Sve kategorije po listama

Crkva sv. Križa – na granici podijeljenog grada

viatrix.blog.hr

Nikozija je glavni grad Cipra i ujedno najveće urbano područje na otoku s tristotinjak tisuća stanovnika. Grad je danas podijeljen između Republike Cipar i samoproglašene Turske Republike Sjeverni Cipar.



Na samoj granici, u tampon zoni između Nikozije i Sjeverne Nikozije, smjestila se jednobrodna rimokatolička župna crkva svetog Križa (Church of the Holy Cross. Pristup crkvi je neometan ulicom Pafou iz djela grada pod upravom Republike Cipar.



Krenuli smo prema župnoj crkvi Svetog Križa te prošli kroz Zidine Nikozije (Venecijanske zidine), niz obrambenih zidova s jedanaest bastiona koje su izgrađene, tj. potpuno obnovljene srednjovjekovne zidine, od strane Mletačke Republike između 1567. i 1570. godine.



Tu smo primijetili jedan od jedanaest bastiona, Roccas Bastion, koji se nalazi u dijelu grada koji je pod upravom Turske Republike Sjeverni Cipar.



Današnja župna crkva sv. Križa je izgrađena 1902. godine na mjestu starije istoimene crkve iz 1642. godine koja je neprekidno djelovala do kraja 19. stoljeća. Pored crkve je 1959. godine obnovljen samostan. Crkva ne pripada određenom arhitektonskom stilu. Fasada je jednostavna i završava timpanom, a u središtu je rozeta s jeruzalemskim križem u vitraju dok se ispod rozete nalazi grb Kustodije Svete Zemlje (provincija franjevačkog reda, tj. njena najstarija provincija koju je osnovao sveti Franjo Asiški (Asiz, Italija, 1181. – Asiz, 3. listopada 1226.) u Jeruzalemu 1217. godine). U unutrašnjosti crkve je bačvasti svod i jedanaest oltara (10 bočnih kapela i svetište – glavni oltar), a unutar lukova se sa svake strane broda nalazi četrnaest postaja križnog puta, slike na platnu. Svetište je u potpunosti obnovljeno 1998. godine, a glavni oltar je odvojen od zida gdje se nalazi svetohranište Presvetog Sakramenta. Iza glavnog oltara je vitraj iznad kojeg je u luku prikazan Bog Otac.



U dvorištu župne crkve sv. Križa se nalazi kapelica s kipom Blažene Djevice Marije.



Karta središta Nikozije s lokacijom župne crkve svetog Križa.

Radno

delicatus.blog.hr

Živjeli, bog vam!

mc54b.blog.hr

Ovo je isječak iz nadahnutog govora jednog od 3 ministra iz kvote BiH ministara u našoj vladi.

‘Živjeli, bog vam!’
“Kažu da se jutro pozna, da je bolje, ovaj, krenuti od večeri, jer ovaj povečeri večer je takva, međutim po večeri se dan pozna.

Moramo zasukati rak rukave. Moramo se dobro oznojiti jer jedino na taj način možemo učiniti nešto. Moramo biti hrabri, moramo biti mudri.

Ne možemo biti hrabri jer hra, ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost, nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji jer biti u sigurnoj zoni ne dobivaš ništa, a gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost.

Živjeli, bog vam!”

Zar smo i ovakve ministre morali uvesti iz BiH? Svašta mi uvozimo. Koga zanima cijeli govor, najmanje je 5 videa na YT. Čak ni strancima nije bilo jasno što je ministar htio reći, može se i taj video pogledati na YT.

Tko ne radi, bezgrešan je

fragmenti2.blog.hr

Kamenčić u cipeli vjerojatno će žuljati planinare i putnike (ne)namjernike... a ovo mogu očekivati oni što stalno nešto šarafe i odšarafljuju










A u neposrednoj blizini grešnika uvijek su i oni bezgrešni... a što, pa jedino što njima u životu treba je samo netko tko će im stalno puniti zdjelice...

