Uf, danas mi je pala još jedna kamenčina sa srca. Ma sa srca, sa žiro-računa našeg privatnog poduzeća. Uspjeli smo dignuti kratkoročni kredit za skinuti blokadu Porezne uprave.
A što da vam pričam?! Imamo poduzeće već trinaest godina, osnovali ga dok su bili dosta povoljni uvjeti. Prijavili par djelatnosti, onako općenitih, nešto smo imali isplanirano, nešto smo pretpostavljali da bi moglo biti korisno. Par godina raduckali, stihijski. Kad sam dala otkaz u posljednjoj firmi i zatrudnila, dvije i pol godine sam bila doma s prvom Potočnicom. Stvarno smo uživali, sretni što smo zajedno. Moj dragi je radio, nas dvije jutra provodile u papici, šetnji, ljubljenju, igranju i kuhanju. Neko vrijeme, u suradnji s prijateljem, izdavali smo lokalne novine. Doživjeli trinaest brojeva i ugasili se. Završili s gubitkom, mnoge reklame nismo nikad uspjeli naplatiti, potrošili ušteđevinu, pomalo se i zadužili. Muževa plaća dostajala je za skroman život. No, što i kuda dalje? Čemu diploma, čemu znanje?
Prije devet godina uspjeli smo se dočepati poslovnog prostora. O natječajima, načinima, zakupninama i uvjetima najma radije ne bih. Elem, tek kad smo bili relativno sigurni da ćemo doći do prostora, nametnulo se pitanje: čime se baviti? Razmišljali smo, vagali, slušali savjete (moju pametnu šogoricu ekonomisticu spomenut ću jednom na ovom blogu), čak odredili najpovoljniji dan uz pomoć stručnjakinje za horoskope. Srce mi se kidalo što sam nakon dvije i pol godine Potočnicu dala u vrtić, no trebalo je trbuhom za kruhom. Jest da mi je radnja sto metara od stana, jest da sama određujem radno vrijeme, jest da sama sebi i dragom (i FINI i Poreznoj) polažem račune, ali ulazak u nemirne vode privatnog poduzetništva mnoge su koštale imovine i zdravlja.
Da bismo uopće krenuli s poslom, morali smo dignuti kredit. Veeeliki, dugoročni. Otplaćivat ćemo ga do 56. godine života. Još bi to i preživjeli kako-tako da smo uspjeli odmah doći do novca od tog kredita. Stjecajem okolnosti, do novca je prvi uspio doći frend, jedan od onih najboljih, s kojima smo dijelili dobro i zlo, brinuli mu o ženi i djetetu dok je rat bjesnio u Sisku. Godinu i pol molili smo i kumili, zvali, putovali i tražili ga po njegovu gradu, i na kapaljku uspijevali ponekad izvući dio novaca. U međuvremenu smo otvorili radnju, počeli s poslom, zaposlili još jednu osobu za pripomoć. Onoga zbog čega smo dizali taj prvi kredit više niti nema u radnji, a mi i dalje otplaćujemo kredit. Radim sama već šest godina. Uspjela sam nabaviti sve što treba za obavljanje moje djelatnosti, držim korak s novim tehnologijama i saznanjima, čitam literaturu, odlazim na prezentacije i seminare. Posao ide sve lošije, ljeto je prekratko da bi se od turista moglo zaraditi dovoljno za cijelu godinu. Sezona jedva pokrpa dio dugovanja. I onda toneš sve dublje. Pogriješila sam, s poreznicima se nije za zezat.
Ovaj posljednji kredit kojeg smo uspjeli dignuti je peti. Jedan nam ističe ove godine u lipnju, drugog imamo do 2007. i uopće nam se ne isplati prije vremena ga otplatiti jer bi samo njegovo gašenje koštalo kao još nekoliko rata. Trećeg, poslovnog smo lani počeli otplaćivati u punom iznosu, dvije godine odgode plaćali smo samo kamate. Četvrti je onaj dugoročni. Petog je dragi danas potpisao. Njegova je plaća zaista solidna, od nje bi se mogla prehraniti čitava naša obitelj. I kad bi na poslu mogla pristojno zaraditi, i imati redoviti priliv, bila bih zadovoljna. Svi su ovi krediti, ali baš svi bili zbog posla. Ne patim za time da postanem poznata i bogata, ali da bar svoje znanje i ljubav prema ovome što radim mogu normalno unovčiti. Razmišljam o proširenju ili promjeni djelatnosti, čak i da vratim prostor, zatvorim butigu i odem raditi kao učiteljica u Oprtalj.
Eto, danas smo uspjeli riješiti blokadu. Sutra ističe rok za ovrhu i slijedeći je korak mogao biti popis pokretnina i nekretnina i naplata dugovanja državi iz tih izvora. Uspjeli smo. Idemo dalje.
Post je objavljen 16.02.2006. u 17:15 sati.