Dragi moji neznani prijatelji! Svakome tko je slučajno zalutao na ovaj blog, i svima onima koji su se namjerno našli ovdje, od sveg srca želim sve najbolje! Pregršt sreće, radosti i veselja, zdravlja u neograničenoj količini i more ljubavi! Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što sam dio ove blogerske zajednice. U svakome od vas, dosad posjećenih i pročitanih, nađoh mrvu sebe. A makar i mrva pozornosti koju ste mi posvetili obogatila je moj život..

Još nismo stavili na papir koliko nas je koštalo ovo zadovoljstvo od skijanja. Ali nije nam žao, nimalo. Ove godine nismo uplaćivali ski školu za curke. I bolje da je tako bilo, jer su se naskijale kao nikad do sada. U tim ski školama obično bude poneko dijete kojem slabije ide skijanje, pa malo napredniji skijaši vrijeme provode više u čekanju da se ovi spuste nego u učenju. Skijale su tako naše Potočnice s tajom, ekipa Brzići. Tajo ih je ishvalio na sva usta. M. je već prekaljena skijašica, ona je vodila malu kolonu niz padine. No, ni mala Potočnica nije puno zaostajala. Zadnja dva dana luda ekipa spuštala se niz hupsere (izbočine) pored staze! Svaka čast, al ja se držim svoga leda.

Elem, ispred našeg hotela nalazi se klizalište. E jesam se naklizala! S blaženim osmijehom na licu, teta od četiri banke klizila je po ledu. Te ravno, te vijenac, te unaprijed, te unatrag. Sjetila se mog Zibela i zimskih radosti u Sisku... Prvi dan sam bila sama samcata na klizalištu. Koji je to osjećaj! A kad su mi pustili glazbu na razglas! Cijeli svijet je bio moj! Janezi deru, upad je 800 tolara, najam klizaljki i upad 1000 SIT. Zbog takvog oderavanja moji su se mili klizali sa mnom samo jedan dan. Em su unajmljene klizaljke bile tupe (jedino sam ja ponijela svoje klizaljke), em su oni ionako skijali.

A popodne bazen... U susjednom hotelu, Larixu, imali smo besplatno korištenje bazena tri sata dnevno. I taj smo užitak koristili svaki dan. Ne baš po tri sata, ali i sat vremena plivanja i malo masaže u jacuzziju (za stariju generaciju) je pun pogodak nakon snježnih sportova.

U Kranjsku goru došli za tri sata. Stali pred Ljubljanom, na odmorištu. Djeca se poigrala, odrasli popili kavicu. Piš-partija i dalje na put. Snijega iznad Črnog kala malo, prema Ljubljani sve više, no ništa nije padalo. Iza Ljubljane prema Karavankama, i ubrzo u Kranjskoj gori. Nešto preko 200 km.
Tamo nas je dočekalo oko pola metra snijega i vedro vrijeme. Dan nakon Božića počelo je sniježiti. Do jučer napadalo je novih 30 cm. Krenuli smo natrag oko 14 h. Snijeg nije prestajao padati, no cesta je do Ljubljane bila čista (»do crnog«, rekao bi moj muž građevinar). U Ljubljani kaos, snježna mećava. Nisu to bile pahulje, nego snježne krpe s neba. Prometni kolaps. Jedva se izvukli iz grada. Mislili smo – bit će bolje kad se dočekamo autoputa. Jes, šišku. Autoput u smjeru prema Kopru nije uopće bio očišćen. Unatoč zabrani prometa za teretna vozila, cestom su pičili i kamioni s prikolicom. Dva takva kamajona prvo su nas pretekla, onda jedan drugoga, i za sobom ostavili prtinu po kojoj smo vozili. Nimalo ugodna vožnja po mraku, magli, snijegu, malo po zaleđenoj cesti, malo po utabanom snijegu, malo po prtinama. Vozili smo 30-50 km/h, sa zimskim gumama i upaljenim maglenkama. Lance, na sreću, nismo morali koristiti. U Kopru nas je dočekala susnježica, pa ledena kiša. Veći dio Istre noćas osjetio zimske uvjete. No, kući smo stigli sretno, nakon četiri i pol sata piljuganja.
Naši su prijatelji krenuli iz Kranjske gore sat vremena kasnije. S ljetnim gumama i lancima u gepeku. Vozili su se do Buja sedam sati. Na autoputu stavili lance i nakon pola sata ih skinuli jer su naišli na dio ceste koji je bio nešto manje opasan i pomislili da je dalje očišćeno. Snijeg ih je dopratio do kuće...
Nije mi jasno kako ljudi nepromišljeno kreću na takav put. Ljetne gume, hej! A idu na snijeg! I voze dvoje djece! I još im mi javljamo kakvi su uvjeti na cesti, a oni prvo razmišljaju bi li uopće stavili lance i onda ih skinu nakon par kilometara. Užas. Možda je u pitanju profesionalna deformacija mog muža, no njemu je automobil osnovno sredstvo. Nema šanse da njegova službena i naša obiteljska makina nisu u besprijekornom stanju, od A do Ž.

Skoro sve gotovo. Škola završila (sutra su ionako samo zabavni sadržaji umjesto nastave), ocjene zaključene. Muž završio svoj posao, jučer odradio i inventuru. Ja ukrašavam radni prostor. Sarma skuhana i zamrznuta (za ručak nakon povratka), većina stvari spakirana. Još pripremiti odjeću za put, speći pohance za ručak na snijegu (u sobu možemo nakon 14 h), očerupati višak dlaka po tijelu i to je to. Danas popodne ne radim. Sutra oko 8 sjedamo u Red Bulla (djeca tako nazvala auto, nisam ja), u nekom od odmorišta na putu za Ljubljanu popijemo prvu jutarnju kavicu i vu Krajnsku goru. Dragi skinuo itinerar na www.viamichelin.com, kažu da smo za cca 3 sata na odredištu.
Baterije su mi na LOW, taman isprogramirane za punjenje na snijegu. Svu ekipu (mojih troje i četveročlanu prijateljsku ekipu) spucam na skijalište, a ja ću malo na led, malo u šetnju s kamerom i fotićem (glumiti Lutajućeg Reportera). U susjednom hotelu ima bazen, curkama će dobro doći za kičmu, a i nama. Poslije večere kud koji, mili moji. Psihički spremna za izmicause prijateljici koja mi voli uvaliti najmlađe dijete. Pretprošle godine mala nije htjela ići u skijašku školu. Naivna, pristala sam joj biti dadilja dok svi ostali skijaju. I tako par dana po par sati. Pa sam se opametila. Lani je mala oboljela na skijanju. Visoka temperatura, kašalj. Frendica htjela meni uvaliti dijete, u mojoj sobi, a ona u ski školu. Ma nemoj. Žalim slučaj. Ja sa svojima na stazu, ona poslala muža dadiljati. Ondak je i muž joj obolio. Pa su se liječili u pauzama između jela. Ali na svim obrocima uredno se prijavljivali. S hrpom maramica i bez ruke na ustima kad se kašljalo. Pa smo mi dolazili na objede kad njih nije bilo. Volim ih, dragi su mi, ali pomalo naporni. Kad se budemo htjeli družiti, družit ćemo se, kad ne – ne. I mi sretni i zadovoljni, za njih ne znam.
Sve vas grlim i pozdravljam. Nedostajat ćete mi. Na put ne bum nosila mužev laptop, pa vam neću pisati. U čeprpak, 29. sam na poslu, javim se s utiscima. Lijepo se provedite! Blagoslovljen vam Božić!

Srdačan pozdrav s mora! U jurnjavi sam, posljednje pripreme za odlazak na skijanje...

Početnik sam u slaganju web stranica. Jučer sam popila sramčinu i objavila post bez slike. Za prvu ruku, evo stranice na kojoj možete vidjeti Alpe s mora. Snimljeno u nedjelju, na obiteljskoj šetnji:
http://www.fotozine.org/index.php?stranica=galeria&uid=869&aid=1206&pid=12544

Svečano dajem obećanje da ću marljivo učiti i naučiti stavljati slike na post.

