa mnom. Sestra nije baš za takva glamurozna događanja (treba frizura, odjeća...). Nisam se htjela petljati, nisam željela da mi išta pomuti sreću i uzbuđenje.

Skockane i namirisane žemske, u kožnjacima, odlučnim koracima prilaze ulazu. Velesajam, noć, neka ljiga od vremena. Hlaaadno. Na vratima već gužva. Probijamo se. Iz unutrašnjosti buka. Pokazujem kartodrapcima ulaznice, kažem da sam dobila od časopisa Story i molim da me upute do urednice. Samo neka uđemo i nađemo je same. Ajde dobro. Paviljon većinom u mraku. U daljini razaznajemo osvijetljen prostor, omeđen improviziranim zidovima od tkanine. Desno šank. Prilazimo ženskoj na šanku. Kroz buku, objašnjavam koga trebam. Ne zna ona ništa, jedino dijeli akreditacije novinarima i fotografima. Odlazimo prema ograđenom dijelu, ulasku u »izložbeni prostor«. Gledaju nam karte, puštaju. Hrpa stolica, običnih. Dvije piste u križ (doslovno). Prvi redovi stolica rezervirani. Sjedamo u drugi red. Blago drhturimo. Ostajemo sjediti u jaknama, negdje je oko 10°C. Gledamo poznate face. Preko puta nas sjeda Ivana Kindl s pratnjom. Prilaze fotografi. Zvijezda skida kaput, namješta blještavi osmijeh. Blicevi. S lica nestaje osmijeh. Vidimo Vlatku, Sašu Zalepugina i gospođu Tihanu. Ivica Kovačević lunja naokolo. Glazba trešti, osjećam je u trbuhu. Noge se lagano sleđuju. Dolaze konobari, donose piće. Pivo, kola. Zvijezde vade novčanike, same plaćaju. Hej, piće nije besplatno za njih! Ne znam da li je to uobičajeno u takvim prigodama, ovo je i meni i njima prva takva.

Revija kasni. Debelo. Kad konačno počne, gase se svjetla, glazba prelazi u zaglušujuću kakofoniju. Na velikim ekranima živčana slova, slike. Manekenke žustro stupaju, popikavaju se, namrgođenih faca. K´o da ih je nanijela poplava. Jest da su polugole, jest da je hladno za poludjeti... Dodjeljuju se nagrade za osobu s najviše stila, najbolje odjevenu ženu, muškarca. Reflektori šaraju po gledalištu. Prisutni izlaze, smiješe se, zahvaljuju, Stoka nešto repa. Zovu Josipu Lisac. Frenetični aplauz. Bez objašnjenja, najave, Ana Rucner sjeda na stolicu u raskrižju pista i svira neki elektronski polu-jazz, polu-bauk... Ljudi se zgledaju. Idemo dalje. Bilo je stvarno efektnih scena, ženska se na obješenim plahtama vrtila gore-dolje, zavezivala, odvezivala, sunovraćala i njihala. Neki su hodali unaokolo na štulama, ludnica. Glava se puni slikama, informacijama. Pokušavam komunicirati s nećakinjom, na uho joj vrištim poneki komentar. Odustajem, samo se gurkamo laktovima i bradama pokazujemo na zanimljivosti. Osjećam da ću večer završiti s temperaturom i poderanim grlom.

Gotovo! Pozivaju na party. Prostor se prazni, okolo trče novinari, kamermani, fotoreporteri. Intervjui, slikanja. Prolazimo pored grupica, hvatamo dijelove pitanja i odgovora. Sjedamo u blizinu šanka. Za šankom dominira Tarik. Obećala sam starijoj Potočnici njegov autogram. Prilazim, pokušavam izgovoriti promuklim glasom molbu za potpis. Skužio je, potpisuje mi se na ulaznici. Hvala lijepa! Ostajemo još neko vrijeme. Rene Bitorajac, Luka Vidović, Viktor Drago, krema cirkulira oko šanka. Odlazimo. U glavi buči, ekstremiteti blago odumrli...

