Sve kategorije po listama
31
čet
10/24
Sjenčenje prošlosti
nachtfresser.blog.hr
Zanimljive su sjene kojima se, po današnjem tumačenju svjetlosti, pokušavaju zasjeniti neka svijetla razdoblja našeg života, pokušavaju pretvoriti u sjenke, koje će nas, same po sebi jadne i beskorisne, pratiti u daljem tijeku života. Sjene su same po sebi moćnije od jadnih priljepaka od sjenki, ali i one samo ako su stvarne, a ne konstrukcija u duhu jednog jadnog konzervirano lobotomiziranog vremena.
Po mjerilima današnjice, koja su definirali najuspješniji nekrofili sadašnjice i ovdješnjice, dalo bi nam se prikačiti sjenki pojedinih dijelova života i prekriti sjenom grijeha čitava biofilna razdoblja.
Nas koji vjerujemo samo u Frommovo "Umijeće ljubavi", a i tu smo već pomalo heretici, ti sudovi ne bi trebali zanimati. Ostavimo sjene suncu vječnom, a sjenke su ionako suštinske konstrukcije, koje ionako uvijek vidimo samo kod drugih, a tek ponekad otkrijemo da i nas pokušavaju pratiti.
p.s.
Rješavam se fotki bivšeg života: Frankfurtski vrtovi (novo na alter foto blogu)
Opusti se....
star-rose-bloger.blog.hr
Osmijeh, osmijeh za ljude koji te vole, za ljude koji žive oko tebe. Nasmiješi se za sebe i ono malo što ti život pruža. Smij se jer je to dobro za dušu i osmijeh jer nitko ne zaslužuje da prestaneš to raditi. Tvoj osmijeh je radost za one koji te vole i ljutnja za one koji ti zavide..
~ Dobro jutro Životu i svemu što će donijeti ovaj posljednji dan listopada.... A neka dani budu blagi u vremenu ovom... Neka sunce novu radost budi, osmijehom koji na lice dan ponudi.... A za nove izazove u danu pruži dobre vibre vedrinu izabranu... Opusti se jer novi dan se prostire.
Širite osmijeh i vedrinu i sjetite se da je ovaj dan samo danas i da se nikada više neće ponoviti i samo danas imate priliku neke stvari napraviti baš onako kako želite.
Zato iskoristi svaki tren jer ga imaš a već poslije on postaje prošlost.
"Odlazim", rekao je Listopad...
„Vreme je“, šapnuo mu je Studeni... I tako se oni pozdravljaju i nove avanture i izazove kroz život postavljaju, a nama osmijeh ostavljaju....
BOBIĆI ( sjećanje na...)
donabellina.blog.hr
slatki običaji vezani uz Dan sjećanja na naše drage koji su nas ostavili....
lani mi se nekako u ovo doba javio Boško
- aj mala, gibaj, u tvome sam kvartu, doleti na kafu u Malu kavanu imam nešto za te..
uz još par riječi kroz smjeh izgovorene koje su mi i sad u uhu.Neke riječi ne prolaze tek tako , s vremenom kako obično mislimo.
Intanto, Boško me je čekao gdje rekao s naručene dvije kave i smeđom kutijicom BOBIS ovih bobića !
- ti znaš naše običaje - kaže- bobiće uvik zet poklanja punici , a niti san ti zet, a niti si mi punica Božemesačuvaj od take, ali si mi prija a to vridi više od bobića.
Danas, dok ovo pišem i dok se sjećam baš svega, @Kupus nije s nama.
Bobići ili favette ostaju i dalje, vjekovima davno slastica od starih Egipćana, preko grčke božice sudbina , pa do u nas u Splitu znak poštovanja i prijateljstva među ljudima .
Stoljetna vjerovanja su se promijenila , samo su bobići u recepturi i namjeni ostali isti.
U ime svih koji ga se sjećaju po duhovitom, iskričavom pisanju,a i nas nekolicina koji ga pamte živog i s osmijehom ostavljam ovaj zapis kao trag nezaborava nekoga, koji je meni osobno bio najodaniji sugovornik za sve ono, što smo držali našim problemima dnevnog postojanja
Mi nismo znali...
dinajina-sjecanja.blog.hr
– A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, a ne znam zašto…
Gwendolyn Brooks
Mi nismo znali u nepokretnim
nedeljnim jutrima uživati u blizini,
nismo znali uz jagode i šampanjac
željama darovati život. nismo voljeli
nedjeljna popodneva u kojima se ne
događa ništa. bili smo premladi za rituale,
a imali smo ih. Ručak u studenskoj menzi,
bjeg od dosade u kino... gledali smo isti film
dok je bio na repertoaru, mladalčki mazohizam.
Najljepša ljubavna priča ikad,
Ali MacGraw i Ryan O'Neal, cijeli svijet se zaljubio
u njihovu tragičnu priču o zabranjenoj ljubavi
mladog bogataša i djevojke iz srednje klase,
o svim iskušenjima koja su prolazili do
njene smrti od leukemije...
Ironija naslova, Ljubav nije pobijedila smrt...
mi nismo preživjeli oluju ruža. zaboravili smo
nedjeljna posljepodneva i ogrtač nenadanja,
sretna sam, a kao Gwendolyn
ne znam zašto...
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987
Zagonetne varijacije
stella.blog.hr
Prije mnogo godina gledala sam nagrađivanu predstavu
"Zagonetne varijacije" u Narodnom pozorištu. U njoj je Marko
Nikolić briljirao kao Abel Znorko, a Boris Pingović kao Erik..
Nestvarno dobra gluma!
Zanimalo me kako će ovaj komad u teatru "Vuk" predstaviti
nova postavka.
"ZAGONETNE VARIJACIJE
Erik Emanuel Šmit
Komad Nobelovca Erika Emanuela Šmita “Zagonetne
varijacije” govori o ljubavi, mržnji, strasti, mizantropiji. Koga
volimo kada volimo? Da li je ljubav samo jedan srećni
nesporazum? Sukob dva čoveka, dobitnika Nobelove
nagrade koji živi na zabačenom ostrvu Norveškog mora
i novinara koji intervjuiše pisca. Ali iz koje skrivene pobude?
Njihov razgovor se brzo pretvara u igru svirepe i uvijene
istine i nizom otkrića ali i iščekivanja."
Neću vam otkriti više, ako niste gledali, ali neku postavku
sigurno možete naći. Želim vam iznenađenje koje ne
očekujete ni u bunilu!
Režija: Janko Cekić
Igraju:
Abel Znorko – Goran Šušljik
Erik Larsen – Janko Cekić
Happy Halloween hehe...
eurosmijeh.blog.hr
Mujo pita Hasu:
- Haso, bolan, znaš l' ti šta je to Noć vještica?
Haso konta, konta, al' nikako da skonta,
pa ga Mujo pljesne po leđima:
- Jarane, to t' je Dan žena, al' po noći!
Dogovorili se Mujo i Fata da će za Noć vještica izaći na čaršiju da vide
kako će se raja maskirati, pa se Fata počne pripremati već rano popodne.
Gleda se ona u ogledalo, nezadovoljno mrmlja i upita Muju:
- Mujo, bolan, jesam t' ja još zgodna?
Mujo nešto promrmlja, a Fata dograbi ženski časopis, pronađe recept
za prirodnu masku za lice, smuti je i stavi na lice.
Tako ona cijelo popodne sprema po kući, Mujo je gleda ispod oka, ali
ništa ne prigovara, pa Fata sat vremena prije polaska
skine masku i dođe pred Muju:
- Šta kažeš, Mujo, je'l pomogla maska?
Mujo slegne ramenima:
- Jest, bona, al' dok si je nos'la, sad više ne!
Otegao se grdan desetokilometarski sprovod ulicom.
Za mrtvačkom kočijom ide lik i vodi mačku na uzici.
Narod stoji sa strane, čude se i komentarišu:
ko li je to umro te je toliko svijeta došlo na sprovod.
- Jel', boga ti prijatelju, ko je to umro? - ne izdrža jedan i
upita lika što je vodio mačku na uzici za mrtvačkom kočijom.
- Moja punica - na to će ovaj.
- Stvarno?! Moje saučešće!... A, ako nije tajna, kako je umrla?
- Ogrebla je ova mačka!
- Stvaaaaaarno?! A, bil' mogao ti da mi pozajmiš tu mačku na neki dan?
Platio bi kol'ko tražiš.
- Stani pozadi u red.
Igraju dva vampira poker, naravno u ljude. Izgubio ovaj što su igrali u
njegovoj kući, i došlo na red da se plati. Medjutim, kaže on da
trenutno nema ljudu pa ako bi mogao da ga pričeka par dana. Pošto mu
ovaj nije vjerovao, počne da ide od sobe do sobe da se sam uvjeri.
Pogleda na tavan, ništa, u jednu sobu, ništa, u drugu, ništa,
sidje u podrum kad tamo gomila ljudi.
„Pa što lažeš da nemaš ljude, kad evo pun podrum.„
„A to, to su šećeraši, stara za slatko ostavila.“
Ulovio vampir zlatnu ribicu. Ona mu kaže da ako je pusti,
ispuniće mu jednu želju. Vampir pristao i kaže joj da
godinama želi piti krv samo ženama. I ribica ga pretvori u uložak.
Kopa vampir po kantama za smeće, i naidje mu prijatelj,
te ga pita: -Šta tražiš to?
-Upotrebeljene tampone, odgovori vampir.
-Pa, što će ti to?
-Ma, pusti, malo se nešto prehladio, treba mi za čaj!
Takmiče se tri vampira, ko će popiti više krvi u što manje vremena.
Ode prvi, vrati se za pola sata krvav do lakata.
Pitaju ga: Gdje si bio? E, vidite onu šumu lijevo,
iza nje je selo. Sad ga više nema!
Ide drugi, vrati se za 15 minuta, krvav do pojasa.
Gdje si bio, pitaju ga. Vidite, iza one šume desno je grad, sad ga više nema.
Ide treći, vrati se za dva minuta, sav krvav.
Pa gdje si ti bio, pitaju ga ova dvojica.
Vidite onaj zid tamo? Da.
E, ja ga nisam vidio.
Osamnaest godina te nema Stelice
malenazvijezdice.blog.hr
Stelice moja...
život ima stranice koje okreće .. radnja se nastavlja.. živote živimo kako tko zna i umije... no ponekad krene i nova knjiga... novi život. Ti bi danas bila preponosna teta jednom malom čarobnom biću... bila bi zaljubljena u svoju nećakinju Noru. Znam koliko bi ju voljela.. znam to. Znam koliko bi sretna bila i zbog Tine svoje. Moje srce je jedno vrelo emocija .. ne mogu to nikome niti opisati riječima. Teško je. Jako mi nedostaješ. Beskrajno sam tužna što i ti sve ovo nisi doživjela.. jer zato mi majke rađamo djecu.. da vas u ljubavi podignemo na noge i onda uživamo gledati kako vi ispisujete svoje stranice života, stvarate svoje nove knjige... A ti si se baš veselila svom odrastanju.. svašta si planirala biti već onako mala.. Danas nosimo cvijeće i svijeće tebi i tvom tati i samo ćemo šutjeti. Jer riječi više uopće nemaju smisla.. Sve što se izgovori i napiše neusporedivo je s onim što se osjeća. A još je nekako teže što to ljudi sve manje razumiju. Jednostavno njima vrijeme čini to da se lakše nose s činjenicom da tebe više nema. I čude se što to kod mene nije slučaj. Razumije me samo majka koja je isto ovo doživjela. Nitko drugi. No, tako je kako je.. odlučila sam ionako smanjiti krug ljudi u svom životu jer ne mogu podnijeti još i tuđe osude. Podižem zidove i trudim se da me njihove riječi ne dotiču. Ne obazirem se na to što ne razumiju...
Volim te i dalje i jako mi nedostaješ..
Voljela bih da si tu s nama.. živa, sretna i vesela.
30
sri
10/24
Babići
luki2.blog.hr
Nakon devet godina pauze, Hrvoje Šalković vraća se na književnu scenu s novim romanom “Babići”. Predstavljanje knjige održalo se u srijedu, 30. listopada u 18 sati, u kultnom Johannu
Francku, na Trgu bana Jelačića.
Pisan brzim potezima, jednostavnim, ali minucioznim potezima pera, karakterističnim za Hrvoja Šalkovića te neposrednom emocijom, s velikim osjećajem za čovjeka – za čudesa za koja je sposoban, ali i za neminovna životna posrtanja – Babići su roman koji se čita u dahu i koji se ne ispušta iz ruku.
Radi se o obitelji rasutoj po svijetu, koju ponovo okupi tragedija. Tu su i migracije i odnos prema različitosti....Migrantima....
Moje društvo za čitanje.....
S lijeva na desno: Alis Marić, "Čitaj knjigu", Tončica Čeljuska i Sanja Pilić.
Promocija broj dva: Cool u gradu, Sanja Baković i njena gošća Kristina Gavran. Knjižara "Ljevak" - mjesto radnje.
Kul u gradu u jesenskom ciklusu nastavlja s predstavljanjem zanimljivih autorica i autora čija književna ostvarenja temama i žanrovima pogađaju duh vremena. Prva gošća novog ciklusa je Kristina Gavran, dramaturginja i spisateljica. Kristina Gavran rođena je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča (True-Life Storytelling). Piše drame za djecu i odrasle, priče, pjesme i romane, surađuje s kazalištima u Hrvatskoj i Engleskoj, te piše za Hrvatski radio. Kristina trenutno živi u Cheltenhamu u Engleskoj, te radi na projektu „Birth Stories“ o pričama s poroda u sklopu CIRCE European Fellowship programa.
Do sada joj je objavljena zbirka kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) za koji je dobila nagradu Slavić za najbolji prvijenac, te roman Gitara od palisandra (2018) koji je bio u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora. Kratka priča Potpis osvojila je prvu nagradu Večernjeg lista. Na tribini Kul u gradu bilo je govora
najviše o njezinom posljednjem romanu Između (Disput, 2022) koji tematizira iskustvo migracije mladog zagrebačkog bračnog para. Isto tako, Kristina Gavran predstavila se kao autorica i govorila o svojim planovima za budućnost.
Kristina i Sanja
Meni osobno se najviše sviđa roman "Između", koji je, kako autorica kaže, poluautobiografski - jer se i ona selil iz Zagreba u Englesku....Jako me podsjetio na moj "slučaj" : Zagreb - Bratislava. Drugi roman bi svjetlo dana trebao ugledati u siječnju iduće godine.
Divan dan! Ljubim vas!
9 i pol tjedana
tignarius.blog.hr
Nakon što cijelu državu , preko medija, maltretira neko derište od 9 i pol godina, a ministar veterinar očito ne zna sa stokom, dok se Lolek i Bolek s Pantovčaka i Gradeca prepucavaju oko vojske, u kojoj nisu bili, dotle debeli pratri na Sv, Duhu šlataju sjemeništarce...
Država nam je skroz zanimljiva!
Inače ovo derište ipak nije od onog lika za kojeg su mi prvo rekli pa sam išao provjeriti kod djelatnike te škole u Novom Zagrebu...s kojo dijelim dvorište
hebate kao da MI5, CIA i MOSAD imaju prste u ovoj operaciji...nitko od 5-6 djelatnika ne zna kako se derište zove!!!???.
Tko je derište, tko su mu roditelji, ali kako su izabrali guju Slokovićku za odvjetnicu...više manje je jasno!
Zoka u Zadru trabunja o Mačekovoj glupoj izjavi; kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom i pripisuje je S.Radiću dok u istom Zadru neko smeće antifašističko proziva Pavelića za podpisivanje Rapalskog ugovora iz 1922 kojeg je potpisala Kraljevina SHS
Poznato je da Pavelića smatram smećem (ali ipak manjim od Broza) ali stalno ponavljanje teze da je prodao Dalmaciju uglavnom sije dobre plodove
Čovječe ne ljuti se
supatnikll.blog.hr
Kad malo bolje promislim ja sam u zadnjem desetljeću dosta radio na sebi.
Najprije sam s praskom pomalo i teatralno otišao iz prošlog života i raskinuo većinu površnih veza iz prošlosti.
Onda sam slijedom nekih ne baš lijepih događaja, shvatio što je važno u životu, i nekako se toga pridržavam.
Prestao sam nakon više od četrdeset godina staža, pušiti, s alkoholom sam se obračunao još ranije.
Pojačao sam tjelesnu aktivnost i to na način da mi ista donosi dodatnu lovu.
I vrlo važna stvar, prestao sam se ljutiti.
Vjerovali ili ne, tako mi je svejedno, ja se godinama već ne ljutim, o svemu kažem što mislim, nekada i poprilično glasno, i vozim dalje, ne pada mi na pamet da bi se opterećivao bilo čim, pogotovo mi ne pada na pamet da bi njegovao negativne emocije.
Dakle ako ste nekad pomislili da sam na nekoga od vas ljut, potpuno ste u krivu, ja naime bez iti malo ljutnje mislim sve ono što sam vam napisao, bilo dobro ili loše.
Kad to napišem i stisnem objavi, mene daljnji tijek događaja niti ne zanima, najčešće se više ne vraćam na taj post, ne gledam što ste vi ili neko drugi napisali.
Meni je potpuno svejedno hoćete li vi možda promijeniti mišljenje, ja vam dapače savjetujem ako ste zadovoljni svojim mišljenjem i ne sumnjate u njega da ga zadržite i ne mijenjate bez obzira što ja ili bilo ko drugi mislili.
Recimo ja stvarno mislim da su antivakseri, ljubitelji svega progresivnog, i rusofili, totalni kreteni, ali to ne znači da sam ja na bilo koga od vas ljut, ili da gajim bilo kakve loše osjećaje prema vama.
Ja to tako mislim bez obzira na ikoga od vas, i da se nikad niste pojavili na blogu, ili da se ja nisam nikada pojavio na blogu, ja bi mislio isto.
I znate ono kad ja kažem da se s kretenima ne razgovaram, to nema baš nikakve veze s nekim osobnim animozitetom prema bilo kome, evo recimo kad god se neko od vas odluči prestati biti kreten možemo se napričat do mile volje.
Zrenj – rodno mjesto svetog Jeronima?
viatrix.blog.hr
Zrenj je najviše (468 mnv) naselje Općine Oprtalj i prema popisu stanovništva iz 2021. godine ima 55 stanovnika. Kroz naselje prolazi cesta L50019 koja prema zapadu vodi preko ceste L50017 u naselje Sveta Lucija na cestu Ž5007 te dalje u naselje Oprtalj (pravac jug) ili u naselje Šterna (pravac sjeverozapad), a prema istoku preko ceste L50025 u naselje Salež i dalje prema naselju Buzet. Najstariji pisani spomen naselja Zrenj, ujedno i najstariji na području općine, je u darovnici kralja Henrika IV. iz 1060. godine u kojoj se Zrenj dodjeljuje akvilejskoj crkvi. Od 14. stoljeća je bio dio gospoštije Kostel (Pietrapelosa), a od 1440. godine u vlasništvu je obitelji Gravisi. U 16. stoljeću na području Zrenja naselile su se obitelji izbjeglica iz Dalmacije koje su bježale pred Osmanlijama.
Šetnju naseljem Zrenj smo počeli kod crkve sv. Jeronima (Jerolima) koja se nalazi pored mjesnog groblja, zapadno od naselja.
Crkva sv. Jeronima sa sakristijom izgrađena je 1910. godine na mjestu crkve koja se spominje 1580. godine. Crkva je obnovljena 1984. godine. Na crkve se nalazi preslica s jednim zvonom, a u crkvi su tri oltara.
Ispred crkve sv. Jeronima se nalazi kameni kip svetog Jeronima u sjedećem položaju koji je postavljen na drvenim cjepanicama. Sveti Jeronim (Stridon, 347. – Betlehem, 30. rujna 420.) je bio kršćanski svetac i Crkveni otac te Crkveni naučitelj Katoličke Crkve, teolog, filozof, pustinjak i prevoditelj Biblije na latinski jezik. Glagoljaši ga od 12. stoljeća drže tvorcem glagoljice i prevoditeljem Svetoga pisma na slavenski jezik te za njega pišu da je on "dika i poštenje, slava i svitlost, kruna hrvackoga jezika". Sam je za sebe napisao da je rođen u gradu Stridon, na tromeđi Italije, Dalmacije i Panonije. Različiti autori njegov rodni grad smještaju na različitim lokacijama među kojima je Zrenj koji se na talijanskom jeziku zove Stridone. Neke od spominjanih lokacija u Hrvatskoj su Štrigova i Zrina, u Bosni i Hercegovini Grahovo te možda najvjerojatnije u Starod u Sloveniji koji je smješten na sjevernoj granici Istre u kraju koji je predstavljao tromeđu triju antičkih pokrajina, a danas se nalazi na cesti Rijeka – Trst.
Od crkve sv. Jeronima smo krenuli prema obližnjem raskršću pored kojeg se nalazi kapelica u kojoj je kip Blažene Djevice Marije koja ima krov pokriven kamenim pločama (škriljama) te smo krenuli cestom L50019 prema istoku.
Nakon stotinjak metara ušli smo u naselje Zrenj koji ima dobro očuvanu ruralnu arhitekturu,...
...prošli smo pored još jedne kapelice i...
...stigli do raskršća na kojem se nalazi poučna ploča s geografskom kartom Općine Oprtalj, kapelica, autobusna stanica i spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata koji je postavljen 14. srpnja 1964. godine.
Sjeverno od raskršća je župna crkva sv. Jurja pored koje je samostojeći zvonik koji je podignut osamdesetih godina 19. stoljeća.
Župna crkva sv. Jurja izgrađena je romaničkom stilu i prvi se puta spominje 1304. godine. Potom je proširena 1582. godine o čemu svjedoči glagoljski natpis otkriven za vrijeme obnove 1835. godine. Crkva je dvobrodna građevina sa svetištem i sakristijom. U crkvi se nalazi glavni mramorni oltar sa svetohraništem iza kojeg je smještena slika svetog Jurja, dok je u drugom brodu smješten oltar s drvenim kipovima Blažene Djevice Marije, svetog Jurja i jedne svetice. Crkva ima u svetištu kameni oltar, dok je krstionica izrađena u kombinaciji kamena i drva.
Nastavili smo dalje cestom prema sjeverozapadu, izašli iz naselja i nakon dvjestotinjak metara stigli do kapelice u kojoj je kip svetog Antuna s Djetetom Isusa.
Vratili smo se stotinjak metara i skrenuli desno na makadamsku cestu s kojom smo stigli u zaseok Šauleti iz kojeg se pruža pogled na zvonik župne crkva sv. Jurja.
U zaseoku Šauleti smo nastavili asfaltiranom cestom s kojom smo došli do kraja naše šetnje, do već spomenute crkve sv. Jeronima.
Karta naselja Zrenj s posjećenim lokacijama.
Dužina rute 1,13 km.
* Kajmak i pršut ... 340 kcal
minus40kg.blog.hr
5 dag kruha ... 140
3 dag kajmaka ... 150
2 dag pršuta (Ruža) ... 50
vlasac
E sad ...
gušti su gušti,
a pršut, logično, istarski.
Beskućnik
usputne-biljeske.blog.hr
Nikad nisam bio u Trebinju. Zapravo u jednoj prilici našao sam se blizu tog istočnohercegovačkog gradića. Vraćajući se s Pelješca u Ivanić naivno sam pretpostavio kako ću preko Hercegovine i Bosne uštedjeti na vremenu i novcu. Ako iz Hrvatske u BiH uđete blizu Čepikuća (to ime pamtim iz ratnih izvještaja) onda vas na putu za Mostar očekuje nekoliko neobilježenih križanja. Ako ste slab poznavatelj lokalne geografije (kao ja) onda tek pojavom natpisa Opština Trebinje shvatite da ste zalutali. Preko preče, okolo bliže. Tako kaže izreka.
Na tu pomalo neugodnu epizodu iz nepreglednog, hercegovačkog krša podsjetio me ovih dana pisac Namik Kabil svojom knjigom upečatljivog naslova Beskućnik. Zapravo njegovo ime (na prvu sam pogrešno pomislio da se radi o strancu i da ću čitati tekst prosječnog prijevoda) i pisanje mi je ugodno otkriće. Kad sam na poleđini, među ostalim biografskim podacima, pročitao da je scenarist filma Kod amidže Idriza znao sam da među koricama leži zanimljiva priča.
Naime Kabil je odrastao u Trebinju. Ranih devedesetih zbog ratnih zbivanja i neposredne opasnosti roditelji napuštaju obiteljsku kuću i sele privremeno u Dubrovnik. On sam otisnuo se "preko bare" i sreću potražio u Americi gdje ostaje devet godina da bi se naposljetku nastanio u poratnom Sarajevu. Nakon smrti roditelja zajedno sa sestrom nasljeđuje spomenutu kuću "dole" u koju sve rjeđe odlazi. Većinu vremena prazna kuća prepuštena je tako zubu vremena i neminovnom propadanju. Kabil posredno na stranicama ove knjige s čitateljima dijeli uspomene i opisuje trenutnu prazninu među zidovima kuće i melankoliju vlastite memorije povezanu s njom. Razapet je praktičnim razlozima koji uključuju i moguću prodaju i sentimentima koji ga sputavaju i oplemenjuju istovremeno. U trenutku kad spoznam njegove nedoumice u dobroj mjeri se poistovjećujem jer i sam trebam naslijediti kuću i Bosni koja od rata stoji prazna i među zidovima čuva uspomene na odrastanje. Već dugo mi na stranicama knjige netko nije vlastitom pričom ovako dobro preslikao obrise moje neodlučnosti.
Dodatna vrijednost ove knjige u mojem čitateljskom imaginariju je stil i vokabular. Kabilovi jezični konstrukti povremeno me katapultiraju u djetinjstvo i bude uspomene na drage ljude koji su izgovarali navlas iste rečenice i fraze. U uvodnom poglavlju naslovljenom Pohovani kaktus cijeli je traktat ispisan kurzivom koji obiluje takvom rustikalnom, jezičnom građom, a poanta je da u kući koja se u zimi ne koristi mora biti ispušćana voda. Trebinje Kabilu danas simbolizira povremene dolaske i sjećanje na prošlost. Sve rjeđi povratci građa su za priču o mladosti, roditeljima, rođacima i prijateljima koji su rasuti po svijetu ili na mezarju. Prilika je to i za propitivanja vlastitih odluka i dvojbi. Na više mjesta navodi da je odnos sa rodnom kućom zapravo kompleksan.
U jednoj prilici dugo odgađa posjetu da bi ga kad se ona konačno dogodi u banji dočekali štakori. Ta epizoda ga zgadi, ali potakne na praktično djelovanje. Rodi se tako ideja da nekom investitoru ustupi nekretninu na čijem će mjestu ovaj izgraditi manju zgradu. Zauzvrat bi on i sestra u toj zgradi svaki dobili stan. To međutim uključuje potpuno rušenje stare kuće što mu stvara nove dvojbe i kolebanja. Za mišljenje oko tog pitanja obraća se bolesnoj, praktički umirućoj majci koja mu donekle razrješuje dvojbe. To je opet prilika da odvrzi fim unazad i u tom poglavlju isporuči sentimentalnu priču o roditeljima kojoj rat čini glavnu okosnicu. Pri tom je prilično realan, ali istovremeno vrlo književan. Pripovjedač s mjerom, po mom ukusu, rekao bih. U opisivanju obiteljskih i općenito međuljudskih odnosa izravan je, a prema sebi iskren. Protagonisti ove knjige ljudi su sa imenom i prezimenom. U njoj nema okolišanja i lažne političke korektnosti, a istovremeno je stilski dotjerano i jezično bogato. To je dobro vidljivo u poglavlju Ulica svetog Đurđa koje je zapravo priča o ocu, uglednom trebinjskom liječniku koji je, kao i drugi Muslimani, u ratnom vihoru prisiljen napustiti mjesto boravka iako u njemu nema izravnih ratnih djelovanja. Odlazi živjeti privremeno u Dubrovnik, zatim u Sarajevo. Naposljetku se ipak vraća u Trebinje u kojem do smrti živi. Pišući o bliskoj osobi Kabil dopušta pripovjedaču u sebi dozu sentimentalnosti, a pritom vješto bježi od patetike. U odnosu na mjesto odrastanja izrazito je nostalgičan posebno u dijelu u kojem opisuje Begovu kuću. Prepoznatljivi amblem orijentalnog Trebinja sravnjen sa zemljom devedesetih. Međutim i za nostalgiju ustvrđuje kako ima rok trajanja i s vremenom počne blijediti.
U završnim poglavljima autor na volju pušta filozofa u sebi da se razmaše. Priča Mušema od ljudske kože filozofski je i sociološki mirko-esej na temu doma. Navodi upečatljiv primjer američkih homlessa kojima je svjedočio dok je živio i radio u Santa Monici. Ti nesretni ljudi duboko su mu usjekli u sjećanje i potaknuli ga na razmišljanje i djelovanje. Kao mini-istraživanje za pripremu ove knjige nenadano je nekolicini prijatelja postavio pitanje: Što je i gdje je tebi zapravo kuća, imaš li ti svoj dom? Većina njih biva iznenađena tim izravnim pristupom, zamisli se, nešto neodređeno odgovori ili postavi isto protupitanje. Potiče zapravo time i čitatelja da promisli i postavi sebi to pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Sam autor nudi jedan od mogućih, što ujedno može poslužiti i kao efektan završetak ove književne preporuke: Dom je tamo kamo se čovjek rado vraća. Dom je mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno. Dom je napravljen od ljudi sa kojima živim, od ljubavi i uspomena.
Grožđe...
mecabg.blog.hr
Grožđe maženo paženo...
Kiselo
"https://ibb.co/g4qCwKs">
Grožđe,divlje, izraslo na ogradi...
Slatko kao med...
Lisbeth se rastaje
lisbeth.blog.hr
Kao što je to rekao moj predragi Andrić - dođe eto tako vrijeme, kad pamet zašuti , a budale zavladaju....
Meni će to biti najbolji opis raspada braka, i uzmite u obzir da je meni ovo drugi put -neće više bogami, i da ja nisam konfliktna osoba, nisam inatljiva i ne mrzim. Ne krivim druge za svoju nesreću i uvijek ću polaziti od sebe i uvijek ću pokušavati i pokušavati i kad je odavno prošlo vrijeme za pokušavanje, jer je brak vrst smrti, ne zaboravite to. Svaki put kad se udamo, umre dio nas, ali se rodi novi; kad rodimo, umre ogromni dio nas, ali se stvori veći, vrjedniji, ali kad se rastanemo, samo umremo kao osoba koja smo bili, ništa drugo, ljuska koja iznova traži smisao i svrhu i cilj...
To je najusamljeniji dio odraslog života, većina ljudi nas napusti, većina ljudi ako nas i sasluša izbacuje one šablone šablona, za koje bi ih opalio nogom u guzicu da bolje shvati kako izgleda to -ma samo idi naprijed, šta te briga, život je pred tobom – ma krepaj sinko, koji život? Ako se rastegnem malo jače, iščašim nešto...