Svake godine Grad, u suradnji sa socijalnim ustanovama, izabere jednu obitelj kojoj se uplaćuje novac prikupljen na svim priredbama tijekom prosinca. U četvrtak je dragi s curkama otišao na priredbu talijanskog vrtića. U subotu je velika Potočnica imala nastup na božićnoj priredbi mažoretkinja. Tajo slikao, ja snimala. Lijepo je bilo. Skoro puna dvorana, sat vremena glazbe i plesa. Jučer s djecom otišla na baletnu predstavu. Ulaznice simbolične, po 10 i 20 kn. Svejedno ima ljudi koji bez ulaznice, s prepredenim osmijehom na licu upadaju u dvoranu, misleći kako su zeznuli nekoga. Teško im je dati 10 kuna za nekoga kome to jako puno znači. Fuj, gade mi se.

Moje curke se čisto solidno koriste kompićem, ne mogu reći da rasturaju ali imaju potencijala... A što im tek ide s mišem! Mlađa je počela lani. Uhvati dijete mišonju, par puta lijevo-desno i odeeee... Učilica, Sunčica, Painting, Corel Draw, Photoshop, nema što ne crta. Mala remek-djela.
Dok sam igrala Nokiinu igru 20Lives, trebalo je u jednom slučaju staviti svoj potpis u knjigu gostiju. Potpisati se mišem. Isuse, iznervirala sam se strahovito. Ispalo je kao da se potpisujem lijevom nogom. Nemam feeling, pa to ti je. Onako, malo veće objekte crtati ili lasom obuhvaćati, da. Svaka čast tim malim ljudima, njima su svi ti miševi i ini dodaci nešto sasvim normalno.
Miš ili tipkovnica? Ja sam iz onih vremena DOS, Unix, cd.., dir /p, print > lpt i slične stvari. I koliko god mi je mišić dobar i zgodan (pogotovo bežični optički) i praktičan, kombiniram ga što češće mogu s tipkovnicom. Znate ono Ctrl+Esc za Start button, klasika od Ctrl+O, Ctrl+C, Ctrl+V, Ctrl+S, Ctrl+Shift+C, Ctrl+W, Ctrl+Q, pa u Photoshopu Ctrl+Shift+L. A tek kad trebam napisati koji dopis ili prepisati neki duugački tekst, onda sam na svom terenu. Nekad sam na daktilografiji imala 180 otkucaja u minuti, aha. Već dugo nisam mjerila ali ne zaostajem niti sad puno.
Kako vi? Miš ili tipkovnica?

- Bako, ja ne bih jela meso.
- Što si ti – vegetarijanka?
- Ne, ja sam Hrvatica.

Sjetili se ovog danas za ručkom. Starija Potočnica je tada imala tri godine...

Jutros sam cmoknula topli i mirisni obraščić svoje mlađe kćeri. Krsno ime joj je Lucija. Poželjeh joj sretan imendan. Mali zvrk veselo je izletio iz kreveta. Danas ćemo posijati pšenicu, jednu za veliku, a jednu za manju Potočnicu. I gledati krhke vlati kako rastu iz dana u dan.
Lucije, sretan vam imendan!

Idemo 23. u Kranjsku goru na skijanje. Zanima me imate li kakvih spoznaja o skijalištima i usluzi tamo. Ne znam ništa o stazama, samo sam čula da je hrana izvrsna.
Muž i mlađa skijaju već tri godine, starija sedam. Ovdje je običaj da talijanski vrtić tijekom zime organizira skijanje klinaca iznad 4 godine. Bez roditelja, samo tete (ovdje se zovu »maestre«), učitelji skijanja i medicinska sestra. Cure su bile oduševljene. Prvo je išla M. sama. Kad je M. krenula u školu a N. u vrtić, poslali smo ih zajedno pa je starija pomagala maestrama i skijala se. Tako je trajalo sve do prvog razreda mlađe Potočnice. Dosadašnje destinacije: Ravascletto, Sella Nevea. Protekle dvije godine uspjeli smo si priuštiti i obiteljsko skijanje, te smo Božiće proveli u Passo Tonalu i Ravasclettu. Pet dana snijega, ne kuham, drugi me poslužuju, djeca i muž skijaju, ja kližem, donosim termosicu s vrelim čajem, slikam i snimam. I napunimo baterije do slijedeće zime. Jer ljeti puno radimo.
Kako ove godine djeca nemaju prilike za organizirano skijanje (hrvatska škola, nažalost, ne priprema ništa slično), unatoč velikom padu standarda, odlučismo iskoristiti sve minuse i kartice i uplatismo tih par dana. Pa ćemo se stisnuti do ljeta i sezone. Kad je bal, nek´ je maskenbal.

