Dugi niz godina mučila sam muku s hrpom podataka nastanjenih u mom sjećanju – rođendani prijatelja iz razreda, godišnjice brakova, telefonski brojevi, registracije auta (ali od prvog tatinog Fiće, preko Wartburga, pa Lada...), slijedili su matični brojevi ukućana i sl. Pa tako dođe neki dan u godini, ujutro se sjetim – frendica iz srednje škole ima rođendan, bile smo si dosta dobre i poslije. Prekopam registratore, nađem telefonski broj, nazovem popodne. Predstavim se, zaželim sve najbolje. Žena usiljena, suzdržana. Na brzinu završim razgovor, u šoku. Pojadam se nadražem si svome. Pa frendica radi na sudu, u rodnom mi gradu, žena je sigurno pomislila da trebam neku uslugu. Tako pretpostavlja moj dragi, ja naivno ne merem bilivit. Pa mi se tako dogodilo nekoliko puta. Pa sam, jadna ne bila, prestala strašiti ljude s rođendanskim čestitkama. Al´ sam zato ipak jednu uputila na pravo mjesto, u pravo vrijeme.

Nekad smo si bile super dobre, znamo se preko 30 godina (ups!). Nije izlazila van, ni u osnovnoj ni u srednjoj. Uvijek u kući, pomagala mami. Rano naučila kuhati, dok su starci radili, ona bi brinula o nabavci, ručku. Savršena mala domaćica. Uživala je u tome. Dok bih ja bila na bazenu, ona bi pohala kruh i na povratku kući svratila bih do nje. Najdublje razgovore vodile bismo dok je ona mijenjala papir u kuhinjskim ormarima (onaj masni papir, što se stavlja na police). Njena izreka koju ću uvijek pamtiti bila je: »Ako ti se bilo što dogodi, čak i da ubiješ nekoga, znat ću da si sigurno imala dobar razlog za to i uvijek ću biti na tvojoj strani.« Dobro de, sad, ne bih ja baš ubijala po kućama, ali bitno je bilo da mi je bezrezervno vjerovala.

Vrijeme studiranja malo je prorijedilo naše susrete, no svejedno bismo se svako malo čule. Prekidi, nove veze, bar smo prokomentirale. Onda sam je u jednoj prilici stavila u situaciju da je htjela-ne htjela ostala u paru s mojim – tada – najboljim prijeteljem. Znali su jedan za drugoga, ali se nisu družili međusobno. I tako je to krenulo. Malo, malo, pomalo, oni prohodaše. Ja u to vrijeme već odselila u Istru, nekako izgubismo kontakt. Ona zatrudni, oni se vjenčaše. Neko vrijeme živješe lijepo, on bečka škola, pažljiv, galantan, ona cvjetala. Pa je ljubav s njegove strane jenjala. Pa ju je izvarao, pa je postao ciničan, zloban, pa je sve rjeđe bivao doma. Pa je čak i auto kupio a da ona pojma nije imala. Pa je onda jedne zore potrpao svoje stvari u vrećice i otišao...

Nazvala sam je lani, zbog godišnjice mature. Razveselila se, jako. Ništa je nisam pitala o mužu i braku. Nazvala je opet, na njen rođendan. I rekla da sve ove godine, na njen rođendan, skupljam snagu da je nazovem i zaželim sve najbolje, a ne znam kako bi reagirala. Jer, nekako se osjećam krivom što sam ih uopće spojila, što je njenih sedamnaest godina braka samo gorko sjećanje, što je jedna djevojka koja sad ima 16 godina morala odlaziti na terapiju kako bi se oporavila od šoka jer je na tatinom mobitelu pronašla lascivne poruke ljubavnice (nije maca mala neovlašteno kopala tati po mobitelu nego joj je samouvjereni otac dopustio korištenje istog), što...

Evo, neki dan je mojoj frendici opet bio rođendan. Nije se iznenadila kad sam je nazvala i otpjevala »Sretan rođendan...«, nasmijala se gromoglasno, kako samo ona zna. U ovih godinu dana vidjele smo se dvaput, čule bar jednom u dva mjeseca. Ljetos je bila kod rodbine, u susjednom gradu, ali se nismo vidjele. Imala sam puno posla, nisam je mogla ubaciti u raspored, nije mi ni najmanje zamjerila. Zato sam skočila do nje kad sam išla tati u bolnicu. Sat vremena trač-partije, zagrljaj i cmok u obraz. Do slijedećeg susreta...

»I don´t like Mondays«, Boomtown Rats. I to je pjesma moje mladosti, ali i zrelosti. Ujutro jedva pokupim sve koščice dok se dižem iz kreveta. (Ljeto mora biti dobro i uspješno, planiramo kupiti ortopedske madrace, ovi tvrdi me rasturaju.) Ponedjeljkom se najteže budimo, treba malo više strpljenja i vremena za istjerati Potočnice iz kreveta. Na svu sreću da je jutros puno toplije nego proteklog tjedna, nekih 6-7˙C. Čak ni kiša ne pada, kao prethodnog vikenda.

A vikend je baš lijepo počeo. Starija Potočnica objavila je rezultate školskog natjecanja iz matematike i zemljopisa. Ide na općinska iz oba predmeta! Ponosni smo na nju, jako. Ne forsiramo je ni u čemu, sama je odlučila na što će se javiti.

