Sve kategorije po listama
20
ned
10/24
Što se dogodilo te noći?
filiparumenovic.blog.hr
Nikada nisam vjerovala u paranormalno. Bila sam tip osobe koja je uvijek tražila logična objašnjenja, posebno za neobične događaje. Ali ono što se dogodilo prošlog ljeta, to ne mogu objasniti. Pokušala sam više puta, ali sve što sam dobila je tjeskoba i neprospavane noći.
Ljeto je počelo kao svako drugo, vruće i sparno, s mnogo slobodnog vremena. Moja prijateljica Ivana pozvala me da s njom provedem vikend u kući njenih roditelja, staroj kamenoj vili na rubu jednog malog sela, duboko u šumi. Kuća je bila staromodna, ali lijepa, s onim romantičnim osjećajem starine, koji vas navede da zamišljate prošlost. Ivana i ja planirale smo se opustiti, možda malo istražiti okolinu, bez ikakvih očekivanja.
Kad smo stigle, sve je izgledalo savršeno. Kuća je bila okružena gustim drvećem, a jedini zvuk bio je cvrkut ptica. Ispočetka je sve bilo idilično. Prve večeri sjedile smo na terasi, gledajući zalazak sunca, pijući vino i pričajući o svemu i svačemu. U jednom trenutku Ivana je počela pričati o svom djetinjstvu i o tome kako je kuća uvijek imala neku... neobičnu atmosferu.
-"Ne znam kako bih to objasnila," rekla je, gledajući prema starom bunaru u dvorištu. "Uvijek sam se osjećala kao da nas netko promatra. Nije to strah, više kao neka... prisutnost."
Nasmijala sam se, ali u njezinim očima vidjela sam da nije mislila na šalu. "Možda ti se samo činilo. Kuće poput ove često imaju taj starinski, čudan ugođaj."
Ivana je slegnula ramenima i nastavila piti vino, a ja nisam obraćala previše pažnje. Ali te noći, dok smo se spremale za spavanje, nešto me počelo uznemiravati. Ležala sam u krevetu u sobi na katu, prozori su bili širom otvoreni, a noćni povjetarac lagano je pomicao zavjese. No, bilo je previše tiho. Tišina je bila neprirodna, kao da je cijeli svijet oko nas prestao disati.
Zatvorila sam oči i pokušala zaspati, ali san nije dolazio. Osjećala sam se nemirno, iako nisam znala zašto. Soba je bila mračna, ali povremeni bljesak mjesečine ulazio je kroz prozor. Osjećala sam kao da me nešto promatra iz sjene, kao da netko stoji na rubu mog vidnog polja, skriven u mraku, tiho i neprimjetno.
Okrenula sam se na bok, pokušavajući ignorirati taj osjećaj, ali tada sam čula zvuk. Tiho šuštanje, kao da nešto grebe po drvetu. Otvorila sam oči i pogledala prema vratima. Bile su zatvorene, ali šuštanje se nastavilo, sada glasnije, bliže.
Sjedila sam u krevetu i napeto osluškivala, nadajući se da je to vjetar. Ali zvuk nije dolazio izvana. Bio je unutra, u hodniku, tik ispred vrata.
- „Ivana?“ šaptala sam, ali odgovora nije bilo.
Zvuk je prestao, i nakon nekoliko trenutaka, mislila sam da je sve samo plod moje mašte. No, kad sam se ponovno pokušala opustiti, vrata sobe lagano su se otvorila, uz tih škripavi zvuk. Srce mi je stalo. Na pragu nije bilo nikoga, ali vrata su se polako, sama od sebe, ljuljala naprijed-natrag.
Ustala sam iz kreveta, oprezno prilazeći vratima. Ruka mi je drhtala dok sam ih zatvarala, pazeći da budu dobro zaključana. Vratila sam se u krevet, ali san više nije dolazio. Ostatak noći provela sam gledajući u strop, osluškujući svaki zvuk, svaki šum, svaki pokret.
Sljedeće jutro, Ivana je primijetila da sam neispavana. Ispričala sam joj o onome što sam čula i vidjela, očekujući da će se nasmijati i reći da sam luda. No, nije se smijala. Umjesto toga, tiho je kimnula glavom, kao da je sve već znala.
- „I meni se to događalo kad sam bila mala“, rekla je tiho, izbjegavajući moj pogled. „Nisi jedina.“
Pokušala sam je pitati što misli, ali promijenila je temu. Ostatak dana provele smo šetajući po šumi, pokušavajući se opustiti, no taj čudan osjećaj nije me napuštao. Osjećala sam ga cijelo vrijeme, kao nevidljivu težinu na ramenima. Uvečer, kada smo se vratile u kuću, nešto je u zraku bilo drukčije. Kao da nas kuća nije htjela pustiti van, kao da nas je zadržavala.
