Listopad 2003. Toliko sam silno željela ići na prvi Cro-a-porter! Biti dio atmosfere. Te srijede kupih Story na putu na posao. Upalim sve strojeve i aparate, sjednem za radni stol i otvorim časopis. Dvije šarene stranice sa sličicama iz svijeta hrvatske mode. U članku najava za najočekivanije modno događanje te godine. I popis deset dobitnica besplatnih ulaznica na isto. Srce mi je skočilo u grlo, pa počelo treperiti. MOJE IME je među dobitnicama!!! Nazvala dragog. Po glasu već je znao da je nešto posebno u pitanju. Sretan. Nazvala kumu. Ona mi je prva na popisu za pratiteljicu (nagrada su bile dvije ulaznice). Sretna i ona zbog mene, ali ima obveza izvan Zagreba. Nazvala sestru. Najavila se te subote. Pozvala je da ide sa mnom. Za par dana slavila je 50. rođendan, bila bi to prilika da na poseban način proslavimo (za moj 18. rođendan vodila me u Trst, s Generalturistom i busom). Vidjet ćemo, izvlačila se. Samo ti dođi. Gdje ne bih?!

Nazvala redakciju. Rekoše da će karte stići ovih dana. Je, ali revija je te subote a danas je srijeda! Da se javim na ulazu pa će me otpratiti do njihove urednice i sve mi objasniti. Jedva dočekala poštara. Omotnica s kartama stigla u petak. Sve izorganizirala. Radnja zatvorena. Ujutro me mili moji otpratili na bus. Mlađa Potočnica nije bila pretjerano oduševljena mojim odlaskom, ali ipak je mahala i slala puse dok je bus odlazio. To popodne dragi je imao posla pa je curke odveo kod prijateljice. Tamo su pišulje provele i noć, zajedno s još troje djece. Igrali se pod šatorom u dnevnoj sobi i to je bio njihov dan za pamćenje... Vrijeme sunčano i hladno. Pet sati ugodne vožnje. Na kolodvoru me čekala starija nećakinja. Ona će ići sa mnom. Sestra nije baš za takva glamurozna događanja (treba frizura, odjeća...). Nisam se htjela petljati, nisam željela da mi išta pomuti sreću i uzbuđenje.

Skockane i namirisane žemske, u kožnjacima, odlučnim koracima prilaze ulazu. Velesajam, noć, neka ljiga od vremena. Hlaaadno. Na vratima već gužva. Probijamo se. Iz unutrašnjosti buka. Pokazujem kartodrapcima ulaznice, kažem da sam dobila od časopisa Story i molim da me upute do urednice. Samo neka uđemo i nađemo je same. Ajde dobro. Paviljon većinom u mraku. U daljini razaznajemo osvijetljen prostor, omeđen improviziranim zidovima od tkanine. Desno šank. Prilazimo ženskoj na šanku. Kroz buku, objašnjavam koga trebam. Ne zna ona ništa, jedino dijeli akreditacije novinarima i fotografima. Odlazimo prema ograđenom dijelu, ulasku u »izložbeni prostor«. Gledaju nam karte, puštaju. Hrpa stolica, običnih. Dvije piste u križ (doslovno). Prvi redovi stolica rezervirani. Sjedamo u drugi red. Blago drhturimo. Ostajemo sjediti u jaknama, negdje je oko 10°C. Gledamo poznate face. Preko puta nas sjeda Ivana Kindl s pratnjom. Prilaze fotografi. Zvijezda skida kaput, namješta blještavi osmijeh. Blicevi. S lica nestaje osmijeh. Vidimo Vlatku, Sašu Zalepugina i gospođu Tihanu. Ivica Kovačević lunja naokolo. Glazba trešti, osjećam je u trbuhu. Noge se lagano sleđuju. Dolaze konobari, donose piće. Pivo, kola. Zvijezde vade novčanike, same plaćaju. Hej, piće nije besplatno za njih! Ne znam da li je to uobičajeno u takvim prigodama, ovo je i meni i njima prva takva.

Revija kasni. Debelo. Kad konačno počne, gase se svjetla, glazba prelazi u zaglušujuću kakofoniju. Na velikim ekranima živčana slova, slike. Manekenke žustro stupaju, popikavaju se, namrgođenih faca. K´o da ih je nanijela poplava. Jest da su polugole, jest da je hladno za poludjeti... Dodjeljuju se nagrade za osobu s najviše stila, najbolje odjevenu ženu, muškarca. Reflektori šaraju po gledalištu. Prisutni izlaze, smiješe se, zahvaljuju, Stoka nešto repa. Zovu Josipu Lisac. Frenetični aplauz. Bez objašnjenja, najave, Ana Rucner sjeda na stolicu u raskrižju pista i svira neki elektronski polu-jazz, polu-bauk... Ljudi se zgledaju. Idemo dalje. Bilo je stvarno efektnih scena, ženska se na obješenim plahtama vrtila gore-dolje, zavezivala, odvezivala, sunovraćala i njihala. Neki su hodali unaokolo na štulama, ludnica. Glava se puni slikama, informacijama. Pokušavam komunicirati s nećakinjom, na uho joj vrištim poneki komentar. Odustajem, samo se gurkamo laktovima i bradama pokazujemo na zanimljivosti. Osjećam da ću večer završiti s temperaturom i poderanim grlom.

Gotovo! Pozivaju na party. Prostor se prazni, okolo trče novinari, kamermani, fotoreporteri. Intervjui, slikanja. Prolazimo pored grupica, hvatamo dijelove pitanja i odgovora. Sjedamo u blizinu šanka. Za šankom dominira Tarik. Obećala sam starijoj Potočnici njegov autogram. Prilazim, pokušavam izgovoriti promuklim glasom molbu za potpis. Skužio je, potpisuje mi se na ulaznici. Hvala lijepa! Ostajemo još neko vrijeme. Rene Bitorajac, Luka Vidović, Viktor Drago, krema cirkulira oko šanka. Odlazimo. U glavi buči, ekstremiteti blago odumrli...

Kod sestre odbor za doček. Utisci pršte, jedna drugoj ulijećemo u riječ. Dragom poslala poruku da sam se lijepo provela. Jesam, bila i vidjela, i na potpuno drugi način mogu sada pratiti video priloge na tu temu ili gledati sličice u novinama. Jedva dočekujem izlazak časopisa. Večernji, Story, RTL, HTV. Samo jednu novinarku čula da je spomenula kašnjenje, koliko se sjećam – samo jednom spomenuto kako je bilo hladno. Hvalospjevi na sve strane. A ja ZNAM točno kako je bilo. Ostavila si par isječaka iz novina, za uspomenu. I Tarikov autogram odnijela velikoj Potočnici. Bila je glavna u razredu...