U subotu smo, kiši unatoč i glede, otišli na klizanje. (Joj, da je bar klizalište u Sisku bilo natkriveno, naklizali bismo se dragi i ja u mladosti puno više. On je stanovao na Zibelu, visio je svaki dan na ledu, gledao i učio od hokejaša. Ja iz Capraga dolazila busom, nakon što bih telefonski od nekoga sa Zibela saznala pada li kiša tamo...) Sretni i veseli, zaputili se mi predvečer na led. Tamo gužva, ludnica. Hrpa klinaca, poneki odrasli. Led loš. Glazba za mlađariju pretpotopna (Novi fosili, Srebrna krila...), taju i mene vratila u neka tamo vremena. Zbog gužve smo morali neprekidno paziti na Potočnice. Manja samo jednom pala, prstiće odmah u zrak digla da je netko ne ozlijedi. Klizali tako sat vremena. Kao u dobra stara vremena, morali su nas tjerati s leda. Još koji vijenac unatrag... Odlučismo da ćemo na klizanje u buduće dolaziti prije podne ili u rano popodne, nije gušt klizati u stalnom oprezu da te netko ne zakači ili se objesi na tebe. No, pokvarilo se nešto na postrojenju za pravljenje leda, te je u nedjelju klizalište zatvoreno. Čekamo slijedeći vikend. Proveli smo tako cijelu nedjelju u kući. Curke se zabavljale izradom figurica od glinamola, malo blejale u TV. Odgledali tako Večernju školu sa Škorom, Studio 10 sa Škorom (oduševili se, i Miroslavom, i Mirkom i Duškom, i Grašom), Zuhru light (nije to to, podsjeća na Lokasa, Kečkeš je suvišan, previše se plješće), rukometaše (šteta, velika šteta), »Salto«, »Ženu-mačku« (frrrr). I prošao vikend, brzo, prebrzo...

Ovaj vikend navratio u Istru svekar. Na nekom nagradnom izletu. Javio se jučer sinu jedinome, pa se dogovorili naći u hotelu. Dragi poveo Potočnice, malo sjeli i popričali. Pitam najdražeg spominje li me štogod ćaća mu. Jok, ni riječi, kao ni zadnje dvije godine. Prdonja stari, kad moram reći.

O svekr(i)vi sam već pisala, neću više. Nije mi žao što ne pričamo, ali za svekra je. Nije loš, samo voli prigovarati, voli se svađati, voli biti u svemu najbolji, najpametniji, nitko mu nije dovoljno dobar, nitko ne radi kako treba itd. itd. S rodbinom - braćom i šogoricama, nećacima, kćeri i sinom - sa svima se svađao nekoliko puta. Skoro do krvi. Pa ne priča godinama i onda ga šune i počne k´o da ništa nije bilo. U jednoj situaciji te tako razgali, suosjećajan, drag i mio, pa te neočekivano popljuje a da nisi ni kriv ni dužan. (Dobro je moj muž i ispao pored takvih roditelja.) Kad te voli, onda si mu sve na svijetu, kad mu nešto nije pravo, onda te mrzi, onda si svakakav i nikakav. Osjetile to i Potočnice.

Zadnji put sam s njim sjela i pričala prije par godina, došao na nekoliko dana k nama, sam. Baku ostavio u Sisku, posvađao se s njom pa došao do nas. S curama se igrao, vodio ih u šetnju, kuhao ručak i prao suđe (i zbog toga mi fali...), popravljao po kući i radnji. Pa ga posljednji dan odvedoh na kavu. E, kad mi je počeo nabrajati. Te mi djeca nisu dobro odgojena, te trebaju jesti ovaj a ne onaj kruh, te mažoretkinje nisu dobra zanimacija za stariju Potočnicu, te djecu treba češće ostavljati samu doma ili slati u dućan, te trebamo drugačije voditi poslove, te nismo ništa u životu ostvarili... Saslušala ja pristojno, nasmiješila se, platila kavu. Pa on reče: »Sad sam ti ja to rekao, a ti napravi po svome, vidim da me nećeš poslušati.« Ni prvi, ni zadnji put da je tako pametovao. Kad je odlazio, izljubili se, pozdravili.

Nakon toga zove sina na mobitel, a fiksni broj bira kad misli da radim. Dva-tri puta tako ja se javim, on ni ne pozdravi, već samo: »Dajte mi djecu.« Oho, prešao na VI. Ja pozdravim, dam mu djecu. Zadnji put zvao početkom godine. Ups, opet se ja javila, taman spremna za popodnevnu šihtu.
- »Dajte mi djecu.«
- »Bog, dida. Sve najbolje Vam želim, puno zdravlja i sreće.« (Za Novu godinu dragi zove svoje, ja svoje pa čestitamo - ovo bila prilika za želje i čestitke.)
Muk.
- »Dida, što Vi nećete sa mnom razgovarati?«
- »Ne!«
- »Dobro, kako hoćete. Sad ću Vam dati djecu, pa s njima pričajte.«

I recite vi meni sad, što napraviti sa starim prdonjom? Dragi kaže, da ga do sada ni nije htio pitati za razlog, kad mu je pun kufer prodika i prigovaranja koja svaki put čuje. I obećao mi da će slijedeći put potegnuti tu temu, koliko god mučna bila. I zaprijetiti da će budući dolasci u Sisak značiti boravak svih nas kod njih ili svih nas kod mojih, ali tada im se nećemo ni javiti. Ovih zadnjih par godina je, naime, ispalo da bih dolazila u Sisak sama i spavala kod svojih.

S mojim starcima svekar jedno vrijeme nije pričao, sad je opet dobar. Svako malo nazove mamu i pita kako je moj tajo. Nudi se za pomoć, ako zatreba. Luda kuća. Ma, ni ne razmišljam puno o tim starcima, pogotovo ne u zadnje vrijeme, ali mi se eto bio digao tlak...

Jučer mi striček poštar uvalio katalog La Redoute, proljeće-ljeto 2006, 740 stranica. I sad slinim nad svim tim majičicama, hlačicama, jaknicama, gaćicama, cipelicama, jastučnicama, šliferima, stolnjacima i zavjesama. Jest da mi je toplo u duši od svih tih bojičica, ali mi se počelo mantati pred očima. Bude meni tako par puta godišnje, kad stignu svi ti Quellei, Neckermanni, Ottoi i ini. Ne mora me dragi vodati po trgovinama, samo sjednem i gledim. Prvi pregled: ima bar trideset stvari što bih kupila, baš su super, te materijal, te boja, te cijena. Drugi pregled: vidi, ova je majica jako slična onoj što sam preklani kupila, a ona je još dobra, drži se. Treći pregled: pa i nema tu baš nešto posebno... Četvrti pregled: ček da prelistam prije nego Potočnica izreže sličice za školu. I ode šareni katalog u smeće (u školu, djeca skupljaju stari papir)...

Ima, nađe se zaista i lijepih i jeftinih stvari. Tri do pet puta godišnje naručim nešto iz kataloga. Evo, zadnja kupnja bila samterice za dragog. 120 kn, stoje mu k´o salivene. Sretan on što nije morao hodati po dućanima, sretna ja jer bi takve hlače kod nas platio preko 200 kuna. U Trstu bi si možda i našao dobre i jeftine, ali kad odemo tamo nađemo i puno drugih dobrih i jeftinih stvari a love baš i neima.

U vrijeme moje mladosti i života u Sisku, odlazak u Trst je bio doživljaj. Generalturist je organizirao petkom navečer, oko 11 h, polazak autobusom. Bus pun, mlado i staro. Ujutro oko 5-6 na granici. Gužva. Kolona. Pa pregled. Pa dođeš u Trst oko pola 8. Izviđači se razmile po gradu. Prvo snimaš gdje što ima. Te vidi tamo super majice, evo jakne baš kakvu tražim. Onda se pootvaraju radnje. Standa, Upim, Ponte Rosso. Zbrajaš, kalkuliraš. Možda bolje da uzmem onu majicu što sam jutros vidjela, ali se više ne sjećam točno gdje. Pauza za sendvič. Najviše raje oko Ponte Rossa. Vrećice, vrećice... Popodne opet u boj, do nekih 5-6, kad se treba vratiti. Uvijek bi netko zakasnio, pa se čekalo. Ono malo vremena od grada do granice provodilo se u presvlačenju, ne – u navlačenju. Tri majice, tri veste, dvoje traperica. Na nogama nove cipele, stare bačene u kontejner na placu. Frka hoće li te carinik oderati. Umor te svladava, toneš u košmar, oko tebe plešu traperice, majice, cipele. Oko ponoći bus stiže u rodni ti grad. Jedva čekaš ponedjeljak da se u školi pohvališ što si sve kupila.

E, onda se (gospodična diplomirana inženjerka, jel´te) doselila u Istru. Prvih radnih dana okupirala kolege iz kancelarije da mi objasne kako se autom najbrže dolazi u Trst. Došao dragi, mi u Italiju. Granica (tzv. Blok), Muggia, tunel, ravno, lijevo, ravno, tunel, na kraju tunela lijevo, D´Anunzio, BMW garaža. Pa cipelcugom u grad. I uživali svaki puta. I vraćali se natrag sa sve manje vrećica. Ponekad samo popili kavu u Trstu. Ne bismo našli ono što smo tražili pa se vratili. To valjda znači da smo se udomaćili ovdje. Zadnjih godina znamo nedjeljom sjesti u auto, odvesti se u centar Giulia ili Torri d´Europe. Nema gužve u gradu, auto u garaži, sve trgovine pod istim krovom. Cijene od 5 do 250 € za majicu ili od 10 do iks € za čizme. Majice za djecu 10-20 €, hlače za godišnjicu mature platila 50 € a svjetske. Potočnicama zimske duge jakne za po 25 €. Dragi za cipele odvojio najviše 60 €, kad je kupio Schumacher cipke, izvrsne. Nosim već dvije zime visoke kožne čizme, u Zagrebu takve koštaju bar 700 kuna, platila sam ih u Bati 10 €! Svaka čast razvikanim imenima i markama. Na Bloku, tj. graničnom prijelazu Škofije, iznad Famile postoji outlet dućan s »markantnom« robom. Ako čovjek ima sreću, može naići na Bossovo odijelo za 100 €, kožnu Marlboro jaknu za 200 € i sl. Jeans Marlboro košulju ljetos kupih za 5 €, e! I sad reci da se ne isplati kupovati u Trstu, i to još na sniženju... Da osvojim milju na lotu ili bingu, sve bih mogla spiskati u Torri d´Europe i bilo bi toga ohoho...

Dobro je, moglo je i gore. Jutros je u Puli izmjereno –7, a u Bujama -14. Pih, sitnica. Jer, bura je prestala. Ali je zato u Čakovcu –20˙C. Brrr.

Siječanj se približava kraju. Kažu, najdepresivniji mjesec. I u njemu najdepresivniji dan, al je već prošao. Znači, slijede ljepši dani. Nadam se.

Moj je tajo nešto bolje. Uspjeli su mu skinuti temperaturu. Nalazi krvi i urina su puno bolji nego prije. Trebali su ga jučer prebaciti u drugu zgradu na rentgen, ali na sreću nisu. Bolje da nisu, jer bi ga ova polarna hladnoća dotukla. Par dana se nismo čuli, sad ga opet mogu svakodnevno nazvati. Minutica razgovora, da se ne umori, ali čujemo se. Daju mu Praxiten, malo zvuči drogirano, pokušava održati cijelo vrijeme razgovora čvrst glas. Prebacuje na šalu dogodovštine iz bolnice. Tako je prvi put koristio »princezu«, WC-stolicu. Prvo su mu dali gorke soli, pa ga ostavili tri sata na toj tuti, nije jadan imao što izbaciti iz sebe osim vodice. Slabo jede, nema teka. Nakon tri sata sjedenja, više nije mogao kontrolirati izbacivanje. Mama mu je donijela pelene. Sad je sretan k´o malo dijete, ne mora voditi brigu koga će zamoliti da mu pomogne do zahoda. Mama je sva jadna, boji se da se tata više neće ni htjeti odviknuti od pelena. Pa? Koliko žena u zrelijim godinama ima problema sa kontroliranjem mjehura, odnosno mišića zdjelice, pa nose te pelene. Najvažnije je da nije izgubio volju za životom, nakon svih operacija, bolesti, bolnica, bolničke hrane, doktora i medicinskih sestara...

Prsti mi se lagano smrzavaju. Stoga kratko javljanje. Prognoze su zbunjujuće – te bit će još hladnije te neće. Samo da bura prestane. Iskusan morski vuk utješio me da su senjska i tršćanska bura jače od ove koja hara ulicama moga grada... I da je -7˙C u Senju na buri isto što i - 47˙C bez vjetra. Znači, ovdje je s burom kroz kosti na -4 kao i otpr -34 bez gorespomenute (budemo li skromni). Dosta, fajrunt! Iš, zima! Vapeći za toplijim vremenima, još jedan cvijetak stavljam u zapućak ovog bloga. Do sutra, dragi prijatelji!

Slušat ću i noćas urlike orkana koji traži pukotine u krovu. Ne´š majci, mi smo svoj krov lani presložili i još bolje izolirali. Naše potkrovlje ima toplo-hladnu klimu i mramoterm ploče. U nas je temperatura vazda preko 22˙. Smješkat ću se podmuklom vjetru i zajedno s dragim, iz kreveta kroz krovni prozor, brojati zvijezde na sjajnom nebu... Samo da se dočepam kuće. Uskoro završavam popodnevnu šihtu. Kapa, rukavice, debela podstavljena jakna, Labello, oružje je spremno.

Neka vama noćas i sutra cvjeta proljetno cvijeće bar na ovom blogu...

Jučer je u Umagu otvoreno klizalište! Skoro za ne povjerovati. Pročitao muž u jučerašnjem »Glasu Istre«. Kažu, Grad, TZ i Pučko otvoreno učilište podržali privatnu inicijativu jedne porečke agencije. Pa će se slijedećih mjesec dana Umageži, Buježi i ostali »ježi« moći klizati na natkrivenoj ledenoj plohi, u šatoru između Konzuma, pošte i talijanske škole. Kako sam ja, naravno, popodne radila, otišao ostatak moje obitelji na otvorenje.
17 h, najavljeno vrijeme otvaranja. Prvi dan besplatan ulaz i najam klizaljki. Oko šatora 150 klinaca. U šatoru radnici tek slažu police za klizaljke. Najavljenih 400 pari klizaljki nabacano po kartonskim kutijama. Kaos. Moji se pokupili, prošetali po gradu, pa vratili nakon sat vremena. Led krcat. Od pinđuliša do kokica. Glazba trešti. Taman bilo vrijeme za promjenu postave na ledu. Neki su, naravno, ostali još sat vremena. Većinom oni koji pojma nemaju o održavanju ravnoteže već se bacaju naokolo. Led polumekan, ujutro se pokvarilo postrojenje pa nije uspjelo dobro zamrznuti. Moj muž ima svoje klizaljke, hokejaške, veteranske. Curama treba unajmiti. Dok je tajo pokušavao naći klizaljke za malu, velika Potočnica je u gužvi preuzela svoj broj od nekog tko se upravo izuvao. Kako je vladao svopći nered, tajo dvaput dobio dvije desne klizaljke. Nakon nekog vremena, našao što je trebao.
Cure su oduševljene. I mi veliki isto. Danas idem i ja. 25 kn upad i najam za odrasle, 15 za djecu. Probat ćemo fektati neki popust, jerbo dragi i ja imamo svoje klizaljke. Rijetko tko u Istri i ima klizaljke, ovi iz Poreča vjerojatno nisu ni mislili na to pa formirali cijenu ulaza zajedno s najmom. Sad znamo gdje smo slijedeća četiri vikenda. U Umagu, na ledu. Jupiii!

Jutros sam išpotala mamu. Morala sam. Iako je i jučer čula jezikovu juhu.
Svaki dan mama odlazi tati u Petrinju. Put je košta 70 kuna. Ima neki taksist iz Petrinje koji ju je jučer vozio u oba smjera i čekao pred bolnicom, naplatio joj je isto 70 kuna. To je stvarno malo, kad je riječ o taksi uslugama. U jednu ruku. No, moji starci jedva krpaju kraj s krajem. Već su odavno na minimumu minimuma s novcima, iscrpila ih liječenja, bolnice, pretrage, mito(vi) doktorima. Ja teško preživljavam zimu, s kreditima i karticama većina vas zna kako se živi. Ne mogu pomoći. Sestra uspijeva nešto iskemijati iz svog kućnog budžeta i uleti s nešto love. Tako da si mama jednom tjedno može priuštiti takav luksuz. Stoga je često prevezu prijatelji. Ono malo starog društva, većinom sedamdesetogodišnjaci, životare po onoj »putuje moje društvo, i ja čekam na red«. No, svaka obitelj ima auto i još uspijevaju voziti. E, sad, mojoj staroj je neugodno moljakati za prijevoz pa je svaki dan u sto čuda koga bi zamolila, da mu nije preteško, da ga ne inkomodira.
Jučer je bila s cijelim tim njihovim društvom, pa se sva spetljala i na kraju morala priznati kako je taj dan angažirala taksi. Napali su je svi. I imaju pravo. Pa, pobogu, njihova prijateljstva traju već četrdeset-pedeset godina! Neke su se bakice rasplakale, uvrijeđene što sve te godine nisu dovoljne mojoj mami da otvoreno kaže kako joj je i traži ili prihvati njihovu pomoć...
Kad sam jutros čula priču, nadovezala sam se i ja na špotanciju. Održala sam joj predavanje o prijateljstvu. Saslušala me, nije joj bilo svejedno. I obećala je da ubuduće neće razbijati glavu s takvim stvarima. Treba puno snage za sve obveze koje ima i da ostane donekle bistre glave.
Muž i ja imamo samo nekoliko jako dobrih prijatelja, većinom onih stečenih u školi. Duboko se nadam da će ta prijateljstva (i ona novijeg datuma) biti naš oslonac u starosti...

