Ova kiša izgleda pogoduje samo alergičarima. Ako je njima bolje zbog ovog cmoljenja s neba, ajd neka je... Danko Oblak zvan Kapljica zaziva ljepše vrijeme. Kad smo rekli – proljeće, tražili smo sunce, zar ne?
Imam jednog alergičara u obitelji, dragog svog. Postao je to u dvadesetipetoj, nakon napornog marša kroz žitna polja u Karlovcu, na odsluženju vojnog roka. Naotekao, izobličilo mu se lice. Kad su ga unormalili, doktorica ga poslala u Zagreb na ispitivanje. Svako malo moj ćato (što će reći da mu i nije bilo tako loše, osim na marševima) u Zagreb. Malo na testiranje na alergiju pa šetnja gradom. Izbocali su ga i ispitali na sve moguće i znane uzroke. Alergija na pelud, prašinu, suhomesnate proizvode, onda malo na životinjsku dlaku, mlijeko. Desetak godina nakon toga borio se s raznim oblicima iskazivanja alergije: naoteče mu usnica, ili oko, osuje se po tijelu, dobije fleke. Slijedećih deset godina smirio se organizam, oguglao na neke stvari, no svejedno mora paziti. Prašinu brisati po stanu izbjegava, hoće, napravi to on, ali onda šmrca i kiše i oči mu suze. Obožava životinje, i naša dva polupripitomljena dvorišna mačka mazi i gladi bez posljedica, ali reagira na druge životinje. Obično ga oko Velike Gospe ulovi šmrcanje i kihanje, neki korov raste unaokolo. Ne može izbjeći pelud, većinu radnog vremena provodi vani, na cestama po Istri. Pije kalcij, šprica nos sprejevima, pije tablete. Svake godine na tržište izbaci se neko novo, revolucionarno sredstvo za olakšanje tegoba alergičarima. Talijani dosta reklamiraju takve pripravke, isprobao je i njihove. Nema puno vajde. Trpi i duraj... E da, alergičan je i na penicilin.
Kad je mlađa Potočnica imala tri mjeseca, pedijatrica ju je uputila na Kantridu, sa sumnjom da ima upalu pluća. Dijete je imalo uvijek pun nosić, već joj je dodijalo stalno ispumpavanje šmrklji. Donosili smo je par puta na inhaliranje, bez uspjeha. Da nas se riješi, doktorica je dakle pošalje kod specijalista. Primili su je, s čuđenjem. Malena nije imala nikakvih simptoma koji bi upućivali na upalu pluća. Pa su joj dali antibiotike, stavljali sondu za ispitivanje želuca. Svako jutro imala je nove ubode po glavi. (Na svu sreću da sam mogla ostati u Rijeci, čak u krugu bolnice. Nas nekoliko mama smjestili su u jednu praznu zgradu. Dolazila sam dojiti Potočnicu triput dnevno.) Onda su joj napravili kožni test na alergiju. Otpustili su je nakon 11 dana boravka, s dijagnozom da je alergična na mlijeko, brašno, ribu, orahe i što-ti-ja-znam. Djeca alergičara imaju 60% šanse da i ona imaju alergiju, pročitali smo negdje i slegnuli ramenima. Osim mog mlijeka, smjela je piti samo specijalno mlijeko i ništa više. To je posebno mlijeko (u prahu) koštalo jedno triput više od uobičajenih. Pronašli smo ga poslije u Italiji i tamo nabavljali nešto jeftinije. Skoro da smo se i pomirili s tim da će slijedećih godina trebati spravljati posebnu hranu za nju. Neki su nas roditelji tješili da u pubertetu takve alergije znaju jednostavno nestati.
No, nije mi vrag dao mira, pa sam zvala dežurnog specijalista preko časopisa za zdravlje, Doktor u kući ili nešto tako. Doktorica se križala s druge strane linije. Naime, dojenčetu se ni u kom slučaju ne radi kožni alergijski test, jer rezultati ne mogu biti pouzdani. Dovoljna je ogrebotina noktića po koži i da reakcija bude lažna. Stoga se rade samo krvni testovi. Elem, kad smo došli na kontrolu, napravili su krvni test koji je pokazao da Potočnica uopće nije alergična! Stagnirala je u razvoju, ali je bar produžila vrijeme dojenja (nije se dala 22 mjeseca s mog mlijeka). I? Nikom ništa. Dijete je još bar godinu dana imalo traume od bijele kute, i dalje ima problema s nosom ali bar nije alergična. Tih mjeseci saznala sam i podatak da naš grad ima najviše oboljelih od bronhitisa u Istri, i da je klima najnepovoljnija za plućne bolesnike. A ja došla na more i zbog klime...
Post je objavljen 23.03.2006. u 08:54 sati.