Kod sestre odbor za doček. Utisci pršte, jedna drugoj ulijećemo u riječ. Dragom poslala poruku da sam se lijepo provela. Jesam, bila i vidjela, i na potpuno drugi način mogu sada pratiti video priloge na tu temu ili gledati sličice u novinama. Jedva dočekujem izlazak časopisa. Večernji, Story, RTL, HTV. Samo jednu novinarku čula da je spomenula kašnjenje, koliko se sjećam – samo jednom spomenuto kako je bilo hladno. Hvalospjevi na sve strane. A ja ZNAM točno kako je bilo. Ostavila si par isječaka iz novina, za uspomenu. I Tarikov autogram odnijela velikoj Potočnici. Bila je glavna u razredu...

Nakon diplome, krenuh u boj za posao. More, najjužnije recimo Zadar, molim! Pa se naputovala.

Crikvenica – natječaj za programera u hotelijerskom poduzeću. U razgovoru spomenula kako bih, recimo, vodila evidenciji o gostima (datum njihovog rođenja, da li su prvi put u Hrvatskoj, Crikvenici, hotelu, omiljena pića i sl.) Napričala se do sita s predstavnikom poduzeća, lijepo se složili. Ništa od posla.

Rijeka, 3. maj. Prošla dva kruga testova, zvali i na razgovor. Da zašto bih ja htjela raditi u Rijeci a ne u Sisku. Ja bih na more. Da tražim li ja od njih da mi osiguraju stan. Ne (iako bi baš bilo lijepo). Ništa ni tu.

Rovinj – prošla testiranje, nisu zvali na razgovor.

Pula – sofverska firma, malo općenitog razgovora, pa uobičajeno testiranje. Nisam bila iz Pule, popušila.

Umag. Ušminkani mladi gospodin poziva na razgovor prije testiranja. Da jel´ ja mislim skoro roditi. Ala, digao mi se tlak. Iako to nije ni najmanje njegova stvar, ne mislim. Da bi oni radije muško. Pa uzmite muško, što ste me i zvali. Ali ako budem najbolja na testu, da će me ipak uzeti. Ma nemoj. Sjeli u prostranu dvoranu (čitava jedna stijena u staklu, more šumi, galebovi klikću...), nas desetak. I onih koji su se prijavili na natječaj, ali i stipendista poduzeća, još studenata. Ni danas mi nije jasno zašto su navedeni uopće rješavali te testove s nama. Nekoliko standardnih pitanja (već sam ih sve znala napamet) i nekolicina onako stručnijih. Riješila sve. Poslaše nas kući, uz obećanje da će nas za nekoliko dana obavijestiti o rezultatima. Izašla na svježi zrak, na klupici uz more pojela sendvič, čekajući bus za Zagreb. I razmišljala kako bi bilo lijepo raditi u takvom jednom gradiću... Nakon nekoliko dana, nestrpljiva moja majka nazove goreopisanog mladog gospodina. »Gospođo, možete biti ponosni na svoju kćer. Riješila je test najbolje, bez ijedne greške. No, znate, mi smo se ipak odlučili za mušku osobu.... « I da ga j....š!

Buje. Očajna, napisah pismo u »Digitron«. Onako, bez veze, i bez ikakvog objavljenog natječaja s njihove strane. Tko sam, što sam, da bih ja rado učila posao u njihovoj firmi, u okružju pravih stručnjaka, bar godinu dana – da odradim pripravnički. Nakon par dana stiže njihov brzojav – da se javim tada i tada kod njih, na razgovor, i uz povrat putnih troškova! Dočekao me njihov direktor općih poslova, proveo kroz pogon i Razvoj, objasnio čime se bave. Odveo na gablec, ilitiga marendu. I na kraju – isplatio putne troškove. Moram li reći kakva sam faca bila tih godina dok sam tamo radila?! I dan-danas mnogi od vas kažu »digitron« umjesto »kalkulator«. A firma je bila na izuzetnom glasu u ta davna vremena. Radilo se punom parom, plaća jako dobra, kupci veliki, čak se i za vojsku proizvodilo. Elektronske vage preplavile tržište. Proučavala telefakse, stručne literature u izobilju, usavršavanje u Novoj Gorici... Eto, tko kaže da su sva iskustva baš negativna...

