Sve kategorije po listama
11
čet
04/24
Čuvati :))
star-rose-bloger.blog.hr
Čuvajte ljude, zato i jesmo ovdje na svijetu. Čuvajte ljude koje volite, koji će osmijehom prekriti vaše suze i pokazati vam da postoji nada usprkos svemu. Čuvajte ljude koji su praznik za dušu i koji djeluju na nju kao najbolji melem. Čuvajte ljude s kojima je tišina tako glasna i koji vas neće ostaviti kada vam je najteže. Čuvajte ljude koji se za vas bore i kada nitko nije na vašoj strani.
Čuvajte ljude koji se ne razmeću nekim velikim riječima o prijateljstvu, ali zato pokazuju da su oni na koje se uvijek može osloniti. Čuvajte ljude kao najveće blago. Jednom kada ih izgubite ništa više neće moći nadomjestiti tu prazninu. Nikakvi drugi ljudi neće moći stati na njihovo mjesto, jer vrijednost tih ljudi ostaje nezamjenjiva. Čuvajte ljude, zato i jesmo ovdje na svijetu.
To je ono vrijedno.. ono što ostaje ~ naše je ono što smo drugome dali~ a vrijednosti siju bogatstvo duše. Ako grliš, ako si ljubazan, kad poštuješ, kad imaš povjerenja, kad gradiš carstvo između tebe i drugoga a iznad svega pronađe se mir.. čuvajte ljude koji vam daju pjesmu u gužvi, one koji su sunce u kiši. Ne puštajte ih jer puno je onih koji ne primjećuju vašu tišinu a ona je moćna i puna buke.. čuvajte one susretljive i osjećajne a vole bez buke.
Vrbe… mace...
mecabg.blog.hr
Mace...
Vrbe… mace...
free photo upload
Negde vrbe zovu cica mace, možda zbog legende kako su postale.
Mačka je trčala obalom i pokušavala spasiti mačiće
koji su upali u reku dok su se nestašno igrali na obali.
Šapicama je doticala vodu, ali se nije usudila dalje.
Tužno je mijaukala i dozivala u pomoć
Čula ju je samo vrba, i spustila svoje grane u vodu.
Mačkice su se grčevito uhvatile za grane,
mama mačka je dopuzala i izvukla ih sretno,jedno po jedno na obalu.
Od tada, po legendi,
svakog proleća na granama vrbe izrastu maleni krznasti pupoljci
na mestima gde su se mačkice držale šapicama…
Prizemljenje
bez-obzira-109.blog.hr
Nije mi dob za romantične izljeve, a nisu ni vremena za velike radosti.
Usprkos tim činjenicama uhvatila sam se u zamku svoje sebičnosti što
je vjerojatno svojstvena svakom pojedincu kad mu se radi o koži ili još
jače, koži potomaka. U toj svojoj preokupaciji sobom i svojima, padnu
ti na tjeme vijesti od kojih trniš od glave do pete a da nikad nisi upoznao
te mlade ljude. Mladi brat i sestra, on generacija moje mlađe unuke, a
ona dvije godine mlađa, ničim zaslužili, tragično su preselili na neko
drugo mjesto (nadajmo se da je bolje), ostavivši svoju obitelj u nečemu...,
to je puno više od boli. Odmah se vraćam dvadesettri godine unazad i
vidim slike moga nećaka, također otrgnut zbog nehaja pijane budale.
Samo kažem..., ne daj Bože najvećem neprijatelju da sahrani svoje dijete,
ne znam kako to ljudi mogu izdržati. Kad su bolesni a ne mogu im pomoći,
užasan je osjećaj, nemoć, gledaš i sve na tomu ostaje, ali su tu, živi su.
Moj brat i njegova sada pokojna žena su bili dodatno kažnjeni svojim (kako
su znali reći) predugim životom. Čemu život trajnog grča i nepremostive boli?
Suosjećanje koje je prisutno, a u ovom mom slučaju i bol za svojim nećakom,
ne mogu zacijeliti ranjena srca roditeljska.
Uhvatila sam se danas u jednom trenutku (i više njih), kako sam oslobođena
onog višemjesečnog pritiska o ishodu i gotovo sam radosna napustila bolnički
krug. Još kad mlada liječnica kojoj osmijeh ne silazi s lica na izlasku kaže...,
"eto vas lipa moja, vidimo se za šest miseci, a do tada znate šta vam je činit".
