Bila sam u Zagrebu zadnji put na dan Škorinog koncerta. Vozila se tramvajem, dvaput. Jednom normalno, čak i sjedila. Drugi put visila na vratima. Sjetila se dana studiranja u prijestolnici.
Vožnje tramvajem, gužvanja, smradova ljeti, smradova zimi. Pješačenja s Laščine na Marulićev trg. Pješačenja s Črnomerca na Marulićev trg. Snijeg pada, krkljanac u gradu, nema tramvaja. Put pod noge, klipsaj na predavanje ili ispit. Stanovala i u Sopotu II, Pičmanova. U susjedstvu – Utrina, imala jednu frendicu. Drugu u Dubravi. Prijatelji Kunle i Vesna stanovali u domu na Savi i na Žitnjaku. Dečki iz razreda stanovali u Trnovčici. Davala instrukcije u Talanima i u Gračanskoj. Imam divne poznanike koji su tada stanovali na Remizi. Bilo me svugdje.
Prošla sam tako pješke Trgom bana Jelačića, Cvjetnim trgom i Ilicom do Frankopanske, ništa više nije kao prije. To nije više onaj »moj« Zagreb, nisu to više te ulice, ti trgovi. Moji su se negdje izgubili, otišli, zamijenili ih neki drugi. Ajde, Dom sportova stoji na istom mjestu, kao i u vrijeme koncerata i klizanja iz mojih studentskih dana.
Doći ću opet nekom drugom zgodom, recimo u proljeće. Možda se nešto vrati u međuvremenu.
Post je objavljen 09.12.2005. u 11:59 sati.