Traženje posla. Stresan dio života. Prije par godina, nezadovoljna obujmom posla i nastojanjima sastavljanja kraja s krajem, prijavila sam se na natječaj za drugi posao. Ako prođem, pomislih, zaposlit ću nekoga u radnji, i plaćati ga iz prihoda radnje ili svoje plaće. Imati uredno radno vrijeme, nadređenog koji će mi reći što trebam napraviti, par ljudi ispod sebe koji me moraju slušati, možda i kupce koje ću povremeno uvjeravati da je baš taj proizvod pravo rješenje za njih.

Godina skoro četrdeset. Obrazovanja kakvog traže. Radnog iskustva kakvog traže. Sklonosti timskom radu ali i šefovanju – baš kako traže. Spremna na izazove – ne baš sve, ali recimo da da.

Stigao poziv: javite se tada i tada u Rijeku, na adresu tu i tu. S blagom tremom, par minuta prije zakazanog vremena, dolazim na ugovoreno mjesto. Na izlasku iz lifta, javljam se na recepciju. Upućuju me u sobu za sastanke. Ispred prostorije, dočekuju me trojica mlađih muškaraca. Odjeveni u stroga odijela, mirišljavi, s aktovkama u ruci. Jasno i glasno pozdravljam, predstavljam se, rukujemo se. Ulazimo u sobu. Oni sjedaju za široki uglancani stol, uvaljuju se u fotelje. Nasuprot stola, nakoliko običnih stolica. Stavljam torbicu na jednu, sjedam. Pročitala sve upute o ponašanju u takvim zgodama (baš par dana prije u nekom od ženskih časopisa bio je članak o načinima vođenja razgovora, rječnik položaja tijela i gesta). I na odjeću pazila, decentno se odjenula. Šminka ništa, kao što ni nemam običaj. Frizura uredna. Sve po P.S.-u. Krenuli s razgovorom. Čitaju oni papire ispred sebe, postavljaju pitanja naizmjence.

Da li mi je problem bilo napisati molbu? - Ne, nimalo. Trebalo je jedino pripaziti da u engleskoj verziji upotrijebim prave fraze kako bih zadržala izvorni dojam i poruku. - Aha, znači imam problema s engleskim jezikom. - Ne, nisamo to niti rekla. Samo sam rekla da sam pri pisanju na engleskom morala biti nešto opreznija. - Zašto sam molbu i životopis poslala e-mailom? - Jer ste napisali da se može i na taj način prijaviti na natječaj. - Jesam li informatički pismena? - Da, uostalom radila sam kao programer.

I tako otprilike pola sata. Tlakić mi se polako dizao, no nisam pokazala ni ljutnju ni nervozu. Tri mladca, mene prekaljenu da ne kažem koku, pokušavaju preveslati. Ili su zbunjeni i nepripremljeni ili lukavi seronje. Pitanja školska (»Što biste učinili ako bi netko od vaših suradnika učinio nešto što može naškoditi ugledu naše firme?« i slično), a oni djeluju kao da ni ne očekaju moj odgovor već brže-bolje postavljaju slijedeći upit.

Onda pitaju mene imam li kakvih pitanja za njih. U kojem dijelu moga grada namjeravaju otvoriti svoju prodavaonicu? – Poslovna tajna. Ma nemoj, kao da neću saznati kad se dotična zaista i otvori! Svašta. Jedva dočekah završetak. Digli se mi, rukovali, oni obećaše da će mi se javiti. Uskoro se otvorio njihov prostor u gradu, zaposlili su neke druge, na mjesto koje sam željela došao je kolega iz moje bivše firme. Nek´ se barem njemu posrećilo. Ja ostadoh tu gdje sam i sada.