Gotovo sam odlepršala svom "vozaču" i bacila mu se u zagrljaj, dok je on
jednom rukom "češao oko" okrenuvši glavu na drugu stranu. Posvećeni sebi i
trenutku oslobađanja, sjeli smo na kavu, a meni kao neki oblak prešao preko
ovo malo preostalog mozga, kao da me taj nevidljivi oblak optužuje za toliku
količinu radosti. Cijeli dan sam u mislima i preispitivanju, imam li pravo na te
male porcije radosti dok oko mene vrvi svijet i životi koji su sve više nego
bajkoviti? Opravdavam ovu svoju darovanu dozu samozadovoljstva i uhvaćenim
trenutkom radosti ljudskom zaboravljivosti na sve i svakoga oko sebe, radi sebe.
Kao da sam nagrađena svojim prirodnim izlaskom iz loših misli i loših situacija.
Opet se opravdavam kad kažem kako sam baš takva od koristi onima kojima
još trebam i koji me trebaju, ili je i to samo čista ljudska sebičnost?
Kako god, osjećam da sam se prizemljila čim sam se dala u analizu današnjeg
dana punog događaja i zbrkanih osjećaja. Oprostite svi vi koji danas tugujete:(
* Zeleni čaj s jasminom
blumi.blog.hr
Svi mi ulažemo štošta u životu, nerijetko i riskiramo. Nekada se vrati, često i ne baš. Jutros, s guštom, popio sam zeleni čaj s jasminom. Bio sam i vrijedan. Pogledao sam film O ljudima i miševima, na mig drage @Dinaje, koju izuzetno cijenom, i to s dobrim razlogom. Film je napravljen po romanu nobelovca Johna Steinbecka. Zanimljivo je koliko se neke situacije prisutne oduvijek. Lijepo je sanjati, i vjerovati, ali razliku čini naša spremnost na suočavanje s činjenicama.
Najbolje isplanirane sheme miševa i ljudi, često krenu naopako.
Vrtuljak
morskamorska.blog.hr
Pita učiteljica malog Ivicu koliko je dva plus dva.
Pet, kaže on.
Ma, Ivice, razmisli malo, dva plus dva?
Pet, ponovi on.
Ivice, ako imaš dvije jabuke i ja ti dam još dvije, koliko je to.
Ma pet, boga ti gluvoga.
Evo, ovako izgleda svakodnevna komunikacija s mojim dragim Starim.
Ja u kupe, on u špade.
Ja šumom, on drumom.
I onda zavičem.
A on, šta se dereš.
I tako, u krug.
kad me hoće hoće me
demetra1.blog.hr
ZAŠTO JE TAKO
Uzalud su sva pitanja
Odgovori samo traže nova
Vrzino kolo se zapliće
Kaljuža otvara svoje grotlo
Najvažnije stanje uma
Sve manje je ljubav dobrota
Sve manje je mogu i hoću
Zaboravljene riječi
Davne prošlosti, mnogima
Ugrabiti, prisvojiti još i još
Nikada dosta ovog zemnog
Ovog crvljivo prolaznog
A Radost traži ne nalazeći
Kao gluha i slijepa baulja
Drugi drugome otima
Misleći da može i smije
Prisvaja pravo kao amanet
Zalog za sutra kojega nema
Sutra je tek tlapnja i izgovor
Ovaj najmanji silno želi
Biti silnik
Među istima
Koja li mu korist
I jednoga dana, sutra
Sutra ga čeka položiti
Račun onome jedinom
Kojemu se cijeli život
Izruguje
Život je prekratak
Za popravak
11.04.2024.
(Umjesto na MR 9. od subote sam na pola takva i nikakva. Opaka viroza, Otazan pregled dok ne ozdravim, a onda tko zna kada ću na red. CRP mi je još uvijek 25,1. Možda je zato ovo bunovno razmišljanje)
Šampionka i olimpijka iz Rijeke
nachtfresser.blog.hr
Ima jedna divna žena koju sam danas u šetnji s Jinom konačno i zvanično upoznao. Radi se o starijoj dami, kojoj Jin nepogrešivo juri, kad je vidi, on ima nepogrešivo čulo za prilaženje dobrim ljudima. Ja sam u jutarnjim šetnjama zapazio da hrani mačke lutalice, one joj u određeno vrijeme s raznih strana dojure u susret, par puta sam na početku morao sprečavati Jina, da ih ometa u gozbi. Uskoro se počela zaustavljati pred Jinom, na početku se nismo ni pozdravljali, vadila bi iz džepa slasticu, on bi me kratko prije nestrpljivog skoka pogledao, ja kratko kimnuo glavom i taj ritual se počeo ponavljati, svaki put kad bih ja kimnuo glavom da je dosta, ona bi istog trena prekinula, ja bih se zahvalio, on bi mašući repom produžio dalje.