BIRTHDAY GIFT

huc.blog.hr

Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo,
a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…
Ako si ambiciozniji pretvoriš ga u hotel ili restoran s domaćom kuhinjom – dodao sam.
- Hajmo se predstaviti kao novinari koji pišu članak o neobičnoj pojavi sred Zagorja. Neka nam krele ispriča svoju priču - predložio je Maderfaker.
- Ne pada mi na pamet da na ikoji način sudjelujem u toj debilani – s gnušanjem sam odbacio prijedlog i nastavio voziti.
Ni pola kilometra dalje, tramvaj u dvorištu!
- Ma nemoj me zajebavati! - kriknuo je Maderfaker.
- Koji je sad kurac ovo?! - zapanjeno je rekla Mila.
- Zona sumraka - drhtavim glasom javio se Miki.
- Vjerojatno kompeticija u gluposti - pretpostavila je Mila. - Prvo je ovaj instalirao tramvaj
u dvorište, a onda je sused rekel: „nemre to tak, ja imam većeg i parkirao Fokker pred hižu."
- To bi lako moglo biti - složio sam se. - Znate, kada sam bio mlađi, možda bih se divio volji da se nešto ovakvo odradi, ali danas, s odmakom od pola stoljeća, smatram i tramvaj i avion u dvorištu
neopisivo stupidnim.
- Znate što volim gledati? rekoh zamišljeno.
- Pornjavu – dobaci Madrfaker.
- Napuštena mjesta – nastavih. - Posjedujem ogromnu kolekciju fotografija nekoć veličanstvenih
zdanja, sada napola urušenih ruina koje je vrijeme smrvilo. I svaki put kada se osjećam loše
jer ne prebacujem normu u ZuboRexu otvorim direktoriji Abandoned Places i listam fotografije meditirajući nad protokom vremena. Tu su sobe pune žutog pustinjskog pijeska nanesenog vjetrom, nakrivljene kuće propalih i obraslih farmi, 'rđavi automobili u šikarama, nasukani riječni kruzeri, koncertne hale s crvenim zastorom na čijem podiju još uvijek stoji crni koncertni Steinway, propali resorti, konferencijske dvorane urušenih stropova, nakrivljeni zvonici crkvi, dječje bolnice sa zaostalim prašnjavim igračkama na podu sobe, ispražnjene tvorničke hale, utihle duševne institucije, sablasna mučilišta i zatvori kojima još uvijek odjekuje nevidljiva frekvencija boli, napuštene vojne baze, raspucali poligoni i avionske piste, zabavni parkovi sa kezećim karnevalskim njuškama, groblja lokomotiva u dubokim šumama, oronule obiteljske kuće u Detroidu (smrt velikog američkog industrijskog grada i pobjeda neoliberalnog kapitalizma iz tvornice mokrih snova Miltona Friedmana), kataklizmičke fotografije iz Černobila uz muzičku podlogu Brucknerove sedme, Adagia koji uvijek svira kada treba navijestiti tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru njemačkog radija kada je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao 1. maja 1945. prije no što je Karl Dönitz svojim kreštavim glasom stereotipnog nacista objavio vijest o smrti velikog vođe. Ratni pejzaži, naravno. Kao i mjesta nakon uragana.


Brestovac

Maločas smo, evo, prošli pored Brestovca. Prvi sanatorium za plućne bolesti u ovom djelu Europe danas izgleda kao ptičji izmet na kiši.
Pa čitava naselja, kuće odjevene u zelene džemperčiće satkane od algi i bršljanova.
Pogled na te prizore uistinu me smiruje, limitira moje pokrete i u konačnici zaustavlja bezglavo jurenje za učinkom, zaradom, izvrsnošću, napredovanjem, samopotvrdom, društvenom potvrdom, za ostvarenjem zadanih i samozadanih ciljeva u danu, u godini, životu.
Iznova osvješćujem koliko su sve naše nastojanja uzaludna. Čovjek nije tu da se samoizrabljuje ili da ga cijedi kapitalistički vlasnik ili korporacija. Ništa ne treba postići, ništa ne treba doseći. Dovoljno je sjediti na suncu i udisati, po mogućnosti što čišći zrak.

- Yeah, man, prah si bil i prah buš postal - rekla je Violeta.
- Yeah man, samo opušteno - nadovezao se Pipo i povukao dim.

Same copy-paste fraze, pomislio sam. Mojim prijateljima manjka maštovitosti. Tako su banalni i prazni. Često se ponavljaju. Snimam ih potajice. Njihove priče, zapravo posve bezvezni događaji prepričavani su više puta posve istim riječima. Nisu to rani simptomi Alcajmenra ili puki oblivion. Moji prijatelji su NPCijevi. Ali većina ljudi koja me okružuje i koje svakodnevno susrećem ima sve karakteristike/osobine NPCijeva što neminovno vodi zaključku da je ova Igra života zapravo one man play.

- Kada bi Vrijeme progovorilo – rekao sam zaokružujući temu Abandoned Places - reklo bi glasom Annie le Brun:

… jelo sam ulice, stolce, avione, knjige, nezaboravne trenutke, automobile, krevete, kanale, telefone, izložbe, kiše, trave, cipele, vlakove, pantere, uzvišene trenutke, krovove, sapune, oblake, britve, taške, talismane, akceleratore, pepite, ljepila, kaveze, brze motorne čamce, čizme, koralje, olovke za vjeđe, asfalt, papir, male kipove, povijesne dane, mungose, lišće eukaliptusa, tintarnice, sunca, paprat, šibice, špekule, naočale, minute istine, oluje, bugačice... A onda sam naišlo na tvrd orah. Zvao se Đžon Batinaš i s njim se nije moglo samo tako. Odolijevao mi je. Majstorski je izbjegavao udarce i još ih bolje amortizirao. Razbjesnilo sam se, ubrzalo s namjerom da ga čim prije smlavim, ali on je u potpunosti vladao svojom sviješću, ergo i samim tijelom, te je sve svoje procese sveo na razinu apsolutne nule i tako me zajebao. Pokušalo sam razgraditi taj njegov neprobojni štit i prići mu s onu stranu nedjelovanja, nereakcije, i pritom se se pošteno iscrplo. Pobjedonosno je izašao je iz stanja "zamrznutosti" i nacerio mi se direkt u lice. Pičko, rekao je.

Zaustavio sam kombi „Kod Vilčeka“.

- Pauza i odojak za NPCijeve.– obavijestio sam družinu.

A oni će uglas:

JEEEEEEEEEEEEEEEE…





1/2

1 - U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet malo poviše 2000 kilometara.

2 – Raritetan, muzejski primjerak legendarnog ZET-ovog tramvaja TPK 101 (koje se u Đuri Đakoviću proizvodio od 1957. do 1965. godine) stigao je u Pilu i bit će potpuno obnovljen. Supruga s njim ima velike planove.

Tom Waits – House where nobdy lives

Sve opet kao normalno

nachtfresser.blog.hr

-Dobro jutro susjed .Kako je?
-Dobro jutro, nije dobro.
-Pa što je, nećeš sad počet cviliti ko mi penzići...
Gleda me susjed automehaničar, ako je godinu, dvije mlađi od mene, pa će značajno:
-Nećeš vjerovati sused, prvi put u životu ne znam otkloniti kvar na autu.
Pogledam krntiju otvorene haube pa ću ono kao znalački:
-A godine, ovaj je znatno stariji i od mog, ako nije i duplo.
- Ne ide to tako prijatelju. To je isto kao da ti kažeš za ovog mulca, ko što vele zagrepčanci, beznadežan slučaj, mislim na ovog s televizije ,ti to nikad ne bi rekao, tako ne postoji ni nepopravljiv auto, naravno osim ako nigdje nema rezervnog dijela, svugdje postoji greška, samo je se mora otkriti, a ja eto ovdje ne umijem. Ni ja više ne vidim najbolje, ali to nije opravdanje.-
nastavlja automehaničar, filozof i trgovac u jednoj osobi, pokušao mi je prodati motorno ulje, istina specijalno, moja drugarica mazi stari auto, za 14 eura, našli smo ga u Bauhausu niti za 9, on bi to meni prodao kao komšiji svom ;)
-Nisam ja pedagog stari, ali moja psihologica bi to s pol snage riješila, ne znam jesam li ti pričao...
-Jesi, za one Ruse što su se tukli...
-Ma ne, jedan Ukrajinac, jedan Rus, mudraci ih strpali u isti razred, mali Rus inače za Ukrajinu, mali Ukrajinac za Rusiju, nijedan ne zna hrvatski i ona to riješila.
-Ma pričao si, netko nas prekinuo, nisam shvatio kako je to moglo dobro finiti, to trebaš biti Tesla iz psihologije pa uspjeti.
-Pa nije baš uspjelo, svađali su se na odmorima do kraja godine, dečki iz razreda im nisu dopustili tuče, Ukrajinac se onda svojom voljom ispisao i promijenio smjer, ovaj drugi i jezik naučio.
-Eto uvijek Rusi pobjeđuju...
-Opet me nisi pratio...
-Ma možda sam ja ovaj put bolje razumio profesore, nego pusti to, upravo sam dobio jednu ideju, male su šanse, ali...Doviđenja sused!