Uspoređivala utiske nakon intervjua s kumom. I ona tih godina tražila novi posao u Zagrebu. Napisala se molbi, zvali je na razgovore, najčešće se zahvalili i ostavili u »bazi podataka«. Za sjeme, valjda. Na sreću, uspjela je naći dosta dobar posao. Dok joj se firma nije prije par mjeseci transformirala i sad joj visi radno mjesto. Četrdeset i neka, dvadesetak godina radnog staža, ovih će dana magistrirati, i opet traži posao. Frustrirajuće. Da te bar prime na razgovor kao normalnog čovjeka. Ne, nego ti nazovi stručnjaci iz Odjela za ljudske resurse iz nekog tamo priručnika postavljaju uvijek ista pitanja. Nadmoćno sjedeći u tim svojim foteljama i smješkajući se, bez puno uživljavanja rutinski odrade intervjue, pokupe torbe i laptope i vraćaju se u svoje kancelarije. A ti imaš osjećaj kao da čekaju neki znak tvoje nesigurnosti, neki sumnjivi mig. I kao što u banci osjećaš kao da te unaprijed označavaju kao neurednog platišu i premišljaju da li da ti daju čekove, kredit ili što već, tako i u ovakvim situacijama misliš da već unaprijed gubiš bitku u dokazivanju da si baš ti njihov idealni budući zaposlenik. I nije dobro ako nisi dovoljno stručan za taj posao, ali bogme ni ako imaš preveliku stručnost. A svojevremeno sam, kao zamjenik poslovođe, ja vodila razgovore s mogućim prodavačima u trgovini u kojoj sam radila. I, garant, ruku na srce, ni izdaleka nisam bila kao oni gore opisani.

Jutros su me moje Potočnice iznenadile. Ulazim u njihovu sobicu, a Velika budna. Anbilivibl. Pomazimo se, izljubimo se, ona hop! i ode do ormara. Već sam pomislila da je nešto zaboravila staviti u školsku torbu (dobro da nisam počela kvocati) a moje zlato izvadi poklon. Mami za Dan žena. Raznježi se majčino srce, oči se napune suzama... Kad eto ti mlađe Potočnice, otvori širom oči i ona hop! u isti taj ormar. I izvadi i ona darak. ;))) Ganuta tako obavim ostatak jutarnjih poslova. Dok su moji mili doručkovali, tajo i ja ispričasmo curkama povijest proslava Dana žena. Ono, znate, jurnjava po cvjećarnama, fešte za muškarce i fešte za žene. I malo o (ne)ravnopravnosti žena. Pristojno saslušale. I zaključile da se poklonima, naravno, veselim. Kako ne bi!

No, jutros otpratim malu Potočnicu u školu. Tamo šarenilo. Netko dolazi samo s torbom, netko nosi stručak cvijeća, a netko i veeeliki buket. I potom na jutarnjoj kavi s mužem komentiram kako će se curke danas ponašati. Zaboravile su prošlu godinu, kad isto nisu ništa nosile učiteljicama i maestrama. I tada smo im objasnili da se obično skupe novci u grupi i kupi zajednički buket cvijeća ili neki prigodni poklon. U vrtiću se znalo događati da kupimo tako veliki buket od zajedničkog novca, i onda još poneka mama nađe za shodno da i ona – posebno – još nešto daruje, da se vidi da je to od nje. Ne sviđa mi se to. Onda se nakon nekog vremena odustalo od takvog skupljanja. Uspjeli smo se dogovoriti samo za završetak vrtićkog razdoblja i za učiteljicu nakon četvrtog razreda. Hoće li se danas Potočnice osjetiti posramljene ili neravnopravne, jer nisu ništa odnijele učiteljicama? Razgovarat ćemo kad se ponovo okupimo.