Jina smo razmazili. Danas je opet jurnuo u smjeru gospođe, koju ja nisam ni primjetio jer je izlazila iz za mene mračnog prolaza, nije tako uvijek izgledao. Pozdravili smo se, ona je ovaj put istresla neke sjemenke iz vrećice, on je ponjušio i želio hitro nastaviti dalje, vidio sam razočarenje u njenim očima, ja mu uostalom nisam dopustio dalje. Pogledao me upitno, ja sam mu odmahnuo glavom i pogledao u pravcu hrane, počeo je polako, očito mudro mozgajući, na kraju je sve istreseno pojeo, a mi smo započeli razgovor, izuzetno zanimljiv, da se Jinu nije žurilo za curama, sigurno bi još potrajao.
Najprije mi se pohvalila da joj kći ima najuspješniju uzgajivačnicu cocker spaniela u ovom dijelu Europe s brojnim titulama, u prvom momentu mi je kroz glavu proletjelo, zašto držim određenu distancu prema toj pasmini, onda sam se sjetio iskompleksirane blogerice, koju 15 godina uspješno ignoriram, a ona sve to vrijeme, tamo gdje me nema, kopipejsta infatilnu, goebellsovsku, lako dokazivo i utuživu laž, koju je preuzela od naciblogera s kojim je očito bila intelektualno bliska vedrana mudana.
Uglavnom vretimo se pozitivi, otvorila je torbicu koju stalno nosi sa sobom, pokazala mi fotke s dodjela europskih medalja i ozarenu kći koja ih prima, ja sam unutra primjetio jednu stvarnu medalju i indiskretno pitao, jel to to.
Ne, rekla je, to je moja zlatna medalja s prvenstva Jugoslavije u skoku u vis, znate, ja sam dugo bila najuspješnija u tom sportu na ovim prostorima. Ja sam se napravio važan i pitao za prezime, od sportova sam u mladosti pratio atletiku, čak sam u Rijeci davnih godina, kad sam tek počinjao raditi, odveo učenike na Kantridu, na upoznavanje sa svjetskom rekorderkom u bacanju koplja Petrom Felke iz tadašnje DDR, koja je tad gostovala na atletskom mitingu. Kimnula je glavom da zna o čemu govorim, te mi rekla svoje ime i prezime, koje mi nisu ništa značili, ispostavilo se da je mnogo starija nego što izgleda, a da je najuspješnija bila oko godine mog rođenja. Pričala mi je i kako je Ćiro Blažević svojevremeno bio zaljubljen u nju i na koje joj se sve domišljate načine pokušao približiti, ali jednostavno nije bilo kemije na prvu, bio je dosta niži od nje.
Kad sam došao doma, išao sam odmah guglati, ništa, razočaran kako se vrhunski sportaši iz bivšeg doba zaboravljaju upisao vrstu pasa i njeno prezime, vidio da sam imao jedno slovo h manjka, pa ponovo uguglao i evo, vidim da se i Ćiro spominje, ne stignem sad preko translatora čitati, ali morao sam ovo podijeliti s mojim malim krugom blog pozitivaca: Dame i gospodo, drugarice i drugovi: Prvakinja Jugoslavije u skoku u vis
Dan 777.
ap-placenici.blog.hr
Karte: https://t.me/Slavyangrad/94202 i https://t.me/intelslava/57285
Noćas je posao opet odrađivala Ruska strateška avjacija lansiravši 20 raketa H-101 s raketonosaca Tu-95. Ako je vjerovati UKro-propagandi od tog broja oboreno je čak 16 krstarećih projektila. Od 40 bespilotnih Gerana slavna UKrajinska PZO oborila ih je čak 39. Od četiri krstareće H-59 lansiranih sa Su-34 oborene su dvije rakete. Međutim rezultati na terenu ne govore u prilog njihovim tvrdnjama. Djelovali su i strateški lovci MiG-31K lansiravši 6 hiperzvučnih raketa H-47 Kinžal. Za sada se zna da su im jedan od ciljeva bila dva podzemna spremnika plina Strij u Lavovu. Navodno su Rusi djelovali i sa 12 raketa S-400 koje isto tako ne mogu presresti. Kako god bilo ciljevi su pogađani diljem Ukrajine, a njihov popis se još osvježava. Najznačajniji uništeni cilj je Trjpilska termocentrala kod Kijeva snage 1,8 GW kao jedna od najvećih u toj podijeljenoj zemlji. Dok sve posljedice ovonoćašnjeg napada tek treba sumirati, ono što postaje jasno i najzadrtijim zapadnim propagandistima je da UKrajina troši svoje zadnje ljudske, tehničke i materijalne resurse. Prvomajsk je zauzet, dok se borbe nastavljaju za još desetke naselja. Sirski je u obranu Časov Jara poslao ozloglašenu postrojbu Azov. Uz izvjestan razvoj događaja po tom planu, ono što je trenutno neizvjesno je očekivani Iranski odgovor Izraelu na raketiranje njihovog veleposlanstva u Damasku. Pravno gledano to je bio napad na Iranski teritorij, dok bi možebitni Iranski uzvrat na baze IDF-a na Golanu bio napad na okupirani Sirijski teritorij po svim rezolucijama UN-a. Samim time Izrealu bi se izbila mogućnost uzvrata po Iranu, ali s njima se nikad ne zna.
Slika: https://besacenter.org/israel-iran-war/
Pogotovo kad se (ne)zna da raspolažu s navodno 200 nuklearnih bojevih glava. Pritom ih čak ni njihov najvjerniji saveznik SAD, nije uspio prizvati pameti i nagovoriti na primirje s Hamasom. Umjesto toga Bibi je najavio nastavak operacije u Gazi tj. konačni napad na grad Rafah u koji se uz navodnih 6 bojni Hamasa sklonilo 1,5 milijuna izbjeglica. Pošto su to stvari na koje se ne može utjecati preostaje nam isključivo rad na sebi. Stoga je na osobnom planu pokrenuta obuka za stjecanje dozvole SPL s konačnim ciljem upravljanja s letjelicama naziva TMG. Iako je ta obuka provedena još u bivšem državnom uređenju, zbog rata i prelaska na motorne letjelice ista do danas nije bila okrunjena s važećom dozvolom. Pa ćemo sad čak 34 godine kasnije pokušati ispraviti i taj propust. Ujedno uz uvođenje podmlatka u čarobni svijet upravljanja s letjelicama. Jer ljudi u konačnici vrijede onoliko s koliko vještina vladaju. Uostalom kako možemo vidjeti iz dana u dan na aktivnim bojišnicama, vještine upravljanja oružnim sustavima sve su traženije. Naravno pritom ne treba zaboraviti i stare vještine rukovanja s temeljnim borbenim alatima poput dugih sječiva. Stoga je nakon skoro desetljeća čežnje napokon odrađena i ta stavka. Ručno kovano i zakaljeno sječivo izrađeno je od visokougljičnog čelika 1045 po uzoru na tachi (konjičku katanu) iz perioda Kamakura (1185.-1333.). Bila mi je to zadnja stavka za nabavu u željenom arsenalu, pa WW3 sad može preći i u izravnu fazu, bar što se mene tiče...
Šupaktnika za predsjednika!
betel.blog.hr
Nisam vidio, ali kažu da su, u nekom ruskom gradu na granici s Finskom, Rusi postavili tri ogromne zastave. Prva je zastava Carske Rusije, druga je SSSR a treća je zastava današnje Ruske Federacije.
Možda se pitate zašto su to Rusi napravili? Pa iz istog razloga zbog kojeg, iako više nisu komunistička zemlja, i dalje drže crvenu zvijezdu kao simbol svoje vojske.
Razlog je taj što se Rusi ne srame svoje povijesti, jer povijest je takva kakva je, ima dobrih i loših strana i tu se ništa ne može učiniti! Osim ponosit se dobrim stranama, jer sve ostalo je samo to "povijest", zbir događaja u kojem nismo sudjelovali.
Iako je Tuđman zagovarao pomirbu "partizana i ustaša", odnosno pomirbu naroda koji je u međusobnoj zavadi po sistemu "moj djed je bio partizan (pa sam i ja), a moj djed je bio ustaša (pa sam i ja)" što zvuči više manje isto kao "ja Torcida i mrzim Dinamo, a ja BBB pa mrzim Hajduk" i sto sličnih razloga kao opravdanje da se mrzimo, jer smo narod mrzitelja, pa onda i šupaka.
Poznajem tipa koji ne mrzi ni ustaše ni partizane, on mrzi Talijane!
Talijani su mu u selu izvodili neku tajnu operaciju, i naredili su svim mještanima da uđu u kuće i zatvore škure. Njegov djed je ipak bio malo previše znatiželjan pa je kroz škure virio, te ga talijanski vojnik ubio.
Mislim da mu je djed bio šupak, jer nije mislio svojom glavom, mislim da mi je poznanik šupak, jer mrzi Talijane zbog jednog talijanskog vojnika koji je vršio svoju dužnost, mislim da smo narod šupaka jer rezoniramo pod utjecajem iskrivljene slike, jer imamo potrebu da mrzimo, jer smo sitne lokal-patriotske duše koje ne uspijevaju vidjeti dalje od svog dvorišta , a kamo li od svog sokaka.
Možda mislimo da smo država s fašističkim korijenima jer smo u svojoj povijesti imali NDH-a?
