Još uvijek smo same. Tajo se ne vraća danas. Jučer mi je javio da je umrla njegova baka. Imala je osamdeset i nešto godinica. Izašla bakica na dvorište po cjepanicu i srušila se. Pokop je sutra. Tako da glava naše obitelji ostaje bar još sutra u unutrašnjosti. Mi curke ostajemo ovdje, nećemo na pokop.
Nazvala sam svekrvu i izrazila joj sućut. I manja Potočnica razgovarala je sa svojom bakicom i tješila je. Da mi svekar i svekrva i nisu izrazili suosjećanje zbog smrti mog taje, svejedno bih u ovakvoj situaciji nazvala. Tako sam odgojena.
Sjetih se kako mi je vlastita šogorica SMS-om izrazila sućut. Njenu poruku primih s gorčinom, mogla se bar udostojiti nazvati me kad već nije došla. Prijatelj iz srednje škole poslao mi je SMS uoči pokopa, s isprikom da je tek čuo i ne stigne na sprovod. Nije znao jesam li već na groblju pa mi je njegova poruka bila logična. (Šogoričina nije.) Tom istom prijatelju, dan nakon što smo se vratili kući s tajinog pokopa, preminula mama. Da smo bili tamo, otišli bismo i dragi i ja na pokop. Ovako smo mu poslali brzojav. Dva tjedna nakon toga drugom prijatelju iz razreda umro otac. I njemu uputih brzojav. On je bio na pokopu mog taje ali nije došao izraziti sućut.
Različiti smo, po odgoju i karakteru. Različito reagiramo u takvim tužnim situacijama. Moj dragi i ja odlazimo na pokope poznanika, pokope roditelja naših prijatelja i poslovnih suradnika. Izražavamo sućut, bilo u kapelici ili na samom grobu. Ožalošćenima to znači, pruža im utjehu. Dobro, ima i ljudi kojima je skoro zanimanje obilazak pogreba, bdijenje i izražavanje sućuti. Pa kukaju kako je i njima eto lani umro tko već i kako je i njima teško. Na pogrebu mog taje dobro da nisam istukla neku tamo babu koja je sličnim riječima »tješila« moju mamu. Još joj moja mati sva u suzama odgovara da je eto ona izgubila muža prekjučer a baba će ti njoj kako je njen muž još i mlađi bio... Ala, opalila bih joj flisku da se nisu drugi u redu umiješali i odvukli je. Ima svega, ali eto onako ljudski je pokušati utješiti tugujućeg. Pa i mi se - blogeri - međusobno ovako poznajemo tek par mjeseci ali se veselimo i tugujemo zajedno, tješimo, brinemo. Tko zna hoću li ikada ikoga od vas sresti ono oči u oči, stisnuti ruku, zagrliti se, cmoknuti u obraz. Pa mi je svejedno svaki vaš izraz sućuti i utjehe bio melem na dušu. Kljun i Goldy, te divne slavonske delije (ne smijem stavit »tople« da ne bi netko - sram vas bilo tko je – pomislio nešto) veeelika srca i široke duše, otišli su na pokop Rajninog supruga i izrazili joj sućut. Čitali ste koliko joj je to značilo.
Možda nekoga stid ili neugoda sprječava u pružanju ruke i izgovoru par riječi utjehe, ne znam. Mene su moji ovako naučili.
Post je objavljen 05.04.2006. u 08:04 sati.