Mama mi zadnjih dana već nekoliko puta spominje kako bismo se prije ostavinske rasprave trebali naći i dogovoriti neke stvari, da se ne svađamo pred nepoznatim ljudima. Mislim, halo?!
Dragi moji, neki puta stvarno ne znam jesam li ja blesava ili nešto oko mene ne štima. Pričala sam već da sam nekad u očima svojih roditelja slovila za buntovnicu, da se nismo uvijek slagali u nekim značajnim životnim odlukama. Hej, ja sad imam skoro 45 godina i svoju obitelj, nisam balavica. Jednostavno ne mogu vjerovati da moja mati misli kako ću napraviti neki skandal na raspravi. Čemu? Koliko površno znam o nekakvim pravima nasljeđivanja (a sad ću se potruditi točno saznati), ukoliko ne postoji oporuka, imovina umrlog dijeli se tako da pola dobije bračni drug a ostala polovina dijeli se na jednake dijelove između bračnog druga i djece. Moja mama do sada nije posjedovala ama baš ništa, sve je glasilo na tatu. A nema neke silne imovine – stan, vinograd i u njemu kućica, sad već neregistrirani auto, tamo neka dvanaestina kostajničkog hotela u raspadu (zavrzlame s gradom i turističkom zajednicom), i eventualna mogućnost povrata nacionaliziranog zemljišta u Bešlincu (a-pe-pe).
Stvarno mi niti u bunilu ne pada na pamet bilo što osporavati. Dobro, priznajem da me štrecnulo saznanje da je tajo prije par godina tražio upisivanje njega kao biološkog oca u sestrin rodni list (nije mi baš to najjasnije, ali to je verzija). Kako sam to slučajno saznala (mami je izletilo u jednom telefonskom razgovoru, još dok je tajo bio živ), prva pomisao je bila – napravili su mi nešto iza leđa. Zašto mi to nisu najnormalnije rekli – ili da namjeravaju to napraviti, ili da su to napravili?! Stekla sam dojam da ga je sestra nagovorila, ali ne bih htjela griješiti dušu. Da li je to neka njena životna želja da konačno ima do kraja ispunjen rodni list, ne znam i u krajnjem slučaju nije me briga – ako je to ona htjela, sad ima. Da li je to bilo na zahtjev mog taje, jer se ne-daj-Bože pobojao da bih ja mogla osporavati sestrino pravo na nasljedstvo, duboko ali stvarno duboko se nadam da nije istina. To bi me strašno pogodilo. Jer, nikad ama baš nikad nisam niti pomislila na takvu mogućnost, niti sam ikad izgovorila bilo što u tom smislu (a ne bi mi palo na pamet, niti se zezati na taj način). Onda pomislih – da nije mama, u strahu što će tajinom smrću početi možda vrijediti neki drugi odnosi i prava, nagovorila tatu i na taj način osigurala svojoj prvoj kćeri pravo na nasljeđe. Netko je započeo tu priču, i ta je nečija pomisao dovela do zakonske odluke. Ma, da su u pitanju neki posjedi i teški milijuni, razumjela bih bar dio svega ovoga.
Znam da ima svakakvih životnih situacija kad se raspravlja o nasljeđivanju ovozemaljskih dobara umrle osobe, da se ljudi poubijaju, posvađaju, ne razgovaraju, podmeću, lažu, glume. Nadam se da se to meni neće dogoditi. Samo me stvarno onako ljudski smeta da moja mama (e, moja mama!) bar djelićem svoga bića može i pomisliti tako nešto.
Ajde, evo, reći ću vam i to. Možda se ovime dalje promijeni vaše mišljenje. Moje nije. Imam rođakinju koja živi u Švicarskoj, još od Drugog svjetskog. Nekad je bila bogata. U mom se životu pojavila kad sam imala nekih 15 godina. Pratila je moj život do nedavno. Kad sam diplomirala, odlučila je dati meni i sestri po tisuću franaka. Kao nasljedstvo za života. Da ne tražimo ništa kad ona umre. Jer bi – valjda – imali na to pravo. Baš i ne znam, jer ima živu kćer i jednu unuku. Meni daje novce, jer sam joj se svidjela a i prva sam u familiji koja je diplomirala. Lijepo. Moju sestru ne priznaje, ne smatra je svojom krvlju. Njena stvar, nije ona država da određuje tko je rođak a tko nije. Novci su njeni. Sestri je dala lovu vizavi mog taje, ipak joj je on bratić pa ajde. Sestra bila sretna. Kako i ne bi. Tijekom godina, bogata jel´te teta još je u nekoliko navrata slala novce u Hrvatsku. Između ostalog, sponzorirala je moj prvi kompić u životu. Pomogla je meni i dragom u otkupu stana, u uređenju radnje. Znala je za blagdane poslati neku (za nas značajnu) sumu novca »za djecu«. Zahvalila sam joj uvijek od srca, svjesna da joj nikad neću moći vratiti te novce. Istovremeno, pomogla je i nekoliko puta mojoj sestri. Često preko volje, na tajin nagovor. I ono najvažnije – kad je došlo vrijeme za otkupljivanje stanova, dala je novce mojim starcima. Rekavši (ne napisavši) pritom da novce daje zbog mene, kako bi bila sigurna da ću moći naslijediti nešto od roditelja kad oni umru. Mislila je samo na mene, ne na sestru. Ali to nije nikad napisala. I da je – pitanje je da li bi itko mogao zbog takve izjave osporavati sestrino pravo na naslijeđe. Nikad, ali baš – nikad, nisam pred starcima ili sestrom spominjala tu epizodu. Niti mi pada na pamet pomisliti da bi se imovina ikako drugačije podijelila nego po zakonu o nužnim dijelovima.
Moja sestra je puno više brinula o roditeljima. Češće je dolazila. Pomagala, zajedno s mužem, u vinogradu. Nabavila starcima auto. Kupovala bijelu tehniku. Njena je briga velika i udio neizmjeran. Vjerujem da njoj pak neće pasti na pamet da polaže veće pravo recimo na vinograd od mene. Moj dragi sliježe ramenima i kaže da ni za svoju sestru i starce ne može tvrditi kako bi se ponašali u ovakvom slučaju,a kamo li za moju rodbinu. I sad ti budi pametan. Da vas čujem.
Post je objavljen 30.03.2006. u 10:11 sati.