Sve kategorije po listama
06
pet
12/24
U ROMANIMA
starrynight2022.blog.hr
GOTIKA
Voljela je gotiku
I crnu obleku
Iz dvoraca mračnih
Svojih koraka jeku
I ljubavi besmrtne
U daljinu zagledane dame
Klavirske tipke kad u ponoć
Valcer zasviraju same
Pisma, lepeze i crne ruže
Ostavljene na ljubičastom satenu
Nad balustradama mjesec
Od čekanja Eleonore kad venu
Ljubavi što u romanima samo postoje
Ljubavnike koji nikad, nikad se ne spoje
Antoine Wiertz, Čitačica romana
Cvetnjak Hrvatske ( Hortus Croatiae)
goddessvesna.blog.hr
Dio svog djetinjstva provela sam u Međimurju. Iz tog doba nosim prekrasna sjećanja a i danas kad više nemam kome otići osim na grob u ovo predbožićno vrijeme s nostalgijom se sjećam starih običaja. Jedan od tih je i ukrašavane kuće za Božić!
Za kićenje se koristilo zelenilo i ručno izrađeni ukrasi od krep-papira. Najčešće su to bili cvjetovi, a nazivali su ih kinč.
U vrlo malenim i tamnim seoskim kućama šareni cvjetovi bili su gotovo jedini ukras u predbožićno vrijeme. Odatle i ime za ovakve ukrase: naziv „kinč“ dolazi od mađarske riječi „kincs“, u značenju „blago“ ili „vrijednost“.
„Kinčili“ su se kako vanjski dijelovi kuće i gospodarskih zgrada, tako i sama kuća. Za kićenje se koristilo sve što se moglo naći u prirodi. Unutrašnjost kuće se ukrašavala tako da se zelenilo pričvrstilo za grede krovne konstrukcije (prosnice) ili složilo u kut prostorije pored raspela i slika svetaca. Grane crnogorice, božikovine ili bršljana ukrašavale su se jabukama, orasima i lješnjacima omotanima u ukrasne papire preostale od čokolade ili bombona, medenjacima, bombonima salonima te trakama (girlandama) i cvijećem od krep-papira
Koliko se to god činilo svakidašnjim, papir nije bila svakodnevna stvar u međimurskim seoskim domaćinstvima. Ljudi su slabo znali čitati i pisati pa im papir nije bio potreban. Za izradu cvjetova od krep-papira papir se morao kupiti. Kad se ne bi imalo novca kupiti krep-papir, koristio bi se običan ili novinski papir. Najčešće sve ove vrste papira nisu nazivale posebnim nazivima, već samo „paper“. U nekim međimurskim selima koristio se naziv „rugani paper“ za krep-papir.
Osim materijala, za izradu cvjetova bila je potrebna i određena vještina te se u selu znalo koje žene izrađuju najljepše predmete. Od njih su se ukrasi i naručivali. Materijal je svaka žena sama donosila. Za uslugu se izrađivačici davala rakija, brašno, jaja ili bi se pomoglo kod sezonskih radova. Novcem se nije plaćalo jer ga jednostavno nije bilo. Prema sposobnostima izrađivačice i dostupnosti materijala mogli su se izrađivati cvjetovi svih oblika, boja i veličina. Ukrasi su bili šareni, a boje nisu imale posebno značenje.
Najstarija tehniku izrade cvjetova je uz pomoć „droteka“ (komada metalne žice). Presavinuti papir se umeće u „drotek“ te se njime pritiska, odnosno povlači prema dolje, kako bi se oblikovalo udubljenje. Potom se papir savija ukrug da bi se dobio oblik cvijeta.
Cvjetovi koji imaju latice izrađuju se na dva načina. Od krep-papira se oblikuje svaka latica zasebno ili se jedna traka papira presavije nekoliko puta te se na jednoj strani papir polukružno obreže. Zatim se papir rastvori i u koncentričnim krugovima skuplja oblikujući cvijet.
Partica se izrađuje od plavih, roznih ili bijelih cvjetova koji se nižu jedni za drugima. Stavljale su se na raspela u kutovima prostorije. Gotovo je svaki dom imao kut u kojem je stajalo raspelo i slike svetaca, najčešće Presvetoga srca Marijina i Isusova
hiMEN
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Očevi sinovima, majke kćerima, u pubertetu pričaju o osjetljivim temama. Kad su moje djevojčice zagazile u pubertet, bez obzira na to što sam znala da im ono o čemu ću pričati nije nepoznanica, imala sam potrebu reći im ono, o čemu majke s kćerima razgovaraju.
Pričala sam im onako kako mislim i osjećam;
****
Kad kažemo, “sve što je prvo, pamti se”, najčešće pričamo o prvoj ljubavi, prvom poljupcu. O onome što poslije toga slijedi, nerado pričamo. Radi lošeg iskustva, ili radi onoga kako su nas učili i odgajali!? Mislim da ovo drugo ima ključnu ulogu.
Metamorfoza djevojčice u ženu počinje vidljivim znakovima. I onim manje vidljivima.
Mjesečnica je prekretnica u životu svake žene. Do jučer bezbrižnu djevojčicu, majka uči onako, i onoliko koliko zna, upozorava.
Još jučer, dječaci, prijatelji u igri, preko noći postaju zabranjena zona.
Zašto?
Žene se rađaju s onim što muškarcima puno znači. Bez njega, ženama bi puno lakše i jednostavnije bilo, ali eto, priroda se pobrinula da tako bude. Vjerujem da za ime muškarcu možemo zahvaliti. Da je mogao, tu nesretnu, tanku opnu, forMEN bi nazvao, ali Latinskom
rječniku ime nije odgovaralo, pa ga je hiMEN nazvao.
Žena s hiMEN-om je, (kojeg li apsurda) nevina i poštena!?
One koje su "bez njega ostale”, pogrdnim imenima su nazivali. Za brak nisu poželjne bile jer, gle čuda, muškarcu je jako važno prvi i zadnji, u životu žene biti!
Tako je od kad je svijeta i vijeka.
Ono što je muškarcu (sa što više žena biti) na ponos, ženama je(zaljubiti se, muškarcu vjerovati i hiMEN “žrtvovati”) na sramotu.
Pitam se, kako bi spolna (ne)ravnopravnost izgledala da su i muškarci, do prve bračne noći, morali u celibatu živjeti!?
Ne trebamo se zavaravati i u prošlom vremenu govoriti. Unatoč napretku u tehnici i tehnologiji, u mentalnom sklopu nije se puno toga promijenilo.
Usprkos i unatoč svemu i svima, emancipirana žena, u korak s muškarcima gazi.
S hiMEN-om ili bez!
****
Vrpoljile su se i smijuljile, ali me nisu prekidale.
Kad sam završila, gledale su me u nevjerici.
-To je sve što ćeš nam reći?
-Ako želite, mogu ja i drugačije.
-Samo to ne! Hvala ti mama.
(Objavljeno u zajedničkom zborniku “ Frida -ženski razgovori”)
Zbogom, Mayday!
stella.blog.hr
Sve si mogla i sve znala, samo nisi mogla
pobjeći tužnoj sudbini. Nikad se nismo
uživo srele, ali sam te kroz tvoje pisanje
dobro upoznala. Mnogo mi je žao što te
ni u nekoj novoj zajedničkoj knjizi
(koje neće biti) ni uživo neću sresti.
Počivaj u miru i znaj da ćemo te se
i ovdje povremeno sjetiti.
Nikolinje, sjetih se želje...
dinajina-sjecanja.blog.hr
CIPELICE SREĆE
S nostalgijom se sjećam svojih djetinjih snova o Sv. Nikoli, o darovima o kojima sam maštala a on ih nikada nije donio. Na dan dolaska Sv. Nikole vladalo je veliko uzbuđenje među svom djecom u susjedstvu. Svi smo glasno izražavali svoje želje, jedva smo čekali trenutak kad ćemo tik prije odlaska na spavanje uglancati svoje jedine cipele do kristalnoga sjaja...jer i to je znak koliko ga željno čekamo... uglancane cipele!
Mihela Hadrian nažalost prerano preminula blogerica @Lobotomija je pisala o blagdanu Sv. Nikole, o njenom djetinjem iščekivanju poklona, uzbuđenju zbog njegovog dolaska. Njene cipelice sreće su ostavile dubok trag u sjećanju i bude moje uspomene iz djetinjstva.
Večer u dnevnoj sobi none i nonića, iz kamina se širio miris borovine, a oni su pričali legendu o svetom Nikoli, njegovoj dobroti i njegovom noćnom darivanju kroz dimnjak... stavljala sam čizmicu kraj kamina i odlazila sretna na spavanje. Jutrom se radovala darovima...
Mi u stanu nemamo kamin, ali nismo prestali slijediti snove, kao da je sveti Nikola ljubavlju u nama zaustavio vrijeme ozbiljnosti, darovao nam vrijeme snova i vječnog djeteta, dijete u meni se još uvijek raduje daru koji me dočeka u svitanju...
Nikolinje je. Sreću čine male stvari. Pjevušiš, miris kave se širi sobom,
pored šoljce uvijutak. Sjetih se želje tek naznačene pričom o djetinjstvu.
Dijana Jelčić
Odlasci
nachtfresser.blog.hr
Iduće godine će biti 10 godina od izlaska blogoknjige, a krajem ljeta i predstavljanja iste.
Na tom predstavljanju ili promociji nisu bili svi autori. Dvije iz različitih razloga odsutne blogerice su imale čast da ih predstavi prvi od troje urednika knjige bloger Sjedokosi, suurednica Lastavica i blogerica Mayday, koja se, kad je stvar izgledala kritično, pričao mi Sijedi, odlučno angažirala, te je promocija održana ipak u centru metropole u Europskom domu. To se više, kao mnogo toga u životu, ne može ponoviti, nakon odlaska urednika Sjedokosog u bolja sjećanja, jučer je u svojim Grižanama, pokopana i blogerica Mayday, imala je 64 godine tek...
Od onih s kojima sam se oko predstavljanja družio nema više ni blogera Mrvička, koji nas je napustio prvi od svih nazočnih.
Predstavljanje blogoknjige-sjećanje tužnim povodom
Sveti Nikola...
mecabg.blog.hr
Sveti Nikola,
zaštitnik dece, pomoraca, devojaka, siromašnih, studenata, farmaceuta,
pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika
Da li su čizmice pune slatkiša, ili je Krampus doneo šibe??
Od detinjstva se nadam da će Krampus izgubiti moju adresu...
Ove godine sam odahnula,
samo su slatkiši,a Krampus nije zveckao lancima...
Sretan vam Sv.Nikola i miran vikend hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Kako se zove Rus koji ne voli da gleda filmove?
-Njetflix
Kako se zove vozač koji nema kola-Nikola
Kako se zove Darija koja radi gluposti?
Pizdarija
Kako se zove puž koji krade
-Lopuža
Šetala dva kalkulatora ulicom i jednog pokupi auto, a kaže drugi:
Ne računaj na mene.
Dođe Mujo pijan kući i odjednom se čuje:
- Bum!
Pita Fata:
- "Mujo, šta je to palo?"
- "Kaput," odgovori Mujo.
- "Kako se kaput toliko čuje?"
- "Bio ja u njemu!"
Kako se zove Porsche za sirotinju??
Porshe Paranema
Izložba
luki2.blog.hr
Najava današnje izložbe Munira Vejzovića:
Povodom nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“.
Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti.
Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić.
Samo jedna od prekrasnih slika...Meni se baš ova najviše svidjela....
Nakon izložbe, otišla sam na promociju jedne divne knjige.
Večeras je - u 19 h - u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva BIH u Zagrebu (Ilica 44) bio predstavljen odličan roman Ines Kajić Bubalo naslovljen KROJAČICA. Evo što Julijana Matanović kaže o ovoj posebnoj knjizi:
Ljubav na prvo čitanje (ulomak)
"... Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima.
Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti.
Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi, koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna - dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja. Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula.
Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok. I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab. Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost.
Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno.
„Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sonja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu.
„Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti...
Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled."
Moj utisak je da su se spojile moje dvije ljubavi: diplomacija i pisanje, u ovoj knjizi.
Izgovorena je jedna divna misao: pisanje je nastavak diplomacije samo na jedan drugačiji, možda ljepši i kulturniji način. Uvjerena sam da prave riječi u pravom trenutku mogu mnogo toga "popraviti" i dozvoliti drugima da nas upozna kroz kulturu i običaje, kroz naša razmišljanja i naše nasljeđe. Kako pisanje, tako i kazalište, pjesme i sl.
Mislim da je Julijana prava osoba za pisanje o ovoj knjizi, zbog svoga rođenja, zbog poznavanja mentaliteta i zbog toga što je i sama pisac.
Knjiga je za sada pronašla izdavača u Bosni i Hercegovini, a zašto ne razmišljati pozitivno i nadati se da će u dogledno vrijeme pronaći svoje utočište i u Hrvatskoj.
Treba nam puno više ovakvih knjiga- i bilo bi puno lakše razumjeti drugoga. Optimist sam - uvijek se nadam najboljem.....
Ljubim!
05
čet
12/24
IŠ'O MEDO U DUĆAN
starrynight2022.blog.hr
jedem Fun Mallonies mit Sahne-Vanille-Geschmack
"On our recent visit to Amsterdam, my wife, Jenni, and our my daughter, Sophie and our son-in-law, Peter, had the privilege of visiting the Anne Frank House.
Anne and her Jewish family hid there for about two years during the second world war, and were found out. Ultimately, all but the father came to an untimely demise in the concentration camps.
The tour of the house features lessons learned from Anne’s diary. This excerpt struck me today. It’s a poem penned by this amazing young girl.
“Once again St. Nicholas Day.
Has even come to our hideaway;
Our Lady of Peace Chapel on Xavier University’s campus
It won’t be quite as fun, I fear,
As the happy day we had last year.
Then we were hopeful, no reason to doubt
That optimism would win the bout,
And by the time this year came round,
We’d all be free, and safe and sound.
Still, let’s not forget it’s St. Nicholas Day,
Though we’ve nothing left to give away.
We’ll have to find something else to do:
So everyone please look in their shoe!?”
Anne Frank (1929-1945) in The Diary of a Young Girl"
7- Pripremite put za Moj dolazak (46)
idragi28.blog.hr
Gospodine,
Kako svoje vrijeme i svoj život na zemlji provesti
najbolje pomažući sebi i drugima?
Isus je rekao:
"Moj narode, današnja prispodoba govori o tome tko
bi mogao steći najviše novca, ali tako da ne protrati
svoje vrijeme i talente koje sam mu dao. Svim ljudima
dao sam poslanje, vrijeme i talente da ga mogu ispuniti.
Bez obzira na zvanje koje ste odabrali, uz Moju pomoć,
morate biti dobri vjernici supružnici ili samci.
Ako je moguće, trebali bi ste raditi i fizički pridonositi
društvu. Također trebate dijeliti svoje vrujeme, novac
i talente s bližnjima u potrebi. U svom duhovnom poslanju
morate dijeliti svoju vjeru s drugima tako da ih potičete na
obraćenje. Vaše svakodnevne molitve također pomažu
dušama.
Lijeni sluga koji je zakopao novac svoga gospodara
bio je grubo prekoren zbog rasipanja svoga vremena.
Dakle, Moj narod ne bi smio ležati ako je sposoban za
rad. Čak se i u vrijeme Moje prve Crkve" nije davala
hrana onima koji nisu radili za zajednicu. Također imate
odgovornost da se trudite oko spašavanja duša na Zemlji
i da molite za duše u čistilištu. Postoje grijesi propusta
u kojima ste imali priliku pomoći nekome u nevolji, a
namjerno ste to odbili zbog svoje vlastite koristi. Na
presudi će te svi morati stajati preda mnom i obrazložiti
kako ste koristili svoje vrijeme, novac i talente".
(Poruka od 27. kolovoza 2011., Johnu Learyju)
Oslobođenje
thelightoftheuniverse.blog.hr
Sjedio sam pored njega. Bio je zadubljen. No, onda se prenuo. Okrene se prema meni te mi kaže – često postavljaš sebi pitanje kako se možeš osloboditi ovog svijeta. Odgovorit ću ti na to pitanje – kaže mi. Moraš postati promatrač. Kad to uspiješ, biti ćeš u svijetu, ali ne dio njega. Osvijestit ćeš sebe u tijelu, kao promatrača, i svijet u kojem jesi po tijelu. Nasmijao se, pa mi kaže – hoćeš li tada sebe osloboditi kruga uzroka i posljedica? Znaš, dok god jesi u krugu uzroka i posljedica, što si ti? – upita me? Malo sam razmišljao, ali sam na kraju izustio – zarobljenik. Samo se nasmijao.
Pogledaj svoje prste na ruci – kaže mi. Što vidiš? – upita me. Pa vidim prste kažem mu. On reče – kako ih vidiš. Pa vidim ih takve kakve jesu. Hm – izusti. Sad ih pokreni – kaže mi. Zatitram prstima nato. On se nasmijao pa kaže – ti si ih pokrenuo. Nisu se pokrenuli sami od sebe. Ti upravljaš svijetom, ne on tobom. Kad to shvatiš, bit ćeš slobodan.
Navlakuše (kako to ružno zvuči)
teutinaljubav.blog.hr
Ovih par godina koliko nas nije bilo na blogu više smo boravili na ličnjaku. Kao i sve drugo što je novo, bilo nam je u početku zanimljivo.Bili smo članovi nekoliko grupa koje su nas zanimale. Jedno smo vrijeme imali grupu koju smo mi osnovali, točnije Draga je bila inicijator. S vremenom su nam dosadile grupe u kojima su se vrtile uglavnom iste teme. Primjer su grupe u kojima se uglavnom vrte fotke nečijega grada, po tisuću puta viđene, objave koje su tu tek da bi netko rekao dobar dan, tek da bi se javio, silovanja vijestima sa kjekakvih tiskovina jedne te iste na večini stranica, forsiranje kojekakvih fifica iz dana u dani i nečijih intimnih života kao da su pretplačeni da se o njima piše svaki dan. U svemu tome, mene su najviše živcirale navlakuše tipa: Ovo je najbolji lijek na svijetu protiv, ova je voćka najbolja na svijetu, ako u hranu dodate jedan sastojak, uzimao je samo ovo i ozdravio od šet vrsta rakova ... Slične se navakuše objavljuju i na stranicama tiskovina. Jasno sve da bi otišli na stranice gdje bi mogli pročitati što je to OVO i tamo ostavili svoj klik. Na skoro svaku takovu objavu sam se izrugivao u komentarima, posebno ljudima koji bi mi objašnjavali što je to na slici ne shvačajući moje izrugivanje. Na kraju sam vidjeo da je najbolje takove stranice zabraniti da mi se ne pojavljuju i ne dižu mi tlak. Pa onda silovanje Hrvatskog jezika kojekakvim outfitima, stylinzima ...
Da vas previše ne silujem, evo i jedne moje navlakuše: OVAJ je lijek najbolji na svijetu protiv podočnjaka. Način primjene pročitajte u komentarima 
Violenta
supatnikll.blog.hr
Draga susida, jednom si rekla za jednu moju pjesmu da bi volila da si je ti napisala, pa ti je evo sada na kraju poklanjam, neka bude tvoja.
Pozdravi ekipu gore, i nemojte sad po cilu noć tipkati.
Voliš li me ?
donabellina.blog.hr
pitao si me jučer, iznenada
je li te prestajem voljeti
zaboravio si da epitafe pišem povremeno
i da punim kofer sitnicama
za Muzej prekinutih veza
moram se odjenuti
odšutjeti sebe
i maknuti ovaj mjesec između roleta
mir ti poklanjam
uokvirenu sliku noćnog mira, eto....
mi smo ipak poput dva otoka uokvireni morem i stijenama
postojani
dok postoje
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr