Mislim da moj tajo zaslužuje da priču o njemu stavim na blog.

Rođen je 1933. Otac mu – bogati trgovac – ubijen u ratu (odveli ga jedne noći partizani u šumu i tamo ubili, moj je tajo skrivećki to gledao). Baka s troje djece i s jednom sluškinjom i njeno dvoje djece pokupila stvari i otišla s imanja u Bešlincu. Preselila u Kostajnicu. Nakon završene tehničke škole u Zagrebu, po direktivi (a tako je to tada bilo) bratića i tatu poslaše u Županju. Jedan u šećeranu, jedan u mljekaru. Baka urgirala preko poznatog i utjecajnog, pa su njenog sinka prebacili 1955. u Sisak.

Došao u Željezaru, mlad i školovan, sportaš k tome (nogometni golman, NK Metalac i Segesta). Jedna od čistačica u laboratoriju izjavila za njega: »Nije lijep, ali kao da je iz Zagreba«. I neko vrijeme bio »kao iz Zagreba«. Stavili ga u Valjaonicu. Kod buduće je dolazio zbog analize rudače, a ona se ponudila da mu pere menzure i ostale mjerne posudice. Pa mu sitna ženica rekla da će se morati iskupiti za ta stalna pranja. Malo kino, malo šetnje, i oženiše se prije 48 godina. Usvojio njenu vanbračnu kćer, poslije iskoristio zakonsku mogućnost i upisao se kao biološki otac.

Da bi opravdao povjerenje koje su mu iskazali postavivši ga na mjesto šefa gdje je trebala viša ili visoka stručna sprema, upisao je uz rad fakultet. Jedne smo godine bili: tata na drugoj godini metalurškog faksa, mama u drugom razredu srednje birotehničke (kad je iz laboratorija prešla u nabavu Instituta za metalurgiju), sestra drugi razred gimnazije a ja drugi osnovne. Svatko u jednoj prostoriji stana i učenje, još uvijek pamtim ta vremena. I tatinu diplomu. (Nije htio da mu na osmrtnici piše »inženjer«.) Preživio i famozno Proljeće, skoro završio u zatvoru jer je dao posao Ivanu a ne Jovanu (doslovno). Sumnjičenja, ispitivanja (iako nije bio u Partiji), spuštanje roletni da se ne vidi okićeni bor. Cijenili su ga kao pravednog i strogog. U društvu je bio omiljen. Rado je pomagao, bio duhovit i vrckav. Uživao u svom vinogradu, stalno visio tamo. Otišao u mirovinu za rata, no nije htio pokupiti mamu i doći k meni. Spuštao se u podrum na zvuk sirene i ponovno vraćao u stan. I doživio Državu.

Uživao u unučicama. Četiri komada. Za didića to su bili Seniorka, Umjetnica, Ljud, Terorist, svakakva im imena nadjevao. Nježan, uvijek nasmijan s njima bio. Posljednjih godina slika o njemu bila je: u omiljenom naslonjaču, s uvijek upaljenim radiom, novinama u ruci, daljinskim na stolu. Zbog gluhoće na jedno uho, TV i radio obvezno glasno navijeni za vrijeme raznih vijesti i dnevnika. Pratio politiku i sport. Pljeskao i vikao, veselio se pobjedama i medaljama.

...Dok su šogor i moj dragi lijepili osmrtnice po gradu, prilazili su im ljudi koji su poznavali mog taju. Svatko je ispričao dio njegove biografije, mnoge detalje dečki nisu ni znali. Svatko nosi svoju uspomenu na taju i didića.

Ja? Pamtim da me vodio u cirkus, na Piruetu u Zagreb. Bio na školskim predstavama i koncertima glazbene škole. Dok sam bila srednjoškolka i studentica, slovila za buntovnicu. Znali smo se porječkati. Pogriješili, uvrijedili jedan drugog ponekad. No, otkako sam postala majka, znam koliko je teško odgajati dijete. Balansirao je između moje sestre, koju je volio kao vlastito dijete, i mene – koja sam njegovo vlastito dijete. Balansirao je prvih godina braka između žene koju je zavolio (i volio pedeset godina) i ostatka familije koja baš nije bila oduševljena njegovim izborom. Nije bio presretan kad sam se udala, posvađali se i zbog mog posla i kredita. Prešli preko svega. Nekad sam mislila da ću, kad sazrijem kao osoba, sjesti s njim i reći mu što mi je sve učinio. Čemu? Što je bilo, bilo je. Godine su nepovratno otišle. Najvažnije mi je da sam mu govorila da ga volim, da nisam kukala nad njim (jer je on bio umjeren, dostojanstven i skroman), i da sam izuzetno ponosna na njega.

17:39 - Komentari (30) - Isprintaj - #
· Ma iako kažu da je to samo fraza...o pokojnima sve najbolje...ali ipak vidim ja da si ti svoga Taju Jako voljela.A ako je i bilo ružnih stvari,ti to svakako trebaš zaboraviti.Puno te pozdravljam...Franc (Rib@rnica 22.02.2006. 18:46)
· život piše priče,lijepo si to napisala.. (lolina 22.02.2006. 18:47)
· I budi ponosna na tatu.Lijepo si to napisala sa puno ljubavi.Imala si sreću da imaš takav uzor.I moj tata je rođen 1933 i igrao je nogomet u Medvešćaku u Zagrebu a i školovao se uz rad završio višu. (vučica 22.02.2006. 18:58)
· Bilo je lijepo imati takvoga taju, a najljepše od svega je to što si to znala tada kad je bio s tobom. Pozdrav. (maria helena 22.02.2006. 20:03)
· Kaj reč, očito je bil ljudina.. (dr.luka 22.02.2006. 21:07)
· Vidin da ti je sve u pismi pa možeš ako ti se da poslušat pisme za DORU 2006 NA ---> (st_boy123 22.02.2006. 21:50)
· Zanimljiva je ta generacija. Ne bi čovjek vjerovao koliko sličnosti, mislim da su moj i tvoj otac zajedno nogomet igrali, čak nakratko možda i u istom klubu. Danas možda kartaju belu i nazdravljaju dobrim vinom. U svakom slučaju, sada su na vječnom odmoru. Ta je generacija izuzetno vrijedna, požrtvovna i skromna. Drago mi je da sam bio uz njega do zadnjeg trena i iako ga tako čvrsto čuvam u srcu, fali mi jako, jako. (vagabund 22.02.2006. 23:22)
· Lijepo si se toga sjetila ! Moji su još živi, hvala bogu . Stariji su , bolešljivi , bilo je i kriza i lakših infarkta; sve to vodi ka neminovnome...No nisam siguran da ću biti spreman kad to dođe i kako ću to primiti !? Neka, mi samo oni još požive ! (sitke 23.02.2006. 00:22)
· vidiš,iskreno,,kad ja odem,volio bih da mi moji napišu jedan ovakav tekst,jednostavan,realan a da pecka u duši--uostalom o dobrom čovjeku se samo lijepo može pisati,no mislim da bi on bio i bolji da je vrijeme u kome je živio bilo bolje,,neznam jel me kužiš ali htjedoh reći da je lakše biti dobar otac u njemačkoj recimo nego ovdje,pa svedno mi ispadnemo bolji,,nadam se da će i za tebe jednom moći reći-bila je dobra i pazila na druge (fizikalac 23.02.2006. 07:27)
· Mislim da bi svatko od nas trebao posvetiti priču svojim roditeljima, i to za njihova života, jer su ipak za to zaslužili. Oni su nam bili najbolji roditelji kakvi su znali biti, a mi ćemo odabrati kakvi ćemo mi biti. Oni su nas i doveli na ovaj svijet. Dostojanstvo.....to je ono što roditeljima, a posebno bolesnom, trebamo pružiti jer ih ionako duša boli. A na posljetku se sve ružne uspomene zaborave a ostaju one najljepše, i sigurna sam da su ponosni na nas bez obzira što to rijetko izražavaju. Pa i mi njima rijetko govorimo koliko ih volimo, zar ne? Ti si jedna od rijetkih koja je u tome uspjela i svaka ti čast. (Ana 23.02.2006. 08:50)
· napisala si prelijepe rijeci... (€uro 23.02.2006. 09:24)
· Prekrasno si ovo napisala! Iz svake tvoje riječi izvire ljubav. Ja sam uživala čitajući. (TheLittleone 23.02.2006. 09:35)
· prekrasno lijepa priča, budi i dalje ponosna na taju! (striček gajo 23.02.2006. 09:39)
· Bio je veliki covjek, imas se cime ponositi...i neka si stavila ovo na blog...Pocivao u miru bozijem... (mirisdunje 23.02.2006. 10:16)
· Ja sam sigurna da je i tvoj tajo ovo pročitao, od tamo gore.. i da je ponosan na tebe... (vakuum 23.02.2006. 11:16)
· sretna si što si imala takvog oca :)) (jelek 23.02.2006. 11:22)
· tvoja prica je zaista predivna a mislim da on to i zasluzuje svaka cast! zelim ti ugodan dan ah da sreco ja neodlazim bicu s vama na blogu samo sam malo ogranicnena s vremenom...trenutno pripremam opet izlozbu pa imam puno posla ;))pusa (crnaa.blog.hr 23.02.2006. 11:53)
· tako je duso ma nisam nikad ni posumnjala u tvoju inteligenciju ;)) kiss (crnaa.blog.hr 23.02.2006. 12:28)
· kako je lako pričati o onima koje volimo, koji nam ostaju u srcu, zar ne (Goldeneye 23.02.2006. 13:57)
· to ti je život...i ja sam ponosna na svog tatu! A tvoj je velik čovjek. Zaslužio je sada barem post...jel da? (LadyK4rMy 23.02.2006. 17:05)
· najveca utjeha su lijepa sjecanja... (studena°°° 23.02.2006. 17:37)
· Dirljiva priča ,zanimljiva i vrijedna obitelj.Možeš samo biti ponosna što si živjela u takvom okruženju !Zato si i sama izrasla u kvalitetnu,otvorenu,vrijednu i istrajnu osobu punu kvaliteta.Lijep pozdrav!(uticajnu ćemo pustiti još malo,možda se netko javi , pa ću onda odgovoriti) (builderica 23.02.2006. 19:35)
· Prekrasan post :) Čitala sam ga i smješkala se onome kako je lijep kao da je iz Zagreba i skoro do pred kraj zaboravila da ga više nema. Napisala si to s puno poštovanja, topline i ljubavi....krasan post, onakav kakvog je i zaslužio :) (Trill 23.02.2006. 19:58)
· ja sam danas djed,ponosan djed,ali i ponosan otac.Kčer i ja imamo čudan način komuniciranja,s malo riječi ili skoro bez riječi kazujemo jedno drugom-sve!Nikada nisam upoznao svog "pravog" oca,umro je kada sam imao nepune dvije godine,ali pamtim očuha kojeg sam toliko zavolio da sam ga oduvijek zvao "tata".I danas,kda ga nema,dugo ga nema-nedostaje mi.JER SAM BIO PONOSAN NA NJEGA,A ON NA MENE!!! (DIDA 23.02.2006. 20:12)
· Stvarno znaš piknut čovjeka tamo gdje najviše dira (ili boli). Jesi ti tamburica? Hehe. Ja ću te samo podsjetiti na jednu Jugo-pjesmicu, dječiju, izrežiranu, napisanu po naređenju, ali tako dragu: "Pozdravite moga tatu - tamo iza sedam gora - pozdravite moga tatu - na talasima plavog moraaaa." Iako su tate u toj pjesmi išli u "armiju" mislim da ti to neće previše smetati. (3bunj 23.02.2006. 20:21)
· itekako imate razloga biti i više nego ponosni jedno na drugo...divan odnos...bravo :) (kumfather 23.02.2006. 20:32)
· Lijepo je imati uzor u roditeljima i to javno reći. Jedino mi je žao što si živjela u pogrešnom dijelu grada. Ja sam živjela u samom centru, kod sata. Kitili smo bor, otkada znam za sebe, na Badnjak i stajao je sve dok iglice nisu počele padati. Nikada nismo spuštali rolete i nismo imali problema, zaista. Valjda to ovisi o okruženju, onom najužem u kojem se nalaziš. Ljudi zaista znaju biti zli. Glavno je da se oca sjećaš s ljubavlju i poštovanjem i da si najljepši dio njega sačuvala u sebi. (Jade 23.02.2006. 21:54)
· Želim te samo pozdraviti večeras. (umoran 24.02.2006. 00:48)
· divno divno divno..a što drugo reći uz ovako nježan i iskren post.. (malena_1309 24.02.2006. 09:20)
· a ja sam ponosna na tebe... (pantera 24.02.2006. 10:52)