Produžio sam dalje zadovoljan što sam nabavio svježe pileće zabatke, baš onakve kakve moj pas voli, jučer se trgovkinja žalila, zaboravili joj poslati dvije od tri stvari koje najbolje idu, zabatke i bakalar, samo krilca poslali i to nedovoljno, naravno jezik me vukao na pitanje, jel olvejs, ali sam konstatirao da još nije država propala u kojoj bakalar ima takvu prođu....
p.s.
Evo me opet na izvornom blogu, hvala adminu i blogerici A. koja je posredovala, koliko će idila trajati ne znam, fejs nisam još vratio, niti više ne pokušavam, dok miruje...
Update!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!:
Ne mogu promijeniti niti izbrisati mail sa strane, iako je promijenjen u postavkama, uglavnom dvije blogerice i admin znaju da je to nachtfresser@zohomail.eu

Kad povijest nije počela

betel.blog.hr

Postoje datumi koji se uzimaju kao začeci nekih povijesnih događaja, ali oni to nisu.
7. listopada 2023 nije započeo sukob Izraela i Palestine u Gazi i na Zapadnoj obali.

Taj rat je započeo 29 11 1947 kad je Generalna skupština UN-a odlučila da se u Palestini treba stvor arapska i židovska država s Jeruzalemom kao slobodnim gradom pod upravom UN-a.

Taj rat je također započeo 1948 tijekom arapsko-izraelskog sukoba kad je su Izraelci zaposjeli oko 3400 km˛ teritorija više nego što im je određivao plan UN-a i zbjegom više stotina tisuća palestinskih Arapa u susjedne arapske zemlje.
Taj rat je započeo i 1956 kad Izrael zauzeo Sinaj i Gazu, u sklopu britansko-francuske vojne intervencije protiv Egipta zbog egipatskoga preuzimanja kontrole nad Sueskim kanalom.

Možda i 1967 kad je Izrael anektirao istočni Jeruzalem (Stari grad) na Zapadnoj obali i u Gazi uspostavio je vojnu vlast te počeo izgradnju poluvojnih naseobina, takozvani kibuci, koje su poslije prepuštene izraelskim Židovima, a koje se i dan danas doživljavaju kao neke farme, ili što ti ja znam, a u biti su strateški i naoružani židovski položaji oko pojasa Gaze od koje su napravili zarobljenički logor bez mogućnosti izlaska bilo na otvoreno more ili bilo gdje, a što je u konačnici dovelo do 7 listopada.

Niti 24. II. 2022. nije datum početka rata u Ukrajini, jer rat je tek nastavak politike drugačijim sredstvima. Taj rat nije započeo niti 2014, kad je zapad državnim udarom izbacio s vlasti demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukovića, a Rusija pripojila Krim, niti kad je zapad Minskim pregovorima zavlačio Rusiju kako bi naoružavali Ukrajinu.

Taj rat nije započeo ni zbog gladomora, gdje Ukrajinci propagandom doživljavaju sebe kao jedine žrtve ruske mržnje. Nije gladomor nastao zbog ruske mržnje već zbog idiotske komunističke poljoprivredne politike koja je seljake doživljavala kao klasne neprijatelj i koja je svoje gluposti kolektivizacije ponavljala u svim komunističkim zemljama (naročito u Kini) i čije su žrtve bili i Rusi a u postotku najviše Gruzijci, a što je zanimljivo, upravo pod vlašću jednog Gruzijca.

Taj rat je možda započeo 1954, ne zato što je Generalni sekretar SSSR, Ukrajinac Nikita Kruščov predao Krim Ukrajini, a što je još jedan dokaz da Rusija nije vladala Sovjetskim Savezom, već je vladala Komunistička Partija čiju su čelnici uživali Papinsku auru nepogrešivosti. Već zato što je Nikta oslobodio gro ukrajinskih nacista iz Staljinovih Gulaga, a koji su pod financijama CIA-e podrivali mržnju i niske strasti spram države u kojoj su Rusi stradali baš kao i svi ostali njezini narodi. Te stvarali uvjete vlastitog uništenja, jer što se u mržnji rađa, u tuzi umire.

KOME SUDITI I ZAŠTO ?

donabellina.blog.hr

Nakon sinoćnjeg Otvoreno posvećenog NEZNANJU ministra i roditelja koji su spriječili 1000 djece da dođu na nastavu


U redovnim obaveznim osnovnim školama, vrtićima i srednjim školama rade prosvjetni djelatnici koji su se obrazovali za prosječnog učenika s prosječno uobičajenim odgojnim sazrijevanjem koji mogu usvajati redovni program bez nekih većih teškoća s manje ili više ulaganja truda. Svi učenici koji nisu prosječni, a to su nadareni i učenici s poteškoćama zahtjevaju posebne programe. Cjeloživotnim permanentnim obrazovanjem prosvjetni djelatnici, učitelji, nastavnici i odgajatelji na edukacijama uče kako se nositi s takvim učenicima. Međutim, učitelji, nastavnici i odgajatelji nakon tih edukacija ne postaju logopedi, rehabilitatori, fizijatri, psiholozi, psihijatri, radni terapeuti, pedagozi i slično nego ostaju samo odgojno obrazovni djelatnici u redovnom sustavu za prosječne učenike. Od njih se očekuje da vrlo često detektiraju neku dijagnozu jer roditelji nisu vodili dijete kamo ih je uputio pedijatar, nekad i prikrivaju nalaze specijalista kod upisa u školu. Od učitelja se očekuje da napravi pisano stručno mišljenje o učeniku za stručnu službu škole koja dalje upućuje učenika na timsku obradu. Roditelji ne moraju pristati na obradu i tada kreću natezanja i uvjeravanja koja znaju potrajati godinama. dinama. Inkluzija je uvedena u škole za sve učenike s teškoćama. Većina učenika s teškoćama uspijeva u inkluziji uz pomoć redovnog sustava koji se trudi kako ZNA: intuicijom, minimalnom osposobljenošću za djecu s teškoćama na fakultetima kroz jedan ili dva kolegija, iskustvom i cjeloživotnim samoobrazovanjem. Namjerno sam napisala ZNA velikim slovima jer učitelji, nastavnici i odgajatelji nisu stručnjaci za inkluziju. Svaki učitelj istražuje neku dijagnozu sam kad takvog učenika dobije u učionicu.
Konkretno, moja kolegica je prije desetak godina u razred dobila učenicu s dg "selektivni mutizam". Tada smo se svi prvi put susreli s tim pojmom. Nismo pojma imali niti što je to, a pogotovo kako raditi s tim učenikom/učenicom. Svi smo sami učili i istraživali. Kolegica je uspjela odraditi razrednu nastavu i krajem 4. razreda je dijete progovorilo. Neka djeca, nažalost, sa svojim dijagnozama ne funkcioniraju u zajednici i uz najveći trud koji ulaže škola ili vrtić, a pogotovo učitelji i odgajatelji. Ovo dijete o kojem bruje svi portali, ima prema navodima članaka, pomoćnike u nastavi. Pomoćnika u nastavi mogu dobiti točno definirane dijagnoze, da ih ne nabrajam. Svi u sustavu znaju koje su to dijagnoze, ako netko od obrazovnih djelatnika ne zna, neka pita stručnu službu u školi. Dakle, ako postoji pomoćnik, postoji i Rješenje.

Zašto ovo sve pišem? Smeta me prozivka redovnog odgojno obrazovnog sustava u školi. Ulaže se i ulagao se golemi trud nekoliko škola i vrtića da učini što najviše može za učenika i ostale učenike. Pravilnik o pedagoškim mjerama treba dopuniti s daljim posljedicama nakon premještanja u drugu školu. Ne može se seliti dijete pet puta. Nakon redovnog sustava mora postojati druga opcija koje trenutno očito nema. Još jedna stvar koja frustrira je mogući nadzor nastavnicima i odgajateljima, koji dolazi po prijavi ili iz nekog drugog razloga. Preispituju se učitelji ili REDOVNA škola te se traži što nije dobro učinjeno u postupcima prema učeniku s teškoćama i u nastavnom procesu. Traže se propusti i nedostaci od djelatnika koji nisu specijalizirani za sve te dijagnoze koje imamo u svim školama i vrtićima.

nastavnička grupa 45 minuta
************************************

Koga osuđujete svi vi, koji niste u prosvjeti ali čitate i pratite slučaj djeteta , učenika 4.razreda koji ima nedolično, agresivno ponašanje od kojega strahuju (!) nastavnici i učenici, zaključavaju se u razrede, dobivaju živčane slomove i daju ostavke, kao ravnatelj zadnje škole ?

Sinoćnje Otvoreno pod vodstvom nesposobnog i neempatičnog voditelja Smrtića otkrilo je sav jad i bijedu prosvjetara a i više onih koji to nisu a skloni su malone ovog dječaka smjestiti na Dječju psihijatriju u Kukuljevićevoj bez obzira, što NITKO, ali baš NITKO nije uspostavio kontakt s roditeljima, a znamo, da ovaj dječak IMA roditelje koji prvi moraju uspostaviti kontakt s odgovornim službama i dati anamnezu svog djeteta.

PROPUST nezapamćen u dječjoj razvojnoj psihologiji. Najjača karika u lancu pomoći nedostaje - roditelji!

Ja i radim:)))

marival11.blog.hr

Da ne bi neki pomislili da ne radim:)))

Cvjetaju ruže, buhač, rastu paprike.....








Gredice treba najprije raskopati, odstraniti pirnicu, usitniti, dodati zemlju, humus, posijati....





Nešto već i raste. Jagode, salata.....







Danas sijem špinat......

Nema suvišnih riječi...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Nedjelja je, trg Burze i fontana pod
suncem, terasa kafića obavijena
ugodom, žamorom i smijehom.
Jurišićevom zvuk tramvaja i
romor glasova prolaznika,
na špici poznata lica, mimohod modnih kreacija
i romor njihovih razgovora. zaustavljamo se na tren
i dogovaramo susret na Britancu.
Podne je. Trg je prepun prohujalog vremena.
Mnoštvo ljudi. Gledaju, dotiću porcelanske figure,
kristalne čaše, antikne satove, sefore, slike, knjige.
Raspituju se, ostavljaju krhotine neke prošlosti
ili kupuju djeliće nečijeg umijeća, titraje nečijeg sna.
Na licima sjaje osmijesi, šire se mirisi sapuna,
šampona, parfema, ugoda se slijeva u ugođaj
osunčanog vremena.
Melodija glasova, riječi iskrene opomene,
u neslaganju kultura osjetila i osjećaja,
riječi sudkinje, braniteljice i prvednice.

Nema suvišnih riječi, njima putujemo minulim
sadašnjim i dolazećim trenucima ne napuštajući
mjesto pod podnevnim suncem, daruju oprost
i utjehu, suze i radost, zbilju i magiju zagrljaja.






Dijana Jelčić

Damar

stella.blog.hr

Imala sam zadovoljstvo da uživam u koncertu orkestra
"Damar" i promociji njihovog prvog albuma.
"Orkestar "DAMAR" je projekt vrsnih diplomiranih muzičara
okupljenih oko sevdaha kao stila koji najbolje otkriva
najdublje emocije koje su u svakome od nas"...



Orkestar "DAMAR":
Jelena Jakovljević - vokal
Nikola Mijajlović - truba
Nenad Ljubenović - harmonika
Bojan Mladenović - klavir
Stevan Kovačević - kontrabas
Dmitrij Ivanilov - udaraljke
Aleksandar Radulović - udaraljke

Večer izuzetne pozitivne energije trajalo je prekratko
za naše želje. Ako može, satima?
Ima li pesna?





Kad bi vreme moglo da se vrati...

Aplauz na kraju dugo je trajao!

(Prve četiri fotografije su javne, a ostale tri moje)

E Tito,Tito hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Druže Tito, jeli istina da skupljate političke viceve?
-Da.
-i koliko ste ih dosad sakupili?
-Skoro cijeli Goli Otok



-koliko šarafa proizvedete na dan?
-samo pet, druže Tito, odgovori radnik.
-zar samo toliko!? Ja bih n tvom mjestu napravio bar dvadeset!
-znam, to je zato što ste vi bravar, a ja diplomirani
ekonomist, odgovori radnik.



Sjedne političar u bus i iz dosade pita čovjeka do sebe:
-druže, biste li radili vi za francuze?
-radio bi nedjelju, dvije, i kući.
-a za engleze?
-radio bi nekoliko dana.
-druže, reci, za amerikance?
-ne znam koje novce da mi daju, ne bih za njih.
-a za jugoslaviju?
-za jugoslaviju? Našu partiju? Naše drugove? Radio bi dan i noć,
sve da mi ništa ne plaćaju. Političar se nasmiješi slatko, pa ga pita:
-a druže, koji vam je posao? Okrenu se radnik prema njemu i kaže:
-Ja sam grobar.



Dođe čovjek na Trg Republike, a na trgu crne zastave.
Priđe čovjek milicajcu i upita ga:
-zašto su izvješene crne zastave?
-Umro Tito!
Ode čovjek na kolodvor, prošeta se, vrati se na trg milicajcu i upita ga:
-zašto su izvješene crne zastave?
-ta, čovječe, rekao sam vam sto puta: Umro Tito!
-Znam,ali kako ja to volim čuti!



Poslije rata šeće Tito ulicom i sretne stariju ženu,
pa joj kaže: Smrt fašizmu, bako!”
Baka odgovara: ” I tebi sinko, i tebi!”



Opalio Tito iz sačmarice na jato divljih pataka, ali ni jednu nije pogodio.
Kraj njega neki ambiciozni birokrat: Nevjerojatno-mrtve, a lete…



Komesar: druže Tito, ostala nam je samo jedna
vreća kukurznog brašna!
Tito: To odmah podijelite ranjenicima, a mi ćemo kod
Gojka na janjetinu čim pređemo Neretvu.

Ja sam Marko

necenitko.blog.hr

Ja sam Marko.
Mene mrzi cijela nacija.
Kad kažem kurac
tisuću učenika ne dođe na nastavu.
Kad kažem pička
dvije tisuće učenika ne dođe na nastavu.
Kad kažem kuracpička
milijun učenika ne dođe na nastavu
i sto tisuća ravnatelja dade otkaz
i jedanaest časnih sestara konačno svrši.
Kad kažem poližem ti čmar
cijelo čovječanstvo otkaže večeru kod Boga.

* Pileći rižoto ... 390 kcal

minus40kg.blog.hr

10 dag pilećih prsa ... 110
5 dag riže ... 180
5 dag graška ... 40
5 dag ajvara ... 60
sol, ...

- skuhaj meso i rižu
- umiješaj grašak i ajvar

Dođe vrijeme kad nakuhavanje umara,
a brza i jednostavna rješenja vesele.
Istina b(l)og, moglo je to odavna,
ali eto, bolje ikad nego nikad!

IO TI PENSO AMORE

starrynight2022.blog.hr

Mjesec nad ulicom