Tijekom zadnjih par godina postala sam prava vještica. Dogodilo mi se već toliko puta da sam intenzivno mislila na neku osobu – u pravilu bolesnu ili staru – i pokušavala uloviti vremena kako bih je nazvala ili obišla. Nakon nekoliko dana čula bih da je umrla. Grozan, odvratan osjećaj. Kao da su me svi ti ljudi dozivali a ja sam se oglušila na vapaje.
Žena koja me primila kao svoju kad sam doselila u Istru, živjela sam kod nje mjesec dana. Kad sam odselila iz Buja, posjećivala sam je sve rjeđe, no bar bi se čule telefonom. Nju sam čak i pokušala nazvati par dana prije nego je umrla, ali tada nitko nije dizao slušalicu. Nisam joj uspjela reći koliko je volim i koliko mi znači.
Bivša šefica, umrla u pedesetoj. Samo djelić svoje zahvalnosti uspjela sam joj izraziti u telefonskom razgovoru nekoliko mjeseci prije njene smrti. Mislila sam da će biti vremena i prilike da je posjetim i kažem joj koliko je utjecala na moj život.
Susjed, usamljeni starac uvijek svježe obrijan i namirisan losionom, kojem sam pisala dopise i adresirala kuverte, tresle mu se ruke. I uvijek bi mi ostavio novčanicu. On je meni rekao koliko mu znači moja pomoć. Samo sam zbunjeno odmahivala rukom. Taj dan, dok smo kupovali špežu u Sloveniji, toliko sam intenzivno mislila na njega da sam odlučila kako ću sutradan pokucati na njegova vrata. Sutradan je na oglasnoj ploči stajala osmrtnica s njegovim imenom. Našli su ga u stanu, netko drugi je kucao na njegova vrata, nije bilo odgovora.
Odlučih tada da ću reći ljudima što mislim odmah, bez odgode, ne čekajući godine i druge prilike. Ne mislim da će svi oni sutradan nestati s ovog svijeta, ali neka znaju što ih ide. Dovodim ih u nedoumicu, često mi se čude. Stoga mi nemojte zamjeriti ako i nekome od vas napišem nešto možda osobno, intimno ili neugodno, oštro. Tražili ste komentare, zar ne?