Jedna baka mi je umrla davnih dana, prije 56 godina, dide nisam zatekla žive kad se rodih, jedina za koju sam znala i koja me mazila bila je baka Adela. Umrla prije 22 godine. Voljela sam je, jako. Usadila mi ljubav prema Hrvatskoj, materinjem mi jeziku, Mariji Jurić Zagorki (skupljala je one džepne knjižice, romane koji su izlazili svaki tjedan, kupovali se u kiosku – Tajna krvavog mosta i ostale, pa ih poslije dala uvezati), križaljkama. Viđala sam je par puta godišnje, znala sama sjesti na bus za Kostajnicu i u vremenu do slijedećeg busa popričati s njom.

Baka me podržavala u svemu što sam radila i planirala, poštivala moje mišljenje, radovala se mojim uspjesima i tješila u neuspjesima. Kako sam svirala glasovir, rekla mi je da bi htjela da joj na pogrebu sviram njoj dragu pjesmu. To je ostalo među nama. Pokopana je po običajima i prema mogućnostima djece. Kad smo se vratili kući nakon pokopa, sjela sam za glasovir u želji da odsviram bakinu pjesmu. Tata je ostao osupnut. Kako mogu svirati u ovako tužnom trenutku?! Dobila sam zabranu sviranja godinu dana... Nisam mu nikad rekla zašto sam tada sjela za glasovir.

Sada sam u crnini. Nosit ću je još neko vrijeme, neće to biti striktno mjesec dana pa nakon mjesec i jednog dana odjenuti svoje omiljene crvene, žute i narančaste majice. Imam i crnih majica, sa šljokicama i natpisima. Imam kožnjak crne boje, ali ovih dana je ponovno zahladilo, a uostalom i na pokopu sam stavila na sebe tamnozelenu debelu, podstavljenu jaknu. Nosim crno-bijelu kapu, ali je imam već godinama. Mama neka nosi crninu kolikogod dugo bude željela, to je njena odluka i volja. Neke udovice do kraja svog života nose crninu.

Svoga taju ne mogu vratiti niti crninom, niti tišinom. Na sam dan pokopa bila sam u potpunoj crnini, navukla na sebe neku suknju (zbog mame, jer sam većinom u hlačama) i na crnu dolčevitu s bijelim natpisom stavila majicu crne boje na kojoj je malim tamnosmeđim slovima napisana marka (mo´š mislit marke, Playlife) ali ćoravi stariji ljudi nisu skužili ili nisu komentirali. Ostalih dana bila sam u trapericama, jer je vani bio debeli minus, u utorak je hladnoća štipala obraze, bilo je nekih –10. Mami baš nije bilo pravo, ali progutala je. Dragi mi ima crnu dolčevitu i hlače, ali smeđu vestu i kaput. Običaji nalažu bijelu košulju i crnu kravatu, crni kaput i hlače. Na povratku iz Siska, složili smo se muž i ja da treba pri slijedećoj kupnji odjeće misliti i na sprovode, jer njegova baka ima 90 godina i može se očekivati da će uskoro umrijeti. I ostali starci su nam sedamdesetogodišnjaci, treba crninu imati u pričuvi. Svi susjedi i prijatelji te rodbina koji su prodefilirali našim stanom bili su u potpunoj crnini, već opskrbljeni takvim odjevnim predmetima zbog vlastitih tragedija. Ja se posljednjih mjeseci nisam usudila kupiti nešto potpuno crno, da ne izazivam sudbinu.

Danas sam svirala na glasoviru, mlađa Potočnica trebala je ponoviti neke pjesmice iz glazbene kulture. Mislim da tim sviranjem nisam uvrijedila uspomenu na svog taju. U subotu sam SMS-om naručila od mog omiljenog glazbenog urednika na mojoj omiljenoj radio-postaji pjesmu »Otišo je s mirisima jutra«. Zasvirala je čim sam poslala poruku, imam protekciju kod dragog mi urednika. Sjela sam, zagrlila mlađu Potočnicu, i pustila suze. Taknu me i poneke pjesme na vašim blogovima, zatreperi srce, ali ja i dalje slušam CD-e, radio i gledam spotove na TV...