Jučer mi striček poštar uvalio katalog La Redoute, proljeće-ljeto 2006, 740 stranica. I sad slinim nad svim tim majičicama, hlačicama, jaknicama, gaćicama, cipelicama, jastučnicama, šliferima, stolnjacima i zavjesama. Jest da mi je toplo u duši od svih tih bojičica, ali mi se počelo mantati pred očima. Bude meni tako par puta godišnje, kad stignu svi ti Quellei, Neckermanni, Ottoi i ini. Ne mora me dragi vodati po trgovinama, samo sjednem i gledim. Prvi pregled: ima bar trideset stvari što bih kupila, baš su super, te materijal, te boja, te cijena. Drugi pregled: vidi, ova je majica jako slična onoj što sam preklani kupila, a ona je još dobra, drži se. Treći pregled: pa i nema tu baš nešto posebno... Četvrti pregled: ček da prelistam prije nego Potočnica izreže sličice za školu. I ode šareni katalog u smeće (u školu, djeca skupljaju stari papir)...
Ima, nađe se zaista i lijepih i jeftinih stvari. Tri do pet puta godišnje naručim nešto iz kataloga. Evo, zadnja kupnja bila samterice za dragog. 120 kn, stoje mu k´o salivene. Sretan on što nije morao hodati po dućanima, sretna ja jer bi takve hlače kod nas platio preko 200 kuna. U Trstu bi si možda i našao dobre i jeftine, ali kad odemo tamo nađemo i puno drugih dobrih i jeftinih stvari a love baš i neima.
U vrijeme moje mladosti i života u Sisku, odlazak u Trst je bio doživljaj. Generalturist je organizirao petkom navečer, oko 11 h, polazak autobusom. Bus pun, mlado i staro. Ujutro oko 5-6 na granici. Gužva. Kolona. Pa pregled. Pa dođeš u Trst oko pola 8. Izviđači se razmile po gradu. Prvo snimaš gdje što ima. Te vidi tamo super majice, evo jakne baš kakvu tražim. Onda se pootvaraju radnje. Standa, Upim, Ponte Rosso. Zbrajaš, kalkuliraš. Možda bolje da uzmem onu majicu što sam jutros vidjela, ali se više ne sjećam točno gdje. Pauza za sendvič. Najviše raje oko Ponte Rossa. Vrećice, vrećice... Popodne opet u boj, do nekih 5-6, kad se treba vratiti. Uvijek bi netko zakasnio, pa se čekalo. Ono malo vremena od grada do granice provodilo se u presvlačenju, ne – u navlačenju. Tri majice, tri veste, dvoje traperica. Na nogama nove cipele, stare bačene u kontejner na placu. Frka hoće li te carinik oderati. Umor te svladava, toneš u košmar, oko tebe plešu traperice, majice, cipele. Oko ponoći bus stiže u rodni ti grad. Jedva čekaš ponedjeljak da se u školi pohvališ što si sve kupila.
E, onda se (gospodična diplomirana inženjerka, jel´te) doselila u Istru. Prvih radnih dana okupirala kolege iz kancelarije da mi objasne kako se autom najbrže dolazi u Trst. Došao dragi, mi u Italiju. Granica (tzv. Blok), Muggia, tunel, ravno, lijevo, ravno, tunel, na kraju tunela lijevo, D´Anunzio, BMW garaža. Pa cipelcugom u grad. I uživali svaki puta. I vraćali se natrag sa sve manje vrećica. Ponekad samo popili kavu u Trstu. Ne bismo našli ono što smo tražili pa se vratili. To valjda znači da smo se udomaćili ovdje. Zadnjih godina znamo nedjeljom sjesti u auto, odvesti se u centar Giulia ili Torri d´Europe. Nema gužve u gradu, auto u garaži, sve trgovine pod istim krovom. Cijene od 5 do 250 € za majicu ili od 10 do iks € za čizme. Majice za djecu 10-20 €, hlače za godišnjicu mature platila 50 € a svjetske. Potočnicama zimske duge jakne za po 25 €. Dragi za cipele odvojio najviše 60 €, kad je kupio Schumacher cipke, izvrsne. Nosim već dvije zime visoke kožne čizme, u Zagrebu takve koštaju bar 700 kuna, platila sam ih u Bati 10 €! Svaka čast razvikanim imenima i markama. Na Bloku, tj. graničnom prijelazu Škofije, iznad Famile postoji outlet dućan s »markantnom« robom. Ako čovjek ima sreću, može naići na Bossovo odijelo za 100 €, kožnu Marlboro jaknu za 200 € i sl. Jeans Marlboro košulju ljetos kupih za 5 €, e! I sad reci da se ne isplati kupovati u Trstu, i to još na sniženju... Da osvojim milju na lotu ili bingu, sve bih mogla spiskati u Torri d´Europe i bilo bi toga ohoho...
Post je objavljen 27.01.2006. u 08:42 sati.