Već petnaest godina ne slavim niti čestitam ovaj praznik. I dok sam radila u državnom a i u privatnom poduzeću, nije bilo neke posebne pompe oko tog datuma. Niti sindikalnog okupljanja žena, ni ranijeg odlaska s posla. Da se razumijemo, ne omalovažavam samu svrhu i postojanje ovakvog praznika, niti smatram nepotrebnim druženja pripadnica ljepšeg spola u ove dane. Tko voli, nek´ izvoli. Ili na večeru i tancanje, ili na muški striptiz (što je postalo jako in, barem u ovim našim krajevima).

I ne odbijam čestitke. Niti sam na kavi jutros odbila cvijeće koje je dobila svaka žena u kafiću. Hvala lijepa. Ali meni je svaki dan moj dan. Lijepo se provedite! I danas, i sutra, i prekosutra... Poklanjam vam ovu sličicu potočnica iz mog dvorišta.

U subotu smo imali feštu. Velika Potočnica pozvala je 18 svojih prijatelja i prijateljica na proslavu rođendana. Jedna vrlo lijepa i dojmljiva brojka, najveća u našoj povijesti.

Došlo ih je sedamnaest. Tri dečka i ostalo mlade dame. Društvo iz bivšeg, četvrtog razreda i jedan dio učenika iz petog razreda. (Pete razrede škola je malo promiješala i dodala učenike iz područnih škola. Potočnica se tako našla u novom društvu, s pet-šest starih prijatelja.) Slavljenica nije bila sigurna hoće li doći svi koje je pozvala, obzirom da se staro društvo i dalje druži među sobom ali ne pozivaju na rođendane neke prijatelje koji su otišli u druge razrede. Neizvjesnost je prošla, društvo se okupilo.

Nije bilo naporno, nimalo. Navikli smo. Na sreću, stan je dovoljno prostran, bez previše vrata pa je bilo mjesta za sve. Cijelo društvo uspjeli smo okupiti samo kod torte, inače su cirkulirali u grupicama. Jedni su igrali stolni nogomet, drugi razmjenjivali realtonove na mobitelima, treći igrali društvene igrice. Četiri i pol sata zabave, smijeha, veselja i glazbe (ti klinci čuli su čak i za U2, dragi i ja se oduševili). Pripremili smo im sokova, frfa (grickalica), pekli kokice, naručili halo-pizze, torta se tradicionalno naručuje u istoj slastičarni. Kad se društvo razišlo, pobacali plastične čaše i vilice, papirnate tanjure i salvete, kartone od pizza i torte i stan ostao čist k´o suza, a nisam morala ništa ni prati. Sretna Potočnica jer je party protekao u super atmosferi, sretni roditelji. Čak se i manja Potočnica uklopila u društvo, nije se pravila važna (to je morala svečano obećati sestri prije početka fešte) i lijepo se provela.

Prije spavanja pokazala nam slavljenica poklone. Bogme, nije lako kupiti primjeren poklon djetetu od 11 godina. Barbike prolaze samo kod nekih takvih curičaka, inače se dame mogu uvrijediti. Odjeću kao poklon moje pišulje organski ne podnose (donje rublje ili čarape, što često poklanjaju bake i dide) ali dvije cool majice koje je dobila Potočnica stvarno su super poklon. Bilo je tu foto albuma, okvira, leksikona, knjiga, bilježnica, olovaka i plišanih igračaka. Šarolik izbor i dobar podsjetnik ideja za slijedeće rođendane. (Što vi kupujete svojoj djeci i njihovim prijateljima za ročkas?)

Eto, preživjeli. Jest da je kiša padala cijeli vikend, u unutrašnjosti Istre ali i uz obalu divljala snježna oluja, Severinina poskočica pobijedila na Dori... Ništa nas to nije omelo da se dobro provedemo.

Moja se velika Potočnica zahvaljuje svim čestitarima. Tajo joj je u srijedu isprintao vaše čestitke i donio doma. Ala, sreće i veselja! Sva je bila važna i ushićena. A i ja sam bila ganuta i ponosna što vas imam toliko, i što ste joj uputili tako tople i lijepe riječi.