Bila sam jučer na ultrazvuku dojki. Prvo me doktor nazvao sat vremena prije dogovorenog termina i zamolio ako mogu doći kasnije jer ima gužvu. Taj dan ili neki drugi. Ma, nemoj ti meni neki drugi dan, kad sam se ja psihički pripremila za danas. Dogovorili se za sat vremena kasnije. Primio me točno u zakazano vrijeme. Prvo sam morala saslušati špotanciju, ali nije puno pričao. Napipao što i ja. Kaže – pokretno je, miče se, a to je dobro. Na ultrazvuku to i vidio, ali i još jednu manju kvržicu na drugoj dojci. Moram na mamografiju, obvezno. Tada će mi s velikom sigurnošću moći reći da li je nešto zločesto unutra. Ukoliko posumnja na zločestoću, slijedi pregled kod grudnog kirurga, zatim punkcija. Utvrdi li se dobroćudnost, ove grude i grudice nosim do kraja života. Ne mogu se smanjiti, razbiti ili izliječiti. Imat ću grudave cice. O lošijoj soluciji neću razmišljati, za sada nemam razloga. Čekam mamografiju, 9.2. Brzo će to.
Nakon pregleda, nazovem mamu. Rekla sam joj da idem na ultrazvuk, bez objašnjavanja. Redovan pregled. Htjedoh joj javiti da sam bila i reći da trebam na mamografiju, isto bez previše objašnjavanja. Moja mama je, jadna, zaboravila da sam i trebala ići. Naime, uhvatila sam je u plaču. Vratila se od tate, iz Petrinje. Prognoze su loše. Doktorica kaže da su pluća u sve gorem stanju, već dugo ima nekih bakterija koje antibiotici nisu uspjeli uništiti. K tome, krhkog starca su po hladnoći i kiši prebacivali u Sisku s Intenzivne na Internu. Pa je imao temperaturu. U ponedjeljak je čekao tri sata u hodniku bolnice dok nisu kola Hitne došla po njega da ga prebace u Petrinju. I tamo je prvu noć opet zakurio. Srce će slabiti i dalje, kako pluća budu otkazivala. I eto. Sad je mama suočena prvi put s nečim konkretnim. Do sada je bilo – ne znamo, trebamo pretrage, nalaze. I dalje se ne zna zbog čega mu je srce počelo galopirati, i dalje se ne zna zašto mu je u par mjeseci drastično pao kapacitet pluća. Ali je izrečeno ono najgore... Mama je paničarka. Plačljivica. Bojim se da će uz nju, takvu, i tati biti teže kad mu bude dolazila u bolnicu. Vidjet će joj u očima, na usnama. 48 godina su u braku, znaju jedan drugoga u poru. Sestra će sigurno ići u Petrinju, često. I ona pretjeruje u suosjećajnosti. Tata će znati. Nisam ga čula dva dana, nije želio da ga nazovem »dok se ne aklimatizira«. Čekam. Za plakanje ima vremena, pričat ću s njim kao i prije, hrabriti ga i tješiti. Pričati o snijegu u Istri, pametnim i veselim unučicama. Da bar ja donosim tračak svjetla...

Kao i svaki vikend, moja vesela obitelj provela je par sati u šetnji. U Portorožu je u subotu puhala bura, pingvini su hodali naokolo. Prošetali smo kratko. Potočnice su bile pomalo razočarane izletom, jer je stari hotel Palace u središtu grada, zajedno s jezercetom ograđen zbog preuređenja. A nosile su starog kruha za crvene i zlatne ribice u jezeru. Ono što mi se svidjelo je ograda pred hotelom. Samo malo truda i umjetničkog duha. Još nisam vidjela tako duhovito i lijepo ograđeno gradilište.

Moj muž, sretan k´o mali Mujo, donio mi u radnju kalendar kojeg je osvojio u nagradnoj igri Autokluba. Njih pedeset sretnika dobilo ovaj veeeliki, prekrasni kalendar. Obzirom da u muževu kancelariju ne dolazi toliko ljudi koliko navrate k meni, odlučismo da ovo djelo krasi moj radni prostor.

Prekrasno vrijeme za vikend. Jučer smo, na povratku iz Portoroža, prošli kroz Savudriju. Sunce je taman zapadalo. Danas se vratili s fotićem. Htjedoh podijeliti s vama.

Rijeka, Sajam automobila 2005.

Moj tata vjerojatno slijedeći tjedan napušta sisačku bolnicu. Puno mu je bolje nego što je bilo. Sad bi se trebao vratiti u kolotečinu – prvo kontrola pluća u Petrinji, pa krvi, srca i sl. No, boravci u petrinjskoj bolnici unatrag dvije godine toliko su uobičajeni za njega i nas da nam više liče na oporavke u toplicama. Atmosfera je tamo puno bolja nego u Sisku, a i daleko više brinu o inhalaciji i udisanju kisika (mama je neki dan nosila tatin socijalni aparat za inhalaciju jer je bolnički u kvaru).

Sad kad su prošli svi blagdani, skijanja i intenzivne njege, vrijeme je da se posvetim sebi. Za utorak sam dogovorila ultrazvuk grudi, a očekuje me i mamografija. Imam 44 godine, baka mi je umrla od raka dojke, mama, sestra i nećakinja izoperirale skoro sve što se može operirati i izvaditi od »ženskih« organa. Prije Božića sam si napipala neku malu kvržicu i želim se riješiti neizvjesnosti. Obzirom da već više od dvije godine imam ugrađenu hormonalnu spiralu a mamografiju i ultrazvuk sam obavila prije toga, radiolog mi je rekao da moram sve ponoviti. Inače sam redovita na svim kontrolama, ali ovu sam malčice zanemarila. Nisam paničarka, normalno da me malo strah. Kako god bilo, bar ću znati što me čeka.

Do tada, čitat ću vas i komentirati, vesela i sretna što vas imam. Da je bar ovaj naš blog postojao prije desetak godina, sigurno bih neke svoje probleme lakše prebrodila. No, imala sam muža i prijatelje, ponekad i roditelje, kao utjehu i podršku, a to je od neprocjenjive važnosti...

Nećakinja se udala lani. Za Papka. Za svadbu su se istrošili, platili sve troškove svojim novcem i novcem od svatova. Ništa darovi, lovu u koverte. Kaže, tako običaji nalažu u zadnje vrijeme. Pa si plate svadbu na taj način, i ako im nešto ostane – dobro. Upozorena iskustvom prije udane frendice, moja je nećakinja sa strahom otvarala koverte. Jer, dogodilo se da je njena prijateljica u snopu koverti, otvorila desetak PRAZNIH. Strašno, pozoveš ih na vjenčanje, dođu, izljube te, čestitaju, požderu i popiju, a uvale ti praznu kovertu. Fuj.
Elem, zastranila sam. Htjedoh reći da je svadbeni poklon NJEGOVIH staraca bilo preuređenje kuće u kojoj će uskoro živjeti. Starci će odseliti u stan, a njima ostavljaju kuću. Poklon iznad svih očekivanja. Drugi dio svadbenog poklona je oprost svih dugovanja. Molim? Sinak im radi na dizajnu web stranica. Faks nije završio, a izgleda da ni neće. Radi na račun obrta sada si zakonite supruge. Ljubitelj je svih pomodarija u svijetu informatike. Pa je prešao na Apple (kompić ne da izgleda svemirski, nego je vau), i morao kupiti sve programe (Photoshop CS, Web Tools MX i hrpu drugih) iznova. Imao je sve bežično što je moglo biti, uglavnom – ono što Bug i Vidi proglase in i cool, on nabavi. Kupuje stranu literaturu, ali i serije na DVD-u i slične igračke. Roditelji daju lovu. Nakupilo se tu. I sad, kao vjenčani dar »dugovanje« (da li?) koje u biti on ima prema njima, oprašta se njima dvoma... Nisam htjela soliti pamet nećakinji. Rekoh samo da su novac i djeca najčešći uzrok bračnih svađa.
Muž nedavno išao službeno u Zagreb. I ponio u autu zimske gume, godinu dana stare. Malo vožene. Pitao nećakinju trebaju li joj. Inače pitamo šogora, ali otkako je nećakinja kupila auto, radije ponudimo njoj. Da, trebaju joj, baš super što ih ne mora kupovati. Treba uštedjeti gdje god se može. I odveze moj dragi te iste gume Papku. Svi ostali u kući su bili na poslu, jedini on ostao i krmeljavi po kućnom uredu. Pa se Papak pohvali mom dragom mužu kako si je kupio LAPTOP za 12 tisuća kuna. Ma, što će njemu laptop kad ni ne izlazi van?! Imao je do sada par poslova u križ, ništa nova na vidiku, a on troši. Čiju god lovu, njihovu zajedničku ili od staraca, opet će na isto doći. A nećakinja radi ujutro, popodne je u fušu, udomili su preslatkog dječačića iz Nazorove i ovo ljeto postaju roditelji svoje bebe. Neću, ne smijem se miješati. Ali mi je žao...

Mama mi je uvalila desetak knjiga iz njihove kućne biblioteke. Police se uleknule pod teretom, baka pregledavala ima li štogod za unučice. Pa našla Homera i Odiseju. Pohvalno. Ondak ima nekih starih knjiga koje meni osobno ništa ne znače. Neke sam davno pročitala, nekima nedostaju stranice. Bez uvrede, ako vam što znače:
- Charles Dickens: Velika očekivanja; Biblioteka »Kultura«, Beograd, 1964. Očuvana.
- Milan Begović: Dunja u kovčegu; Naklada St. Kugli, Zagreb 1921. Nedostaju posljednje stranice, zadnje poglavlje XXVI.
- August Šenoa: Branka; Tiskara Narodne prosvjete u Zagrebu,1932. Nedostaju posljednje stranice, zadnje poglavlje XIV
- Vilhelm Hauf: Mali Muk; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1965. Očuvana.
- Ludvig Ren: Crnac Nobi; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1960. Očuvana.
- Branko V. Radičević: Bajka o šaljivčini; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1965. Očuvana.
- A. B. Garin Mihajlovski: Tomino djetinjstvo; Svjetlost, Sarajevo, 1951. Očuvana.
Zainteresirani? Zašto vas pitam? Prije dvije godine kupila starijoj Potočnici atlas za školu. Uz atlas dobila besplatno Europski rječnik. Kojeg sam već imala. Pa imala dva. Taj noviji, zapakiran u najlon, ponudih tadašnjem gradskom antikvarijatu (tadašnjem – jer ga više neima, i bolje mu je). Oni meni da mi mogu dati 20 kuna za njega. Europski rječnik, e! Dvadeset kuna, e! Uzmem lijepo rječnik, Potočnice za ruku, pa u gradsku knjižnicu.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Htjela bih vam pokloniti jednu knjigu.
- ?!
- Mislim, imam duplu. Meni ne treba. Rado bih poklonila.
- ?!
Dragi moji i mili, tako sam se glupo osjećala. Žemska pilji u mene (ono: ima slike, nema tona). Meškoljim se ja, meškolje se moje Potočnice, u čudu gledaju nju i mene. Najradije bih bila uzela tu ponuđenu knjigu, okrenula se na peti i izašla. No, što je – tu je. Stajah tamo minuticu, spustih knjigu na pult, nasmiješih se zabezeknutoj knjižničarki. Pristojno pozdravismo i izađosmo. Ona nije izustila niti riječi nakon pozdrava. Ma, nisam očekivala da će me izljubiti do pasa, da će mi ime (i titulu) upisati zlatnim slovima u anale, ali bar neku reakciju u stilu: »Hvala.« Ništa, niente, nulla, nothing, nichts, rien, nada.
Ima još. Pretprošle godine (baš mi nešto išlo s dobrim djelima) odlučila pokloniti svoje note za klavir Glazbenoj školi. Meni više stvarno ne trebaju. Potočnice pikaju Bratec Martin i slične pjesmice, ja imam nešto starogradskih i festivalskih nota, pa neka bar Clementijeve, Bachove, Mendelssohnove i ostale note posluže potrebitima. Nazvala ravnateljicu. Objasnila svoju ideju i porive. Ženskoj je trebalo jedno mjesec dana da se udostoji doći k meni na posao (to sam je lijepo zamolila jer škola radi popodne, a i ja radim popodne). Ondak došla s nekim čovjekom, poluzbunjena, pogledala note (očuvane, stvarno jesu), rekla da će im dobro doći. Rukovali se, pozdravili. Nisam sigurna da je igdje zapisala moje ime. Nit´ čestitke za Novu godinu, nit´ napisa u Glasu Istre, nit´ moje slike na zidnim novinama...
Ako treba pojašnjenje: rado poklanjam. ´O´š? Ne´š? Ne moraš.

Neki dan zove me stanovita žena, koja je neko vrijeme čistila naše stubište. »Dobar dan, ovdje GOSPOĐA Verica... « E, ne šmekam takve ljude. Nema apsolutno nikakve veze kojim se poslom u životu bavi. Ali kad se netko predstavlja: »Znate, ja sam inženjer Perić... «... Da, i? Ja sam diplomirani inženjer i nikad se nikome nisam tako predstavila – osim sada vama, jel´te.
Ajde, kad netko kaže: »Moj je sin doktor Vivoda.«, to još mogu razumjeti – doktor je, je li, liječnik, sigurno ga znaju (u njegovu kraju). Mogu donekle razumjeti one koji traže da se u telefonskom imeniku napišu kratice dr mr fr žnj, pa bar znaš u moru Božić Ivana ili sličnih da je ovaj ekonomist a onaj tamo doktor nečega.
Nakon diplome, napisala sam mali milijun molbi za posao. Prvih godina staža, na »pravom« poslu - u tom smislu da sam radila ono za što sam se školovala – nikad, ali baš nikad nisam se na dopisu potpisala kao dipl.inž. Pogotovo ne nakon toga, kad sam radila kao učiteljica ili prodavačica ili poslovođa. Ili sada. Ovdje možda dvadeset ljudi u križ zna što sam po zanimanju, i to većinom ljudi koji me znaju dok sam radila na prvim poslovima. Isto tako, nikad u životu nisam se predstavila kao GOSPOĐA. Čekaj malo, nije li po pravilima lijepog ponašanja na sugovorniku da te oslovi kao takvu?!

Vratih se. U petak sam stigla tati u posjetu. Krenuli smo u 8 h i u podne bili u Zagrebu, uz polusatno stajanje i grudanje u Ravnoj gori. Sjela u bus za Sisak i u 14 h već bila kod svog taje. Takvog ga još nikad u životu nisam vidjela. Nemoćan, nekoliko puta je skoro zaspao dok smo mama i ja bile kod njega. Plave usne, plavi nokti. Neobrijan, upijena lica. Jedna mu je ruka bila naotečena i zamotana. Dok je bio na Intenzivnoj, roksača od medicinske sestre mu je probila žilu dok mu je stavljala infuziju s ljekovima. Razlijevala se tako tekućina satima po njegovoj ruci umjesto po krvotoku. I nikome ništa, kao i uvijek...
Bila sam pomalo šokirana njegovim izgledom. Disao je vrlo plitko, hvatao dah. I pričao, pričao. Pomalo se kuražio, glumio. I neka je. Bar se trgnuo. Do tada je razmišljao samo o smrti, bolesti i bolnici.
Elem, da vas ne zamaram. Sigurna sam da je moj optimizam i optimizam moje male obitelji bar malo utjecao na raspoloženje tate i dide. Već to prvo popodne mobitelom je nazvao mamu i mene da nas podsjeti na neke obveze plaćanja. U subotu je izgledao puno, puno bolje. Vratila se boja u usne, obrijali su ga ujutro (30 kn, brijanje po bolesničkim sobama), nokti manje plavi. Osmijeh na licu, čvršći glas. Potočnice su ga iscmakale, pričale s njim. Nakon petnaestak minuta, poslala sam djecu i muža van. Mama i ja smo ostale do kraja posjeta. Držala sam ga za ruku, milovala, poljubila ga u obraze i čelo. I rekla mu da ga volim. I bilo mu je drago, nasmiješio mi se.
Jučer smo krenuli na put prije podne i za ručak već bili doma. Cesta suha, vrijeme sunčano. Javila sam se taji da smo sretno stigli. Glas mu je bio čvrst i vedar. Vjerujem da ide na bolje.
Hvala vam na podršci. Puno mi znači!

Odoh sutra prek Zagreba u Sisak, svome taji u bolnicu. Dragi i curke prespavat će prvu noć kod moje sestre u prijestolnici (starija Potočnica bi pogledala Harryja Pottera). Sutradan idu kod Njegovih. Oni mene ne vole i ne žele razgovarati sa mnom (šmrc). A bogami ne želim više niti ja s njima.
U subotu se nađem sa svojima u bolnici. Tatu su prebacili s Intenzivne na Internu. Mojoj sestri danas pričao o smrti, no to smo već apsolvirali. Naime, prije par mjeseci našli smo se u većem broju na vjenčanju moje starije nećakinje. Nakon fešte, u nedjeljno jutro, posjeo tajo svoje kćeri, ženu i šogoricu i izrecitirao posljednju volju. Tako saznadoh da i on i mama sa sobom uvijek nose knjižicu Posmrtne pomoći. Sahranit ćemo ih u grob moje bake. Ima dosta mjesta za dvoje. Plaćeno je ovih godina sve vezano uz pogreb, osim glazbe i popa. Tajo želi da mu otpjevaju »Rajska djevo, kraljice Hrvata«. Da na partecetlu (osmrtnici) ne pišu naša podugačka imena, nego nadimci po kojima nas poznaju prijatelji i znanci... Znam da se strašno boji smrti, ali se nadam da mu je od tada bar malo lakše jer nam je rekao što želi.
Svjesna sam da tata neće još dugo izdržati. Krhko tijelo teško se bori sa životom svakim kratkim i plitkim udisajem. Može on tako još godinu, uz povremenu pomoć aparata, doma ili u bolnici. A može i za nekoliko dana zaklopiti oči. Nisam ga otpisala, ne, ne. Samo sam realna. Zato idem. Stisnuti mu ruku, cmoknuti ga u čelo. I reći da ga volim.
U nedjelju se vraćamo. Nadam se da put neće biti horor, kao na povratku iz Kranjske gore... Do čitanja. I, eto vam malo morskog sutona.

Priča moje frizerke:
Došla neki dan u frizeraj ženska svojta. Albanke. Tri odrasle i jedna malecka. Od odraslih: buduća mladenka, njena mama i njihova prevoditeljica(!). Zauzele skoro cijeli salon. .. Da bi buduća – jelte – mladenka htjela probnu frizuru za vjenčanje. Potrude se tu oko nje, sat i pol joj slagale frčke po glavi, šnalice i ostalo. U međuvremenu »njena mama« odluči skratiti kosu. Ter i nju ošišaše i urediše. Sve gotovo, treba to i platiti. Svečana frizura u moje hair-majstorice koštala bi bar 250 kn, šišanje je 40 kn (stvarno!). Razmišlja malo frizerka: probna frizura, ja zadovolja – bit će i ona, pa će mi doći na »stvarnu« frizuru, naplatit ću joj simboličnih 100 kn. Ukupan račun, dakle, 140 kn. Razrogačile oči sve tri odrasle: »Zar se probna frizura plaća?!«

Što li su ljudi u stanju učiniti od sebe kad je u pitanju jedan švedski stol!?!
Imali smo na skijanju uplaćen polupansion. Nismo baš raspolagali s puno novca da bismo dodali dnevno po osobi 12 € za puni pansion, a i ručak te obvezuje da u određenom trenutku dođeš na objed.
Da se za doručak, uoči fizičkih napora, treba dobro najesti – to znamo. A bilo je,... bilo je kranjskih klobasa, kajgane, jajca na oko, palačinki, nekoliko vrsta narezaka, nekoliko vrsta sira, nekoliko vrsta namaza, nekoliko vrsta žitnih pahuljica, peciva raznih oblika i veličina, kruha bijelog, crnog i bio (onog s prištevima), kroasana, te od tekućina: jogurt, mlijeko, čaj (raznih okusa), vruća čokolada, kakao, bijela kava, narančin i jabučni sok. Navečer bi uslijedio još bogatiji švedski stol: dvije vrste juhe, bar tri vrste mesa ili ribe, nekoliko priloga, desetak salata, a za desert nekih pet vrsta kolača i – obvezno – sladoled.
Ali, daleko zanimljivije od svog tog šarenila ponude bilo je promatrati ponašanje ljudi koji obilaze stolove s hranom, njuškaju, prčkaju vilicama, grabe na tanjure brda i planine, sjedaju za stol. Neki promrljave, neki pojedu većinu onoga što su si sami natrpali. I nastavljaju ritual: dižu se, u transu kreću ka hrani, smišljaju nove kombinacije za tanjur i želudac... Obilnu večeru završavaju s nekoliko slastica i sve to betoniraju sladoledom. Btw: pića nije bilo previše po stolovima, ipak je taj luksuz trebalo naknadno platiti.
Muž i ja smo, naravno, k´o ona dvojica staraca iz Muppeta komentirali prije spavanja taj svinja-efekt. I sjetili se domjenka povodom godišnjice mažoretkinja u našem gradu. Umjesto pozvanih gradskih glavešina, kao zamjena su došli direktorčići komunalnih i inih poduzeća. Kad se nakon prigodnog programa pozvalo za švedski stol, nastao je stampedo u kojem su se najviše laktarili baš ti upicanjeni direktori u skupim odijelima i otimali djeci ćevape i pomfrit. Jednog od njih posebno pamtim, jer je TRI puta dolazio grabiti u razdoblju u kojem nas par mama nije uspjelo poslužiti glavne zvijezde večeri – vrijedne djevojčice mažoretkinje.

Ima li tkogod tko bi kupio malo korištenu Novu godinu, ili bar trampio za nešto?! Za neku dobru vijest...
Lako za ružno vrijeme – kiši već treći dan, bez prestanka. Djeca mi od lani nisu promolila nosiće van. Kuma i ja smo uspjele otići na trač-partiju i kavicu i na Staru i na Novu. Ostatak vremena klatili se po kući, malo TV, malo papica, malo vinčeko, u ponoć pjenušac...
Nakon ponoći nazvale su naše budne curke bake i dide. Moja mama se rasplakala na telefon, popričala s unučicama, a meni – zadnjoj – samo zaželjela sve najbolje i rekla da se čujemo ujutro. Tatu mi nije dala na telefon. Potočnice su me uvjeravale da je bakica samo uzbuđena i sretna jer su je prvi put tako nazvale za Novu godinu. Sestra mi je preko telefona zvučala dosta rezervirano. Iako ponekad ima neku svoju mušicu i bez razloga tako djeluje, i njen me glas uznemirio. Ujutro, ranu zoru za nas koji smo odgledali Bijelo dugme, mama me nazvala. Tatu je Hitna odvezla na Staru godinu, na 48. godišnjicu njihova braka. Priključen je na aparat za srce. Inače je i srčani i plućni bolesnik. U posljednje vrijeme depresivan, pomalo ciničan. Izjavio je u par navrata da bi najradije sam sebi skratio muke, da nema obzira prema nama. Sestra je slučajno saznala da je tati pozlilo, mama ju je molila da meni ne kaže i pusti da u miru provedem Novu. Ma nemoj, kao da sam bila na tkoznakakvom važnom prijemu, a ne u kući s djecom, mužem i kumom. No, takvo ponašanje staraca je više-manje uobičajeno, prešute nam besane noći, visoki tlak, nesvjesticu.
Sad sjedim na poslu, čekam vijesti. Vani cmolji dosadna kiša. Skoro pa je mrak. Dragi je sretno stigao kući nakon što je odvezao kumu u zračnu luku. Kuma je sretno jutros doletjela u Zagreb. Djeca blaženo spavaju.
Još uvijek stoji ponuda za prodaju. Malo rabljena Nova godina, u voznom stanju, u pola cijene?