Moje je stajalište da bi razlog za razvod braka moralo biti moguće izreći u jednoj jasnoj rečenici. Sve drugo je glupost i inat.
Što je razlog mog razvoda u jednoj rečenici. Razlog je prijetnja mojoj kćeri i izdaja. Sama prijetnja mojoj kćeri je dovoljna, ali izdaja je taj nož u leđa koji je zavrtnut tri puta za svaki slučaj i izbacio iz moje duše i posljednju trunku empatije.
Oni koji su čitali moj blog znaju da je tu bila jedna glupa situacija sa sestrom koja je prelazila svaku granicu u svim smjerovima i eskalirala je kad sam naišla na njih u dućanu kako kupuju spizu. Ono, on gura kolica, ona meće taj rad. I navečer pred zatvaranje, došla sam u ordinaciju i rekla da to nije u redu, da to nije poslovan odnos, da to izgleda više kao da se hoćete ženiti a to se može riješiti ljudski ne ovako, osim toga ima drugih kafana i dućana je l' baš morate tu pred kućom se sastajati.
Oni su planuli na to; on da sam ja glupača glupa, jadnica nad jadnicima, nula pameti; ona da će me prijaviti policiji, rekoh ajde, prijavi...
I otišla sam.
Došao je doma bijesan kao ris, da sam ja šizofreničarka i da me treba strpati u ludnicu, da sam glupača glupa, jadnica, seljančura i sve što mu je palo na pamet. On je moj doktor, Jedan njegov telefonski poziv i ne gine mi ludnica, promijenila sam doktora instant. Sad to možete on line preko portala zdravlja,.
Kasnije sam mu prišla i rekla- ja sam tvoja žena, moj je posao da brinem o tebi. On je rekao grubo i prijetećim tonom – marš đubretarušo jedna, bolje se ti brini za svoju kćer!- Pritom je držao ruku oslonjenu na pištolj u svojoj torbi kojeg uvijek nosi sa sobom. Meni je već prijetio jednom pištoljom, ali prijetnja mojoj kćeri nije ista stvar.
Kasnije sam tu večer oko ponoći vidjela poruku te šuše – da li bi on imao što protiv da ona mene prijavi policiji.
Moj gospodin suprug je odgovorio: Ne još. Sada bi štetili i sebi.
Ne još. Znači za par dana, tjedan., dva, kad se pripremi teren...
Moj je muž stao uz njezinu stranu protiv mene. Izdao me. Zabio mi nož kroz leđa toliko da mi viri van ispod srca.
Skupila sam se u sobu svoje kćeri gdje živim posljednjih mjeseci , zaključala i razmišljala. Dan, dva. Na kraju sam se ustala u 4 ujutro, otuširala , spremila i otišla na policiju.
Prijavila sam ga za zlostavljanje, mene i kćeri, za ekonomsko uskraćivanje, za prijetnje jednoj i drugoj.
Podignuta je prekršajna prijava i oduzeto mu je oružje, iako ne vjerujem da je sve.
Dva dana kasnije zvao me da mu donesem kompjutore koji sam sa servisa donila kući i ostavila mu ih u osobi da ih ponese ali ih je " zaboravio". I ja sam odnijela, jer bez njih ne može raditi, potpuno naivno i glupo. Malo me ismijavao sa sestrom oko toga kako sam ja toliko pametna da bi mogla umjesto njih raditi taj posao... Rekla sam-samo su dvi opcije, ili ćeš se opametiti, ili ne.
Prijavio me za uzimanje kompjutora ordinacije bez pitanja čim sam napustila ordinaciju, to je kaže kazneno djelo, to su podatci pacijenata bla, bla..
Nisu. Ne smiju biti. Za pristup podatcima treba kartica. Više informacija o pacijentima ćete naći na papirima po stolu i u smeću nego na tim laptopima. Međutim, ja sam očekivala to sranje i odnijela ih ovaj put u servis. Sto eura, eto, pa plati...
On to ne zna još .
Danas me prijavila sestra za uznemiravanje. Ne znam koje. Rekoh policiji to nije istina, ali očito bit će tih prijava sad na sve i svašta.
Blokirala sam mu broj, da mi ne šalje sranja. Promijenila sam kćeri broj jer radi sranja i njoj.
Pokrenula sam tužbu za rastavu braka.
Moja je odanost nemjerljiva, ali nije slijepa...
I kocka je bačena.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr