Vratila sam se. Moj tajo sad počiva u miru. Ostaje sjećanje. Preksinoć je mama ispričala priču o početku njihove ljubavi duge 50 godina i braka dugog 48 godina. Većinu detalja nisam do tada ni znala, postojali su razlozi. A ta priču bila je logičan nastavak priče o pedesetogodišnjem prijateljstvu u njihovu društvu »Lako ćemo«, koju sam potaknula kad je kuću nakon karmina napustio i posljednji gost.
Dragi moji, prepuna sam emocija, ali ono što ću zauvijek nositi u sebi – podsjećajući se na ove dane – je beskrajno poštovanje i prijateljstvo koje gaje ti sedamdesetogodišnjaci, mamini i tatini pajdaši... Bili su neprekidno uz nas, nenametljivi ali prisutni. Organizirali objede, kolače, stolice, posuđe, sve one neophodne sitnice koje su dio ovakvih ljudskih okupljanja a oduzimaju snagu i vrijeme u trenucima kada patiš i pokušavaš se dostojanstveno oprostiti od onog koji te zauvijek napustio.
Sutra sam opet s vama. Danas popodne želim još riješiti mamografiju, odvaliti i to pa se pokušati uhvatiti u koštac sa životom »poslije«.
Hvala vam svima na sućuti i riječima podrške.
Post je objavljen 09.02.2006. u 08:58 sati.