Što mogu, kad sam umišljena. Jedna, jedina, otkačena i blesava. Eto, morate me vidjeti. U nedjelju je bilo tako malo ljudi na klizalištu, da skoro uopće nije bila primijećana moja gipkost, spretnost, kondicija i sve ostalo. A jesmo radili gluposti... Potočnice sad znaju klizati i unatrag, i vijenac, i kočiti kao hokejaši. Ne mogu se ja usporediti s mojim dragim. Od desete kližemo, ali ja čisto rekreativno a on stvaarno jako dobro. Provodio je dane i dane na ledu i pored leda (stanovao pored klizališta), promatrao hokejaše, vježbao promjene smjerova. Padao i dizao se. Ja dolazila samo vikendom, obično s prijateljicom (sada vjenčanom kumom). Držale se za rukice i u krug. Dobro, vijenac unaprijed i unatrag znam, znam zakočiti – po ženski, znam napraviti i prapočetak piruete i to je uglavnom to. Osim ovog gore. Hvalila sam se dragom mi blogeru što ja to radim, pa evo da pogledate. Kližeš, čučneš, ispružiš nogicu. I nastojiš da ne padneš. (Boluckaju me danas malo mišići na nogama, ali to znači da ih još uvijek imam...) I to mogu samo ja, ni Potočnice ni njihov tajo ne mereju. O da, imam to i snimljeno. I kako čučeći proklizavam kroz noge svog zakonitog. Baš smo podjetinili. I neka smo.

Sezona klizanja je gotova, bar ovdje. Ako za tri tjedna bude radilo riječko klizalište, odosmo tamo. A za Uskrs, nisam baš sigurna da će biti leda u Domu športova. Nadam se da će i slijedeće zime biti klizanja u Istri. Čeka nas sad proljetna rekreacija. Nakon maškaranog vikenda, vrijeme je za rolanje i vožnju biciklom. Par kilometara uz more... Dođite.