Desetak parova, društvo »Lako ćemo«, kako ih zovem. Upoznali su se u Željezari, većinom u razdoblju od 1950. do 1955. godine. Belobrajdić, Novinc, Piškur, Mrdeža, Zorić, Horvat, Krapljan, Brkljačić.

Mama je prvo počela raditi u Tanini. Imala je 16 godina, prekinula je školovanje zbog smrti svoje mame. Zajedno s dvije kolegice, otišla je u Željezaru. Čule su da se tamo zapošljava dosta ljudi, te su htjele okušati sreću. Primio ih je gospodin Vladimir Logomerac (poslije izvanredni profesor na Tehnološkom fakultetu u Sisku). Pomalo uplašena strogošću gospodina Logomerca, mama je čvrsto obećala da će dobro raditi i učiti. I primiše je. Kako je završila nižu gimnaziju i znala pisati, računati, mjerne jedinice i slično, staviše je u laboratorij na ispitivanje rudače. Njih par curičaka, svaka za svojim stolom. Uskoro se društvo proširilo. Stiglo pojačanje, pomoćnice. Moja mama prigrlila jednu mršavicu iz Šapca, stigla zimi u natikačama. Evo ih sad, vjenčane kume.

...Došli su iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Radili, zabavljali se, sklapali prijateljstva i zaljubljivali se. Poženili se, postali roditelji. To ih nije sprečavalo da slave Nove godine u Brezovici ili hotelu Panonija, a djecu ostave na dadiljanje. Praznici rada, Dani Republike, kolinja, izleti, zajednički godišnji odmori. Šestorica tada još muškaraca u snazi teglila su moj pianino na treći kat. Kupovine zajedničkih poklona za svadbe djece. I moj dragi i ja smo od društva dobili servis. Unučad, umirovljenje. Sad su skoro svi umirovljenici. Neki bolesni, neki se još ne daju. Neki zakunjaju za stolom, neki uvijek vode riječ. I danas raspravljaju o politici, ali i novcima, bolestima, smrti. Svakodnevno se čuju, jedni obavljaju kupovinu na tržnici za sebe i ostale, drugi voze na preglede. Jedne peku kolače, druge su financijske savjetnice. Jedna mi je teta (sve su to meni tete i stričeki) pričala kako su je moji starci vozili na operaciju zuba. Posjeli je polunepokretnu nakon operacije kuka u auto, dopratili do zubarevih vrata, čekali dok nije bila gotova. I odvezli doma. Kaže mi teta da to nikad neće zaboraviti. I iako očekuješ od prijatelja da ti se nađu pri ruci, opet si sretan kad ti zaista i pomognu. E, o tom i takvom prijateljstvu ja vama pričam...