Tijekom zadnjih par godina postala sam prava vještica. Dogodilo mi se već toliko puta da sam intenzivno mislila na neku osobu – u pravilu bolesnu ili staru – i pokušavala uloviti vremena kako bih je nazvala ili obišla. Nakon nekoliko dana čula bih da je umrla. Grozan, odvratan osjećaj. Kao da su me svi ti ljudi dozivali a ja sam se oglušila na vapaje.
Žena koja me primila kao svoju kad sam doselila u Istru, živjela sam kod nje mjesec dana. Kad sam odselila iz Buja, posjećivala sam je sve rjeđe, no bar bi se čule telefonom. Nju sam čak i pokušala nazvati par dana prije nego je umrla, ali tada nitko nije dizao slušalicu. Nisam joj uspjela reći koliko je volim i koliko mi znači.
Bivša šefica, umrla u pedesetoj. Samo djelić svoje zahvalnosti uspjela sam joj izraziti u telefonskom razgovoru nekoliko mjeseci prije njene smrti. Mislila sam da će biti vremena i prilike da je posjetim i kažem joj koliko je utjecala na moj život.
Susjed, usamljeni starac uvijek svježe obrijan i namirisan losionom, kojem sam pisala dopise i adresirala kuverte, tresle mu se ruke. I uvijek bi mi ostavio novčanicu. On je meni rekao koliko mu znači moja pomoć. Samo sam zbunjeno odmahivala rukom. Taj dan, dok smo kupovali špežu u Sloveniji, toliko sam intenzivno mislila na njega da sam odlučila kako ću sutradan pokucati na njegova vrata. Sutradan je na oglasnoj ploči stajala osmrtnica s njegovim imenom. Našli su ga u stanu, netko drugi je kucao na njegova vrata, nije bilo odgovora.
Odlučih tada da ću reći ljudima što mislim odmah, bez odgode, ne čekajući godine i druge prilike. Ne mislim da će svi oni sutradan nestati s ovog svijeta, ali neka znaju što ih ide. Dovodim ih u nedoumicu, često mi se čude. Stoga mi nemojte zamjeriti ako i nekome od vas napišem nešto možda osobno, intimno ili neugodno, oštro. Tražili ste komentare, zar ne?

Bila sam u Zagrebu zadnji put na dan Škorinog koncerta. Vozila se tramvajem, dvaput. Jednom normalno, čak i sjedila. Drugi put visila na vratima. Sjetila se dana studiranja u prijestolnici.
Vožnje tramvajem, gužvanja, smradova ljeti, smradova zimi. Pješačenja s Laščine na Marulićev trg. Pješačenja s Črnomerca na Marulićev trg. Snijeg pada, krkljanac u gradu, nema tramvaja. Put pod noge, klipsaj na predavanje ili ispit. Stanovala i u Sopotu II, Pičmanova. U susjedstvu – Utrina, imala jednu frendicu. Drugu u Dubravi. Prijatelji Kunle i Vesna stanovali u domu na Savi i na Žitnjaku. Dečki iz razreda stanovali u Trnovčici. Davala instrukcije u Talanima i u Gračanskoj. Imam divne poznanike koji su tada stanovali na Remizi. Bilo me svugdje.
Prošla sam tako pješke Trgom bana Jelačića, Cvjetnim trgom i Ilicom do Frankopanske, ništa više nije kao prije. To nije više onaj »moj« Zagreb, nisu to više te ulice, ti trgovi. Moji su se negdje izgubili, otišli, zamijenili ih neki drugi. Ajde, Dom sportova stoji na istom mjestu, kao i u vrijeme koncerata i klizanja iz mojih studentskih dana.
Doći ću opet nekom drugom zgodom, recimo u proljeće. Možda se nešto vrati u međuvremenu.

Dok mi je baka bila živa, upotrebljavali smo jako puno iskrivljenih stranih izraza. Sjedimo u sobi, baka se nečega sjeti i kaže: »Daj odi u šlafcimer i na psihi ispod špigla ćeš naći ... pa mi donesi.« Učila sam ja njemački i naučila neke riječi i izraze, znam da je šlafcimer spavaća soba ali – psiha. Špigl je zrcalo, onda je valjda psiha u blizini zrcala. Pa bih potražila u blizini zrcala željenu stvar. Psiha je ormarić s ladicama i zrcalom, pa da znate.
A žniranci, fruštuk, firange, forcimer, ciferšlus, (sem)prezl, štaub-šećer, knedle, noklice, šnenokle, cvebe, šeflja, rajngla, frtalj, šarafciger, šteker, partviš, miščafl, šlafrok, bademantl, badekostim, šlauf, ... Moj dragi bi još dodao i hrpu auto-izraza, u stilu »cinculator na gehajzli«. Pa si sad vi mislite.
Kad sam prvi put u Istri tražila grožđice, nisam niti razmišljala kako se to ovdje kaže kad mi je bilo sasvim normalan izraz – cvebe. Tražim ja tako cvebe, ženska u trgovini me bijelo gleda, gledam ja nju i počnem objašnjavati opisnim putem, te žena slavodobitno uzvikne: »A, trebate rozine!« Je, rozine, kako god...

Po mraku stižemo autom u bakino dvorište. Otvara se kapija, dvije starice nas nestrpljivo očekuju. Kuća je osvijetljena, dvorište, podrum. U toploj sobi svečano ukrašen stol. U kutu okićen bor, ispod njega slama. Kuća miriši po tamjanu. Na stolu spremna čaša sa svetom vodicom i grančica bora. Stojimo u sobi i počinjemo s molitvom. Izlazimo u posvećenje kuće. Prva kreće teta Mariška, bakina supatnica i sustanarka. Nosi lopaticu s tamjanom. (Kao madlen kolačić, i danas mogu dočarati mirise te večeri.) Iza nje baka, grančicom bora posvećuje prostorije. Donji kat, gornji kat, dvorište i auto, prostorije u drugoj kući, podrum prepun kolača. Mrmljajući molitvu, vraćamo se u kuhinju. Vrata sobe su zatvorena.
Tek u pubertetu otkrila sam tko donosi poklone u rudnjak (sepet) ispod bora. Bila su to vremena kad se nije puno pričalo o crkvi, krštenjima, pričestima, i blagdanima. Tako izolirana, čarolija Badnje večeri ostala je dugo neoskvrnjena.Tek nakon grubog saznanja (poslala me baka da odnesem škare u sobu na katu. Tamo ugledah mamu i tetu kako pakiraju poklone. Srušio se u tom trenutku sav moj svijet čarolija.), posložih neke kockice sjećanja. Jedne godine tako, čekajući u kuhinji da mali Isusek donese u sobu poklone, čula sam buku i psovku. Odrasli su se pogledali, skoro prasnuli u smijeh, ali ubrzo me zaokupili nečim tako da nisam dalje razmišljala o toj zgodi. Tek nakon pustih godina saznadoh da je teta Mariška, vižljava ženska, ulazila iz dvorišta u sobu kroz prozor (znate one prozore, na visini 70-80 cm, na starim kućama?). Popiknula se, ispustila rudnjak i sočno opsovala...
Elem, nakon što bismo otvorili vrata sobe prvo bismo ugledali poklone ispod bora. Posljednju Zdravo Mariju izmolili bismo za sve naše mrtve i sjeli za stol. Najmlađi član čučnuo bi pored bora i izvikivao ime koje bi bilo napisano na poklonu. Uslijedili bi ushićeni uzvici i zahvale malom Isuseku. Svi su, koje li slučajnosti, dobili upravo ono što su najviše željeli.
Pa bismo prionuli večeri. Započinjala bi paradajz-juhom. Sa šećerom. Potom riba, za prilog grah s prezlom (krušnim mrvicama) i salata od buće. Za desert rezanci na mlijeku, posuti štaub-šećerom (šećer u prahu) i mljevenim orasima. Na kraju večere baka bi uzela božićnu jabuku, ogulila je i podijelila na komadiće. Svakome bi pružila komad i s par riječi komentirala proteklu godinu za tu osobu. Bilo je i pohvala (za odličnu učenicu, ahaaa), ali i pokuda i savjeta. Kako su to bili dani oprosta i ljubavi, svi bismo u tišini odslušali što nam pripada (poslije je sigurno bilo i prepirki oko božićnih izjava, ali u četiri oka).
Božićni kolači? Štanglice, išleri, sastavljači, šapice, pusrle, sufle, doboš torta. Starice su za blagdane pekle bar deset vrsti kolača...
Bake nema već dvadeset godina s nama. I teta Mariška je otišla za njom. Posljednjih godina ostaje svatko u svojoj kući i ne sastajemo se za Božić. Pošaljemo čestitke, čujemo se telefonom. Razvodnilo se sve. Promijenili smo običaje. I ja sam do pred neku godinu na Badnjak trčala navečer s posla i kuhala tu našu tradicionalnu večeru, pa bi se svi obžderali i uzdisali. Djeca bi pozaspala do nekih 11, muž i ja blejali u TV do ponoći, usput preživajući. Onda smo odlučili da ćemo laganije večerati. Dječica nešto mliječno, dragi i ja bakalar na bijelo (to je ovdje tradicionalno, a i muževa familija je podrijetlom iz Sinja pa bakalar nije nepoznanica). Zato bismo za Božić uživali u sarmi i inim delicijama...

Bljak. Ljigava li vremena. Pročitajte si poneki lijepi vers na www.lacarte.org/songs/rain/ . Do slijedeće bure...

Nismo u odnosima već dvije godine. Tristo kilometara. Sasvim dovoljno. Ono što je učinila stvarno joj ne mogu oprostiti.
Muž i ja na službenom putu. Njegovi starci čuvaju djecu. Vraćamo se kasno navečer. Djeca već spavaju. Pitamo kako je bilo. Njene riječi: »M. je danas DIVLJALA na rolama i nabila ruku. Malo je bolilo, dida joj je izvukao i sad je sve u redu.« Muž odjuri u sobicu. Dijete ima zamotanu ruku, osjeti se toplina. Vjerujući materi, odlučimo pričekati jutro. Ujutro ruka buknula. Rendgen pokazuje slomljenu ruku. Gips. Dijete kaže da je baku molila da joj dopusti rolati se. Nakon što je stavila role na noge, napomene baki da uvijek stavlja i štitnike na ruke i noge. Ova joj odgovara (mogu je točno zamisliti kako govori) da koji k... starci kompliciraju i da joj ne trebaju štitnici. I naravno, kao što se obično dogodi, baš taj jedini put u životu kad je M. rolala bez štitnika, spuštajući se niz blagu kosinu, nije dovoljno zakočila i zaustavila se rukama na zidu zgrade. I ode ruka. Sve to ne bi me toliko potreslo da baba niti jednom riječju niti postupkom nije pokazala da joj je žao. Nije morala ni doživjeti infarkt zbog tog događaja (znam da moja stara bi), nije nas trebala nazvati tijekom dana da nam javi za udes (bili smo na putu i vjerojatno bi bili pod stresom na povratku, a ceste ubiru žrtve i zbog manje neopreznosti), ali da je bar nakon dolaska iz bolnice prišla djetetu, zagrlila ga i rekla: »Žao mi je što se tako dogodilo, nisam ni pomislila da će ti se išta loše dogoditi bez štitnike. Drugi put ću ti ih svakako dati.« Samo je šutjela, onako bez ikakve sućuti, skoro ljuta na sve nas. Ni zagrlila je nije. E, tad je izgubila i ono malo poštovanja koje sam gajila prema njoj.
Te je godine još jednom došla k nama, pričuvati djecu par dana preko ljeta. Zadnje riječi koje mi je u lice rekla bile su da je - zbog dadiljanja – za put i boravak kod nas potrošila novce kojima bi inače platila ljetovanje s mužem.
Od tada ljetuje s didom negdje drugdje na Jadranu. Razgovara s djecom kad zna da me nema doma ili kad je djeca sama nazovu. Sina si zove na mobitel kad ga treba. Na svu sreću da mi je dragi svjestan svih nedostataka vlastite si majke i da je na našoj strani.