Ivana je predložila da odemo do starog bunara u dvorištu, gdje se nekada igrala kao dijete. Rekla je da je to mjesto uvijek bilo središte čudnih događaja. Prišle smo bunaru, a ja sam se osjetila nervozno bez pravog razloga. Gledala sam u tamnu, vlažnu unutrašnjost bunara, osjećajući kako mi se želudac steže. Osjetila sam kako mi hladan vjetar prolazi kroz kosu, ali nije bilo nikakvog povjetarca.
- „Nešto je u bunaru“, šapnula je Ivana.
- „Što?“ Pokušala sam zvučati smireno, ali osjećala sam da nešto nije u redu.
- „Ne znam... ali kao mala, uvijek sam imala osjećaj da nešto gleda iznutra. Ponekad bih čula šapat, kao da me doziva.“
Zadrhtala sam, ne znajući je li Ivana ozbiljna ili samo pokušava biti dramatična. No, kad sam se nagnula bliže, čula sam i ja. Tihi, gotovo nečujni šapat. Zvuk koji se jedva mogao razaznati, ali bio je tamo.
Korak natrag bio je refleks, ali prekasno. Nešto se pokrenulo u bunaru. Voda unutra zatalasala se, i to previše intenzivno za mirnu večer. Ivana i ja smo se ukočile, ali nisam mogla skinuti pogled s tamne dubine.
Odjednom, iz bunara je iskočila ruka. Stara, izobličena, prekrivena algama i blatom, stisnula je kamenje na rubu bunara s takvom snagom da se kamenje raspuklo pod njenim prstima. U očima sam imala samo tu ruku, zgrčeno stvorenje koje se izvlačilo iz dubine. Ivana je vrisnula, ali nisam bila sigurna je li to bio njen vrisak ili moj.
Pobjegle smo u kuću, tresući se od straha. Vrata smo zalupile za sobom, a ja sam pokušavala smiriti srce koje je divlje udaralo. Ali nešto nije bilo u redu. U kući je bilo previše tiho. Kao da je ono iz bunara... ušlo s nama.
Ono što je stajalo predamnom više nije bila Ivana. Njene oči, inače tople i blage, bile su prazne crne rupe, a lice joj je izgubilo svaku ljudsku emociju. Tijelo joj je bilo ukočeno, kao da je netko drugi pokretao njene udove.
Korak unazad bio mi je težak, kao da su mi noge postale olovne. Htjela sam vrisnuti, ali grlo mi je bilo stegnuto strahom. Nešto hladno i opipljivo spustilo se na mene iz svakog kutka kuće. Zidovi su se činili bližima, prostor se sužavao.
- „Ivana?“ jedva sam prošaptala, pokušavajući doprijeti do nje, ali znala sam – više to nije ona.
Ona je napravila još jedan korak prema meni. Svaki korak bio je neprirodan, kao da je nešto ili netko kontrolira, a ne ona sama. Pokušala sam se pomaknuti, ali bila sam paralizirana od straha. U zraku se osjetila težina, nevidljiva, ali gušeća. Šapat iz bunara sada je ispunjavao cijelu kuću, kao da dolazi sa svih strana. Riječi su bile nerazgovjetne, ali osjećala sam da me dozivaju, da žele nešto od mene.
Tada se kuća počela raspadati pred mojim očima. Sjene su postale žive, zidovi su počeli disati. Svjetla su se gasila i palila, i svaki put kad bi trepnulo, Ivana je bila sve bliže.
- „Što hoćeš?“ zavrištala sam napokon, slomljena pod težinom panike.
- „Ne možeš pobjeći,“ rekla je Ivana, ali to nije bio njen glas – bio je hladan, dubok, kao da dolazi iz neke druge dimenzije. „Oduvijek je ovdje... čeka te. Čekalo je nju, sada čeka tebe.“
Bacila sam se prema vratima, no čim sam ih dotaknula, vrata su se zatvorila s takvom snagom da sam pomislila da će se slomiti. Zrak u kući postao je gust, ljepljiv, a svaki moj udah bio je težak. Znala sam da moram izaći van, pobjeći, bilo kako.
Osjetila sam da više nemam puno vremena. Trčala sam prema prozoru u dnevnoj sobi, nespretno se spotičući po podu, ali Ivana – ili ono što je bilo u njenom tijelu – bila je sve bliže. Prozor je bio moj jedini izlaz. Očajnički sam ga pokušala otvoriti, no zastori su se sami od sebe zategnuli, zatežući mi ruke i stežući mi prste. Iza sebe čula sam kako Ivana diše, sporo i teško, kao da svaki dah nosi smrt.
- „Moram pobjeći“, ponavljala sam u sebi, boreći se sa zavjesama koje su se činile živima, omotane oko mojih ruku poput zmija.
U jednom naglom trzaju, uspjela sam se osloboditi i udarila sam kroz staklo prozora. Krhotine stakla poletjele su posvuda, a hladan noćni zrak šiknuo je unutra. Skočila sam kroz razbijeni prozor, osjećajući kako me krhotine režu, ali nisam osjećala bol, adrenalin je preuzeo.
Trčala sam kroz dvorište, prema šumi, ali nisam se usudila okrenuti. Znala sam da je ono iza mene, osjećala sam kako me prati, kao hladan dah na vratu. Noge su mi bile teške, svaki korak bio je poput borbe protiv nevidljive sile koja me pokušavala povući natrag.
Bunar je bio na mom putu, no sada se više nisam zaustavila niti osvrnula. Osjetila sam kako nešto iz njega šapće, kao da me doziva, ali nisam mogla stati. U trenutku kada sam prošla kraj njega, iz bunara se ponovno pojavila ona ruka, izobličena i prekrivena blatom, pokušala me uhvatiti, ali ovaj put bila sam brža.
Šuma me prihvatila, njene guste grane skrivale su me, ali nisam osjećala olakšanje. Trčala sam dokle god su me noge nosile, srce mi je lupalo tako glasno da je nadjačavalo sve zvukove šume. Tek kad sam stigla do glavne ceste, stala sam, iscrpljena i izbezumljena, ali još uvijek svjesna da je nešto iza mene.
Htjela sam se smiriti i razmisliti što dalje. Mobitel mi je ostao u kući, pa nisam mogla nikoga nazvati. Nakon nekoliko sati lutanja, odlučila sam se vratiti u grad i otići na policiju. Bila sam prestravljena, ali nisam imala drugog izbora.
Ujutro sam stigla na policiju i pokušala im objasniti što se dogodilo, no zvučalo je toliko nevjerojatno da su me gledali s nepovjerenjem. Dok sam sjedila u čekaonici, policajci su me obavijestili da je Ivana došla i tražila me, brinući se gdje sam. Rekla je da je pokušala nazvati, ali nisam se javljala. Čim sam to čula, osjećaj tjeskobe rastao je u meni.
Nakon nekog vremena, Ivana je ušla u policijsku postaju. Njene oči su bile pune brige, ali kada me je vidjela, olakšanje joj je preplavilo lice. Međutim, čim je sjela nasuprot mene, izgovorila je nešto što me šokiralo. „Ne sjećam se ničega od onoga što si ispričala. Samo se sjećam da smo šetale šumom, gledale TV, a zatim sam otišla spavati u svoj krevet.“
Kad je Ivana izjavila da se ne sjeća ničega, osjećala sam se izgubljeno. Zbunjena i prestravljena, pitala sam se što se to zapravo dogodilo te noći. Jesmo li doista doživjele istu noć? S tim mislima napustile smo policijsku postaju, ali osjećaj neizvjesnosti ostao je s nama, kao sjenka koja nikad ne nestaje.
My obsession...
fragmenti2.blog.hr
Još jedna od mojih opsesija. Toliko jednostavno... a toliko puno nerviranja mi priušti :I
Ne znam koliko imam fotografija do sada snimljenih, ali još uvijek nemam 'onu pravu'... a jedna od glavnih mojih frustracija vezano uz taj neuspjeh je što ja znam gdje griješim, ali svaki put iznova napravim istu grešku 
Konkretno recimo - pored toga što kad fotkam crvenu papriku naknadno zaključim da bi bolja bila žuta, i obrnuto , ili što su uvijek prevelike kad bi trebale biti manje...htjela bih da 'ambalaža', tj. sama paprika na fotografiji izgleda: puna, zdrava i svježa, kao recimo na omotnici Fanta, ali ja se jednostavno ne mogu prisiliti ostaviti je sirovu; kuharica u meni tu papriku svaki put... skuha 
Al' nema veze, snimit ću ja još najmanje koliko i do sada snimljenih fotografija... mislim, punjenu papriku sigurno neću prestati kuhati. No, pa koja budala i bi? 
Al' moram priznati da je ova posljednja ispala iznenađujuće ukusna - radila sam jako malu količinu, 'odoka', na brzinu, i nije mi se dalo vraćati ostatak dimljene pancete koju sam nasjeckala u smjesu nego sam sasjeckala sve, i... mmm... otkrit ću vam tajnu dobre paprike - ona je u dimljenoj panceti, tj. u njenom višku od kojeg glava ne boli 
LJUDI KOJI SE VOZE
tignarius.blog.hr
po lijevoj strani auto-ceste!!!
Ima raznih idiota po svim prostorima ovog svijeta, ali ovi su mi "specijalnost"!
Kao "mali" sam vozio spačeka, kamioni su me po Deutschlandu pretjecali..
U toj fazi me prijatelj provozao u Fiat Abarthu..taman kad sam pomislio da znam voziti
Tak, da sam rano naučio "voziti"
U mom skoro 50-godišnjem vozačkom stažu se svašta vozilo ali sam znao čemu služi "lijeva strana"
Postotak kretena koji se kod nas voze po lijevoj strani "brez veze" prelazi sve EU prosjeke (jedni od većih kretena su bili Austrijanci ali odavno ne bauljam po Europi pa ne znam trenutnu situaciju)
Na idućem mjestu su kretenuše koje voze terence ili one SUVove i drža mobolni u ruci, ili tipkaju ili brbljaju...
Kad u Zagrebu padne kiša (bez obzira na trenutnu kretensku vlast) nastaje kaos, imaš osjećaj da se svi zaustave i traže kišobrane...
Sve u svemu, moram ustanoviti da smo i....loši vozači i da očito ne znamo upravljati.....s bilo čime!!!
E moj Sizife
supatnikll.blog.hr
U svim epskim sukobima na blogu nikada mi nije bila namjera mijenjati nekoga, niti sam želio da bilo tko prihvati moje razmišljanje.
Naime ja sam uvjeren da se ljudi mogu mijenjati, dapače na vlastitom primjeru kao i na mnogim drugima sam svjedočio da traume mijenjaju ljude, ne uvijek i ne nužno ali ih ipak mijenjaju
Jednako tako sam uvjeren a i svjedok da ni jedna rasprava na blogu nikoga nije promijenila.
Obzirom da nisam očekivao a ni želio da se ljudi promijene, sve vrijeme u svim epskim raspravama sam pokušavao navesti ljude da se outaju i pokažu kakvi su stvarno, ispod brižno njegovane politure, u koju niko od nas nije vjerovao, jer koliko god brižno lagali o boljem sebi taj privid je nemoguće održati na dulji rok.
Uvijek me je fasciniralo kako bi ljudi pa i blogeri popizdili kad bi ta brižno nanošena politura popucala, i kako ne bi mogli podnijeti sliku samih sebe, onakvih kakvi stvarno jesu, pa bi uvijek iznova bjesomučno nanosili polituru u koju u stvari niko nikada nije ni vjerovao.
Zato sam uvijek u stvarnom životu a tako i na blogu više volio one nesavršene, neispolirane.
Zato i prestanak komunikacije nekih ljudi sa mnom doživljavam onako fatalistički, nije do mene, do njih je, ja se naime kao uostalom ni drugi nisam promijenio, a pogotovo nisam polirao lažnu sliku o sebi, pogotovo otkad sam sretno zaljubljen, a tome ima već evo cijelo desetljeće.
Najveći kompliment koji sam ikada dobio na blogu bio je kad su mi jednom Sarah be i jednom Klocki rekle da sam isti ko njen stari.
Naravno nije se odnosilo na političke rasprave ili bitke na blogu, nego na osobne odnose.
Nema većeg komplimenta nego kad ti neko jer si mu rekao nešto što mu se ne sviđa, kaže da si isti kao osoba koja ga voli najviše na svijetu.
Naravno i onima koji nas vole najviše se može dogoditi da pogriješe, iako da budemo do kraja korektni, najčešće se nama čini da su pogriješili a onda nakon pet ili deset godina shvatimo da ipak nisu.
Šta ćeš sve je to život.
KUGLICA
starrynight2022.blog.hr
Sinoć sam kopala po špajzi da nađem kuglicu. Naime, na podu u špajzi u kutijama za cipele držim božićni nakit, kuglice, zlatne češere, zvjezdice, srebrni špic za bor, srcasti i u obliku suza nakit, vilinu kosu, sprej za snijeg, staklene anđele, lampice i sav instrumentarij za prosinačko kičenje (kič), bora. Imam tri takve kutije, i u spremanju i bacanju suvišnih flaša, suđa, plastike i vrećica iz uvijek premalog špajza, između tava, vokova, velikih lonaca koji ne stanu u kuhinjske elemente i kutija sa njegovim alatima i „to će nam možda trebati“ ropotoarnicom koja nije nikad „trebala“, i izvlačenju tih kutija, jedna se otvorila i jedna kuglica se otkotrljala daleko u tamu i dubinu špajze i nestala. Nisam tip koji odustaje zbog prevelikih prepreka. Uzela sam mobač, upalila bateriju, legla na pod i rovala i plivala između grebenja dok nisam u mraku ugledala moju slatku malu srebrnu kuglicu – jabučicu sa dva svilena bijela listića kako svjetluca između neuglednih mat škrnicli i plastičnog repertoara za izlete. Tu si! Kliknula sam i izvukla ju iz mraka. Vraćena je u kutiju, ropotarnica je raščišćena, lonci složeni, kutije vraćene na mjesto, mala kuglica pronađena i spremljena. Priča ima pouku. Neka vas nikada smeće ne obeshrabri pronaći ono što volite, ma kako taj vaš napor i tu vašu kuglicu neko smeće smatralo sitnim i nebitnim i sabotiralo vas.
virtue signaling
potok42.blog.hr
preplavili su moralni signalizatori
neštićene, prohodne platforme blogova,
nezadrživo prolaze kroz oka socijalnih mreža.
davimo se u otpadnim vodama
tih gnjilih etičkih pozera
koji u svojim javnim objavama
ne iskazuju nepotkupljivu zabrinutost
za zagađeni zrak i strašne ratove...
već uvježbavaju narcističku nadmoć
samozvanih sudaca bez dosljednosti.
oni nisu ispravni i stvarno ugledni,
oni nisu napredni ni predvodnici,
oni ubijaju spontanost i čine nas napetima,
oni nas odvraćaju od širenja polja slobode -
odnosa koji znači jedankopravnost i promjene,
dok sjedimo na terasama društvenosti i ispijamo
piće razgovora o stvarnosti,
njenom tumačenju i prevrednovanju.
taj nahrupjeli kal može se zaustaviti
jedino ustavama prezira i podsmijeha.
čitatelj Has
mcmlx.blog.hr
Rubrike kao pisma čitatelja izumiru zajedno s tiskanim novinama.
Frankfurter Allgemeine Zeitung je posjetio jednog svog čitatelja koji im je, redovito kroz 30 godina, pisao.
Uwe-Jens Has, umirovljeni taksist.
Kada čitatelji pišu njihovim novinama, to je obično zato što su zbog nečega iziritirani, žele nešto ispraviti ili izraziti svoje drugačije mišljenje.
Has kaže da je i on to ponekad radio. “Ali duševno mi to nije tako lijepo i više to ne radim.”
Danas piše pisma uredniku kad smisli nešto o članku, kad osjeća da može nešto dodati onome što je napisao.
Na primjer, jedna anegdota iz vremena dok je bio taksist. Ili referenca na knjigu koju je pročitao.
A bilo ih je, obilje.
Has se nikada nije mogao koncentrirati u školi; on je jedini u obitelji koji nije imao srednju školu niti je studirao.
Pet pokušaja večernje škole nije uspjelo.
“Tako je to s tim ADHD ljudima, da mogu raditi samo ono što ih fascinira.”
Razmišlja li ponekad o tome kakav bi njegov život bio da mu je ranije dijagnosticirana?
Bi li onda uzimao lijekove i umjesto taksista postao profesor germanistike?
"Ne", kaže odlučno.
Njegova žena kaže: “Ali možda novinar. Ili arhitekta?“
– „Ne, mogu brojati samo do tri.“ Ona ga pogleda s ljubavlju i kaže: „Ali ja sam te naučila do četiri.“
Je li zadovoljan načinom na koji mu je život ispao?
Da je bio "samo" taksist iako je bio toliko pametan?
Ili samo voli stvoriti takav dojam sa svim svojim anegdotama i citatima?
Iskazuje li u svojim pismima uredniku književnu crtu koja bi ga kvalificirala da postane novinar ili pisac, ali koja nije došla do izražaja zbog njegovog ADHD-a?
S gotovo 80 godina gleda li sa žaljenjem na propuštene prilike ili sa zahvalnošću na ispunjen život?
“Uvijek postoje različite vrste pogleda unatrag. Propuštene prilike - to je misao koju često možete imati.
Ali nimalo ne žalim”, kaže taksist.
Na trenutak izgleda kako je probijen njegov zaštitni zid riječi i kako je isplivalo ono što leži ispod.
Ali nije tako. Has se odmah vraća svom uobičajenom obrascu odgovaranja na osobna pitanja citatom.
Kierkegaard je jednom rekao da se život živi unaprijed, a razumije unazad, on kaže: “Tako je više.”
Novinar pita: “Jesi li sretna osoba?”
– “Rekao bih da”, kaže veselo Has.
“U kojim ste trenucima posebno sretni?”
Opet odgovara citatom: Filozof je jednom rekao da je sreća ostvareno, smisleno djelo. “Za mene to znači da sam bio pola sata na biciklu ovdje na balkonu, da sam naručio knjigu ilida sam napisao pismo uredniku." Ponekad čitam kao Churchill koji se kupao svaki dan tijekom rata. Ili čitam u svojoj sobi.
Churchill je rekao da je šteta za svaku knjigu koja je prerano pročitana.
Sada mi ništa nije prerano.” zvršava Has.
Skini naočale, za sliku, kaže mu žena.
"Ne, ovako izgledam inteligentnije", kaže Has.
I jedan instruktor vožnje je uživao čitajući članak.
#FAZ
type russian online
Veo nad koljevkom...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Ruke, poludjele od strasti, nemirne od želje
oduzimale su jedna drugoj dodir, sluh se
samo do ušiju zapošljavao glasovima
iz daljine, oči su gledale dalje od
horizonta, poslije poezije kiše
vidjele sjaj duginih boja i
vraćale pogled na lice
pjesnika, utjelovljenog čovjeka mojih snovida.
Između susreta pokušavah otkriti tajnu genoma,
ostatke dragih zauvijek otišlih, gledah sliku
na slici su moji najbliži. nonić i njegov brat,
nona u krilu joj moja mama, stoje
tete Zlata i Ksenija... i upitah se,
je li to naslijeđe što zov ljubavi
iskri poezijom oceana i zavjetrinom snova..
Postadoh ronioc izmaštanim oceanom snova, čitah
pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, u zori
pod sjajem ljetnog sunca i rujom jesenjih krošnji
i osjetih ljubav je vječno drhtavi
Dijana Jelčić
DAN BEZ SMIJA
sewen.blog.hr
Dan bez smija -
Ka gladna zmija,
Šta livadom vreba...
Ka sokol sa neba
Šta ciljano lovi...
Ka srušeni snovi...
Dan bez smija -
Tu di san se zgrija
Sada je ladno,
Di bilo je radno,
Sad svugdi tišina,
Ni ćeri, ni sina...
Dan bez smija -
Bez tog nebi bija,
Oću se smijat,
Ka zrno proklijat,
I dobro ću pazit
Sve smijom zarazit!
Koncert
luki2.blog.hr
Bajaga i Instruktori. Jako volim i rado slušam. S tim da je u isto vrijeme u Varaždinu bio Čavlek i Đoletove pjesme.....Odluka nije bila teška - jer je Bajaga bio poklon za rođendan. Bajaga - ježim se na njegov glas u pozitivnom smislu...Predivno!
Đole bi rekao: "Postoje neke stvari neprevodive u reči."
Zanimljivo da moja Vesna (na zadnjoj fotkici) i opcenito moje društvo i na parteru - nismo trebali nikakve stimulanse poput piva da nam bude prekrasno, da uživamo i pjevamo....
Ljub!
NIŠTA NIJE ISTO
donabellina.blog.hr
izronila sam iz tempere i čistog platna
da bi me
i rukom i srcm pretvorio u sliku one voljene
da ne govorim o prekrivenoj slici nedostupnoj tudjim očima
jer, reče, bila sam tvoja : ne izložbeni primjerak svačijem oku i prosudbi dostupan
ponekad bi samoćom ovladan pomakao platno
ne bi li uočio je li stajanje u vremenu narušilo sklad boja
je li mi kosa još uvijek po lijevom ramenu rasuta...
...............godinama poslije, popucalo je platno , pore su presjekle nijanse ramena i grudi a ni kosa više nije bila živa....
a ja, živi model od nekada na slikarskom štafelaju
ostala sam samo uspomena
zgužvanog i popucalog papira
19
sub
10/24
OVISNICA
starrynight2022.blog.hr
Pišem samo kad mi se piše. Trenutno mi se ne da pisati. Vjerojatno će se to osjetiti na tekstu. Bit će zdrkan, nevoljak, jedvačekamdatozavršim tekst. Ono, ili ide ili ne ide. Tekst je emanacija. Bilježi ispod nivoa sadržaja i stila, djeluje subliminalno. Nema tog zakona, discipline, uredbe, zapovijedi, koja će generirati dobar tekst ili dobar seks. Nadahnuće i spontanost su formula života.
A da sam ovisnica, znala sam. Niti jedan dan bez interneta nadohvat ruke je ovisnost. Postao mi je drugi kisik. I taj kisik sinoć najednom rikne, nema više kisika. Pukao je internet. Počela sam se gušiti, svijet oko mene poprimati stvarne obrise, ono što sam odavno nadrasla i napustila. Kuhinja, soba, suđe, kupaonica postale su to što jesu a ne tek kulise oko središta vrtnje - gadgeta na stolu s internetom. Zovem immediately službu za korisnike, vele, došlo je do kvara u vašem dijelu grada, radimo na uklanjanju poteškoća. A kad ga možemo očekivati, internet? – pitam. Kad tehničari poprave kvar. Mehanički odgovara muški glas. A kad će to otprilike biti? – inzistiram. To ne možemo znati – odgovor je operatera. Od O-a očekujem anticipaciju, da ZNA kad će to točno biti. Ok. Sad ću si sama riješiti internet, pomislim. Riješena sam dobiti ga i mimo protokolarne dostave. Uzimam mob, tap, tap, tap, tap, tap, i spajam dva laptopa, njegov mob i nest hub na alternativni dovod. Sve radi savršeno. Imamo net! On je jako zadovoljan i hvali me. Ja isto.
Igram se s AI generatorom slika i generiram fantastičan album ilustracija uz Vidrićevu Putovah. Divna atmosferična ljubavna pjesma idealna je za ovu listopadnu predigru Halloweenu uz pratnju gotike, gotičkih filmova, gotičkih priča i gotičke poezije - Poea, Maupassanta, Shelley, Louis Stevensona, Orkanskih visova, Đalskog i Tribusonovog Potonulog groblja opet na mom stolu. I Burtonovog Viktora i Viktorovog vjenčanog zavjeta iz Mrtve nevjeste: "Ovom rukom ću podići tvoju tugu. Tvoja čaša se nikada neće isprazniti, jer ja ću biti tvoje vino. Ovom svijećom ću ti osvijetliti put u tami. Ovim prstenom te molim da budeš moja". Vrijeme je mrtvih nevjesta, izdubljenih narančastih bundeva u prozorima i pred zatvorenim vratima u mrak utonulih kuća u čijim dupljama plešu plamičci i sjene drevnih poganskih rituala, pustopašnih letećih vještica na metlama usmjerenim prema namigujućem mjesecu, žutookih crnih mačaka uzdignutih repova i iskeženih kostura posvuda. Gola Margarita na svinji leti Majstoru. I put a spell on you, pjeva preklinjući, promuklim i drhtavim glasom Bonnie Tyler iz mog nest huba, njen Spell mi je najbolji. I taj vječni motiv sablasne kočije iz Vidrićeve Putovah što juri klancima i provalijama kroz mjesečinom obasjanu noć noseći dvoje fatalnih ljubavnika, Njega i Nju. Divno.
Spuštam AI slike i Vidrićevu Putovah na svoju fb stranicu koju planiram napustiti. Kao i internet uostalom i sve virtualno. Osim za posao. On iz druge sobe javlja da je popravljen kvar na mreži. Isključujem hotspot.
Putovah…
Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – –
Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…
I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…
1900.
Dolomiti 1 - Cinque Torri
moreplanina.blog.hr
Polovica srpnja, živa na termometru obara rekorde, more toplije nego ikada. Dvojica kolega zovu da idemo u Dolomite. Zašto ne.
Ne znajući, mislim umrijeti ću tamo od vrućine, ali nema veze.
Krećemo iz Rijeke oko 4 h ujutro. Treba stići do destinacije i još cijeli dan hodati. Ja nemam pojma gdje idemo, znam samo da su Dolomiti, Italija. Poput paketa sam.
Dečki su sve isplanirali, organizirali, rezervirali hotel, ne znam što reći. Blago meni.
Avantura će trajati 3 dana sa dva noćenja. Nemam pojma što me čeka.
Prolazimo Cortinu d'Ampezzo, to mi je poznato iz priča skijaša. Vozimo se do prijevoja Passo Falzarego (2117) koji je 17,5 km od Cortine, tu parkiramo i krećemo.
Kod nas nesnosne vrućine, a ovdje divota.
Plan je popeti se na vrh Croda Negra (2518 m.n.v.) zatim na Averau (2648 m.n.v.), prošetati se do Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.) te se spustiti do Cinque Torri.
Prtiš se,
Teško je,
Boli te,
Pomalo te i strah,
Onda se obrneš i
Kakova divota.
Lepo je da ti je žal umret.
Evo nas na vrhu Croda Negra (2518 m.n.v.)
Pogleda prema Cinque Torri i desno na Averau (2648 m.n.v.) našu sljedeću destinaciju
Gužva na ferati za Averau. Ovo mi je prva ferata u životu. Navlačenje opreme na sebe. Ne znam gdje ide ruka, a gdje noga. Ajde kacigu sam znao gdje staviti.
Bilo mi je malo nelagodno u početku, ali kada sam krenuo bilo je fora. Svaki početak je težak.
Ferata je mjesto za penjanje koje zbog sigurnosnih razloga i pomoći ima sajlu koju drže klinovi. Ima raznih težina ferate. Od opreme je potreban penjački sigurnosni pojas, kaciga i rukavice su poželjne.
Pogled na Cinque Torri sa Averau.
Rifugio Nuvolau (2575 m.n.v.)
Kolone ljudi idu gore.
Ovaj Averau izgleda kolosalno.
Ne mogu vjerovati da smo bili na njemu.
Spuštamo se sa Nuvolau prema Cinque Torri
Cinque Torri oli ti pet tornjeva.
Za vrijeme prvog svjetskog rata tu je bila talijanska linija obrane pa su napravili muzej na otvorenom.
" Od samog početka Prvog svjetskog rata, kada je talijanska vojska napredovala prema Val Badiji duž Velike ceste Dolomita od Cortine do prijevoja Falzarego, strateška važnost područja 5 Torri odmah je postala jasna.
Talijanska vojska zauzela je položaje u području 5 Torri početkom lipnja 1915.; trupe su bile smještene u rupama iskopanim ispod stjenovitih zidova ili gdje god je bilo moguće naći zaklon.
Odmah je započeo naporan i težak rad; izgrađeni su rovovi i položaji, postavljene telefonske linije i terenski telegraf, skladišta za hranu i streljivo, skloništa za životinje i staje.
Ovdje je bilo postavljeno sjedište talijanske planinske artiljerijske skupine; ogromni mornarički topovi, koji su mogli ispaljivati granate promjera 30 cm."
izvor podatka https://cortinadelicious.it/EN/p53-The-5-Torri-Front
Mjesto za okrijepu. Cijene su, rekao bih, sasvim normalne.
Koma sam, a treba doći još i do auta.
Još jedan pogled, na odlasku, prema tornjevima i spuštanje do auta.
Prošli smo 20 dugih kilometara, za poludit.
U početku sam se divio ljepoti Dolomita, a sada mi nije ništa lijepo i nije mi ni do čega.
Jedva čekam doći do auta i obuti japanke.
Noćimo u mjestu Sottoguda, cca 5 km istočno od Marmolade i 25 km od prijevoja Passo Falzarego. Apartmani Sol&Nef.
Sutra nova avantura, Viel Dal Pan.
TO BE CONTINUED
Kokoš ili jaje
supatnikll.blog.hr
Šta mislite koliko je načelnika ili pročelnika dalo otkaz i otišlo negdje izvan državne službe tražiti sreću.
U pravu ste državni službenici koje vrlo pogrešno sve nazivamo uhljebima vrlo rijetko se odlučuju na takav korak.
Ipak u posljednje vrijeme preko šest stotina djelatnika centara za socijalni rad je dalo otkaze i otišlo negdje drugo.
I nikoga nije briga, niko ne pada u nesvijest niti plače nad sudbinom djelatnika centara.
Zato nije ni čudno da ljudi odlaze, imaju ogromnu odgovornost na svojim poslovima, doslovno odlučuju o ljudskim životima, a niko ih ne cijeni.
Zato si svi uzimaju za pravo pljuvati po njima, od radodajke Severine, do veće skupine idiota na bloghaeru koji se svaki put kada se nešto dogodi, taj čas priključe hajci na djelatnike centara.
Nikako mi nije namjera idealizirati nikoga pa tako ni bivše ili sadašnje djelatnike centara za socijalni rad, ima ih dobrih i loših jednako kao i liječnika, profesora, zubara ili automehaničara.
Ipak ako mislimo da će nam taksista zamijeniti Afganistanci, zidare Indijci, skladištare Nepalci, prodavačice Filipinke, sutra i Rusi ili Moldavci liječnike.
Šta mislite ko će nam zamijeniti djelatnike u centrima za socijalni rad, koji su vjerujte mi na riječ važniji od zidara, skladištara, prodavačica, pa čak i liječnika, jer liječnici svoje pogreške pokopaju, pogreške djelatnika centara za socijalni rad žive i dalje.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr