Vratih se. U petak sam stigla tati u posjetu. Krenuli smo u 8 h i u podne bili u Zagrebu, uz polusatno stajanje i grudanje u Ravnoj gori. Sjela u bus za Sisak i u 14 h već bila kod svog taje. Takvog ga još nikad u životu nisam vidjela. Nemoćan, nekoliko puta je skoro zaspao dok smo mama i ja bile kod njega. Plave usne, plavi nokti. Neobrijan, upijena lica. Jedna mu je ruka bila naotečena i zamotana. Dok je bio na Intenzivnoj, roksača od medicinske sestre mu je probila žilu dok mu je stavljala infuziju s ljekovima. Razlijevala se tako tekućina satima po njegovoj ruci umjesto po krvotoku. I nikome ništa, kao i uvijek...
Bila sam pomalo šokirana njegovim izgledom. Disao je vrlo plitko, hvatao dah. I pričao, pričao. Pomalo se kuražio, glumio. I neka je. Bar se trgnuo. Do tada je razmišljao samo o smrti, bolesti i bolnici.
Elem, da vas ne zamaram. Sigurna sam da je moj optimizam i optimizam moje male obitelji bar malo utjecao na raspoloženje tate i dide. Već to prvo popodne mobitelom je nazvao mamu i mene da nas podsjeti na neke obveze plaćanja. U subotu je izgledao puno, puno bolje. Vratila se boja u usne, obrijali su ga ujutro (30 kn, brijanje po bolesničkim sobama), nokti manje plavi. Osmijeh na licu, čvršći glas. Potočnice su ga iscmakale, pričale s njim. Nakon petnaestak minuta, poslala sam djecu i muža van. Mama i ja smo ostale do kraja posjeta. Držala sam ga za ruku, milovala, poljubila ga u obraze i čelo. I rekla mu da ga volim. I bilo mu je drago, nasmiješio mi se.
Jučer smo krenuli na put prije podne i za ručak već bili doma. Cesta suha, vrijeme sunčano. Javila sam se taji da smo sretno stigli. Glas mu je bio čvrst i vedar. Vjerujem da ide na bolje.
Hvala vam na podršci. Puno mi znači!
Post je objavljen 09.01.2006. u 08:45 sati.