Traženje posla. Stresan dio života. Prije par godina, nezadovoljna obujmom posla i nastojanjima sastavljanja kraja s krajem, prijavila sam se na natječaj za drugi posao. Ako prođem, pomislih, zaposlit ću nekoga u radnji, i plaćati ga iz prihoda radnje ili svoje plaće. Imati uredno radno vrijeme, nadređenog koji će mi reći što trebam napraviti, par ljudi ispod sebe koji me moraju slušati, možda i kupce koje ću povremeno uvjeravati da je baš taj proizvod pravo rješenje za njih.
Godina skoro četrdeset. Obrazovanja kakvog traže. Radnog iskustva kakvog traže. Sklonosti timskom radu ali i šefovanju – baš kako traže. Spremna na izazove – ne baš sve, ali recimo da da.
Stigao poziv: javite se tada i tada u Rijeku, na adresu tu i tu. S blagom tremom, par minuta prije zakazanog vremena, dolazim na ugovoreno mjesto. Na izlasku iz lifta, javljam se na recepciju. Upućuju me u sobu za sastanke. Ispred prostorije, dočekuju me trojica mlađih muškaraca. Odjeveni u stroga odijela, mirišljavi, s aktovkama u ruci. Jasno i glasno pozdravljam, predstavljam se, rukujemo se. Ulazimo u sobu. Oni sjedaju za široki uglancani stol, uvaljuju se u fotelje. Nasuprot stola, nakoliko običnih stolica. Stavljam torbicu na jednu, sjedam. Pročitala sve upute o ponašanju u takvim zgodama (baš par dana prije u nekom od ženskih časopisa bio je članak o načinima vođenja razgovora, rječnik položaja tijela i gesta). I na odjeću pazila, decentno se odjenula. Šminka ništa, kao što ni nemam običaj. Frizura uredna. Sve po P.S.-u. Krenuli s razgovorom. Čitaju oni papire ispred sebe, postavljaju pitanja naizmjence.
Da li mi je problem bilo napisati molbu? - Ne, nimalo. Trebalo je jedino pripaziti da u engleskoj verziji upotrijebim prave fraze kako bih zadržala izvorni dojam i poruku. - Aha, znači imam problema s engleskim jezikom. - Ne, nisamo to niti rekla. Samo sam rekla da sam pri pisanju na engleskom morala biti nešto opreznija. - Zašto sam molbu i životopis poslala e-mailom? - Jer ste napisali da se može i na taj način prijaviti na natječaj. - Jesam li informatički pismena? - Da, uostalom radila sam kao programer.
I tako otprilike pola sata. Tlakić mi se polako dizao, no nisam pokazala ni ljutnju ni nervozu. Tri mladca, mene prekaljenu da ne kažem koku, pokušavaju preveslati. Ili su zbunjeni i nepripremljeni ili lukavi seronje. Pitanja školska (»Što biste učinili ako bi netko od vaših suradnika učinio nešto što može naškoditi ugledu naše firme?« i slično), a oni djeluju kao da ni ne očekaju moj odgovor već brže-bolje postavljaju slijedeći upit.
Onda pitaju mene imam li kakvih pitanja za njih. U kojem dijelu moga grada namjeravaju otvoriti svoju prodavaonicu? – Poslovna tajna. Ma nemoj, kao da neću saznati kad se dotična zaista i otvori! Svašta. Jedva dočekah završetak. Digli se mi, rukovali, oni obećaše da će mi se javiti. Uskoro se otvorio njihov prostor u gradu, zaposlili su neke druge, na mjesto koje sam željela došao je kolega iz moje bivše firme. Nek´ se barem njemu posrećilo. Ja ostadoh tu gdje sam i sada.
Uspoređivala utiske nakon intervjua s kumom. I ona tih godina tražila novi posao u Zagrebu. Napisala se molbi, zvali je na razgovore, najčešće se zahvalili i ostavili u »bazi podataka«. Za sjeme, valjda. Na sreću, uspjela je naći dosta dobar posao. Dok joj se firma nije prije par mjeseci transformirala i sad joj visi radno mjesto. Četrdeset i neka, dvadesetak godina radnog staža, ovih će dana magistrirati, i opet traži posao. Frustrirajuće. Da te bar prime na razgovor kao normalnog čovjeka. Ne, nego ti nazovi stručnjaci iz Odjela za ljudske resurse iz nekog tamo priručnika postavljaju uvijek ista pitanja. Nadmoćno sjedeći u tim svojim foteljama i smješkajući se, bez puno uživljavanja rutinski odrade intervjue, pokupe torbe i laptope i vraćaju se u svoje kancelarije. A ti imaš osjećaj kao da čekaju neki znak tvoje nesigurnosti, neki sumnjivi mig. I kao što u banci osjećaš kao da te unaprijed označavaju kao neurednog platišu i premišljaju da li da ti daju čekove, kredit ili što već, tako i u ovakvim situacijama misliš da već unaprijed gubiš bitku u dokazivanju da si baš ti njihov idealni budući zaposlenik. I nije dobro ako nisi dovoljno stručan za taj posao, ali bogme ni ako imaš preveliku stručnost. A svojevremeno sam, kao zamjenik poslovođe, ja vodila razgovore s mogućim prodavačima u trgovini u kojoj sam radila. I, garant, ruku na srce, ni izdaleka nisam bila kao oni gore opisani.
Post je objavljen 09.03.2006. u 08:51 sati.