Sve kategorije po listama
06
pet
12/24
Zbogom, Mayday!
stella.blog.hr
Sve si mogla i sve znala, samo nisi mogla
pobjeći tužnoj sudbini. Nikad se nismo
uživo srele, ali sam te kroz tvoje pisanje
dobro upoznala. Mnogo mi je žao što te
ni u nekoj novoj zajedničkoj knjizi
(koje neće biti) ni uživo neću sresti.
Počivaj u miru i znaj da ćemo te se
i ovdje povremeno sjetiti.
Nikolinje, sjetih se želje...
dinajina-sjecanja.blog.hr
CIPELICE SREĆE
S nostalgijom se sjećam svojih djetinjih snova o Sv. Nikoli, o darovima o kojima sam maštala a on ih nikada nije donio. Na dan dolaska Sv. Nikole vladalo je veliko uzbuđenje među svom djecom u susjedstvu. Svi smo glasno izražavali svoje želje, jedva smo čekali trenutak kad ćemo tik prije odlaska na spavanje uglancati svoje jedine cipele do kristalnoga sjaja...jer i to je znak koliko ga željno čekamo... uglancane cipele!
Mihela Hadrian nažalost prerano preminula blogerica @Lobotomija je pisala o blagdanu Sv. Nikole, o njenom djetinjem iščekivanju poklona, uzbuđenju zbog njegovog dolaska. Njene cipelice sreće su ostavile dubok trag u sjećanju i bude moje uspomene iz djetinjstva.
Večer u dnevnoj sobi none i nonića, iz kamina se širio miris borovine, a oni su pričali legendu o svetom Nikoli, njegovoj dobroti i njegovom noćnom darivanju kroz dimnjak... stavljala sam čizmicu kraj kamina i odlazila sretna na spavanje. Jutrom se radovala darovima...
Mi u stanu nemamo kamin, ali nismo prestali slijediti snove, kao da je sveti Nikola ljubavlju u nama zaustavio vrijeme ozbiljnosti, darovao nam vrijeme snova i vječnog djeteta, dijete u meni se još uvijek raduje daru koji me dočeka u svitanju...
Nikolinje je. Sreću čine male stvari. Pjevušiš, miris kave se širi sobom,
pored šoljce uvijutak. Sjetih se želje tek naznačene pričom o djetinjstvu.
Dijana Jelčić
Odlasci
nachtfresser.blog.hr
Iduće godine će biti 10 godina od izlaska blogoknjige, a krajem ljeta i predstavljanja iste.
Na tom predstavljanju ili promociji nisu bili svi autori. Dvije iz različitih razloga odsutne blogerice su imale čast da ih predstavi prvi od troje urednika knjige bloger Sjedokosi, suurednica Lastavica i blogerica Mayday, koja se, kad je stvar izgledala kritično, pričao mi Sijedi, odlučno angažirala, te je promocija održana ipak u centru metropole u Europskom domu. To se više, kao mnogo toga u životu, ne može ponoviti, nakon odlaska urednika Sjedokosog u bolja sjećanja, jučer je u svojim Grižanama, pokopana i blogerica Mayday, imala je 64 godine tek...
Od onih s kojima sam se oko predstavljanja družio nema više ni blogera Mrvička, koji nas je napustio prvi od svih nazočnih.
Predstavljanje blogoknjige-sjećanje tužnim povodom
Sveti Nikola...
mecabg.blog.hr
Sveti Nikola,
zaštitnik dece, pomoraca, devojaka, siromašnih, studenata, farmaceuta,
pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika
Da li su čizmice pune slatkiša, ili je Krampus doneo šibe??
Od detinjstva se nadam da će Krampus izgubiti moju adresu...
Ove godine sam odahnula,
samo su slatkiši,a Krampus nije zveckao lancima...
Sretan vam Sv.Nikola i miran vikend hehe..
eurosmijeh.blog.hr
Kako se zove Rus koji ne voli da gleda filmove?
-Njetflix
Kako se zove vozač koji nema kola-Nikola
Kako se zove Darija koja radi gluposti?
Pizdarija
Kako se zove puž koji krade
-Lopuža
Šetala dva kalkulatora ulicom i jednog pokupi auto, a kaže drugi:
Ne računaj na mene.
Dođe Mujo pijan kući i odjednom se čuje:
- Bum!
Pita Fata:
- "Mujo, šta je to palo?"
- "Kaput," odgovori Mujo.
- "Kako se kaput toliko čuje?"
- "Bio ja u njemu!"
Kako se zove Porsche za sirotinju??
Porshe Paranema
Izložba
luki2.blog.hr
Najava današnje izložbe Munira Vejzovića:
Povodom nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“.
Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti.
Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić.
Samo jedna od prekrasnih slika...Meni se baš ova najviše svidjela....
Nakon izložbe, otišla sam na promociju jedne divne knjige.
Večeras je - u 19 h - u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva BIH u Zagrebu (Ilica 44) bio predstavljen odličan roman Ines Kajić Bubalo naslovljen KROJAČICA. Evo što Julijana Matanović kaže o ovoj posebnoj knjizi:
Ljubav na prvo čitanje (ulomak)
"... Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima.
Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti.
Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi, koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna - dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja. Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula.
Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok. I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab. Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost.
Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno.
„Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sonja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu.
„Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti...
Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled."
Moj utisak je da su se spojile moje dvije ljubavi: diplomacija i pisanje, u ovoj knjizi.
Izgovorena je jedna divna misao: pisanje je nastavak diplomacije samo na jedan drugačiji, možda ljepši i kulturniji način. Uvjerena sam da prave riječi u pravom trenutku mogu mnogo toga "popraviti" i dozvoliti drugima da nas upozna kroz kulturu i običaje, kroz naša razmišljanja i naše nasljeđe. Kako pisanje, tako i kazalište, pjesme i sl.
Mislim da je Julijana prava osoba za pisanje o ovoj knjizi, zbog svoga rođenja, zbog poznavanja mentaliteta i zbog toga što je i sama pisac.
Knjiga je za sada pronašla izdavača u Bosni i Hercegovini, a zašto ne razmišljati pozitivno i nadati se da će u dogledno vrijeme pronaći svoje utočište i u Hrvatskoj.
Treba nam puno više ovakvih knjiga- i bilo bi puno lakše razumjeti drugoga. Optimist sam - uvijek se nadam najboljem.....
Ljubim!
05
čet
12/24
IŠ'O MEDO U DUĆAN
starrynight2022.blog.hr
jedem Fun Mallonies mit Sahne-Vanille-Geschmack
"On our recent visit to Amsterdam, my wife, Jenni, and our my daughter, Sophie and our son-in-law, Peter, had the privilege of visiting the Anne Frank House.
Anne and her Jewish family hid there for about two years during the second world war, and were found out. Ultimately, all but the father came to an untimely demise in the concentration camps.
The tour of the house features lessons learned from Anne’s diary. This excerpt struck me today. It’s a poem penned by this amazing young girl.
“Once again St. Nicholas Day.
Has even come to our hideaway;
Our Lady of Peace Chapel on Xavier University’s campus
It won’t be quite as fun, I fear,
As the happy day we had last year.
Then we were hopeful, no reason to doubt
That optimism would win the bout,
And by the time this year came round,
We’d all be free, and safe and sound.
Still, let’s not forget it’s St. Nicholas Day,
Though we’ve nothing left to give away.
We’ll have to find something else to do:
So everyone please look in their shoe!?”
Anne Frank (1929-1945) in The Diary of a Young Girl"
7- Pripremite put za Moj dolazak (46)
idragi28.blog.hr
Gospodine,
Kako svoje vrijeme i svoj život na zemlji provesti
najbolje pomažući sebi i drugima?
Isus je rekao:
"Moj narode, današnja prispodoba govori o tome tko
bi mogao steći najviše novca, ali tako da ne protrati
svoje vrijeme i talente koje sam mu dao. Svim ljudima
dao sam poslanje, vrijeme i talente da ga mogu ispuniti.
Bez obzira na zvanje koje ste odabrali, uz Moju pomoć,
morate biti dobri vjernici supružnici ili samci.
Ako je moguće, trebali bi ste raditi i fizički pridonositi
društvu. Također trebate dijeliti svoje vrujeme, novac
i talente s bližnjima u potrebi. U svom duhovnom poslanju
morate dijeliti svoju vjeru s drugima tako da ih potičete na
obraćenje. Vaše svakodnevne molitve također pomažu
dušama.
Lijeni sluga koji je zakopao novac svoga gospodara
bio je grubo prekoren zbog rasipanja svoga vremena.
Dakle, Moj narod ne bi smio ležati ako je sposoban za
rad. Čak se i u vrijeme Moje prve Crkve" nije davala
hrana onima koji nisu radili za zajednicu. Također imate
odgovornost da se trudite oko spašavanja duša na Zemlji
i da molite za duše u čistilištu. Postoje grijesi propusta
u kojima ste imali priliku pomoći nekome u nevolji, a
namjerno ste to odbili zbog svoje vlastite koristi. Na
presudi će te svi morati stajati preda mnom i obrazložiti
kako ste koristili svoje vrijeme, novac i talente".
(Poruka od 27. kolovoza 2011., Johnu Learyju)
Oslobođenje
thelightoftheuniverse.blog.hr
Sjedio sam pored njega. Bio je zadubljen. No, onda se prenuo. Okrene se prema meni te mi kaže – često postavljaš sebi pitanje kako se možeš osloboditi ovog svijeta. Odgovorit ću ti na to pitanje – kaže mi. Moraš postati promatrač. Kad to uspiješ, biti ćeš u svijetu, ali ne dio njega. Osvijestit ćeš sebe u tijelu, kao promatrača, i svijet u kojem jesi po tijelu. Nasmijao se, pa mi kaže – hoćeš li tada sebe osloboditi kruga uzroka i posljedica? Znaš, dok god jesi u krugu uzroka i posljedica, što si ti? – upita me? Malo sam razmišljao, ali sam na kraju izustio – zarobljenik. Samo se nasmijao.
Pogledaj svoje prste na ruci – kaže mi. Što vidiš? – upita me. Pa vidim prste kažem mu. On reče – kako ih vidiš. Pa vidim ih takve kakve jesu. Hm – izusti. Sad ih pokreni – kaže mi. Zatitram prstima nato. On se nasmijao pa kaže – ti si ih pokrenuo. Nisu se pokrenuli sami od sebe. Ti upravljaš svijetom, ne on tobom. Kad to shvatiš, bit ćeš slobodan.
Navlakuše (kako to ružno zvuči)
teutinaljubav.blog.hr
Ovih par godina koliko nas nije bilo na blogu više smo boravili na ličnjaku. Kao i sve drugo što je novo, bilo nam je u početku zanimljivo.Bili smo članovi nekoliko grupa koje su nas zanimale. Jedno smo vrijeme imali grupu koju smo mi osnovali, točnije Draga je bila inicijator. S vremenom su nam dosadile grupe u kojima su se vrtile uglavnom iste teme. Primjer su grupe u kojima se uglavnom vrte fotke nečijega grada, po tisuću puta viđene, objave koje su tu tek da bi netko rekao dobar dan, tek da bi se javio, silovanja vijestima sa kjekakvih tiskovina jedne te iste na večini stranica, forsiranje kojekakvih fifica iz dana u dani i nečijih intimnih života kao da su pretplačeni da se o njima piše svaki dan. U svemu tome, mene su najviše živcirale navlakuše tipa: Ovo je najbolji lijek na svijetu protiv, ova je voćka najbolja na svijetu, ako u hranu dodate jedan sastojak, uzimao je samo ovo i ozdravio od šet vrsta rakova ... Slične se navakuše objavljuju i na stranicama tiskovina. Jasno sve da bi otišli na stranice gdje bi mogli pročitati što je to OVO i tamo ostavili svoj klik. Na skoro svaku takovu objavu sam se izrugivao u komentarima, posebno ljudima koji bi mi objašnjavali što je to na slici ne shvačajući moje izrugivanje. Na kraju sam vidjeo da je najbolje takove stranice zabraniti da mi se ne pojavljuju i ne dižu mi tlak. Pa onda silovanje Hrvatskog jezika kojekakvim outfitima, stylinzima ...
Da vas previše ne silujem, evo i jedne moje navlakuše: OVAJ je lijek najbolji na svijetu protiv podočnjaka. Način primjene pročitajte u komentarima 
Violenta
supatnikll.blog.hr
Draga susida, jednom si rekla za jednu moju pjesmu da bi volila da si je ti napisala, pa ti je evo sada na kraju poklanjam, neka bude tvoja.
Pozdravi ekipu gore, i nemojte sad po cilu noć tipkati.
Voliš li me ?
donabellina.blog.hr
pitao si me jučer, iznenada
je li te prestajem voljeti
zaboravio si da epitafe pišem povremeno
i da punim kofer sitnicama
za Muzej prekinutih veza
moram se odjenuti
odšutjeti sebe
i maknuti ovaj mjesec između roleta
mir ti poklanjam
uokvirenu sliku noćnog mira, eto....
mi smo ipak poput dva otoka uokvireni morem i stijenama
postojani
dok postoje
Temu tema
aniram.blog.hr
Imamo te neke ideje, svi ih imamo da, ali eto, uređujemo stan nekim sitnicama, nije hitno, ne gori, zamislimo nešto, zamislimo da je jednostvavno, lijepo, i naravno da ne boli, pa tražimo onda laganini, nas dva znaju kao najsporije ljude na svijetu (još jedna titula uz najstarije roditelje u vrtiću), i tako tražimo te svoje zamisli i nekako ih najuspješnije uspjevamo naći na Temu, što meni, staroj amazonuši, još iz doba kada sam narudžbe podizala u slovenskom poštanskom uredu najbližem 'rvatskom srednjem vijeku (u Rijeci je to bila Rupa, 15 minuta praznom autocestom, za toliko vremena u Zagrebu stignem do centra i onda još toliko tražim parking), uglavnom naručimo mi to s Temua. A vrijedni Temujci se nama zakleli pokloniti 5 eura ako nam roba ne stigne u roku. Već smo dobili 5 Eura, fer igraju nema se što reć, osim što tih 5 Eura smijemo potrošiti samo kod njih, a uz tih 5 Eura moramo priložiti još 15 da bi narudžba uopće bila ostvariva, i tako smo uhvaćenu u začarani krug temujske ovisnosti, ok, fer igra, nešto kao kladionica, tko ne želi ne mora ulaziti. Mi ušli pa se opskrbljujemo, najnapetiji dio narudžbe ono nam je praćenje dostave, platimo, dakle naručili smo, jave nam u roku sat-dva da se roba pakuje i da je krenula, krajem sljedećeg dana dobijemo poruku da je paket uredno dao svoj obol globalnom zatopljenju i prizemljio se u zagrebačkoj zračnoj luci, za dan-dva-tri dobijemo poruku da je iz zagrebačke zračne luke stigao do zagrebačke pošte i onda čekamo, čekamo, čekamo, čekamo. I čekamo. Temujci daju 6-12 radnih dana fore paketu da dođe, ako zakasni, daruju nam kredite. Paket pošalju brzinom svjetlosti i onda taj stigne u Hrvatsku. Sve svoje kredite imamo zahvaliti hrvatskoj pošti. I ako je onaj svjetski treći rat već započeo (što će nam samo budućnost otkriti) sigurno je samo da smo ga već odavno izgubili.
Božićna čuda
fragmenti2.blog.hr
Jučer sam kuhala 'ćufte'. Jedan veći lonac. Dosta je bilo prženja, ja sam ipak više od kuhanja.
Zdravije je.
A dok sam ih pripremala razmišljala sam o tome koliko i takve razne kuhane okruglice volim gledati kada, nakon što potonu na dno, ponovno isplivaju na vrh... kao oslobođene tereta koji ih je vukao ispod površine.
Da, a moglo bi se reći da sam i ja opterećena hranom.
Ja zapravo i ne volim gubiti previše vremena na ovo svakodnevno kuhanje. Za jedan kvalitetan kuhani obrok potrebna su oko dva sata... dva sata koja se mogu potrošiti i na razne druge načine - igranjem igrica na mobitelu, recimo :O
Ali jesti se... mora.
Pa onda smišljam razne načine kako doskočiti ovom problemu, te tako radije povremeno izgubim cijeli dan, ili dva i skuham nekakvu 'klasiku', koja je nutritivno dobro izbalansirana, a dobro podnosi podgrijavanje... dapače - tako bude čak i bolja, i onda se neko vrijeme ne opterećujem, nego se samo lagano održavam na površini.
Naravno, postoji i alternativa u vidu industrijskih polugotovih i gotovih proizvoda i dvominutnih sendviča, ali takav način prehrane rezultira štetom koja za svoj popravak zahtjeva još više vremena nego svakodnevno kuhanje. Pa to nastojim izbjegavati koliko mogu.
I postoji još opcija s potpunom apstinencijom.
Koja je meni još i najlakša. Kada odlučim ne jesti, meni hrana više uopće ne pada na pamet, ništa lakše ... i to vam je ravno onom osjećaju kad prestanete pušiti pa više ne morate razmišljati: imate li u džepu dovoljno novca za novu kutiju cigareta, hoćete li ih imati dovoljno do jutra, radi li benzinska u blizini...
Jednostavno ste oslobođeni.
Jedino što, u ovom slučaju kad-tad dolazite do one prijelomne točke kada morate odlučiti što dalje, jer nakon nje, za razliku od one s cigaretama, odlučni ste da dalje više ne postoji.
U najudaljenijem, a ujedno i najbližem trenutku ikada, takva točka se kod mene pojavila nakon dvadeset i prvog dana. Naime, točno toliko je bila duga moja najduža odluka o prestanku hranjenja.
Umor, i velika želja za odlaskom.
I ništa lakše, kao prestanak pušenja - preko noći, s osjećajem oslobađanja.
E... i bilo bi to jednostavno da te nisu odgajali usađivanjem osjećaja grižnje savjesti... prema nečemu već. Uvijek bi se nešto našlo, taman toliko da moraš stalno preispitivati svoje odluke i sagledavati njihove posljedice.
Svo ono vrijeme dok sam ja odbijala hranu, odbijala komunicirati, odbijala izlaziti iz sobe, moja majka je uporno pred mene iznosila pune tanjure hrane, koje bih ja onda vraćala ili prosljeđivala mačkama. Nijemi očaj koji je izbijao iz njenih očiju, nakon dvadeset i jednog dana, dok me gledala kako se pretvaram u kostur koji se jedva drži na nogama, bio je toliki da to moja savjest nije više nikako mogla otrpjeti. Drugo jutro sam sjela na mjesto koje me čekalo za božićnim stolom.
I dok sam stisnutog grla gutala svoj prvi zalogaj, mir koji je izbijao iz moje majke govorio je o tome da je ona dočekala svoje božićno čudo.
Jer kad je želja baš jako snažna... ponekad je i grižnja savjesti omogući.
Danas sam skuhala i lonac graha.
Da ne bude jednolično.
Do i od pola
demetra1.blog.hr
Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?
Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr