Blog.hr

čet

12/24

Sjedio sam pored njega. Bio je zadubljen. No, onda se prenuo. Okrene se prema meni te mi kaže – često postavljaš sebi pitanje kako se možeš osloboditi ovog svijeta. Odgovorit ću ti na to pitanje – kaže mi. Moraš postati promatrač. Kad to uspiješ, biti ćeš u svijetu, ali ne dio njega. Osvijestit ćeš sebe u tijelu, kao promatrača, i svijet u kojem jesi po tijelu. Nasmijao se, pa mi kaže – hoćeš li tada sebe osloboditi kruga uzroka i posljedica? Znaš, dok god jesi u krugu uzroka i posljedica, što si ti? – upita me? Malo sam razmišljao, ali sam na kraju izustio – zarobljenik. Samo se nasmijao.

Pogledaj svoje prste na ruci – kaže mi. Što vidiš? – upita me. Pa vidim prste kažem mu. On reče – kako ih vidiš. Pa vidim ih takve kakve jesu. Hm – izusti. Sad ih pokreni – kaže mi. Zatitram prstima nato. On se nasmijao pa kaže – ti si ih pokrenuo. Nisu se pokrenuli sami od sebe. Ti upravljaš svijetom, ne on tobom. Kad to shvatiš, bit ćeš slobodan.

Navlakuše (kako to ružno zvuči)

teutinaljubav.blog.hr

Ovih par godina koliko nas nije bilo na blogu više smo boravili na ličnjaku. Kao i sve drugo što je novo, bilo nam je u početku zanimljivo.Bili smo članovi nekoliko grupa koje su nas zanimale. Jedno smo vrijeme imali grupu koju smo mi osnovali, točnije Draga je bila inicijator. S vremenom su nam dosadile grupe u kojima su se vrtile uglavnom iste teme. Primjer su grupe u kojima se uglavnom vrte fotke nečijega grada, po tisuću puta viđene, objave koje su tu tek da bi netko rekao dobar dan, tek da bi se javio, silovanja vijestima sa kjekakvih tiskovina jedne te iste na večini stranica, forsiranje kojekakvih fifica iz dana u dani i nečijih intimnih života kao da su pretplačeni da se o njima piše svaki dan. U svemu tome, mene su najviše živcirale navlakuše tipa: Ovo je najbolji lijek na svijetu protiv, ova je voćka najbolja na svijetu, ako u hranu dodate jedan sastojak, uzimao je samo ovo i ozdravio od šet vrsta rakova ... Slične se navakuše objavljuju i na stranicama tiskovina. Jasno sve da bi otišli na stranice gdje bi mogli pročitati što je to OVO i tamo ostavili svoj klik. Na skoro svaku takovu objavu sam se izrugivao u komentarima, posebno ljudima koji bi mi objašnjavali što je to na slici ne shvačajući moje izrugivanje. Na kraju sam vidjeo da je najbolje takove stranice zabraniti da mi se ne pojavljuju i ne dižu mi tlak. Pa onda silovanje Hrvatskog jezika kojekakvim outfitima, stylinzima ...
Da vas previše ne silujem, evo i jedne moje navlakuše: OVAJ je lijek najbolji na svijetu protiv podočnjaka. Način primjene pročitajte u komentarima Dva jaja na oko

Violenta

supatnikll.blog.hr

Draga susida, jednom si rekla za jednu moju pjesmu da bi volila da si je ti napisala, pa ti je evo sada na kraju poklanjam, neka bude tvoja.

Pozdravi ekipu gore, i nemojte sad po cilu noć tipkati.

Voliš li me ?

donabellina.blog.hr

pitao si me jučer, iznenada
je li te prestajem voljeti
zaboravio si da epitafe pišem povremeno
i da punim kofer sitnicama
za Muzej prekinutih veza

moram se odjenuti
odšutjeti sebe
i maknuti ovaj mjesec između roleta
mir ti poklanjam
uokvirenu sliku noćnog mira, eto....

mi smo ipak poput dva otoka uokvireni morem i stijenama
postojani
dok postoje

Temu tema

aniram.blog.hr

Imamo te neke ideje, svi ih imamo da, ali eto, uređujemo stan nekim sitnicama, nije hitno, ne gori, zamislimo nešto, zamislimo da je jednostvavno, lijepo, i naravno da ne boli, pa tražimo onda laganini, nas dva znaju kao najsporije ljude na svijetu (još jedna titula uz najstarije roditelje u vrtiću), i tako tražimo te svoje zamisli i nekako ih najuspješnije uspjevamo naći na Temu, što meni, staroj amazonuši, još iz doba kada sam narudžbe podizala u slovenskom poštanskom uredu najbližem 'rvatskom srednjem vijeku (u Rijeci je to bila Rupa, 15 minuta praznom autocestom, za toliko vremena u Zagrebu stignem do centra i onda još toliko tražim parking), uglavnom naručimo mi to s Temua. A vrijedni Temujci se nama zakleli pokloniti 5 eura ako nam roba ne stigne u roku. Već smo dobili 5 Eura, fer igraju nema se što reć, osim što tih 5 Eura smijemo potrošiti samo kod njih, a uz tih 5 Eura moramo priložiti još 15 da bi narudžba uopće bila ostvariva, i tako smo uhvaćenu u začarani krug temujske ovisnosti, ok, fer igra, nešto kao kladionica, tko ne želi ne mora ulaziti. Mi ušli pa se opskrbljujemo, najnapetiji dio narudžbe ono nam je praćenje dostave, platimo, dakle naručili smo, jave nam u roku sat-dva da se roba pakuje i da je krenula, krajem sljedećeg dana dobijemo poruku da je paket uredno dao svoj obol globalnom zatopljenju i prizemljio se u zagrebačkoj zračnoj luci, za dan-dva-tri dobijemo poruku da je iz zagrebačke zračne luke stigao do zagrebačke pošte i onda čekamo, čekamo, čekamo, čekamo. I čekamo. Temujci daju 6-12 radnih dana fore paketu da dođe, ako zakasni, daruju nam kredite. Paket pošalju brzinom svjetlosti i onda taj stigne u Hrvatsku. Sve svoje kredite imamo zahvaliti hrvatskoj pošti. I ako je onaj svjetski treći rat već započeo (što će nam samo budućnost otkriti) sigurno je samo da smo ga već odavno izgubili.

Božićna čuda

fragmenti2.blog.hr

Jučer sam kuhala 'ćufte'. Jedan veći lonac. Dosta je bilo prženja, ja sam ipak više od kuhanja.
Zdravije je.
A dok sam ih pripremala razmišljala sam o tome koliko i takve razne kuhane okruglice volim gledati kada, nakon što potonu na dno, ponovno isplivaju na vrh... kao oslobođene tereta koji ih je vukao ispod površine.

Da, a moglo bi se reći da sam i ja opterećena hranom.
Ja zapravo i ne volim gubiti previše vremena na ovo svakodnevno kuhanje. Za jedan kvalitetan kuhani obrok potrebna su oko dva sata... dva sata koja se mogu potrošiti i na razne druge načine - igranjem igrica na mobitelu, recimo :O
Ali jesti se... mora.
Pa onda smišljam razne načine kako doskočiti ovom problemu, te tako radije povremeno izgubim cijeli dan, ili dva i skuham nekakvu 'klasiku', koja je nutritivno dobro izbalansirana, a dobro podnosi podgrijavanje... dapače - tako bude čak i bolja, i onda se neko vrijeme ne opterećujem, nego se samo lagano održavam na površini.

Naravno, postoji i alternativa u vidu industrijskih polugotovih i gotovih proizvoda i dvominutnih sendviča, ali takav način prehrane rezultira štetom koja za svoj popravak zahtjeva još više vremena nego svakodnevno kuhanje. Pa to nastojim izbjegavati koliko mogu.
I postoji još opcija s potpunom apstinencijom.
Koja je meni još i najlakša. Kada odlučim ne jesti, meni hrana više uopće ne pada na pamet, ništa lakše ... i to vam je ravno onom osjećaju kad prestanete pušiti pa više ne morate razmišljati: imate li u džepu dovoljno novca za novu kutiju cigareta, hoćete li ih imati dovoljno do jutra, radi li benzinska u blizini...
Jednostavno ste oslobođeni.
Jedino što, u ovom slučaju kad-tad dolazite do one prijelomne točke kada morate odlučiti što dalje, jer nakon nje, za razliku od one s cigaretama, odlučni ste da dalje više ne postoji.
U najudaljenijem, a ujedno i najbližem trenutku ikada, takva točka se kod mene pojavila nakon dvadeset i prvog dana. Naime, točno toliko je bila duga moja najduža odluka o prestanku hranjenja.
Umor, i velika želja za odlaskom.
I ništa lakše, kao prestanak pušenja - preko noći, s osjećajem oslobađanja.

E... i bilo bi to jednostavno da te nisu odgajali usađivanjem osjećaja grižnje savjesti... prema nečemu već. Uvijek bi se nešto našlo, taman toliko da moraš stalno preispitivati svoje odluke i sagledavati njihove posljedice.
Svo ono vrijeme dok sam ja odbijala hranu, odbijala komunicirati, odbijala izlaziti iz sobe, moja majka je uporno pred mene iznosila pune tanjure hrane, koje bih ja onda vraćala ili prosljeđivala mačkama. Nijemi očaj koji je izbijao iz njenih očiju, nakon dvadeset i jednog dana, dok me gledala kako se pretvaram u kostur koji se jedva drži na nogama, bio je toliki da to moja savjest nije više nikako mogla otrpjeti. Drugo jutro sam sjela na mjesto koje me čekalo za božićnim stolom.
I dok sam stisnutog grla gutala svoj prvi zalogaj, mir koji je izbijao iz moje majke govorio je o tome da je ona dočekala svoje božićno čudo.
Jer kad je želja baš jako snažna... ponekad je i grižnja savjesti omogući.

Danas sam skuhala i lonac graha.
Da ne bude jednolično.

Do i od pola

demetra1.blog.hr

Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?

Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.

Kovrčavi

kintsukoroi.blog.hr

Jutros u 5.33 zove me najmlađi.
- Bakooo, D. je rodilaaaa!

Puko joj je ujutro naime, vodenjak, ne znaju to mali dečki, tek sada maloprije je rodila...

Peti puta sam...baka!

Vesela sam vam!!!

Dobro nam došao kovrčavi Dječače u ovaj ludi svijet.
Prvo što sam ugledala, bile su tvoje velike, znatiželjne oči, Strijelče mili!
Neka te čuvaju svi anđeli! I tebe, i majčicu, tateka i braću. Neka te i tvoja sekica što prije vidi!

Putujem na jug( baka lastavica) odmah nakon posla.

Jedva čekam ljubiti ti prstić po prstić, privinuti bradu na tvoje toplo čelo, ponuditi ti otkucaj svog zaljubljenog bakinog srca!

Operacija Cicero…

mecabg.blog.hr

Operacija Cicero…
Neko koristi igle više, neko manje, ali svi je imaju u nekoj specijalnoj kutiji sa koncima svih boja, drikerima, iglama, rajfešlusima koji možda rade, trebaće za nešto, a možda su samo malo pokvareni, pa će se popraviti samim stajanjem u volšebnoj kutiji, jer će baš ta boja i veličina biti neophodna za pet, deset ili ko zna koliko godina. Tu su i odlične makazice, i one malo tupe i neki neindentifikovani predmeti kojima je tu mesto jer je prabaka nešto sa tim radila.
Uglavnom tu svetinju niko ne pipa, dapače, izbegava je.
Uvek ima ali.
Jednog jutra hitno treba ušiti gumb, jer sam baš to morala obući…
Uzimam svečano kutiju, otvaram. Tu je kutijica sa mnoštvom igala. Uzimam najmanju jer je i gumb maleni.
Konac odgovarajuće nijanse malo duže tržim, i on je tu.
Igla u levoj ruci, konac naperen kao mač viteza, u drugoj.
Guram onaj konac, on se vrti oko igle kao striptizeta oko motke. Malo škiljim da bolje nanišanim. Seckam „striptizetu“ da bude oštrija, žmirkam jače, uzimam veću iglu.
Onaj končetina neće ući u onu rupicu ni slučajno.
Uzimam iglu za vunu, uperim konac, ništa. Možda se konac mora uštirkati?? Seckam ga ponovo, ližem, neće. Operaciju ponavljam više puta, sve nestrpljivije. Došlo mi da bacim I iglu I gumb I kutiju… ali…
Posle duže vrmena
Ura uspela sam!!
Jesam šipak, ona igletina ne može u rupicu gumba.
Vraćam se malenoj igli i operacija Cicero se nastavlja. Posle dva sata konac je u igli, igla u gumbu, ali se konac volšebno smanjio, dva puta prošao kroz gumb i nema ga.
Kad razmislim, mogla bih i nešto drugo obući…

Hollywood ili o životopisu

nachtfresser.blog.hr

Angelina o biografskim filmovima

Ovaj članak sam tek jutros kliknuo, u momentu kad je bio objavljen preskočio sam ga, jer je bilo, činilo mi se, puno zanimljivijih i "prioritetnijih" vijesti, o Angelini ionako svi sve znaju i ta prežvakivanja postaju dosadna. Pošteno rečeno, nisam nikad pozorno pratio vijesti o njoj, niti sam veliku većinu njenih filmova uopće gledao, od estradnih osoba koji su stalno u žiži interesa javnosti, mnogo više su me zanimali marginalci ili oni koji su u životu svjesno preuzeli uloge marginalaca poput Charlesa Bukowskog, koji je, dopuštam sebi prosudbu, u svakom slučaju bio talentiraniji pisac nego što je ona glumica, nisam gledao film "Maria", možda promijenim mišljenje o njenim glumačkim dosezima, nakon što ga odgledam, jedna osoba koju cijenim, ju je nahvalila u toj najnovijoj ulozi.
Ovaj linkani članak mi se pak usprkos naslovu koji ne obećava svidio, po mojim kriterijima je dobar, jer me za razliku od drugih, dosadno trivijalnih vijesti s naslovnice (opet je neki lik kod nas ubio najprije partnericu pa sebe, Rusi ubacuju novo mlado meso u stroj za mljevenje i napreduju u želji za ostvarenjem strateških ciljeva prije dolaska Trumpa na vlast), članak o Angelini me potakao na razmišljanje. Njen stav o biografskim filmovima, a posebno o eventualno takvom filmu o njenom vlastitom životu, bio potpuno iskren ili ne, jako mi se dopao. Naravno skoro sve prosuđujemo po sebi i vlastitim mjerilima, o ovakvim stvarima možemo objektivno razmišljati (koga bi zanimale biografije naših suvišnih života, osim sličnih blog gubitnika, a ni njih baš i ne potpuno iskreno), za razliku od razmišljanja o nama samima.
Dolazimo do onog što želim reći, njeno razmišljanje o biografskom mi se više sviđa od onog jednog od mojih omiljenih pisaca, na blogu je bolje tezu iznijeti jasno na početku, inače prvi komentatori, a komentari su srž bloganja, često odvedu priču u neželjenom smjeru. Gledao sam dokumentarac o snimanju filma "Barfly" o navodno autobiografskom djelu Charlesa Bukowskog, za film je, vidi vraga, scenarij sam napisao i snimanje nadzirao Bukowski, glavom i bez kape. U dokumentarcu se vidi i osjeti da je pri snimanju naš Buk uživao, posebno u glumi Mickey Rourka, vrhunskog profesionalca, koji je sjajno "skinuo" lik glavnog junaka, po uputama njega samog. Mickey je realno, to se vidi kako u dokumentarcu, tako u jednom od najlošijih djela, koje je Bukowski napisao, a predstavlja kao ironičan osvrt na snimanje filma samog "Hollywood", privatno potpuno drukčija osoba od pisca samog, bajker nesklon alkoholu, samoljubljivi glumac od glave do pete, što uživa u svojim pretvorbama po zadanim shemama. Pisac je mnogo kritičniji prema glavnoj glumici Faye Dunaway, koja se istina glumom i ljepotom uopće ne uklapa u polusvijet Bukovih junakinja, očito je da je dječački iskreno oduševljen njenim dugačkim nogama i da mu je, bez obzira što je kasnije u svom stilu kritički napisao o njenoj glumi, imponiralo što baš ona glumi u filmu o njemu, koji je bio predodređen postati kultnim...
S druge strane Angelina je čini mi se, vrlo brzo postala svjesna, da isti oni koji su je uzdigli u najveću zvijezdu svjetskog filma, bespoštedno kritiziraju i omalovažavaju njen humanizam i barem u detaljima hvalevrijednu osobnost, kako na privatnom tako i na filmskm planu. Njen film koji su Bosanci dočekali na nož, i to sve sukobljene strane, o proteklom ratu, je barem održao Sarajevo i Bosnu u centru europske pozornosti, ta nesretna opustošena zemlja očito samo sebi niti zna niti može pomoći, ipak još uvijek imaju jedan od najkvalitetnijih svjetskih filmskih festivala i možda se glede kulture za početak toga treba držati. Što se tiče Angelininog filma, pogledao sam dostupne isječke i heretički pomislio, a što ako je Angelina bolje shvatila bit tog sukoba, od sudionika samih?

Porod riječi...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Sjećam se pričali smo o ljubavi. Tražili smo druge riječi.
Nismo ih pronašli.
Želim taj dijalog pretočiti u štivo. Igram se slovima.
Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše.
Počiva beznačajna na monitoru.
Lakše je osjećati nego pisati.
Između misli i osjećanja su odkucaji srca i ritam disanja.
Tu nemogućnosti postaju moguće.

Ljubav.

U vremenu poezije ruža, oluje srca, bonace svijesti
jedna te ista riječ ima tisuću lica. Izmišljam riječi.
Dušograd, srcograd, srećograd, tugograd,
zvjezdograd, lahorgrad, mistralgrad
su riječi u kojima se ogleda mogućnost nemogućeg.
Postojanost posljednjeg igrača staklenim perlama.

Igram se.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.

Pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
u stranicu jezikoslovlja upisati novu riječ za ljubav?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo,
zagrljeno, poljubljeno, nasmiješeno, ozbiljno i sanjivo.

Iz rađanja jezikoslovlja i tvog osmijeha izranja ta riječ, ne tragam više, sada znam, ti si ta riječ.

Dijana Jelčić

Šta da gledam?

ffp2.blog.hr

Jutros me nasmijala jedna objava na fejsu.
Kaže ovako:
- Šta si gledao zadnja tri sata na netflixu?
Gledao sam šta da gledam!

Tako je kod nas doma.
Zapravo još i gore.
Muž ode na Netflix pa gleda šta da gleda.
Nakon toga ode na Prime i gleda šta da gleda a iza toga na Paramount pa i tamo gleda šta da gleda.
Kad je pogledao sve što je pogledao da bi mogao gledati, svrati još na Wow i iza toga na Disney a bogami možda se nadje nešto zanimljivo i na RTL+ ili u mediateki državnih programa.
I tada je otprilike pola dvanaest i idemo leć bez da smo išta gledali.

Nekada se ipak dogodi iznimka koja potvrdjuje pravilo i krenemo gledati neki film ili seriju.
Najkasnije u roku pola sata u kadar uleti neki od onih glumaca kojima nitko ne zna ime jer uvijek glume oca koji čeka djecu da dodju za Božić, nećaka glavnog mafijaša u gradu ili prodavača u lokalnoj trgovini namještajem.
Kako ne bi razbijali glavu gdje smo ga već ono vidjeli, bolja polovica zaustavi film kako bi izguglali gdje je taj lik već glumio.
Postupak se ponavlja barem 5 puta u toku filma jer uvijek naleti još neka od tih poznatih faca bez imena.
Od svog tog guglanja opet je pola dvanaest a mi nismo došli ni do pola filma, pa nastavak ostavljamo za sutra.

Sutra za svaki slučaj proguglam kraj filma za slučaj slučaja.
Mislim, bezveze gledati do kraja ako je kraj tipa “gdje si bio nigdje, šta si vidio ništa”.
I tako iz dana u dan.

Ima i dana kada je na rasporedu nogomet.
Nema lige i takmičenja koje ne pratimo.
No samo dok ne krenemo gledati kao prekjučer.
Bayern München protiv Bayer Leverkusena.
Odgledali prvo poluvrijeme, krenulo drugo.
Nema golova.
Kaže muž u 65.minuti: Ma jebeš njih i nogomet, ajmo mi leć.
Ujutro skontamo da je Leverkusen dao gol 4 minute kasnije a mi smo prespavali kraj.

Zato uopće nije loše da nam sveki dolazi u posjetu za Božić.
Tako znamo šta ćemo tada gledati i to do kraja.
Naizmjenični maraton izmedju Rote Rosen i Sturm der Liebe*.

*Crvene ruže i Ljubavna oluja - njemačke sapunice kojima nikada kraja rofl

Gibanica

stella.blog.hr

Gibanica je meni omiljeni specijalitet srpske kuhinje.
Rad: Uzeti 500 g kora za gibanicu. U nauljen pleh 30x40 cm
ravno staviti 2 kore na dno, pa preliti sa 4 kašike nadjeva, pa
nagužvati 2 kore preko cijele površine. Opet 4 kašike nadjeva
pa nagužvati 2 kore i ponavljati. Na kraju idu dvije kore
ravno preko gibanice i preliju se nadjevom. Izbosti nožem.
Peći na 220 stupnjeva 30 minuta.
Fil: Umutiti 5 žutanjaka, pa dodati 400 g mrvljenog bijelog sira,
šolju 2 dl mlijeka ili 200 ml gazirane vode, ulja 100 ml. Ako sir
nije slan, dodati malo soli. Na kraju dodati snijeg od 5 bjelanjaka.

Poprskati vodom i rezati

Jesti u slast!

VATRA

sewen.blog.hr

Naložija san sve svoje pisme, neka gore,
Ka da ih iko čita, nestat će sve do zore...
Mislija san ih ostavit svitu da me se priko njih site,
Jer sad san običam starac, a u njima san bija dite.

Naložija san lipu vatru ma svejedno me malo grije,
Biće nisu kvalitetna slova, vlažno drvo slabije grije.
Tako i ove moje beside, pola su lažne, pola su grišne,
Prova san sačuvat godine sunca, a sačuva san kišne!

I šta sad, kad je u pepelu sve, ka da nisan ni disa,
Možda san falija jer čovik svašta napravi u momentu bisa.
Al povratka nema, nemoš vratit proliveno mliko,
I neće me više bit i neće me se sićat niko...

Kad u vojsku krenem ja hehe..

eurosmijeh.blog.hr

Za vrijeme Drugog svjetskog rata vojnici nisu
imali šta da jedu i tako naiđu na nekakav stari džip i počnu
da jedu gume. U tom trenutku nailazi Drug Tito i pita ih:
- "Drugovi, šta to radite?"
Oni odgovaraju:
- "Druže Tito, jedemo gume."
A Drug Tito će:
- "Gume ranjenicima, a vi felge."

Priča djed unucima kako je bilo u ratu.
- "...i tako ja stojim na straži kad naiđoše četiri Nijemca.
Djeco, ja sam se usro."
- "Zašto si se djede usro, pa to su samo četiri Nijemca?"
- "Sad sam se usro, a tad sam pobjeg'o."

Djeda je pričao unuku kako za vrijeme drugog
svjetskog rata Njemci su ih postrojili i uslovili:
- "Ili ćemo vas jebat ili streljanje."
Pita unuk:
- "I?"
- "Mene su streljali," rečo djeda.

Unajmi neko iz opozicije američkog profesionalnog
ubicu da smakne Vučića.
Dođe ubica, puca jednom i - promaši.
Sljedeći put puca i opet - promaši.
Treći put puca i opet - promaši.
Poslodavci ga pozovu i pitaju kako to on, vrhunski profesionalac
iz Amerike ne može iz tri puta da pogodi.
- "Ma pogodio bih ja još prvi put", reče on, "Ali kod vas su veoma
otežani uslovi za rad. Kad god nanišanim i tek što nisam povukao
obarač, neko mi priđe s leđa, lupi me po ramenu i vikne:
TO MAJSTORE!"

- Što je najteže raditi u vojsci?
- Palit tenk na guranje!

Bila dva vojnika u rovu. Odjednom pade granata usred rova.
Ovom jednom otkine nogu, a drugom donju vilicu.
Ovaj bez noge kaže ovome bez donje vilice:
- "Šta si zino, zamalo ne pogidosmo?!"

- Znate li zašto mornarica prima više neplivača nego plivača?
- Duže će braniti brod!