Moja prva Potočnica, moja pjeguljica, biguljica, žvrguljica, cvrčak, danas navršava jedanaest godina. Jučer smo gledali video kazetu snimanu prvih mjeseci njenog života. I zasuzile oči, i razvukao se osmijeh na licu. Kako je brzo prošlo to vrijeme...!

Nakon saznanja da ćemo je imati ništa više nije isto. Nakon njenog rođenja život je dobio sasvim drugu dimenziju. Štruca od 4 kile, najveće dijete tih dana u riječkom rodilištu, kojem su medicinske sestre pričvršćivale odjeću selotejpom i zihericama jer nisu imale dovoljno velike benkice, danas je već mlada dama. Još lani željela je u životu biti prodavačica kokica, sada bi rado postala glumica. Naš je ponos i sreća, i nepresušni izvor radosti ali i čuđenja. Kakvu ta pišulja ima maštu, kako se ta klinka šmajhla taji i meni, kako to čudo dječje razvlači granice našeg strpljenja... Visoko dižem čašu u zrak, i želim joj svu ljubav i sreću svijeta! Njeno vrijeme dolazi.

- 08:00 - Komentari (40) - Isprintaj - #
· Pridruzujem se zdravici! Preslatka je! :) (moix 28.02.2006. 08:19)
· i tvojoj djevojčici sve najbolje!!!...:):):):):):) (koki 28.02.2006. 08:38)
· "Zvijezde sve što blistaju, šume sve što listaju i na svijetu svaku stvar dajem tebi ja na daaaar-SRETAN TI ROĐENDAN" :)))) pusa Potočnici (vakuum 28.02.2006. 08:45)
· sve najbolje...nego moj sin u julu navrsava 12 godina..Bogami mogla bi mi ta ljepotica i snaja postati...a ti prija....hehe..pozdrav (€uro 28.02.2006. 08:52)
· od prodavačice kokica do glumice......hehe...ko zna kaj bu htela biti za još 6 godina (veseli gajo 28.02.2006. 09:03)
· Neka je sretan 11. rodjendan maminoj djevojcici... (mirisdunje 28.02.2006. 09:12)
· sretan rođkas curki! (lolina 28.02.2006. 09:13)
· sretan joj ročkas! (LadyK4rMy 28.02.2006. 09:33)
· i stvarno je preslatka :) - ja nisam bila tak slatka kad sam bila mala (hmmm...a tko kaže da sam i sad? :)) ) (LadyK4rMy 28.02.2006. 09:34)
· e pa daj joj Bog zdravlja tak da vam se more još puno lijet šmajhlat. živjela potočnica, odnosno potočnice. (legasvega 28.02.2006. 09:52)
· ..nek ajoj Gospodin blagoslovi putove. SRETAN ROĐENDAN i pusa. (škorpion12 28.02.2006. 10:23)
· :))))))) sve nježno joj želim.... (pantera 28.02.2006. 11:27)
· anđeo slatki a možda i moja snaja ;))) Goldiću je 11 (Goldeneye 28.02.2006. 12:03)
· plavookoj dami sretan rođendan,,biće to cura i pol,,pusti nek vas vrti oko prsta,jer samo jednom se odrasta (fizikalac 28.02.2006. 12:32)
· Ma znam da nisam prvi,ali moram ti to reći malena je preslatka...sretan joj rođendan...a tebi i njoj puse...čestitam...Franc (Rib@rnica 28.02.2006. 13:42)
· i mene moji zovu pišulja.. a sad već mladoj dami želim sve najbolje za rođendan :* (pandalavanda 28.02.2006. 13:50)
· KAO PRVO ZELIM SE PRIDRUZITI CESTITKAMA I POZELJETI JOJ SRECU I DA JOJ SE SVE ZELJICE ISPUNE, DA STO SE TICE VREMENA U ISTINU SE SLAZEM TAKO BRZO PROLAZI...UZIVAJ U SVEMU I ZELIM TI UGODAN DAN! (crnaa.blog.hr 28.02.2006. 16:24)
· U njenim očima je sva ljepota svijeta skrivena,a tek osmjeh!Sretan,zdrav i veseo rođendan i sve najbolje na ovom "ludom" svijetu joj želim ! (builderica 28.02.2006. 17:28)
· Preslatka je....želim joj od srca sve najbolje....;-))) (Timea 28.02.2006. 19:25)
· 11 godina, to je već jako puno:) Naravno da se pridružujem čestitkama (jiggo 28.02.2006. 20:02)
· preslatka je!!!....,,zelim joj sretan ročkas!!!...,pussssaaaaa..., (ninči 28.02.2006. 22:15)
· Želim sretan rođendan ovoj ljepotici!! (RiLady 28.02.2006. 22:42)
· Potočnici želim zdravlje, ljubav i dug, sretan život kroz koji neka prolazi istim ovakvim plavim, otvorenim pogledom i sretnim osmjehom:-) (Jade 28.02.2006. 22:47)
· Pridružujem se tvom slavlju uz najljepše želje. (umoran 28.02.2006. 23:43)
· PRESLATKU CURICU IMAŠ. NE ČUDIM SE ŠTO SI TAKO SRETNA I PUNA NEKE POSEBNE TOPLINE. TAKVO DIJETE JEDNOSTAVNO ZRAČI...SRETAN JOJ ROĐENDAN, a mami i tati jedan veliki "bravo" (3bunj 28.02.2006. 23:59)
· ja imam bubu, bubicu,mazu...bože dragi, ima li veće ljepote od dječje ? (sitke 01.03.2006. 00:54)
· :') U prvi tren pomislih-razglednica. Definitivno se isplati čekati i biti uporan!!!! (Ana 01.03.2006. 10:14)
· Nadam se da je slavljenica uzivala...Ugodan ti dan zelim... (mirisdunje 01.03.2006. 11:12)
· Koje oke, koja poza :) Neka joj život umetne nulu između ove dvije jedinice. Sretno joj bilo, a i sretni muškići kad ih ova ljepotica za koju godinicu počne vrtjeti oko malog prsta :) (vagabund 01.03.2006. 12:03)
· predivnih li ociju! zelim joj zaista od srca da joj je u ocima uvijek trag sunca jer nebo vec ima :)) sretno! :)) (studena°°° 01.03.2006. 12:59)
· sritno bilo (sa zakašnjenjen) obožavatejici kokica od nesuđene prodavačice bonbona (iz staklarije šta se važu, a stoje pored mlinca za mak, sve to 1962. u dućanu kratko zvanom Sava) (kašeta 01.03.2006. 14:45)
· Sram me bilo kasnim.Mladoj dami od sveg srca "Sretan rođendan".A jesu mazne te ribice,a tek osjećajne.Dižemo čašu sa vama.Pozdrav i slavljenička pusa od cijele vučje obitelji. (darkwolf 01.03.2006. 15:28)
· sretan rodjendan potocnici, stvarno izgleda andjeoski!pozdrav ponosnoj mami! (tukica 01.03.2006. 16:26)
· Preslatka je...Čestitam vam,stvarno ste sretni. Znam kako je mojoj mami s nas troje pa...Pozdrav:-) (cory 01.03.2006. 22:06)
· čestitam sa zakašnjenjem maloj plavookoj preslatkoj princezi...šta se taj Goldy trpa?! pa imam i ja barabu od 11 godina... šalim se!!!!!! A ovo sad nije šala, znaš, moja mama često kaže: žensko dijete je dar božji... ja sam vjerojatno bila zločesta, pa niš u ovom životu od kćerkice...uživajte jedni u drugima, i ja podižem čašu( zelenog čaja, al nema veze) pozdravčić :)))) (dva 02.03.2006. 09:20)
· Slatkica! Zdravi bili! (um 02.03.2006. 10:45)
· lijep i ugodan dan zelim, cijeloj obitelji... (mirisdunje 02.03.2006. 10:48)
· Sretan rođendan! A da rastu (pre)brzo... (dr.luka 02.03.2006. 17:41)
· lijep i ugodan dan zelim cijeloj obitelji.... (mirisdunje 03.03.2006. 09:20)
· evo pozdravljam (crnaa.blog.hr 03.03.2006. 11:11)

Prošao vikend, kišan i ravnodušan. Kišica je padala u subotu cijeli dan, cmoljila onako dosadno, i za kišobran i bez njega. Velika Potočnica je sudjelovala u povorci i jedva čekala da završi mimohod gradom. Bilo je desetak grupa: Francuskinja, pingvina, Crnaca, veterinara s prehlađenim kokicama, djece cvijeća... Našla se, naravno, i jedna skupina koja se svake godine valja po asfaltu. Ovaj puta uletavali su među gledatelje i odvezivali im vezice s cipela, mazali ih metlama po hlačama, jurili okolo s lancima, sjekirama i noževima. Gledatelja malo, razmaci između pojedinih grupa preveliki, pa bi se raja razišla po kafićima i izašla tek kad bi vidjeli da netko prolazi. Dok se prvi dio povorke dočepao cilja mimohoda, posljednja grupa maškara tek je započinjala pohod kroz grad. Sve u svemu, najlošija reduta do sada. Nadam se da neće biti posljedica po zdravlje zbog plesa po kiši.

Jučer smo otišli na dječji maskenbal, u hotel. Bili smo tamo sat i pol, curke malo plesale, malo se lovile, bacale šarene papiriće. Osoblje hotela korektno, na nivou, obzirom da je dvorana za objede bila pod opsadom sitne dječice. Popili kavu, pogledali druge maske i pokupili se. Zaključak: slijedeće godine nećemo doći. Curke su prerasle ovakvu vrstu zabave, nagrade odlaze uvijek istima, pod krinkom originalne maske nagrađuju se kupljene kreacije. Čak je lani, kad su djecu okupili pod šatorom, bila nekako bolja atmosfera. No, dobro, bilo je, prošlo je. Za nadati se da će nagodinu vrijeme biti naklonjeno maškarama. Šteta, većina sudionika se zaista potrudi, i spremaju se čitave godine a onda ih jedna bezobrazna kiša omete u provodu.

Ponedjeljak, nevoljen i omržen, dočekao me s 15°C u radnji. Crkla mi je klima, pa se pokušavam zagrijati pomoću male grijalice. Majstor (prek telefona) kaže da može biti kompresor a može i nešto drugo. Moram čekati do sutra ili prekosutra da mi dođe i dijagnosticira kvar. Nadam se da je vama vikend protekao bolje i ponedjeljak započeo kao sasvim normalan dan.

- 09:14 - Komentari (21) - Isprintaj - #
· ajde nadam se da će uskoro toplije vrime ni ja ne volim ovaj snijeg... (seve fan club 27.02.2006. 09:18)
· jel na slici vidljiva potočnica,,mogla si nam naznačiti,,no za vrijeme si u pravu,stvarno je cmoljavo bilo,,tako uvijek bude (fizikalac 27.02.2006. 09:34)
· @fizikalac, je, tu je velika Potočnica. A na prethodnoj sličici je mala. (Pjesma o jednoj mladosti 27.02.2006. 09:45)
· neka ti ovaj tjedan bude puno puno topliji (€uro 27.02.2006. 10:28)
· nadam se da ti je toplo, zelim ti ugodan dan! kissa (crnaaa.blog.hr 27.02.2006. 10:33)
· Uh, uh, bit će bolje! (um 27.02.2006. 10:37)
· bitno je da su Potočnice sretne... :) (vakuum 27.02.2006. 10:45)
· dođi sim na snijeg. a evo sad i madrfakr sunca. (striček gajo 27.02.2006. 10:53)
· grozim se snijega... (izgubljena 27.02.2006. 10:53)
· nadam se da ce ti ostatak dana ipak bolje proci, a i tjedan :)) (studena°°° 27.02.2006. 11:16)
· a sve ce biti ok... smoa da se odmrznes danas sutra ce vec biti.. ali mi zao za karneval.... (JJ 27.02.2006. 11:44)
· Ne zavidim ti bas...ovdje je jutros bio prekrasan dan, tako da sam stigla otici do Merkatora, banke i poste, a sada je snijezna vijavica...da covjek ne povjeruje da se vrijeme moze promijeniti u samo pet minuta....Ugodan ti dn zelim....ja sam na +26 C, grijanje odlicno radi... (mirisdunje 27.02.2006. 12:42)
· Uvijek se iznova pitam zašto kod nas kada nešto dobro krene - završi neslavno? Valjda se ljudi opuste, što li? Eto, ove godine niti vrijeme vas nije služilo. Možda dogodine bude bolje. Bitno je da su se Potočnice zabavile. Da li je klima proradila? Mrrrzim kada mi je hladno. Hladnoću zbilja ne podnosim! (Jade 27.02.2006. 14:22)
· Koliko sam uspio vidjeti na tv-u ipak je sve relativno dobro prošlo...Ja sam radio i u subotu i nedjelju čak ujutro,pa po noći,ali malo sam ipak uspio vidjeti...pozdravljam te...Franc (Rib@rnica 27.02.2006. 17:52)
· meni ponedjeljak nikad nije sasvim normalan dan...uvijek je pun nekih prohtjeva...a vidiš kak se u javnosti plasira uvijek sve izokrenuto i lažno....nitko osim tebe nije spomenuo da je bilo jadno i puno propusta, sve se nekak predstavlja kao superuspjelo...drago mi je stoga da sam pročitala tvoju priču... (LadyK4rMy 27.02.2006. 18:41)
· @LadyK4My - mislim da je došlo do nesporazuma, ovdje nije riječ o karnevalu u Rijeci, ako si to pomislila. Jedan tradicionalna maškarana karavana u Istri. A da se inače u javnosti plasira iskrivljena slika raznoraznih događanja, to se zna. Vi´š, dala si mi povod za jedan budući post... (Pjesma o jednoj mladosti 27.02.2006. 18:53)
· U pravu si ... IMAM VAS........ Ćitam tvoj post i uživam..iako moje dećke nebi dala ni za što negdje u dubini mene postoji ćežnja da imam i žensko dijete...ali eto..vjerojatno mojom greškom ..nisam htjela reskirati..zato si zamišljam kako uživaš sa svojim Potočnicama.... No bit će snaje..ja se nadam ... (Rajna 27.02.2006. 19:42)
· Meni je ovaj vikend prošel super, makar nismo bili na fašniku u Samoboru. (dr.luka 27.02.2006. 21:07)
· Evo i ponedjeljak je iza nas...nadam se da je kvar otklonjen i da je u ranji opet toplo...Ugodnu i toplu veče i laku noć i još lakši topliji i bolji utorak ti želim!Veeeliki pozdrav! (builderica 27.02.2006. 21:18)
· pretpostavljam da je to ona što drži suknju--intuicija (fizikalac 28.02.2006. 07:41)
· @builderica - kvar još nije otklonjen, ali mi je dragi donio infracrvenu pećicu pa se tako grijem. Debele štrample i još jedne dokoljenke, glavno da su noge tople. @fizikalac - nije, moja je u sredini (Pjesma o jednoj mladosti 28.02.2006. 08:32)

Slijedeća tri dana vladaju maškare u mom gradu. Danas je dječja reduta, sutra «velika», a u nedjelju smo u toplom hotelu, na dječjem maskenbalu. Bura brije, mali će se mačići danas smrznuti. A sutra valjda neće pasti kiša, da moja velika Potočnica prođe gradom s mažoretkinjama i ostalim sudionicima povorke. Unazad devet godina, koliko pratimo maškare, samo je dvaput vrijeme bilo naklonjeno maškarama. Ili bi ih bura propuhala do kosti, ili su bježali od kiše. Ugodan vam vikend želim!

- 09:11 - Komentari (28) - Isprintaj - #
· Zadnji put sam maskare vidjela u Opatiji (ne mislim na turiste :)) ), ali to je bilo jaaaako davno... (studena°°° 24.02.2006. 09:33)
· gle mene neodgojene, i ja tebi i tvojima zelim ugodan vikend :))) (studena°°° 24.02.2006. 09:34)
· Maskare...obicaj i u mom kraju, najinteresantije mi je spaljivanje "Krnjevala", odnosno uvod u to, a to je citanje optuzbe, njegova obrana i testament....To me uvijek odusevljavalo, davalo je duh nasem malom mjestu...i nitko, tko se nasao u tim rijecima, nije se smio , a ni hito uvrijediti...boze, pa maskare su, sve je dozvoljeno...Ugodan ti dan zelim i pozdrav iz kisnog Sarajeva....ja bih sada u moju Dalmaciju.... (mirisdunje 24.02.2006. 09:42)
· ja bi isto u maškare, ali navek me potjeraju jer vele da ja masku nisam stavil, da sam ja sam maska za sebe. (STRIČEK GAJO 24.02.2006. 10:12)
· meni su klinci u maškarama zakon,,tako se užive u uloge....ja volim maškare iako mi se neki smiju-lijepo vam vrijeme želim i puno smijeha (fizikalac 24.02.2006. 10:14)
· Ugodan vikend tebi i tvojima.Lijepo se provedite.Moji klinci danas nemaju nastavu jer imaju maškare u školi. (darkwolf 24.02.2006. 11:35)
· Ugodan vikend i lijepo vrijeem zelim za maskare..I nadam se da ti srce ponovno kuca nakon lijepe slovenke hehe... (€uro 24.02.2006. 12:09)
· uh pa super onda uzivaj u svemu i zelim ti ugodan dan (crnaa.blog.hr 24.02.2006. 12:10)
· Lijepo se provedite, možda vrijeme bude ipak naklonjeno :) (Trill 24.02.2006. 12:24)
· Nadam se da će vrime bit dobro, jer još su mi jako živa sjećanja na vlastito smrzavanje i "plivanje":) (jiggo 24.02.2006. 12:45)
· Ma super je meni gledat na tv-u dječiji karneval kad klinci skrotz važni hodaju i pokazuju se. Al to traje predugo i za gledatelje a pogotovo za klince.. (dr.luka 24.02.2006. 13:47)
· Držim palčeve za lijepo vrijeme i dobar provod:-) (Jade 24.02.2006. 14:11)
· I mi se spremamo u maškare, samo da nas vrijeme posluži, ponajprije zbog materijala od kojih su izrađene maske. Pozdrav. (maria helena 24.02.2006. 16:23)
· Pa dobru zabavu vam želim...;-)) (Timea 24.02.2006. 16:41)
· Istina,moje cure su se uvijek spremale tjedan ranije za maškare,a onda bi se redovno jedna prehladila i nije mogla ići.Sjećam se da nekoliko zadnjih godina vrijeme nije bilo naklonjeno maškarama.Želim da vama ove godine bude lijepo vrijeme!Ugodan i veseo vikend vam želim!(odgovorila sam na uticajnu liniju,a muž je vjerovatno niskogradnja,pa se zato ne sjeća) (builderica 24.02.2006. 17:55)
· Dobru zabavu, slatki su klinci! Pozdravljam te puno i želim lijepo veće! (Hera 24.02.2006. 18:08)
· Hvala lijepo i tebi također.A sad imam malo lijepše slike od onih zadnjih.Pozdravljam te...Franc (Rib@rnica 24.02.2006. 19:39)
· Nadam se da ćete imati lijepo vrijeme vani. Mi palniramo nešto u zatvorenom prostoru, pa nas Ništa Nemože Iznenaditi ! (sitke 25.02.2006. 00:06)
· ma baš sam to htjela reć - pa to niej normalno da uvijek, ali uvijek pada kiša kad su maškare! (LadyK4rMy 25.02.2006. 06:07)
· Zelim ti lijep i ugodan vikend.... (mirisdunje 25.02.2006. 08:08)
· Vidim, s vremenom te sreća nije poslužila (3bunj 25.02.2006. 17:31)
· ma te maškare bi trebale biti ljeti :0) (vakuum 25.02.2006. 23:26)
· ja sam u biti tužna jer prave maškare u mom gradu niakda i nisu postojale.. želim vam svima da se zabavite:) (zajebana 26.02.2006. 00:33)
· predivna slika! kod nas su sluzbeno u utorak! pusa mila! (Bridge 26.02.2006. 03:28)
· zelim ti lijep i ugodan ovaj nedjeljni dan... (mirisdunje 26.02.2006. 08:02)
· samo da ate pozdravim i zaželim lijepu nedjelju (Hera 26.02.2006. 13:19)
· To su metalci!!!! SLIPKNOT (mjuza4ever 26.02.2006. 21:01)
· :)))) Maškare, ča mogu maškare.... danas po Rijeci cijeli dan... nekoliko tisuća :)))) (RiLady 26.02.2006. 23:47)

Mislim da moj tajo zaslužuje da priču o njemu stavim na blog.

Rođen je 1933. Otac mu – bogati trgovac – ubijen u ratu (odveli ga jedne noći partizani u šumu i tamo ubili, moj je tajo skrivećki to gledao). Baka s troje djece i s jednom sluškinjom i njeno dvoje djece pokupila stvari i otišla s imanja u Bešlincu. Preselila u Kostajnicu. Nakon završene tehničke škole u Zagrebu, po direktivi (a tako je to tada bilo) bratića i tatu poslaše u Županju. Jedan u šećeranu, jedan u mljekaru. Baka urgirala preko poznatog i utjecajnog, pa su njenog sinka prebacili 1955. u Sisak.

Došao u Željezaru, mlad i školovan, sportaš k tome (nogometni golman, NK Metalac i Segesta). Jedna od čistačica u laboratoriju izjavila za njega: »Nije lijep, ali kao da je iz Zagreba«. I neko vrijeme bio »kao iz Zagreba«. Stavili ga u Valjaonicu. Kod buduće je dolazio zbog analize rudače, a ona se ponudila da mu pere menzure i ostale mjerne posudice. Pa mu sitna ženica rekla da će se morati iskupiti za ta stalna pranja. Malo kino, malo šetnje, i oženiše se prije 48 godina. Usvojio njenu vanbračnu kćer, poslije iskoristio zakonsku mogućnost i upisao se kao biološki otac.

Da bi opravdao povjerenje koje su mu iskazali postavivši ga na mjesto šefa gdje je trebala viša ili visoka stručna sprema, upisao je uz rad fakultet. Jedne smo godine bili: tata na drugoj godini metalurškog faksa, mama u drugom razredu srednje birotehničke (kad je iz laboratorija prešla u nabavu Instituta za metalurgiju), sestra drugi razred gimnazije a ja drugi osnovne. Svatko u jednoj prostoriji stana i učenje, još uvijek pamtim ta vremena. I tatinu diplomu. (Nije htio da mu na osmrtnici piše »inženjer«.) Preživio i famozno Proljeće, skoro završio u zatvoru jer je dao posao Ivanu a ne Jovanu (doslovno). Sumnjičenja, ispitivanja (iako nije bio u Partiji), spuštanje roletni da se ne vidi okićeni bor. Cijenili su ga kao pravednog i strogog. U društvu je bio omiljen. Rado je pomagao, bio duhovit i vrckav. Uživao u svom vinogradu, stalno visio tamo. Otišao u mirovinu za rata, no nije htio pokupiti mamu i doći k meni. Spuštao se u podrum na zvuk sirene i ponovno vraćao u stan. I doživio Državu.

Uživao u unučicama. Četiri komada. Za didića to su bili Seniorka, Umjetnica, Ljud, Terorist, svakakva im imena nadjevao. Nježan, uvijek nasmijan s njima bio. Posljednjih godina slika o njemu bila je: u omiljenom naslonjaču, s uvijek upaljenim radiom, novinama u ruci, daljinskim na stolu. Zbog gluhoće na jedno uho, TV i radio obvezno glasno navijeni za vrijeme raznih vijesti i dnevnika. Pratio politiku i sport. Pljeskao i vikao, veselio se pobjedama i medaljama.

...Dok su šogor i moj dragi lijepili osmrtnice po gradu, prilazili su im ljudi koji su poznavali mog taju. Svatko je ispričao dio njegove biografije, mnoge detalje dečki nisu ni znali. Svatko nosi svoju uspomenu na taju i didića.

Ja? Pamtim da me vodio u cirkus, na Piruetu u Zagreb. Bio na školskim predstavama i koncertima glazbene škole. Dok sam bila srednjoškolka i studentica, slovila za buntovnicu. Znali smo se porječkati. Pogriješili, uvrijedili jedan drugog ponekad. No, otkako sam postala majka, znam koliko je teško odgajati dijete. Balansirao je između moje sestre, koju je volio kao vlastito dijete, i mene – koja sam njegovo vlastito dijete. Balansirao je prvih godina braka između žene koju je zavolio (i volio pedeset godina) i ostatka familije koja baš nije bila oduševljena njegovim izborom. Nije bio presretan kad sam se udala, posvađali se i zbog mog posla i kredita. Prešli preko svega. Nekad sam mislila da ću, kad sazrijem kao osoba, sjesti s njim i reći mu što mi je sve učinio. Čemu? Što je bilo, bilo je. Godine su nepovratno otišle. Najvažnije mi je da sam mu govorila da ga volim, da nisam kukala nad njim (jer je on bio umjeren, dostojanstven i skroman), i da sam izuzetno ponosna na njega.

17:39 - Komentari (30) - Isprintaj - #
· Ma iako kažu da je to samo fraza...o pokojnima sve najbolje...ali ipak vidim ja da si ti svoga Taju Jako voljela.A ako je i bilo ružnih stvari,ti to svakako trebaš zaboraviti.Puno te pozdravljam...Franc (Rib@rnica 22.02.2006. 18:46)
· život piše priče,lijepo si to napisala.. (lolina 22.02.2006. 18:47)
· I budi ponosna na tatu.Lijepo si to napisala sa puno ljubavi.Imala si sreću da imaš takav uzor.I moj tata je rođen 1933 i igrao je nogomet u Medvešćaku u Zagrebu a i školovao se uz rad završio višu. (vučica 22.02.2006. 18:58)
· Bilo je lijepo imati takvoga taju, a najljepše od svega je to što si to znala tada kad je bio s tobom. Pozdrav. (maria helena 22.02.2006. 20:03)
· Kaj reč, očito je bil ljudina.. (dr.luka 22.02.2006. 21:07)
· Vidin da ti je sve u pismi pa možeš ako ti se da poslušat pisme za DORU 2006 NA ---> (st_boy123 22.02.2006. 21:50)
· Zanimljiva je ta generacija. Ne bi čovjek vjerovao koliko sličnosti, mislim da su moj i tvoj otac zajedno nogomet igrali, čak nakratko možda i u istom klubu. Danas možda kartaju belu i nazdravljaju dobrim vinom. U svakom slučaju, sada su na vječnom odmoru. Ta je generacija izuzetno vrijedna, požrtvovna i skromna. Drago mi je da sam bio uz njega do zadnjeg trena i iako ga tako čvrsto čuvam u srcu, fali mi jako, jako. (vagabund 22.02.2006. 23:22)
· Lijepo si se toga sjetila ! Moji su još živi, hvala bogu . Stariji su , bolešljivi , bilo je i kriza i lakših infarkta; sve to vodi ka neminovnome...No nisam siguran da ću biti spreman kad to dođe i kako ću to primiti !? Neka, mi samo oni još požive ! (sitke 23.02.2006. 00:22)
· vidiš,iskreno,,kad ja odem,volio bih da mi moji napišu jedan ovakav tekst,jednostavan,realan a da pecka u duši--uostalom o dobrom čovjeku se samo lijepo može pisati,no mislim da bi on bio i bolji da je vrijeme u kome je živio bilo bolje,,neznam jel me kužiš ali htjedoh reći da je lakše biti dobar otac u njemačkoj recimo nego ovdje,pa svedno mi ispadnemo bolji,,nadam se da će i za tebe jednom moći reći-bila je dobra i pazila na druge (fizikalac 23.02.2006. 07:27)
· Mislim da bi svatko od nas trebao posvetiti priču svojim roditeljima, i to za njihova života, jer su ipak za to zaslužili. Oni su nam bili najbolji roditelji kakvi su znali biti, a mi ćemo odabrati kakvi ćemo mi biti. Oni su nas i doveli na ovaj svijet. Dostojanstvo.....to je ono što roditeljima, a posebno bolesnom, trebamo pružiti jer ih ionako duša boli. A na posljetku se sve ružne uspomene zaborave a ostaju one najljepše, i sigurna sam da su ponosni na nas bez obzira što to rijetko izražavaju. Pa i mi njima rijetko govorimo koliko ih volimo, zar ne? Ti si jedna od rijetkih koja je u tome uspjela i svaka ti čast. (Ana 23.02.2006. 08:50)
· napisala si prelijepe rijeci... (€uro 23.02.2006. 09:24)
· Prekrasno si ovo napisala! Iz svake tvoje riječi izvire ljubav. Ja sam uživala čitajući. (TheLittleone 23.02.2006. 09:35)
· prekrasno lijepa priča, budi i dalje ponosna na taju! (striček gajo 23.02.2006. 09:39)
· Bio je veliki covjek, imas se cime ponositi...i neka si stavila ovo na blog...Pocivao u miru bozijem... (mirisdunje 23.02.2006. 10:16)
· Ja sam sigurna da je i tvoj tajo ovo pročitao, od tamo gore.. i da je ponosan na tebe... (vakuum 23.02.2006. 11:16)
· sretna si što si imala takvog oca :)) (jelek 23.02.2006. 11:22)
· tvoja prica je zaista predivna a mislim da on to i zasluzuje svaka cast! zelim ti ugodan dan ah da sreco ja neodlazim bicu s vama na blogu samo sam malo ogranicnena s vremenom...trenutno pripremam opet izlozbu pa imam puno posla ;))pusa (crnaa.blog.hr 23.02.2006. 11:53)
· tako je duso ma nisam nikad ni posumnjala u tvoju inteligenciju ;)) kiss (crnaa.blog.hr 23.02.2006. 12:28)
· kako je lako pričati o onima koje volimo, koji nam ostaju u srcu, zar ne (Goldeneye 23.02.2006. 13:57)
· to ti je život...i ja sam ponosna na svog tatu! A tvoj je velik čovjek. Zaslužio je sada barem post...jel da? (LadyK4rMy 23.02.2006. 17:05)
· najveca utjeha su lijepa sjecanja... (studena°°° 23.02.2006. 17:37)
· Dirljiva priča ,zanimljiva i vrijedna obitelj.Možeš samo biti ponosna što si živjela u takvom okruženju !Zato si i sama izrasla u kvalitetnu,otvorenu,vrijednu i istrajnu osobu punu kvaliteta.Lijep pozdrav!(uticajnu ćemo pustiti još malo,možda se netko javi , pa ću onda odgovoriti) (builderica 23.02.2006. 19:35)
· Prekrasan post :) Čitala sam ga i smješkala se onome kako je lijep kao da je iz Zagreba i skoro do pred kraj zaboravila da ga više nema. Napisala si to s puno poštovanja, topline i ljubavi....krasan post, onakav kakvog je i zaslužio :) (Trill 23.02.2006. 19:58)
· ja sam danas djed,ponosan djed,ali i ponosan otac.Kčer i ja imamo čudan način komuniciranja,s malo riječi ili skoro bez riječi kazujemo jedno drugom-sve!Nikada nisam upoznao svog "pravog" oca,umro je kada sam imao nepune dvije godine,ali pamtim očuha kojeg sam toliko zavolio da sam ga oduvijek zvao "tata".I danas,kda ga nema,dugo ga nema-nedostaje mi.JER SAM BIO PONOSAN NA NJEGA,A ON NA MENE!!! (DIDA 23.02.2006. 20:12)
· Stvarno znaš piknut čovjeka tamo gdje najviše dira (ili boli). Jesi ti tamburica? Hehe. Ja ću te samo podsjetiti na jednu Jugo-pjesmicu, dječiju, izrežiranu, napisanu po naređenju, ali tako dragu: "Pozdravite moga tatu - tamo iza sedam gora - pozdravite moga tatu - na talasima plavog moraaaa." Iako su tate u toj pjesmi išli u "armiju" mislim da ti to neće previše smetati. (3bunj 23.02.2006. 20:21)
· itekako imate razloga biti i više nego ponosni jedno na drugo...divan odnos...bravo :) (kumfather 23.02.2006. 20:32)
· Lijepo je imati uzor u roditeljima i to javno reći. Jedino mi je žao što si živjela u pogrešnom dijelu grada. Ja sam živjela u samom centru, kod sata. Kitili smo bor, otkada znam za sebe, na Badnjak i stajao je sve dok iglice nisu počele padati. Nikada nismo spuštali rolete i nismo imali problema, zaista. Valjda to ovisi o okruženju, onom najužem u kojem se nalaziš. Ljudi zaista znaju biti zli. Glavno je da se oca sjećaš s ljubavlju i poštovanjem i da si najljepši dio njega sačuvala u sebi. (Jade 23.02.2006. 21:54)
· Želim te samo pozdraviti večeras. (umoran 24.02.2006. 00:48)
· divno divno divno..a što drugo reći uz ovako nježan i iskren post.. (malena_1309 24.02.2006. 09:20)
· a ja sam ponosna na tebe... (pantera 24.02.2006. 10:52)

Danas mi je stigao novi antivirusni program, dva dana sam se šlepala bez njega ali sve je prošlo O.K.. Već treću godinu koristim BitDefender i jako sam zadovoljna njime. Sad sam platila nešto preko 200 kn za nadogradnju. BitDefender 9 Pro Plus je neki dan preveden i na hrvatski, pa sam tražila tu verziju. Kad sam lani kupovala osmicu, nazvala sam par dilera po Rijeci i Istri i pitala za cijenu. Tražili su me preko 400 kn za nadogradnju, isto koliko i za prvu verziju. Pa sam lijepo nazvala direktno BitNet, našli su me u svojoj bazi korisnika, poslali mailom predračun i za dva dana CD je već stigao. Plaćen isto tako dvjestotinjak kuna. Tako sam napravila i ove godine. I evo, sad mi je malac pročačkao po kompiću, sve je u redu, nismo se prehladili. U borbi i zaštiti koristim još i Spybot&Search, pročišćavam registre s RegScrubXP i brišem se pomoću HistoryErasera. Pošto sam sad opet naoružana u potpunosti, odoh prohujati vašim blogovima. Veseli i zdravi bili!

11:47 - Komentari (19) - Isprintaj - #
· prohujaj, ali ne na klizaljkama (anja parson gajo 21.02.2006. 12:58)
· Kao klinac išao sam u školu umjetničkog klizanja i figuru sličnu ovoj tvojoj smo zvali "top". Kasnije sam krenuo na hokej i tu su me par puta razbili i moja je klizačka karijera naprasno završila :) Lijepo je što čuvaš zdravlje svog binarnovitlajućeg ljubimca :) (vagabund 21.02.2006. 13:24)
· Pojma nemam šta si sve napričala. Ja o tome, blago meni, ne znam ništa :) (Trill 21.02.2006. 13:47)
· blago i meni, ja se isto ništa ne razumijem u te antiviruse, al sam hvatila...blago i tebi, jer si prišparala... :)) (vakuum 21.02.2006. 13:52)
· znači, nema ptičje gripe ni u tvog kompjutera?? (rudarka 21.02.2006. 15:25)
· Eto još sam nešto naučila o samoobrani. Pozdrav (maria helena 21.02.2006. 17:10)
· :))))) Ja sve razumijem, ali da sam znala da to treba i koristiš, vjeruj, dala bih ti preporuku. Ipak je to moj posao :). Stavi još BHODeamon te Ad-aware i imaš cijelu artiljeriju programa, a maliciozni kodovi nek' se misle. (RiLady 21.02.2006. 19:14)
· Sad kad sam sve ovo pročitala osjećam se kao oni neodgovrni koji okolo švrljaju sa svima a ne koriste kondome :( (TheLittleone 21.02.2006. 22:07)
· To ti kod mene ide ovako: "Bok, sine!Skupila sam neke pare, škrinju treba sredit, što je na redu?" Onda on kaže što treba, kupi i to napravi. Liječi škrinju od virusa, unapredjuje ju stalno - ja se koristim njegovim znanjem! (Jade 21.02.2006. 23:46)
· Vidim da si do mene već dojurila :)) Hvala na savjetu, smatram da si barem ti kompetentna da mi ga daš pa ću ga se držati.......Pozdrav! (Ana 22.02.2006. 08:13)
· to se zove zaštita,,pa tebe nemože ni cija oboriti,,nije puno love no ja kod kuće nemam nikakvu zaštitu,pičim bez zaštite,a na poslu nam neki mcaffe,izludi me jer sve što ima exe nastavak stavlja u karantenu,, (fizikalac 22.02.2006. 08:13)
· samo naprijed pjesmice. Potočnice imaju od koga učiti. (legasvega 22.02.2006. 09:06)
· Ja koristim McAffe-a, Ad Aware, za brisanje history i liste sa interneta Advenced Uninstaler, i zadovoljna sam....Ugodan ti dan zelim.... (mirisdunje 22.02.2006. 09:25)
· kapa dolje, to se zove preventiva i briga...a ja k'o maceha...besplatni antivirusni program antivir personal edition, auto-obnavljanje svaki dan i setaj sokakom... (studena°°° 22.02.2006. 09:32)
· Kod kuće sam fanatično oprezan i niš ne otvaram a u firmi imam 100 firewallova tko zna koliko antivirusa, već sam skroz komotan Eh, da... Pozvani ste svi. Dođite (Kljun 22.02.2006. 09:40)
· ...lipički studenac pili (Goldeneye 22.02.2006. 10:57)
· dobro jutro, eh i ja imam anti-virus protiv pticije gripe ;)) pusa (crnaa.blog.hr 22.02.2006. 11:46)
· kiss (crnaa.blog.hr 22.02.2006. 12:03)
· NOd-32... (Rib@rnica 22.02.2006. 18:43

Što mogu, kad sam umišljena. Jedna, jedina, otkačena i blesava. Eto, morate me vidjeti. U nedjelju je bilo tako malo ljudi na klizalištu, da skoro uopće nije bila primijećana moja gipkost, spretnost, kondicija i sve ostalo. A jesmo radili gluposti... Potočnice sad znaju klizati i unatrag, i vijenac, i kočiti kao hokejaši. Ne mogu se ja usporediti s mojim dragim. Od desete kližemo, ali ja čisto rekreativno a on stvaarno jako dobro. Provodio je dane i dane na ledu i pored leda (stanovao pored klizališta), promatrao hokejaše, vježbao promjene smjerova. Padao i dizao se. Ja dolazila samo vikendom, obično s prijateljicom (sada vjenčanom kumom). Držale se za rukice i u krug. Dobro, vijenac unaprijed i unatrag znam, znam zakočiti – po ženski, znam napraviti i prapočetak piruete i to je uglavnom to. Osim ovog gore. Hvalila sam se dragom mi blogeru što ja to radim, pa evo da pogledate. Kližeš, čučneš, ispružiš nogicu. I nastojiš da ne padneš. (Boluckaju me danas malo mišići na nogama, ali to znači da ih još uvijek imam...) I to mogu samo ja, ni Potočnice ni njihov tajo ne mereju. O da, imam to i snimljeno. I kako čučeći proklizavam kroz noge svog zakonitog. Baš smo podjetinili. I neka smo.

Sezona klizanja je gotova, bar ovdje. Ako za tri tjedna bude radilo riječko klizalište, odosmo tamo. A za Uskrs, nisam baš sigurna da će biti leda u Domu športova. Nadam se da će i slijedeće zime biti klizanja u Istri. Čeka nas sad proljetna rekreacija. Nakon maškaranog vikenda, vrijeme je za rolanje i vožnju biciklom. Par kilometara uz more... Dođite.

Skoro prošla subota. Pokušavala sam jutros staviti post, trudila se jako, svako malo provjeravala radi li editor, ali jok. Jedino što sam uspjela komentirati jednom dragom blogeru i dalje ćorak. Eto me opet, nakon klizanja i vrućeg čaja. Velika Potočnica je pozvana na rođendan, ali će i to društvo na klizanje. Još samo ovaj vikend radi klizalište, a slijedeći vikend stižu maškare u naš grad. Trebam dovršiti mažoretkinji dio odjeće, o ostalom brine njihova udruga. Velika je Potočnica u ponedjeljak osvojila četvrto mjesto iz gradskog natjecanja u matematici, još uvijek ne zna ide li na županijsko. U srijedu je – na natjecanju iz zemljopisa – podijelila treće mjesto s još dvoje učenika. I tu se ne zna ide li dalje ili ne. Ne zamara se previše time, sretna je osvojenim a mi jako ponosni. Treba sad nadoknaditi izostanke s nastave i uhvatiti ritam za dalje.

Jučer smo dragi i ja protumarali novim Getrojem u Umagu. Sad su nam Konzum, Plodine i Getro u blizini. Cijene su niže u Getrou, bar po onome što smo zapamtili. Eto, pečenu kokicu platili smo 20 kn, a u Plodinama su po 25. I kupila sam si novu dugačku jaknu, u zamjenu za prošlogodišnju s placa. Platila 120 kn, a stara, već poderana i s manjkom gumbi ide u šturc.

Sinoć su nam prijatelji ostavili jedno svoje dijete dok su bili na nekoj predstavi. Cika i vika, pekli kokice, na TV-u »Grčko vjenčanje« pa su crkavali od smijeha. Uspjela sam oprati svo suđe, da me ne dočeka danas nakon posla. Baveći se tim tako dosadnim poslom, prevrtila sam sve ove događaje unatrag dva tjedna, posložila neke kockice. Što je bilo, bilo je. Tatu vratiti ne mogu, zdravlje je zasad dobro, posao će valjda krenuti. Poslala sam ovaj tjedan par ponuda za suradnju, vidjet ćemo hoće li se tkogod udostojiti odgovoriti. Evo nam uskoro i proljeća. Vjerujem u budućnost. Nadam se da će nam – barem većini – sumorne teme nestati s dnevnog reda. Lijepo se provedite!

Uf, danas mi je pala još jedna kamenčina sa srca. Ma sa srca, sa žiro-računa našeg privatnog poduzeća. Uspjeli smo dignuti kratkoročni kredit za skinuti blokadu Porezne uprave.

A što da vam pričam?! Imamo poduzeće već trinaest godina, osnovali ga dok su bili dosta povoljni uvjeti. Prijavili par djelatnosti, onako općenitih, nešto smo imali isplanirano, nešto smo pretpostavljali da bi moglo biti korisno. Par godina raduckali, stihijski. Kad sam dala otkaz u posljednjoj firmi i zatrudnila, dvije i pol godine sam bila doma s prvom Potočnicom. Stvarno smo uživali, sretni što smo zajedno. Moj dragi je radio, nas dvije jutra provodile u papici, šetnji, ljubljenju, igranju i kuhanju. Neko vrijeme, u suradnji s prijateljem, izdavali smo lokalne novine. Doživjeli trinaest brojeva i ugasili se. Završili s gubitkom, mnoge reklame nismo nikad uspjeli naplatiti, potrošili ušteđevinu, pomalo se i zadužili. Muževa plaća dostajala je za skroman život. No, što i kuda dalje? Čemu diploma, čemu znanje?

Prije devet godina uspjeli smo se dočepati poslovnog prostora. O natječajima, načinima, zakupninama i uvjetima najma radije ne bih. Elem, tek kad smo bili relativno sigurni da ćemo doći do prostora, nametnulo se pitanje: čime se baviti? Razmišljali smo, vagali, slušali savjete (moju pametnu šogoricu ekonomisticu spomenut ću jednom na ovom blogu), čak odredili najpovoljniji dan uz pomoć stručnjakinje za horoskope. Srce mi se kidalo što sam nakon dvije i pol godine Potočnicu dala u vrtić, no trebalo je trbuhom za kruhom. Jest da mi je radnja sto metara od stana, jest da sama određujem radno vrijeme, jest da sama sebi i dragom (i FINI i Poreznoj) polažem račune, ali ulazak u nemirne vode privatnog poduzetništva mnoge su koštale imovine i zdravlja.

Da bismo uopće krenuli s poslom, morali smo dignuti kredit. Veeeliki, dugoročni. Otplaćivat ćemo ga do 56. godine života. Još bi to i preživjeli kako-tako da smo uspjeli odmah doći do novca od tog kredita. Stjecajem okolnosti, do novca je prvi uspio doći frend, jedan od onih najboljih, s kojima smo dijelili dobro i zlo, brinuli mu o ženi i djetetu dok je rat bjesnio u Sisku. Godinu i pol molili smo i kumili, zvali, putovali i tražili ga po njegovu gradu, i na kapaljku uspijevali ponekad izvući dio novaca. U međuvremenu smo otvorili radnju, počeli s poslom, zaposlili još jednu osobu za pripomoć. Onoga zbog čega smo dizali taj prvi kredit više niti nema u radnji, a mi i dalje otplaćujemo kredit. Radim sama već šest godina. Uspjela sam nabaviti sve što treba za obavljanje moje djelatnosti, držim korak s novim tehnologijama i saznanjima, čitam literaturu, odlazim na prezentacije i seminare. Posao ide sve lošije, ljeto je prekratko da bi se od turista moglo zaraditi dovoljno za cijelu godinu. Sezona jedva pokrpa dio dugovanja. I onda toneš sve dublje. Pogriješila sam, s poreznicima se nije za zezat.

Ovaj posljednji kredit kojeg smo uspjeli dignuti je peti. Jedan nam ističe ove godine u lipnju, drugog imamo do 2007. i uopće nam se ne isplati prije vremena ga otplatiti jer bi samo njegovo gašenje koštalo kao još nekoliko rata. Trećeg, poslovnog smo lani počeli otplaćivati u punom iznosu, dvije godine odgode plaćali smo samo kamate. Četvrti je onaj dugoročni. Petog je dragi danas potpisao. Njegova je plaća zaista solidna, od nje bi se mogla prehraniti čitava naša obitelj. I kad bi na poslu mogla pristojno zaraditi, i imati redoviti priliv, bila bih zadovoljna. Svi su ovi krediti, ali baš svi bili zbog posla. Ne patim za time da postanem poznata i bogata, ali da bar svoje znanje i ljubav prema ovome što radim mogu normalno unovčiti. Razmišljam o proširenju ili promjeni djelatnosti, čak i da vratim prostor, zatvorim butigu i odem raditi kao učiteljica u Oprtalj.

Eto, danas smo uspjeli riješiti blokadu. Sutra ističe rok za ovrhu i slijedeći je korak mogao biti popis pokretnina i nekretnina i naplata dugovanja državi iz tih izvora. Uspjeli smo. Idemo dalje.

Desetak parova, društvo »Lako ćemo«, kako ih zovem. Upoznali su se u Željezari, većinom u razdoblju od 1950. do 1955. godine. Belobrajdić, Novinc, Piškur, Mrdeža, Zorić, Horvat, Krapljan, Brkljačić.

Mama je prvo počela raditi u Tanini. Imala je 16 godina, prekinula je školovanje zbog smrti svoje mame. Zajedno s dvije kolegice, otišla je u Željezaru. Čule su da se tamo zapošljava dosta ljudi, te su htjele okušati sreću. Primio ih je gospodin Vladimir Logomerac (poslije izvanredni profesor na Tehnološkom fakultetu u Sisku). Pomalo uplašena strogošću gospodina Logomerca, mama je čvrsto obećala da će dobro raditi i učiti. I primiše je. Kako je završila nižu gimnaziju i znala pisati, računati, mjerne jedinice i slično, staviše je u laboratorij na ispitivanje rudače. Njih par curičaka, svaka za svojim stolom. Uskoro se društvo proširilo. Stiglo pojačanje, pomoćnice. Moja mama prigrlila jednu mršavicu iz Šapca, stigla zimi u natikačama. Evo ih sad, vjenčane kume.

...Došli su iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Radili, zabavljali se, sklapali prijateljstva i zaljubljivali se. Poženili se, postali roditelji. To ih nije sprečavalo da slave Nove godine u Brezovici ili hotelu Panonija, a djecu ostave na dadiljanje. Praznici rada, Dani Republike, kolinja, izleti, zajednički godišnji odmori. Šestorica tada još muškaraca u snazi teglila su moj pianino na treći kat. Kupovine zajedničkih poklona za svadbe djece. I moj dragi i ja smo od društva dobili servis. Unučad, umirovljenje. Sad su skoro svi umirovljenici. Neki bolesni, neki se još ne daju. Neki zakunjaju za stolom, neki uvijek vode riječ. I danas raspravljaju o politici, ali i novcima, bolestima, smrti. Svakodnevno se čuju, jedni obavljaju kupovinu na tržnici za sebe i ostale, drugi voze na preglede. Jedne peku kolače, druge su financijske savjetnice. Jedna mi je teta (sve su to meni tete i stričeki) pričala kako su je moji starci vozili na operaciju zuba. Posjeli je polunepokretnu nakon operacije kuka u auto, dopratili do zubarevih vrata, čekali dok nije bila gotova. I odvezli doma. Kaže mi teta da to nikad neće zaboraviti. I iako očekuješ od prijatelja da ti se nađu pri ruci, opet si sretan kad ti zaista i pomognu. E, o tom i takvom prijateljstvu ja vama pričam...

Nadam se, pače vjerujem da svi znate što znači APP (a-pe-pe: ako prođe-prođe), doskočica, dosjetka ili izreka moje i svih mlađih generacija. E, taj se famozni a-pe-pe zbio prošli tjedan mojoj mami.

Naslovljen na mog taju, stigao u četvrtak račun iz bolnice. Sisačka i petrinjska bolnica, u kojima je ležao tajo, nose isto ime i potpadaju pod istu administraciju i računovodstvo. Stigao tako račun za 18 dana ležanja u jednoj od tih bolnica, na oko 800 kn. Nit´ piše za koju bolnicu je obračun, nit´ za koje razdoblje. Važno je i to razdoblje, jer niti u jednoj bolnici tajo nije ležao točno tih navedenih 18 dana. Na svu sreću, čitav tjedan je kod mame ostala sestra. Mama se uspaničila, kao i obično, ni sestri nije bilo baš svejedno. Sjele i nazvale prijatelje. Iz društva maminih i tatinih prijatelja jedna je frendica radila u Internoj banci Željezare a snaha drugih prijatelja je doktorica u sisačkoj bolnici, dakle žene imaju neke veze o takvim stvarima. Telefonski poziv, konzultacije i moja sestra ode u bolničku upravu. Odnese račun i tatinu knjižicu dopunskog zdravstvenog osiguranja. Službenica pogleda u kompjuter, ustanovi da je riječ o greški, unese broj zdravstvenog osiguranja i stornira račun. Pet minuta njenog posla.

Koliko umirovljenika, boležljivih i usamljenih starijih ljudi plati ovakve račune?! Čim prime one svoje jadne mirovine, pokupe sve račune i odmah u banku ili poštu. Da sve plate. Da im ne bi uskratili to vražje dopunsko osiguranje, da ne ostanu bez struje, grijanja, telefona ili televizije. I nemaju nikoga tko bi im dao savjet u ovakvim slučajevima. Pa daju polovinu svoje penzije za ležarinu u bolnici (oprostite mi, ne mogu to opisati ljepšim riječima)... A u bolnici napišu račun, pa a-pe-pe...

Jedna baka mi je umrla davnih dana, prije 56 godina, dide nisam zatekla žive kad se rodih, jedina za koju sam znala i koja me mazila bila je baka Adela. Umrla prije 22 godine. Voljela sam je, jako. Usadila mi ljubav prema Hrvatskoj, materinjem mi jeziku, Mariji Jurić Zagorki (skupljala je one džepne knjižice, romane koji su izlazili svaki tjedan, kupovali se u kiosku – Tajna krvavog mosta i ostale, pa ih poslije dala uvezati), križaljkama. Viđala sam je par puta godišnje, znala sama sjesti na bus za Kostajnicu i u vremenu do slijedećeg busa popričati s njom.

Baka me podržavala u svemu što sam radila i planirala, poštivala moje mišljenje, radovala se mojim uspjesima i tješila u neuspjesima. Kako sam svirala glasovir, rekla mi je da bi htjela da joj na pogrebu sviram njoj dragu pjesmu. To je ostalo među nama. Pokopana je po običajima i prema mogućnostima djece. Kad smo se vratili kući nakon pokopa, sjela sam za glasovir u želji da odsviram bakinu pjesmu. Tata je ostao osupnut. Kako mogu svirati u ovako tužnom trenutku?! Dobila sam zabranu sviranja godinu dana... Nisam mu nikad rekla zašto sam tada sjela za glasovir.

Sada sam u crnini. Nosit ću je još neko vrijeme, neće to biti striktno mjesec dana pa nakon mjesec i jednog dana odjenuti svoje omiljene crvene, žute i narančaste majice. Imam i crnih majica, sa šljokicama i natpisima. Imam kožnjak crne boje, ali ovih dana je ponovno zahladilo, a uostalom i na pokopu sam stavila na sebe tamnozelenu debelu, podstavljenu jaknu. Nosim crno-bijelu kapu, ali je imam već godinama. Mama neka nosi crninu kolikogod dugo bude željela, to je njena odluka i volja. Neke udovice do kraja svog života nose crninu.

Svoga taju ne mogu vratiti niti crninom, niti tišinom. Na sam dan pokopa bila sam u potpunoj crnini, navukla na sebe neku suknju (zbog mame, jer sam većinom u hlačama) i na crnu dolčevitu s bijelim natpisom stavila majicu crne boje na kojoj je malim tamnosmeđim slovima napisana marka (mo´š mislit marke, Playlife) ali ćoravi stariji ljudi nisu skužili ili nisu komentirali. Ostalih dana bila sam u trapericama, jer je vani bio debeli minus, u utorak je hladnoća štipala obraze, bilo je nekih –10. Mami baš nije bilo pravo, ali progutala je. Dragi mi ima crnu dolčevitu i hlače, ali smeđu vestu i kaput. Običaji nalažu bijelu košulju i crnu kravatu, crni kaput i hlače. Na povratku iz Siska, složili smo se muž i ja da treba pri slijedećoj kupnji odjeće misliti i na sprovode, jer njegova baka ima 90 godina i može se očekivati da će uskoro umrijeti. I ostali starci su nam sedamdesetogodišnjaci, treba crninu imati u pričuvi. Svi susjedi i prijatelji te rodbina koji su prodefilirali našim stanom bili su u potpunoj crnini, već opskrbljeni takvim odjevnim predmetima zbog vlastitih tragedija. Ja se posljednjih mjeseci nisam usudila kupiti nešto potpuno crno, da ne izazivam sudbinu.

Danas sam svirala na glasoviru, mlađa Potočnica trebala je ponoviti neke pjesmice iz glazbene kulture. Mislim da tim sviranjem nisam uvrijedila uspomenu na svog taju. U subotu sam SMS-om naručila od mog omiljenog glazbenog urednika na mojoj omiljenoj radio-postaji pjesmu »Otišo je s mirisima jutra«. Zasvirala je čim sam poslala poruku, imam protekciju kod dragog mi urednika. Sjela sam, zagrlila mlađu Potočnicu, i pustila suze. Taknu me i poneke pjesme na vašim blogovima, zatreperi srce, ali ja i dalje slušam CD-e, radio i gledam spotove na TV...

Već sam vam pričala o posljednjim željama mog taje. Sve smo mu ispunili. I drago mi je zbog toga. Bilo je sitnih problemčića, ali sve smo uspjeli riješiti. Vi pročitajte, ako vam se da i zanima vas. Stavljam to zbog onih kojima informacije mogu pomoći. I to je dio života, nažalost, i dobro je znati.

Stigli smo u Sisak u nedjelju navečer. Tatu su već odvezli iz kuće. Te noći, nakon plača, zagrljaja, poljubaca, toplih stisaka ruke i ispraćaja svih prijatelja, susjeda i rodbine koji su došli, ostalo je nas petoro. Mama, sestra i šogor, dragi i ja. Što sad? Što sve treba ujutro obaviti, kamo prvo otići? Za kada dogovoriti pokop? Koga još od rodbine i prijatelja treba obavijestiti?...

Moji starci su godinama uplaćivali posmrtnu pomoć. I tom uplatom, nakon dovoljnog broja godina, stječe se pravo na pokrivanje troškova pokopa. Imali smo informaciju, izrečenu te večeri među prijateljima i susjedima, da je ta pomoć otprilike 4-5 tisuća kuna. Pojma nismo imali koliki su ukupni troškovi. Moja poznanica je prije dvije godine pokopala svekra u Sisku i pogreb je koštao preko 12 tisuća, ne sjećam se da li s ukopnim mjestom ili ne. Dragi i ja smo pretpostavljali da bi ukupna svota mogla iznositi oko 20 tisuća. Ponijeli smo nešto novaca sa sobom, najcrnji fond koji smo skrivali i od samih sebe, od djece smo posudili njihovu kućnu ušteđevinu. U ponedjeljak je trebala stići muževa plaća. Dogovorili smo se i da ćemo posuditi od njegovih, koliko bude trebalo. Nisam htjela doći u situaciju da nešto ne možemo organizirati ili platiti... Mama je rekla da su tata i ona nešto uštedjeli i da će se nakon posmrtne pomoći prvo trošiti ta ušteđevina, a onda ćemo podijeliti sestra i ja.

U ponedjeljak ujutro otišli smo u upravu groblja. Službenica je bila uslužna i ljubazna, odnosila se s dužnim pijetetom, i na tome sam joj zahvalna. Predali smo joj tatinu knjižicu, objasnila nam je što moramo sami obaviti a o čemu će se ona pobrinuti. Stekli smo pravo na nadoknadu 4 tisuće i nešto sitno kuna. Obzirom da je grobno mjesto već osigurano, ti troškovi će se rasporediti na njihovu uslugu, prijevoz, cvijeće i osmrtnice. Osmrtnice mogu oni sami izraditi ali bez fotografije. Htjeli smo staviti tajinu sliku, ima ljudi koji ga možda ne znaju po imenu ali će ga prepoznati po fotografiji. Uputila nas je na privatnu tiskaru, s napomenom da će račun za osmrtnice stići njoj a ona će te troškove uvrstiti u ukupni račun. Rekla nam je i s kojom cvjećarnom imaju ugovor, i da samo kažemo da se račun uputi u upravu.

Trebalo je izabrati lijes i posteljinu. Tada opet postaješ svjestan smrti. Kako izabrati?! Duša ti se kida, a ti razgledaš te sanduke u koje će biti položeni zemni ostaci tvog roditelja... Gledaš oblik, gledaš materijal, rezbarije, pogledaš i cijene. Boriš se s osjećajima. Moj bi šogor najradije izabrao najljepši, najcifrastiji, najskuplji lijes. Čemu?! Sutra mama može ostati siromašna poput crkvenog miša. Jer se par tisuća više položilo u hladni grob. Cijene lijesova kreću se od 1,200 kuna na dalje. Bilo ih je i po 5 tisuća. Posteljina (bijela, bijelo-ljubičasta, bijelo-smeđa... pa zar je i to bitno?!) petstotinjak kuna. Izabrali smo hrastov križ, sa pozlaćenim slovima, samo ime i godine. Dvjesto kuna.

I cvjećarka je bila vrlo susretljiva. Rekla nam je što je uobičajeno u takvim slučajevima i koje su okvirne cijene. Npr., buket-suza koji se obično stavlja na lijes košta od 150 kn na dalje, ali obično ne prelazi nekih 300 kn. Veliki vijenci koštaju od 250 kn, manji od 150 kn. Tražili smo ružine latice za čin oproštaja, zvuk bačene smrznute zemlje koja pada na lijes činio nam se stravičan. Priznali su nam te latice, buket-suzu i zajednički vijenac od mame i nas. U troškove namirene posmrtnom pomoći obično se tiska 20 osmrtnica. Naručili smo 40 i to su nam priznali (cijena je bila stotinjak kuna).

Kad smo dogovorili termin pokopa, trebalo je dati u novine obavijesti o smrti. Sisački tjednik, Večernjak. Nelogičnost – objava u ST koštala nas je 250, a u Večernjaku (za cijelu Hrvatsku, ne možeš birati županiju) 700 kn! Osmrtnice su bile gotove za petnaestak minuta, naši su ih dečki oblijepili po gradu jer nema organiziranog postavljanja partecetla.

Dogovor sa svećenikom bio je brzo obavljen. Misa dogovorena neposredno nakon pokopa, što je nekako najbolje jer se ljudi ne raziđu. Cijena popove usluge 350 kn, zajedno s misom.

Ugovaranje zbora. Tajo je htio »Rajsku djevu, kraljicu Hrvata«. To je uobičajena pjesma u repertoaru takvih zborova. U upravi groblja imaju popis zborova i njihov repertoar. U drugom pokušaju, i zbor je bio ugovoren. Dečki su iz Petrinje, lijepo pjevaju, jednako odjeveni (kako čovjek primijeti takve stvari...), otpjevali su pet pjesama. Žao mi je jedino što nisu imali u repertoaru »Otišo je s mirisima jutra«, pjesmu koju sam čula na Rajninom blogu prošli tjedan...Cijena uobičajena, bar u Sisku – 900 kn.

Kad se sve zbroji i oduzme, troškovi ukopa u Sisku, bez grobnog mjesta bili su oko 8,500 kn. Unutar toga je bilo preko 1000 kn za prijevoz pokojnika i uređenje groba i oko 500 kn za iskop. Kažu da je Sisak jedan od najskupljih gradova u Hrvatskoj po tim troškovima. Kako je kod vas?

Bit će sve O.K.. Jučer sam obavila i tu mamografiju. Lagani me strah i drhtavica hvatala cijeli dan. Nisam sad sebe zamišljala bolesnu, ćelavu i bez cice, to nije moj stil. Ali, ipak... Mogli smo ostati u Sisku još bar jedan dan, ili do kraja tjedna, ali školske i poslovne obveze te ugovoreni termin jednostavno su odlučili. Za mamograf bih morala čekati još mjesec dana, a tu neizvjesnost nisam htjela proživljavati.

Elem, nakon intervjua i obavljene mamografije, u ordinaciju mi je uletio radiolog, sa širokim osmijehom na licu. I rekao da, po onome što trenutno vidi, nema nikakvog razloga za zabrinutost. Dvije kvržice su samo dobroćudne nakupine. Drugi tjedan mi šalje nalaze. Vidimo se za dvije godine. Uz redoviti samopregled.

Ja si sad ovako mislim: imam jaku štelu (=vezu) tamo gore. Moj tajo, moj anđeo čuvar, pobrinuo se da bude sve u redu. Znam da bi se nasmijao na ovu pomisao, volio se šaliti i neskromno mislim da sam od njega i naslijedila mrvu duhovitosti. Još da mi može naštelati kakav kratkoročni kredit da se riješim ovrhe Porezne uprave... No dobro, za to ćemo se pobrinuti moj dragi i ja ovih dana.

Život jednostavno mora teći dalje. Imam dvije predivne Potočnice. Već su jučer došle iz škole svaka sa po peticom. Manja je pisala test iz matematike (mamina matematičarka), starija dobila peticu iz referata o Gordijskom čvoru. Trebala ga je predati u ponedjeljak ali joj je učitelj priznao izostanak i pregledao uradak. Drugi tjedan Veliku čekaju općinska natjecanja iz matematike i zemljopisa. Krajem veljače imamo maškare, treba pripremiti odjeću. Sve me to tjera naprijed. A moj dragi mi je neprocjenjiv. I imam par zaista jako dobrih prijatelja. Jedan mi je čuvao stan i radnju, jedni su mi se ponudili da im ostavim curke pa će ih voditi u školu. Susjeda je imala ključ od stana, za svaki slučaj, i skrbila o dvije mace u dvorištu.

I još nešto. U svoj toj žalosti i svijetla točkica. Pojavila sam se na vratima svekrve i svekra, kad smo im u nedjelju dovodili Potočnice. Pustili su me unutra, pružili ruku i izrazili sućut. Poslije se nisam čula s njima, dragi je ručao i noćio kod njih, pišulje sam zvala na mobitel Starije, ali stanje se promijenilo na bolje. Sretna sam zbog toga.

Vratila sam se. Moj tajo sad počiva u miru. Ostaje sjećanje. Preksinoć je mama ispričala priču o početku njihove ljubavi duge 50 godina i braka dugog 48 godina. Većinu detalja nisam do tada ni znala, postojali su razlozi. A ta priču bila je logičan nastavak priče o pedesetogodišnjem prijateljstvu u njihovu društvu »Lako ćemo«, koju sam potaknula kad je kuću nakon karmina napustio i posljednji gost.

Dragi moji, prepuna sam emocija, ali ono što ću zauvijek nositi u sebi – podsjećajući se na ove dane – je beskrajno poštovanje i prijateljstvo koje gaje ti sedamdesetogodišnjaci, mamini i tatini pajdaši... Bili su neprekidno uz nas, nenametljivi ali prisutni. Organizirali objede, kolače, stolice, posuđe, sve one neophodne sitnice koje su dio ovakvih ljudskih okupljanja a oduzimaju snagu i vrijeme u trenucima kada patiš i pokušavaš se dostojanstveno oprostiti od onog koji te zauvijek napustio.

Sutra sam opet s vama. Danas popodne želim još riješiti mamografiju, odvaliti i to pa se pokušati uhvatiti u koštac sa životom »poslije«.

Hvala vam svima na sućuti i riječima podrške.

Danas je moj tajo zauvijek zaklopio oči... Okružen ženom, starijom kćeri i zetom izgubio je svoju bitku. Idemo u Sisak, na posljednji oproštaj...

Jutros je kod nas bilo oko nulice, no na svu sreću bez vjetra. U nadi da će vam biti bar nešto toplije oko srca, evo jedna prošloljetna sličica mojih Potočnica. Pod maskama, da bude u duhu ovih dana.

Moj bi tajo danas trebao izaći iz bolnice. Dočepat će se konačno svoje fotelje, novina, daljinskog, križaljki. Moći ću ga čuti kad poželim. Nadam se da će se malo trgnuti kad dođe na svoj teritorij, zadnjih dana gotovo ništa ne jede. Mama kaže da polako odustaje od sebe... Vjerujem da ima još snage biti s nama, da ćemo Uskrs proslaviti svi zajedno. Nadam se i vjerujem.

Slijedeći me tjedan čeka mamografija. Da i to obavim, pa da znam na čemu sam. Vjerujem da će sve biti u redu, pogotovo jer mi je doktor rekao da su pokretne kvržice obično dobroćudne.

Ovaj vikend ponovo na klizanje, ako klizalište radi. Ako ne, idemo bar u šetnju ili na bicikle. Vama želim ugodan vikend, da se lijepo provedete!

Veljača. Moja starija Potočnica krajem mjeseca navršava jedanaest godina. Teško se navikavam na to brojanje godina. Sad je to već mala frajla. A kao da sam je neki dan rodila...

Završila sam faks 1987. Univerzijada. To sisačko ljeto nezaboravno. Stalna događanja, sve je vrvjelo od života. U veselom ljetnom ritmu dogodila se ljubav. On je radio, ja sam pisala molbe za posao. Dobila posao u Bujama, odselila. On dolazio, jednom-dvaput mjesečno. Našla mu posao. Novu 1989. dočekali u Umagu, sa sisačkim društvom. Nakon par dana doselio je k meni i počeo raditi. Tog proljeća smo se vjenčali.

Živjeli tako, provodili slobodno vrijeme u izletima, šetnji. Promijenila posao. U 10. tjednu prve trudnoće, veljača 1991. završila u koparskoj bolnici, kamenoj i hladnoj. Izgubila bebu. Izgubila posao. Preselili s brda, iz vlažne i mračne garsonijere na more, u potkrovlje. Gore daske, dolje daske, bez kanalizacije, vode, struje. Svjetlost dopirala s par golubinjih prozora (onih okruglih, tavanskih). Polako sređivali svoju slobodicu. Otkupili stan. Jesen te godine – opet u Kopru, lažna trudnoća. Počelo slati muškarce na bojišta. Muža poslali u Pulu, zračnu luku. Na sreću, brzo se vratio. Ponovo se zaposlila. Listopad 1992., 14. tjedan druge trudnoće, završila u Rijeci. Izgubila bebu, kažu da je bila curica.

Promijenila ginekologa. Krenula na ispitivanja. Bruceloza po Wrightu, toksoplazmoza, lysteria, citomegalovirus, Chlamydia trachomatis, kariogram. Dvije godine obilazaka doktora, riječko Sveučilište, Zavod za zaštitu zdravlja u Rockefellerovoj – ZG. Svaki novi nalaz – novo iščekivanje. Ako je pozitivan, bar znamo što je problem. Ako je negativan, što dalje?! Sve je bilo negativno, baš sve.

Svi su ti događaji samo učvrstili našu ljubav. Njegovi nas starci tješili da smo još uvijek mladi i imamo vremena. Moji jednostavno nisu mogli pružiti utjehu, kukali i uzdisali (ne zamjeram im, spašavali su vlastitu glavu u Sisku). I dragi i ja odlučili. Dat ću otkaz, posao je bio strahovito stresan. Kupit ćemo micu-macu, maziti je i paziti (i zvati Đuro). U svibnju 1994. dala sam otkaz. Firma privatna, bez godišnjeg odmora, rad svaki dan, gazda zmaj. Iskitio me raznoraznim imenima, mjesec dana otkaznog roka rintala sam za troje. Ali i procvjetala, veseleći se unaprijed ljetu i odmoru. I zatrudnjela, zadnjeg radnog dana! Najnormalnije iznijela trudnoću, rodila našu prvu Potočnicu (napisali mi: stara prvorotkinja, bezobraznici bezobrazni)...

Eto, ovo je moja priča. Sretnog završetka (u 37. sam rodila i drugu Potočnicu, aha). Imala sam utjehu, volju, želju. Imala i prijatelje, otvoreno im pričala o svojim problemima. Zajedno sa mnom iščekivali su svaki nalaz, najavu trudnoće. Tada nije bilo vas, neznani čitači i prijatelji, da me i vi savjetujete i tješite. Ali možda ovom pričom ja utješim nekoga, dam mu mrvu snage i volje da nastavi s ostvarivanjem svojih snova...