Mama mi je uvalila desetak knjiga iz njihove kućne biblioteke. Police se uleknule pod teretom, baka pregledavala ima li štogod za unučice. Pa našla Homera i Odiseju. Pohvalno. Ondak ima nekih starih knjiga koje meni osobno ništa ne znače. Neke sam davno pročitala, nekima nedostaju stranice. Bez uvrede, ako vam što znače:
- Charles Dickens: Velika očekivanja; Biblioteka »Kultura«, Beograd, 1964. Očuvana.
- Milan Begović: Dunja u kovčegu; Naklada St. Kugli, Zagreb 1921. Nedostaju posljednje stranice, zadnje poglavlje XXVI.
- August Šenoa: Branka; Tiskara Narodne prosvjete u Zagrebu,1932. Nedostaju posljednje stranice, zadnje poglavlje XIV
- Vilhelm Hauf: Mali Muk; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1965. Očuvana.
- Ludvig Ren: Crnac Nobi; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1960. Očuvana.
- Branko V. Radičević: Bajka o šaljivčini; biblioteka »Lastavica«, Izdavačko preduzeće »Veselin Masleša«, Sarajevo, 1965. Očuvana.
- A. B. Garin Mihajlovski: Tomino djetinjstvo; Svjetlost, Sarajevo, 1951. Očuvana.
Zainteresirani? Zašto vas pitam? Prije dvije godine kupila starijoj Potočnici atlas za školu. Uz atlas dobila besplatno Europski rječnik. Kojeg sam već imala. Pa imala dva. Taj noviji, zapakiran u najlon, ponudih tadašnjem gradskom antikvarijatu (tadašnjem – jer ga više neima, i bolje mu je). Oni meni da mi mogu dati 20 kuna za njega. Europski rječnik, e! Dvadeset kuna, e! Uzmem lijepo rječnik, Potočnice za ruku, pa u gradsku knjižnicu.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Htjela bih vam pokloniti jednu knjigu.
- ?!
- Mislim, imam duplu. Meni ne treba. Rado bih poklonila.
- ?!
Dragi moji i mili, tako sam se glupo osjećala. Žemska pilji u mene (ono: ima slike, nema tona). Meškoljim se ja, meškolje se moje Potočnice, u čudu gledaju nju i mene. Najradije bih bila uzela tu ponuđenu knjigu, okrenula se na peti i izašla. No, što je – tu je. Stajah tamo minuticu, spustih knjigu na pult, nasmiješih se zabezeknutoj knjižničarki. Pristojno pozdravismo i izađosmo. Ona nije izustila niti riječi nakon pozdrava. Ma, nisam očekivala da će me izljubiti do pasa, da će mi ime (i titulu) upisati zlatnim slovima u anale, ali bar neku reakciju u stilu: »Hvala.« Ništa, niente, nulla, nothing, nichts, rien, nada.
Ima još. Pretprošle godine (baš mi nešto išlo s dobrim djelima) odlučila pokloniti svoje note za klavir Glazbenoj školi. Meni više stvarno ne trebaju. Potočnice pikaju Bratec Martin i slične pjesmice, ja imam nešto starogradskih i festivalskih nota, pa neka bar Clementijeve, Bachove, Mendelssohnove i ostale note posluže potrebitima. Nazvala ravnateljicu. Objasnila svoju ideju i porive. Ženskoj je trebalo jedno mjesec dana da se udostoji doći k meni na posao (to sam je lijepo zamolila jer škola radi popodne, a i ja radim popodne). Ondak došla s nekim čovjekom, poluzbunjena, pogledala note (očuvane, stvarno jesu), rekla da će im dobro doći. Rukovali se, pozdravili. Nisam sigurna da je igdje zapisala moje ime. Nit´ čestitke za Novu godinu, nit´ napisa u Glasu Istre, nit´ moje slike na zidnim novinama...
Ako treba pojašnjenje: rado poklanjam. ´O´š? Ne´š? Ne moraš.