Moj je dragi, zamoljen za uslugu printanja vaših čestitki, tako iskoristio priliku da pročita prethodne postove i komentare. Nekoliko je puta pročitao poneki moj post na mom kompiću kad bi naišao u radnju, no to je bilo više onako leteći. Ovaj puta je otvorio moj blog na svom kompiću, u svojoj kancelariji. I kaže da mu se sviđa. Zna da volim pričati, nadugačko i naširoko. On me, uostalom, već godinama nagovara da počnem pisati romane. (Aha, kao da se inspiracija pokupi na cesti.) Posebno su njegovu pozornost privukli vaši komentari, njihova brojnost i toplina. Baš mi je drago da mu se sviđate! Jer, stalo mi je do njegovog mišljenja (i odobravanja), volim ga i cijenim, najbolji mi je prijatelj, najžešći kritičar i najvatreniji obožavatelj. I neprekidno me gura i potiče, mene – inertnog Bika. Kad sam već krenula s blogom, i kad smo uspjeli skoro potpuno riješiti porezne probleme (još ima par sitnica koje treba dovršiti), po njegovoj logici stvari sad bi bio red da i posao konačno krene.

Zadnjih par dana sam imala za obaviti dva hitna i dosta opsežna posla. Tako to obično biva, danima i mjesecima jedva ili ništa za raditi a onda odjednom lavina. Obavila sam. Jedan sam posao čak odmah uspjela i naplatiti, i dobila još za raditi. Drugi posao bi mi trebao biti plaćen u roku od mjesec dana. Tu ne mogu ništa, nego biti sretna što sam baš ja izabrana da to obavim. Na računu za taj posao – po dogovoru s naručiteljem – našla se i stavka koja obuhvaća i našu prošlogodišnju suradnju a koja prije nije bila (na)plaćena. Znači, uspjela sam naplatiti i »minuli rad«. E, da mi je svaki mjesec bar jedan ovakav posao pa da imam osigurane redovne prihode...

Džaba bilo poslovnog prostora, sve tehnike, obrazovanja, ljubavi prema poslu i volje, kad ovisiš o platežnoj moći sugrađana, osobnim simpatijama mušterija i strukturi ljetnih gostiju. Konkurencija je poprilično zdrava, tjera na izazove. Puno sam dala na reklame. Zaista rijetko kad nisam nasmijana. Moj omiljeni upit pri kontaktu s potencijalnom mušterijom je »Što mogu učiniti za Vas?«. Ne znam, to mi zvuči i domaćinski, i mislim da odaje i poštovanje i ljubopitljivost. Ne volim biti samo zanatlija koji bez posebnih emocija odradi svoj posao. To jednostavno nije moj stil. Volim objasniti, savjetovati. Često ne naplatim sav svoj trud, ali nadam se da će mi se zadovoljan kupac i korisnik mojih usluga vratiti. I upijam k´o spužva utiske, komentiram sa svojim dragim dobra i loša ponašanja ljudi raznih zanimanja. Recimo, u Kranjskoj gori smo se oduševili odgovorom recepcionarke. Kad joj kažeš: »Hvala«, ona odgovori: »Malenkost!«. Baš simpatično i neuobičajeno. Mislim da bi »Sitnica!« bila više u duhu hrvatskog jezika, ali i malenkost je razumljiva riječ. I sigurna sam da nema čovjeka koji se ne bi nasmiješio na takav odgovor. Vjerujem i da je vama, osim dobro obavljenog posla ili kupnje, isto tako važno ponašanje osobe koja vam nudi uslugu ili robu. I nadam se, ako se ikada nađete u mojoj radnji, da ćete izaći zadovoljni. Makar vas zanimalo nešto što nema ama baš nikakve veze s mojim poslom.


- 16:35 -
Komentari (15) -

dobar post...dosta pozitivno s objasnjenjima to mi se svidja, zelim vam ugodnu vecer (crnaa.blog.hr 03.03.2006. 18:50)

Ono je došlo mailom... A btw, Kranjska gora nije u Hrvatskoj :) (dr.luka 03.03.2006. 20:01)

Neka je krenulo! Trud se uvijek isplati. Želim ti puno posla! (Jade 03.03.2006. 20:08)

Ja jedino obraćam pažnju na osobu koja mi nudi proizvod ili uslugu. danas je konkurencija velika i jedino što razlikuje lošeg, dobrog, i najboljeg pružatelja usluga je njegov karakter. Čak niti cijena nije bitna. (RiLady 03.03.2006. 21:02)

Mislim da je nekad važniji pristup i od same robe koja se nudi na prodaju...Nekad kad si jadan i sretneš nasmijano i vedro lice u trgovini kupiš i ono što nebi.
Ko može odoliti ljubaznosti,srdačnosti i osmjehu...pogotovo kad je od srca ...rekli naši stari:"lijepa riječ sva vrata otvara"..danas to još više vrijedi...Lijep pozdrav ti želim i ugodno veče tebi i tvojim Potočnicama i boljoj polovici koja te tako lijepo slijedi i daje u svemu podršku! (builderica 03.03.2006. 21:21)

@dr.luka - stvarno?! Htjedoh reći da - upotrebljavala ja riječ "sitnica" ili "malenkost" umjesto "molim", dojam je isti iako je "sitnica" možda više u duhu hrvatskog jezika. (Pjesma o jednoj mladosti 04.03.2006. 10:55)

Zahvaljujem na lijepim željama...;-))))
Da, način usluge mi je dosta važan...puno prije kupim ako je prodavač/ica ljubazan i komunikativan nego kad uđem u trgovinu a on ili ona listaju časopis i ponašaju se kao da niste ni ušli...to mi je jako odbojno. I da imaju baš ono što mi treba po posebno jeftinoj cjeni ja kod njih tada nebi kupila... ;-)) (Timea 04.03.2006. 11:56)

lijepo je to da se ti trudiš i da ti pomalo sve kreće na bolje , a znaš ponekad ima takvih ljudi (kupaca) kojima bi najradije rekla doviđenja molim vas odite negdje drugdje mi nemamo za vas ništa....treba imati konjske živce... (lolina 04.03.2006. 13:09)

Lijepa riječ čuda radi. (E.P. 04.03.2006. 13:12)

ODLICAN TI JE POST, SAMO TAKO NASTAVI...ZELIM TI UGODAN VIKEND (crnaaa 04.03.2006. 18:22)

Ima puno istine u onoj da jedna slika govori više od tisuću riječi. Kada navratim ne mogu oči skinuti s tvog malog anđela. Iz tvojih riječi, čak i kada pišeš o tako svakodnevnim i običnim stvarima izbija ljudska toplina. Blagoslovljena bila ti, tvoja dječica i cijela tvoja obitelj. Zbog ljudi kao što ste vi volim ovaj svijet. Buket osmjeha vam šaljem :) (vagabund 04.03.2006. 19:44)

Naravno da je ponašanje osobe koja nudi robu jako bitno.Moja vučica je pogotovo alergična na to jer je sama radila sa strankama.Iskreno ti želim da ti se poslovi počnu otvarati.Nadam se da će vam današnji tulum uspjeti i da će slavljenica biti sretna i zadovoljna. (darkwolf 04.03.2006. 20:39)

Ugodan vikend želim...Franc (Rib@rnica 04.03.2006. 22:09)

Zapravo i je tako. Od osobe koja pruza usluge puno ovisi uspijeh u poslu. Ponekad, ako je i nesto lose, nije bas kako treba, ljubazan osmijeh, isprika ili toplina u ocima, stvorit ce u nama zaborav na lose ...Ponekad udjem u neku trgovinu, vidim krasne komade odjece u izlogu...Doceka me namrsten pogled prodavacice i njena hladnoca i neljubaznost. Ma da mi poklanja nesto, ne bih uzela, zahvalim se i izadjem preko vrata. Lijep osmijeh i lijepa rijec i zeljezna vrata otvara... (mirisdunje 05.03.2006. 08:04)