Sve kategorije po listama

Greek Zorba

modrinaneba.blog.hr

Što se događa?

andrea-bosak.blog.hr

U Zagrebu sve više postaje nejasno.

Uzoran učenik sa skupinom postao piroman, rekonstrukcija događaja je napravljena po izjavama jer statisticari ne dozvoljavaju ulaz u zgradu Vjesnika zbog sigurnosti da netko ne izgubi život.

Grinc je postavio kućice na glavni trg i Kvatric, na trgu lim u zelenoj boji, na Kvatricu u sivoj.

Nekome su činimi se drvene kućice trebale za grijanje jer metar dva za ogrijev je preskup.

Žalosti me koliko je glavni grad propao posljednjih godina.

NEBODER

tignarius.blog.hr

Izgorio je Vjesnikov neboder, koji nije bio samo Vjesnikov!!!

Kad je onaj Murdoch došao kupovat Vjesnik pa je u razgovoru s tadašnjim vodstvom (jedno pedesetak drugova direktora OUR-a) upitao može li razgovarat s vlasnikom, prevoditelj je nekao uspio prevesti da je vlasnik SSRNSRH (Socijalistički savez radnog naroda Socijalističke Republike Hrvatske u kojoj su Srbi bili konstitutivni narod!!???)...
Čovjek se digao i "pobjegao" glavom brez obzira!

E sad čujem da Severica, matori Galić i ostala komunistička stoka tuli za neboderom a neka ludača, koja je predstavljena kao arhitektica govori o neboderu slobode tiska..
Stvarno znaju biti majstori cinizma ti šugavu i ogoljeni jugoslovenski bastardi!

Je puštali su nam Veselka Tenžeru, Jelenu Lovrić...i ostalu doušničku bagru da nas uljuljaju u jugoslovenskom snu...doduše mogao si kupiti i Izbor (iz stranog tiska gdje su urednici mogli provući i pokoji text iz tada omrznutog Zapada) a mogao si kupiti i Start a poslije i čistu pornografsku Erotiku, gdje je ćaća Sanader i započeo karijeru uspješnog dobavljača pornografije na ova zatucana područja!

Meni je drago da se zapalio jer je izgorio simbol najperfidnije obmane u zamjenama teza i proizvodnji ideoloških zabluda..
Još kad izgori dom Smojine dice i uredništvo Prosvjete bit će tisućgodišnji mir prije smaka svijeta!

Umro je i Branko Ivanda, svjetska faca i hrvatski domoljub!
Nisam vidio da su mu mediji poklonili pažnju, kao npr. Halidu!

Opraštanje

bez-obzira-109.blog.hr

Ne opraštam se za sva vremena, samo od "bloga tjedna".
Bilo je trenutaka kad mi baš nije bilo do pisanja pa su se malo
postovi "zacrnili", a ja sam plavuša, baš mi ne stoji.

Dok darovi s neba čekaju da se opet spuste, u vidu kiše ili
bijelih kokica malo sam prošetala oko vrta jer gaženje bi bilo
malo blatnjavo. S divljenjem gledam još blago nezrele limune
koji čekaju suh dan da ih se obere, gledam i ostale darove
jeseni koji su se iskazali u punoj snazi i ljepoti. Zelenilo je vrlo
uspješno; raštika, repa, salate, peršin, selen i samonikle jestive
biljke. Hodam sa zadovoljnim smješkom, nije važno što će me
prvi suhi dan pozvati da se pozabavim salatom i raštikom.
Navuci rukavice i skupljaj pužiće sa salata i crvene bube s
raštike, a one male sitne bubice na blitvi trebam s posebnim
oprezom istrijebiti da se ne oštete biljke.

Ostaci mojih šarenih puzavica također čekaju da im se odstrane
izdanci i prorijedi korijenje. Valja i lukovice rasporedit, malo sam
ih obogatila kupnjom više vrsta tulipana i sadit ču ih u razmacima
po pet šest dana radi cvjetanja u dužem periodu. Oni ne mogu
baš dugo, barem ja ne znam način održavanja cvatnje na duži period.

Njega čekaju rezidbe voćaka, loza, ali nema žurbe, može i u rano
proljeće. Moj dio su hortenzije, ruže s kojima se nisam baš usrećila,
ili im ne odgovara mjesto boravka ili ja nešto krivo radim. Baš ove koje
su opstale godinama su one starinske mirisne i koristim ih za meleme.

Srca ispunjenog vraćam se na rutinske radnje i evo pišem svijetu koji
meni možda nikada pisati neće, a nisam jedina koja ne dobiva odgovore
na svoja pisma. Kroz povijest je bilo puno većih glava koje su pisale
pisma a odgovora dobile nisu. Svijet je sastavljen od onih koji misli
ispoljavaju perom (tipkovnicom) i onaj drugi dio koji konkretno kaže
što misli ili ne misli ali kaže i ne pada im na pamet pisanje pisama.

Cvijećem, voćem i povrćem uz obilje otpalog lišća opraštam se od vas
za ovaj tjedan, slijedeći idem "po redu vožnje", tako me zapalo.

Šapat sreće

modrinaneba.blog.hr

Slušam šapat svoje sreće.
Ne žurim više, jer svaki moj korak
ima svoju snagu i vrijeme,
vrijeme koje pripada samo Tebi

Foto: Aleksander Lorenčak (dozvola autora)

Nevidljivi neprijatelj

dusakojaluta.blog.hr

Ponekad mi se čini da moj mozak živi svoj život, potpuno odvojen od mene. Kao da tamo negdje, u pozadini, stalno radi neki mračni streaming servis koji automatski pušta katastrofične filmove, u HD rezoluciji, bez pauze, bez mog dopuštenja.

Gledam stepenice i mozak počne računati koliko sekundi treba nekome da padne s vrha do dna, gdje bi slomio kost, na kojem bi se mjestu razbila glava. Ne zato što želim da se to dogodi, nego zato što je moj mozak hiperaktivan matematičar katastrofe koji sve pretvara u analizu rizika, tijela i gravitacije.

Moja psihijatrica kaže da je to normalno, dokle god ne želim nauditi sebi i dok kontroliram svoje porive. I znam da je u pravu. Nikad nisam imala problem s razlikovanjem misli od stvarnosti. Ne želim sebi nauditi. Znam to vrlo jasno.

Ali samo zato što nije opasno, ne znači da nije iscrpljujuće.

Jer stvarnost stalno daje materijal. Čujem da je netko doživio prometnu nesreću i mozak odmah napravi sto paralelnih scenarija. Kako je još moglo završiti, koliko gore je moglo biti, gdje je bila ključna sekunda. Kao da u glavi imam redatelja koji snima alternativne završetke nekog užasnog filma.

Kad dijete ide u školu, znam da je put isti kao i jučer, ali mozak izgenerira listu mogućih opasnosti brže nego što ja uspijem zakopčati kaput. “Što ako auto? Što ako pas? Što ako klizav pločnik? Što ako nešto potpuno besmisleno, ali tehnički moguće?” Sto puta “što ako” prije nego što dijete uopće dođe do ulaza.

Kad muž ide na posao, moj mozak već drži mapu grada s označenim raskrižjima koja su “najopasnija”, iako objektivno, ništa se ne događa. Samo mozak radi marljivo, kao da je na zadatku da me drži napetom.

A onda dođu ti trenuci koji me načnu iznutra. Kao kada se opečem vrelom vodom. Obična glupa slučajnost, trenutak nepažnje, nešto što se dogodi svakome. Ali meni se mozak odmah zaleti: “Jesam li smotana ili sam to napravila namjerno? Kako se to uopće dogodilo? Jesam li previdjela nešto ili sam se stvarno dovela u opasnost?”

Naravno da nisam to napravila namjerno. Znam to. Ali misli su tako brze, tako uvjerljive, tako vizualne, da me natjeraju da na trenutak posumnjam u vlastite namjere. Kao da mi mozak sam piše teorije koje nemaju veze sa stvarnošću.

I to umara. Toliko umara.

Jer živjeti s mozgom koji stalno snima katastrofe nije opasno, ali je jako, jako teško. I zato ovo pišem. Ne da dramatiziram, nego da priznam sebi (i drugima) da mi te svakodnevne automatske slike crpe energiju. Da je teret stvaran, iako nevidljiv.

Nedjeljivost...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Pitam se do koga mi je više stalo
do tebe ili do života?
Mogu li se zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?

Ne mogu! To ne bih više bila ja.
Ljubav bi osjećala drugačije.
to ne bi bila moja ljubav,
bila bi tek ljubav.
Kada razmišljam o umiranju,
ne bojim se umiranja tijela,
bojim se u smrti ću te zaboraviti.
Spavanje bez sna je kratka smrt
uzaludno gubljenje vremena,
lucidni snovi mi daruju tebe,
vidim te, grlim te, čujem tvoj
glas, ćutim miris tvog tijela.





Osjećam nedjeljiva sam od tebe.

Dijana Jelčić

IZMEĐU

sewen.blog.hr

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!

Pod gorom

penetenziagite.blog.hr

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor


________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

Studeni

nachtfresser.blog.hr

studen nas brije
studen nas tišti
studen nas bije
studen nas ništi

studen nas guši
studen nam hrli
studen nas ruši
studen nas grli

studen nas goli
studen nas svlači
studen nas voli
studen nas tlači

studen i lutke
studen i trebe
studen nam šutke
studen nas hebe

studen nas muti
studen nema sjaj
studen sad šuti
studen naš je kraj.

Osmijeh nedjeljom

stella.blog.hr

Vikendom je Lastavica zadužena za humor

SPOTLIGHT

starrynight2022.blog.hr

"U podžanru »newsroom« filmova koji uranjaju u milje investigativnog žurnalizma »Spotlight« redatelja Toma McCarthyja svojim nas »staromodnim« prosedeom vraća u dobra stara vremena kojima su dominirale perjanice holivudskog liberalnog filma poput Alana Pakule, Sidneya Lumeta i naročito Roberta Redforda, dok inteligentno podvlači etičku i dramaturšku snagu informacije.

Priča je fokusirana na investigativni team dnevnika Boston Globe, predvođen novim urednikom Martyjem Baronom (Liev Schreiber), koji je srušio naizgled neprobojni zid hipokrizije i šutnje koji su podigle crkvene institucije, otkrivanjem pedofilskog skandala u bostonskoj nadbiskupiji, koji je doveo do ostavke njena čelnog čovjeka, kadinala Bernarda Francisa Lawa.

No magnituda tog pedofilskog potresa bila je puno šira i snažnija, zahvativši čitavu Katoličku crkvu, nakon čega ni Vatikan nije mogao više sjediti skrštenih ruku, iako je sve ostalo na frazama. Na listi se našlo čak 89 bostonskih svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Većina njih završila bi na »tretmanu« ili u nekoj udaljenoj župi, kao što su završili i popovi u filmu »El Club« Pabla Larraina, u kojoj se ciklus mogao lako ponoviti.

Možda režiser filma Thomas McCarthy ne igra na vrtoglavicu jednog »Zodiaca« koji je također ambijentiran u novinskoj redakciji, transformiranoj u centrifugu znakova, ili na komornu hladnoću jednog »Capotea«. No zato fino igra na retro estetiku zaboravljenog vremena u kojem dominiraju fotokopirke, odlasci u biblioteke i dobri stari notesi u kojima se bilješke zapisuju kemijskom olovkom, kao zamjena za SMS poruke. McCarthyjev komad totalno je »antimoderan«, sav u finim vintage tonovima, koje naglašava »Carhartt« kožna jakna Marka Ruffala i njegova stara »toyota camry«. Ruffalo je svom liku podario dostatnu dozu Metode, portretirajući ga kao čovjeka koji u poslu nije samo spreman žrtvovati vlastiti duh već i tijelo.

No, dok McCarthy slaže indicije, imena i svjedočanstva, niti u jednom trenutku ne upada u retoriku jeftinog spektakla. Zato je krajnje dirljiva sudbina punašnog Joea koji je još u ranim školskim danima »izašao iz ormara«, da bi kasnije sustavno bio zlostavljan od strane manipulativnog popa kojem je vjerovao, pri čemu najuznemirujući dio njegove ispovijesti ostaje onaj u kojem on objašnjava novinarki koliko mu je puno značilo da mu je svećenik dao do znanja da je OK biti gej. U tome je sublimirana sva monstruoznost Moći koju su te megalomanske »sluge božje« imale.

Zato fokus filma predstavljaju redakcijski kolegiji, telefonski razgovori i analize otkrivenih dokumenata. McCarthy je pravi majstor naglašavanja psiholoških sfumatura, dok traga za istinom i pravom mjerom filmske priče, igrajući na čistoću plana-kontraplana, s posebnim akcentom na pažljivo kadriranje lica, gdje svaka scena pridodaje neki novi detalj kompleksnom puzzleu istrage i neku novu priču za ispričati, ali onu »pravu« i transparentnu. I što je najvažnije, McCarthyjev komad je ljubavno pismo zaboravljenom vremenu pisanih medija koje nije poznavalo »infotainment«.

Jer, ovakvi veliki pothvati istraživačkog novinarstva nezamislivi su za web. Oni su adresirani svima koji vole uprljati prste novinskim papirom i koji vjeruju da kvalitetno novinarstvo još nije mrtvo." (Dragan Rubeša)

I moja današnja/jučerašnja umj. fotka "Prvi snijeg"

Melodija nova....

taango.blog.hr

BEZ TRAGA

sewen.blog.hr

Dal si biber ili biser ne znam još,
Ja ne bacam ljude sve u isti koš,
Samo pravim se da ne znam kud
Samo pravim da sam za tobom lud.

Dal si pravda ili nepravda za sve,
O tom srce s mozgom još odlučuje
A ja po starom držim se po strani
Kao da me neka neizvjesnost hrani.

Ja baraba, ti baraba, savršen smo spoj,
Tko dobija, a tko gubi u toj priči naivnoj,
Ni ja, ni ti, tek vrijeme izgubljeno je,
I ništa neće pomoći da spasimo tragove...

Rijeke maslinova ulja

onludiloja.blog.hr

"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...

Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije. Ja diplomirala, ali posla nema, on nije ni studirao, radi sezonski. Nekretnina nema, osim kata njegove obiteljske kuće. Proklete kuće. Tako ju je on nazivao. Ja sam bila uvjerena da pretjeruje i da ne może biti tako strašno pa sam objeručke prihvatila tu opciju kao jedinu. Iz grada se preselila na selo, jer ljubav je na selu ;) I bila presretna. Vjenčali smo se na jednu staru godinu, tulum je, kažu svi, bio za pamćenje, na nivou najprestižnijih dočeka. Ušli smo u tu novu godinu puni ljubavi i optimizma, prokleta kuća nije izgledala ni ružno ni prokleto, izgledala je kao naš dom. Optimizam, bar moj, je lagano splasnuo kad se moja žarka želja da postanem majka, nije neko vrijeme mogla ispuniti.
"Bit ce to sve ok!" - tješio me on i nastavio besposličariti dok sam ja po liječničkim ordinacijama tražila rješenje. Uvijek tako, on pasivan, ja preaktivna. Balansa nigdje, a ja uvjerena da je to u redu. Da će sve izaći na dobro. Nije naravno.

Nakon nekih godinu i pol' dana, došlo se do uzroka neplodnosti koji je relativno jednostavno odstranjen i ja sam napokon bila trudna. Optimizam se lagano vratio. Nakon prokreativnog, došao je i profesionalni uspjeh, ugovor na neodređeno!!! Financije su na neki način riješene. Zahvaljujući Bogu i meni, njemu ne.
Njegov doprinos svemu su rijeke maslinova ulja. Ne radi nigdje, ali ima 300 maslina!!!
Sadio ih je svojim rukama. Sad doduše ne radi ništa oko njih jer uz ludoga ćaću jednostavno ne može. Pa 'ko bi moga' s luđakon raditi?!? Nije on kriv, to se jednostavno ne može. Pa zato sjedi doma i igra igrice.

Za mene nikad nije bilo toga što ne mogu. Pa sam ja počela, uz ludog svekra, ići u te masline. Jer on neće, a netko mora. Godinu po godinu, posla sve više, ja sve više podmećem svoja leđa, ne iz moranja, već stvarno iz gušta, ali gušti nisu gušti dok balansa nema. Dok jedno radi sve, a drugo ništa. Ali nije on kriv, s ludim ćaćom se jednostavno ne može!!!
Lako meni, nije to moj ludi ćaća...

I tako se 300 maslina kroz 15-ak dana branja od zore do mraka, pretvaralo u rijeke maslinova ulja. Kojeg sam ja obožavala. Baš zato što sam ostavila svoju krv, znoj i suze da bih ga imala. To je ulju davalo poseban okus. Okus zadovoljstva. Njemu je imalo isti taj okus, iako se nije ni uznojio ni umorio.
Neću ga nikad ostaviti, znao mi je reći, jer će mi previše faliti njegovo ulje ;)

Evo, živim skoro dvije godine bez njegova ulja. Gorko je bilo u početku, ali sve je lakše. A nakraju, to ulje na neke čudne načine ipak dođe do mene pa me tješi. Govori mi "hvala na trudu i ljubavi koju si mi dala" kad već to nitko drugi neće da kaže. I bude opet onako ukusno kao u najboljim našim danima.

A 300 maslina?
Drugi ih sada beru...ona s nevinijim rukama ne, on idalje ne. Ludi svekar ubere koliko može, a ostalo pokloni ljudima.

Drugi ti masline beru, a ja te više ne volim.