I Francuzi su imali Višijski Režim ili Višijsku vladu koja je u Drugom svjetskom ratu, kao marionetska država, surađivala s Nacističkom Njemačkom i Silama Osovinama od srpnja 1940. do kolovoza 1944.
Pa gle čuda, nitko to u Francuskoj ne spominje kao francusku karakternu manu, već slave svoj pokret otpora koji je bio jedan od najslabijih u Europi.
S druge strane Jugoslavenski partizani su bili najjači europski pokret otpora, a Hrvati su u toj vojsci činili većinu i imali najjače udarne brigade.
Zašto se poput Francuza ne ponosimo time? Zašto se, poput Rusa i Francuza (naroda koja vole same sebe) ne ponosimo cjelokupnom svojom povijest?
Jel zato što smo narod šupaka?
Pa kad je tako, onda Šupaktnika za predsjednika!
Jer Šupatnik će vašu mržnju podići na višu razinu.
Sretan grad...
dinajina-sjecanja.blog.hr
„
Knjiga Sretan grad Frane Petrića dolazi iz kasne renesanse, ali svojom aktualnošću i danas zaokuplja ne samo proučavatelje Petrićeva djela, nego i svakoga mislećeg čovjeka. Petrićev model organizacije života zasnovan je na platonovskim idejama o idealnoj državi, no posve precizirani praktični aspekti njegova oblikovanja s filozofske, sociološke, upravljačke i arhitektonske strane daleko nadmašuju utopijski karkater platonovskog uzora.
korisno je za grad da ima ljude koji se privatno bave poslovima i trgovinom, pa da od carine i pravednih daća novčano ojača, kako bi kasnije mogao podnijeti izdatke. zbog duševnog zadovoljstva građana neophodne su u gradu osobe koje poučavaju vjeronauk, štuju tajnu vjere i žrtvama čine dobra i bogougodna djela.
Ako naš grad bude takav kako smo ga opisali, najžešća žeđ u njemu će se moći gasiti vodama izvora blaženstva koje nad njim sípi...
Frane Petrić, 1529. - 1597.
Nad gradom, već danima, navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom
došetamo do parka fra Grge Martića. Dok sutonsko sunce obećaje
smiraj zaustavljamo se na terasi kafića, stotinjak koraka mijena
ritam srca... pupoljci majskh ruža obećaju svibanjsku ljepotu,
krošnje breza bude uspomene. Slovkamo petoslovlje sa
početka priče, bezglasje zanosa u ljepoti našeg kvarta.
izmišljamo inačice Proustovskog Combraya, snaga
nehotićnog sjećanja gradi mostove među srcima,
uramljuje minulo u privid, potvrđuje sreću grada.
U pregibima tmine ushit svjetlosti,
zvučno zrnce tišine i šutljivo svitanje.
dan bojom vjenčanice kruni sreću grada!
Dijana Jelčić
Stein am Rhein
stella.blog.hr
Za one koji ne znaju, prijevod imena grada Stein am Rhein
je kamen na Rajni. Nakon dela Bodenskog jezera Untersee
Rajna odlučuje da dalje teče sama baš na tom mjestu, a kad
se gleda s visine, staro jezgro grada liči na poluotok na rijeci.
Ja sam prosto zaljubljena u taj divni grad.
Sve su fasade ukrašene makar ukrštenim gredama,
a većina je oslikana.
Evo medene željezničke postaje za djecu
Najmlađi se mogu provozati vlakićem
Spustimo se u luku na Rajni
Nevena čeka ...
Pa će hraniti labudove, patke, ribe...
Doviđenja, puslice od grada!
E Tito,Tito hehe..
eurosmijeh.blog.hr
– Koliko šarafa proizvedete na dan?
– Samo pet, druže Tito, odgovori radnik.
– Zar samo toliko!? Ja bih n tvom mjestu napravio bar dvadeset!
– Znam, to je zato što ste vi bravar, a ja diplomirani ekonomist,
odgovori radnik.
Sjedne političar u bus i iz dosade pita čovjeka do sebe:
– Druže, biste li radili vi za Francuze?
– Radio bi nedjelju, dvije, i kući.
– A za Engleze?
– Radio bi nekoliko dana.
– Druže, reci, za Amerikance?
– Ne znam koje novce da mi daju, ne bih za njih.
– A za Jugoslaviju?
– Za Jugoslaviju? Našu partiju? Naše drugove? Radio bi dan i noć,
sve da mi ništa ne plaćaju. Političar se nasmiješi slatko, pa ga pita:
– Druže, koji vam je posao?
– Ja sam grobar.
Putovao Tito kroz Slavoniju i njegov vozač zgazio svinju.
– Stani sad, odi u selo plati čovjeku svinju, mi smo narodna vlast,
kaže Tito.
Vozač se vraća nakon tri sata, a Tito bijesan
– Gdje si dosad?
– Došao sam u gostionicu, rekao da sam Titov vozač i
da sam zgazio svinju. Častili me, nisu mi dali otić.
Poslije rata šeće Tito ulicom i sretne stariju ženu:
“Smrt fašizmu, bako!”
Baka odgovara: ”I tebi sinko, i tebi!”
Prolazi drug Tito na bijelom konju pokraj svojih boraca,
koji grizu automobilske gume.
– Što radite, drugovi?
– Jedemo automobilske gume, druže maršale!
– Gume su za ranjenike, za vas su felge.
Komesar: druže Tito, ostala nam je samo jedna
vreća kukurznog brašna!
Tito: To odmah podijelite ranjenicima, a mi ćemo kod
Gojka na janjetinu čim pređemo Neretvu.
Za vrijeme Tita:
Sudac izlazi iz sudnice umirući od smijeha.
Kolega mu prilazi i pita ga zašto se smije?
– Upravo sam čuo najbolji vic ikada!
– Daj mi ga ispričaj, pita ga kolega.
– Ne mogu! Upravo sam osudio čovjeka na 10 godina zbog toga.
10
sri
04/24
Stvoritelj u lošem društvu
luki2.blog.hr
STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU
ZAVODLJIVA OTUDENOST
Stvoritelj u lošem društvu novi je roman znanstvenika i književnika Darka Oreškovića.
Darko Orešković je pisac čije je glavno zanimanje znanstvenik na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Stručnjak je u području neurofiziologije s više od pedeset relevantnih znanstvenih radova. Objavio je četiri romana: Odrastanje (1999), Obitelji s ljubavlju (2001), U potrazi za izgubljenim satom (2009), i Anđeo smrti / Roman o snajperistu (2019). Uspješan je kao znanstvenik i kao književnik.
Glavna tema romana Stvoritelj u lošem društvu je otuđenost u suvremenom društvu. Snažna je to i duhovita kritika i naše sredine. Mjesta i likovi su gotovo prepoznatljivi. I dok su otuđenja iz doba Kafke, Orwella, Sartrea ili Camusa mračna i depresivna, otuđenje u ovom romanu je naizgled poput zavodljive igre. Dovoljno je uključiti ekran kompjutora i zaroniti u virtualni svijet. Istog trenutka umrežen si s čitavim svijetom. Otvaraš stranice s internetskim sadržajem, dopisuješ se s ljudima s najudaljenijih zamislivih mjesta našeg planeta, igraš raznorazne video igre, skakućeš s teme na temu, letiš poput pčele s cvijeta na cvijet. Ali, isključivanjem ekrana ta čarolija i uzbuđenost virtualnog druženja odjednom nestane i ti se pretvoriš u većeg samotnjaka od bilo kojeg Kafkinog lika. A da se to ne dogodi, samo ponovno uključiš ekran kompjutora.
Tako je i s glavnim junakom romana, mladim čovjekom, koji živi uobičajenim i očekivanim životom pripadnika srednje građanske klase, pomalo suhoparno i bez pretjeranih emocija. Škola, diploma, posao, obitelj. Ali uz tu uobičajenu kolotečinu, odlazeći u svijet interneta rađa se i njegov alter ego koji je sve samo ne život visokopozicioniranog službenika u kolotečini života. Gotovo bi se moglo reći da se radi o dva junaka koji žive u odvojenim svjetovima, stvarnom i virtualnom.
Radnja u virtualnom svijetu odvija se poput stripa, a galerija likova nalikuje na junake iz Alana Forda s puno humora, pa i crnog, s puno ironije, pa i autoironije, tako da otuđenost postaje gotovo nevidljiva, a lutanje internetom pretvara se u uzbudljivu avanturu. Kako glavni junak sve češće bježi od relevantnih tema u virtualni svijet, u njemu raste pritisak kao što se povećava pritisak i u Papinovom loncu. Tlak u loncu sve više raste i čini se da je na kraju eksplozija neminovna. Hoće li do eksplozije doći u životu glavnog junaka ili neće, to će čitatelj doznati u ovom romanu. Našeg junaka u stvarnom životu pokreće gotovo sterilna rutina. Svakodnevni odlasci na posao, posjet roditeljima četvrtkom, priče djetetu prije spavanja i pohađanje razno raznih dječjih aktivnosti. Odnos prema supruzi je također površan. Taj prilično sumorni život junaka, prikazan je s puno humora u odnosima glavnog junaka sa svim članovima njegove obitelji.
Kako su virtualni i stvarni svijet dva sasvim različita svijeta, tako je i glavni junak potpuno drugačija osoba u virtualnom svijetu za razliku od osobe u stvarnom svijetu. Koja od tih osoba je stvarna, možda je pitanje koje bi svaki čitatelj trebao postaviti sebi, nakon što završi svoju višesatnu plovidbu stranicama interneta.
Roman Stvoritelj u lošem društvu je slojevit i koherentan. Likovi su iznijansirani. Autor vješto osvjetljava probleme današnjeg čovjeka: bijeg od slobode, otuđenost od prirode. Jezik u djelu je mješavina znanstvene jezgrovitosti i svakodnevnog žargona čime se potencira ironija i sarkazam. Tekst je prohodan i intrigantan.
Roman potiče na promišljanje i nadam se da će pridonijeti svijesti o važnosti istinske ljudske komunikacije i dostojanstva osobe.
Rana verzija romana Stvoritelj u lošem društvu, pod naslovom Tko ako ne ja od 112 prijavljenih rukopisa ušla je u finale (među 5 naslova) natječaja za V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine.
Zorka Jekić, glavna urednica. Izdanje: "Biakova"
Večerass, nakon Slovaka :))), otišla sam u Društvo hrvatskih književnika, gdje se održala promocija knjige "Stvoritelj u lošem društvu", autora Darka Oreškovića. Sudjelovali su: Ratko Cvetnić, akademik; Slobodan Prosperov Novak, sveučilišni profesor, Zorka Jekić, urednica, Darko Orešković, autor.
Točno tako su i posloženi na fotogeafjji, s lijeva na desno.
Zorka pazi na svaki detalj. Štosna naslovnica...
Kad se izgovori Vesna Parun, najčešće se pomisli "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih"... a ja sam za njen rođendan izabrala Stablo. Mala pjesma velike pjesnikinje za veliko promišljanje...Povodom Vesninog rođendana, 10. travnja 1922., prekrasan Zlarin.
STABLO
Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo..
Rekao si:
budi plaha.
I neusudih se
zatreperiti lišćem.
Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.
Onda si ušutio.
A stablo je još tu.
I ne usudi se
zatreperiti lišćem.
Svim prijateljima muslimanske vjeroispovjesti sretan praznik. Bajram Šerif Mubarek Olsun.
Ljubim!
Voćin – burna povijest naselja podno Papuka
viatrix.blog.hr
Na cesti D69 (Slatina, Virovitičko-podravska županija – Kamenska, Požeško-slavonska županija), dvadesetak kilometara od naselja Slatina, nalazi se naselje Voćin. Naselje je prema popisu stanovništva iz 2021. godine imalo 956 stanovnika te je sjedište Općine Voćin (1.911 stanovnika – 2021. g.) u Virovitičko-podravskoj županiji. Na početku 13. stoljeća područje oko današnjeg Voćina je bilo u sastavu vlastelinstva Novak. 1317. godine ga je kralj Karlo I. Robert (Napulj 1288. – Višegrad, Mađarska 16. srpnja 1342.) darovao članovima ugarskog roda Aba. U srednjem se vijeku u Voćinu spominje župna crkva sv. Nikole koja je zabilježena u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Početkom 15. stoljeća pojedini su članovi roda Aba izgubili voćinski posjed zbog podrške kralju Ladislavu Napuljskom (Napulj, 15. veljače 1377. – Napulj, 6. kolovoza 1414.), ali su, pošto ih je Sigismund Luksemburgovac (Nürnberg, Njemačka, 15. veljače 1368. – Znojmo, Češka, 9. prosinca 1437.) pomilovao, ubrzo vratili nekadašnje vlasništvo. Od 1434. godine, nakon što je rod Aba izumro, područje je promijenilo nekoliko vlasnika. 1543. godine područje Voćina osvajaju Osmanlije i pod njihovom vlašću ostaje do 1687. godine. Te ga je godine Leopold I. Habsburški (Beč, 9. lipnja 1640. – Beč, 5. svibnja 1705.) darovao obitelji Caraffa. 1765. godine pripalo je Dvorskoj komori, a 1777. Ivanu Nepomuku Jankoviću de Pribert. Nakon smrti Ladislava Jankovića 1896. godine vlastelinstvo je kupio Edmund Guttman de Gelse (Velika Kaniža, Mađarska, 3. ožujka 1841. - Belišće, 17. siječnja 1918.) i njegova braća. 13. siječnja 1942. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ustaše su u Voćinu ubile 174 stanovnika Kometnika i 32 stanovnika Dobrića, a 12. i 13. prosinca 1991. za vrijeme Domovinskog rata, četnici paravojne formacije Beli orlovi ubili su 47. stanovnika Voćina. Hrvatska vojska je oslobodila Voćin u operaciji Strijela 15. prosinca 1991. godine.
Šetnju naseljem Voćin smo započeli u hodočasničkom svetištu Gospe Voćinske (kraj 19. st.) pored kojeg se nalazi jednobrodna župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije ili Bazilika Gospe Voćinske.
U lipnju 1496. godine, Katarina Krbavska (udovica kneza Ivana Krbavskog) i Eufrozina Gorjanska (udovica plemića Joba Gorjanskog) su bile vlasnice posjeda Voćina te su osnovale opservantski franjevački samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji.
Župna crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije je iz 15. stoljeća i rijedak je primjer gotike u sjevernom dijelu Hrvatske. Iznad prostrane sakristije se uzdiže 38-metarski zvonik s četiri zvona, a na pročelju iznad portala je rozeta. Dekretom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata crkvi je dodijeljen status manje bazilike. Crkva je više puta oštećena i obnavljana tijekom više od pet stoljeća, ali je u noći s 13. na 14. prosinca 1991. godine, za vrijeme tromjesečne okupacije od strane pobunjenih Srba, srušena gotovo do temelja. Obnova crkve je započela 2002. godine prema nacrtima stare crkve i trajala je sve do 2011.
U krugu župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije nalazi se spomenik Voćinskim žrtvama Domovinskog rata.
Nakon što smo obišli župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije krenuli smo dalje ulicom Vladimira Udatnya prema zapadu.
Ulica završava nakon tristotinjak metara i nastavlja makadamska cesta uzbrdo kroz šumu.
Stopedesetak metara dalje je oštar zavoj u desno, a mi smo nastavili ravno kroz šumu.
Prošli smo preko ostataka nekadašnjih zidina Starog grada Voćina i nastavili po jedva vidljivom puteljku šumom, uvijek uzbrdo.
Kako smo se približili vrhu od 300 metara nadmorske visine puteljak je bio sve vidljiviji.
Kada smo s puteljkom izašli iz šume nakon nekoliko desetaka metara stigli smo do Starog grada Voćina.
Stari grad Voćin ili Turski grad su ostaci srednjovjekovnog utvrđenog grada. Kako je nekada izgledao nije moguće ustanoviti jer nema nacrta. Stari grad je trajno oštećen nakon odlaska Osmanlija u 17. stoljeću, a nije isključeno da je ovdje postojalo naselje prije srednjeg vijeka. Pedesetih godina 20. stoljeća područje Starog grada je pošumljeno crnogoricom. Danas je vidljiv jedan njegov dio koji je građen od kamena klesanaca i opeke te dijelovi obrambenih zidina ili podgrađa na padinama brda s južne i istočne strane.
S lokaliteta Starog grada Voćina se pruža lijep pogled na naselje Voćin.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo nazad prateći puteljak koji je najbolje vidljiv.
Tako da se nismo vratili u ulicu Vladimira Udatnya (sjeveroistočno od Starog grada), već smo se spustili do ceste D69 (jugoistočno od Starog grada).
Skrenuli smo desno na cestu D69 i prešli preko mosta 136. brigade Hrvatske vojske koji premošćuje rječicu Jovanovicu.
Tu se nalazi zgrada Geo info centra u kojoj je multimedijalni i interaktivni postav kao početna točka za upoznavanje s Geoparkom Papuk.
Pored zgrade se nalaze dvije poučne ploče. Prva je s geografskom kartom Parka prirode Papuk, a druga s biciklističkim i planinarskim stazama. Malo dalje je kapela s nedovršenom krstionicom te pravoslavna crkva sv. Otaca prvog Vaseljenskog Sabora sa zvonikom na pročelju.
Crkva sv. Otaca prvog Vaseljenskog Sabora izgrađena je u prvoj polovici 18. stoljeća. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, 9. siječnja 1942., potpuno je uništena. Obnovljena je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ponovno oštećena tijekom Domovinskog rata i 2000. godine je opet obnovljena.
Iza crkve je križ na kojem na ćirilici piše: "ŽRTVAMA RATA//1991 – 1995".
Dalje smo nastavili kroz Veliki park koji se nalazi sjeveroistočno od Geo info centra.
Park smo prošli glavnom stazom uz koju se nalazi dječje igralište, spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i nekadašnja fontana.
Prošli smo mostom opet preko rječice Jovanovice koja se sedamdesetak metara dalje spaja s rječicom Đedovicom i tvori Voćinsku rijeku.
Prešli smo preko ceste D69 i raskršća na kojem je raspelo te nastavili ulicom Trg Gospe Voćinske sve do svetišta Gospe Voćinske gdje smo završili izlet.
Karta naselja Voćin s posjećenim lokacijama.
Dužina rute 2,18 km.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr