Sve kategorije po listama

Poklanjam ti....

taango.blog.hr

Schiller: AN DIE FREUDE

potok.blog.hr

An die Freude

Freude, schoener Goetterfunken,
Tochter aus Elysium,
Wir betreten feuertrunken
Himmlische dein Heiligtum.

Deine Zauber binden wieder
Was die Mode streng geteilt.
Alle Menschen werden Brueder
Wo dein sanfter Fluegel weilt.



Oda radosti (dio)

O, radosti, kćerko raja,
Što je nebo dade nam,
Pijani od žarkog sjaja
ulazimo u tvoj hram.

Tvoje bajno tkanje veže
Površni što rasu svijet.
Ruka ruku bratski steže,
U tvom krilu mir je svet!


Nije da sam baš ovim zadovoljna ali vježba pomaže.:)))

Mia - proba za fotke

luki2.blog.hr

Molim vas, da li je fotka vidljiva svima? Lastavice, prešla sam na Postimages, u nadi da će fotke sada biti vidljive i Tebi.

Hvala!

Ljub!

ASOCIJATIVNI SLIKOVNI POST

komentatoricamicaa.blog.hr

**
Ah, ljubav. Ta divna pojava zbog koje cvjetaju ruže, leptiri plešu u trbuhu, a ti polako gubiš živce, san i sposobnost racionalnog razmišljanja. Kad je lijepa, život je film. Kad počne izjedati – opet je film, samo ovaj put horor s lošim budgetom i previše emocionalnih specijalnih efekata.
Ali ...ali... barem znaš da živiš. Ili barem da te nešto iznutra gricka… ako već nije gastritis.
Znači, vanjsko grickanje je ujedanje koje kod voća izgleda baš - ovako

**

Priča o jednom Marku

liviodinspiracija.blog.hr

Ispričat ću vam priču o jednom Marku.
Sigurno ga znate i vi – možda ne baš moga, ali nekoga svoga Marka, kojeg biste mogli primijetiti i upoznati u vašem okruženju, kada biste si dali malo više truda.
Marko živi tiho.
Gotovo neprimjetno.
Njegov unutarnji svijet bogat je, ali tih.
Jednog dana, dok je sjedio na klupi u parku i gledao lišće kako polako pada, prišao mu je stranac.
Zastao je ispred njega i jednostavnim tonom upitao:
“Smijem li sjesti?”
Marko je kimnuo glavom.
Stranac je sjeo, naslonio se i na trenutak pogledao u isto drvo u kojem je Marko tražio mir.
Zatim ga je upitao:
“Što ti danas znači biti živ?”
Marko je zastao.
Pogledao je kroz grane drveća, pokušavajući skupiti misli.
Riječi su mu izlazile polako, jer nitko mu nikada nije postavio tako duboko pitanje.
Počeo je pričati o danima kada se osjeća iscrpljeno, o trenucima kada mu se čini da ništa ne ide kako treba, o težini svakodnevnih obaveza.
Ali govorio je i o malim radostima – druženju sa svojom obitelji, njihovom zadovoljstvu i zdravlju, trenucima zahvalnosti dok sjedi u tišini parka, osjećaju smisla dok šeta među drvećem.
O tim trenucima ljepote koje često prolaze nezapaženo.
O snazi koju pronalazi u tome da svaki dan iznova pokuša biti dobar prema sebi i drugima, da se ne osuđuje zbog svojih pogrešaka i nastoji svaki dan prihvatiti kao novu priliku.
Na kraju je polako, s pažnjom, izgovorio:
“Život mi znači ostati vjeran sebi, preuzimati odgovornost za ono što mogu, nositi svoje terete dostojanstveno, učiti iz pogrešaka i izazova, cijeniti male trenutke i ljepotu u svakodnevnom, osjećati zahvalnost i pronalaziti smisao u svemu što radim.”
Svaka riječ bila je olakšanje. Godine tišine topile su se pred iskrenim pogledom sugovornika.
Taj trenutak promijenio je Marka.
Shvatio je da njegova priča vrijedi.
Shvatio je da postoji netko tko je spreman slušati.

Svaki čovjek ima svoju priču.
Ali tek kad ga netko istinski čuje – ona oživi.

Greek Zorba

modrinaneba.blog.hr

Što se događa?

andrea-bosak.blog.hr

U Zagrebu sve više postaje nejasno.

Uzoran učenik sa skupinom postao piroman, rekonstrukcija događaja je napravljena po izjavama jer statisticari ne dozvoljavaju ulaz u zgradu Vjesnika zbog sigurnosti da netko ne izgubi život.

Grinc je postavio kućice na glavni trg i Kvatric, na trgu lim u zelenoj boji, na Kvatricu u sivoj.

Nekome su činimi se drvene kućice trebale za grijanje jer metar dva za ogrijev je preskup.

Žalosti me koliko je glavni grad propao posljednjih godina.

NEBODER

tignarius.blog.hr

Izgorio je Vjesnikov neboder, koji nije bio samo Vjesnikov!!!

Kad je onaj Murdoch došao kupovat Vjesnik pa je u razgovoru s tadašnjim vodstvom (jedno pedesetak drugova direktora OUR-a) upitao može li razgovarat s vlasnikom, prevoditelj je nekao uspio prevesti da je vlasnik SSRNSRH (Socijalistički savez radnog naroda Socijalističke Republike Hrvatske u kojoj su Srbi bili konstitutivni narod!!???)...
Čovjek se digao i "pobjegao" glavom brez obzira!

E sad čujem da Severica, matori Galić i ostala komunistička stoka tuli za neboderom a neka ludača, koja je predstavljena kao arhitektica govori o neboderu slobode tiska..
Stvarno znaju biti majstori cinizma ti šugavu i ogoljeni jugoslovenski bastardi!

Je puštali su nam Veselka Tenžeru, Jelenu Lovrić...i ostalu doušničku bagru da nas uljuljaju u jugoslovenskom snu...doduše mogao si kupiti i Izbor (iz stranog tiska gdje su urednici mogli provući i pokoji text iz tada omrznutog Zapada) a mogao si kupiti i Start a poslije i čistu pornografsku Erotiku, gdje je ćaća Sanader i započeo karijeru uspješnog dobavljača pornografije na ova zatucana područja!

Meni je drago da se zapalio jer je izgorio simbol najperfidnije obmane u zamjenama teza i proizvodnji ideoloških zabluda..
Još kad izgori dom Smojine dice i uredništvo Prosvjete bit će tisućgodišnji mir prije smaka svijeta!

Umro je i Branko Ivanda, svjetska faca i hrvatski domoljub!
Nisam vidio da su mu mediji poklonili pažnju, kao npr. Halidu!

Opraštanje

bez-obzira-109.blog.hr

Ne opraštam se za sva vremena, samo od "bloga tjedna".
Bilo je trenutaka kad mi baš nije bilo do pisanja pa su se malo
postovi "zacrnili", a ja sam plavuša, baš mi ne stoji.

Dok darovi s neba čekaju da se opet spuste, u vidu kiše ili
bijelih kokica malo sam prošetala oko vrta jer gaženje bi bilo
malo blatnjavo. S divljenjem gledam još blago nezrele limune
koji čekaju suh dan da ih se obere, gledam i ostale darove
jeseni koji su se iskazali u punoj snazi i ljepoti. Zelenilo je vrlo
uspješno; raštika, repa, salate, peršin, selen i samonikle jestive
biljke. Hodam sa zadovoljnim smješkom, nije važno što će me
prvi suhi dan pozvati da se pozabavim salatom i raštikom.
Navuci rukavice i skupljaj pužiće sa salata i crvene bube s
raštike, a one male sitne bubice na blitvi trebam s posebnim
oprezom istrijebiti da se ne oštete biljke.

Ostaci mojih šarenih puzavica također čekaju da im se odstrane
izdanci i prorijedi korijenje. Valja i lukovice rasporedit, malo sam
ih obogatila kupnjom više vrsta tulipana i sadit ču ih u razmacima
po pet šest dana radi cvjetanja u dužem periodu. Oni ne mogu
baš dugo, barem ja ne znam način održavanja cvatnje na duži period.

Njega čekaju rezidbe voćaka, loza, ali nema žurbe, može i u rano
proljeće. Moj dio su hortenzije, ruže s kojima se nisam baš usrećila,
ili im ne odgovara mjesto boravka ili ja nešto krivo radim. Baš ove koje
su opstale godinama su one starinske mirisne i koristim ih za meleme.

Srca ispunjenog vraćam se na rutinske radnje i evo pišem svijetu koji
meni možda nikada pisati neće, a nisam jedina koja ne dobiva odgovore
na svoja pisma. Kroz povijest je bilo puno većih glava koje su pisale
pisma a odgovora dobile nisu. Svijet je sastavljen od onih koji misli
ispoljavaju perom (tipkovnicom) i onaj drugi dio koji konkretno kaže
što misli ili ne misli ali kaže i ne pada im na pamet pisanje pisama.

Cvijećem, voćem i povrćem uz obilje otpalog lišća opraštam se od vas
za ovaj tjedan, slijedeći idem "po redu vožnje", tako me zapalo.

Šapat sreće

modrinaneba.blog.hr

Slušam šapat svoje sreće.
Ne žurim više, jer svaki moj korak
ima svoju snagu i vrijeme,
vrijeme koje pripada samo Tebi

Foto: Aleksander Lorenčak (dozvola autora)

Nevidljivi neprijatelj

dusakojaluta.blog.hr

Ponekad mi se čini da moj mozak živi svoj život, potpuno odvojen od mene. Kao da tamo negdje, u pozadini, stalno radi neki mračni streaming servis koji automatski pušta katastrofične filmove, u HD rezoluciji, bez pauze, bez mog dopuštenja.

Gledam stepenice i mozak počne računati koliko sekundi treba nekome da padne s vrha do dna, gdje bi slomio kost, na kojem bi se mjestu razbila glava. Ne zato što želim da se to dogodi, nego zato što je moj mozak hiperaktivan matematičar katastrofe koji sve pretvara u analizu rizika, tijela i gravitacije.

Moja psihijatrica kaže da je to normalno, dokle god ne želim nauditi sebi i dok kontroliram svoje porive. I znam da je u pravu. Nikad nisam imala problem s razlikovanjem misli od stvarnosti. Ne želim sebi nauditi. Znam to vrlo jasno.

Ali samo zato što nije opasno, ne znači da nije iscrpljujuće.

Jer stvarnost stalno daje materijal. Čujem da je netko doživio prometnu nesreću i mozak odmah napravi sto paralelnih scenarija. Kako je još moglo završiti, koliko gore je moglo biti, gdje je bila ključna sekunda. Kao da u glavi imam redatelja koji snima alternativne završetke nekog užasnog filma.

Kad dijete ide u školu, znam da je put isti kao i jučer, ali mozak izgenerira listu mogućih opasnosti brže nego što ja uspijem zakopčati kaput. “Što ako auto? Što ako pas? Što ako klizav pločnik? Što ako nešto potpuno besmisleno, ali tehnički moguće?” Sto puta “što ako” prije nego što dijete uopće dođe do ulaza.

Kad muž ide na posao, moj mozak već drži mapu grada s označenim raskrižjima koja su “najopasnija”, iako objektivno, ništa se ne događa. Samo mozak radi marljivo, kao da je na zadatku da me drži napetom.

A onda dođu ti trenuci koji me načnu iznutra. Kao kada se opečem vrelom vodom. Obična glupa slučajnost, trenutak nepažnje, nešto što se dogodi svakome. Ali meni se mozak odmah zaleti: “Jesam li smotana ili sam to napravila namjerno? Kako se to uopće dogodilo? Jesam li previdjela nešto ili sam se stvarno dovela u opasnost?”

Naravno da nisam to napravila namjerno. Znam to. Ali misli su tako brze, tako uvjerljive, tako vizualne, da me natjeraju da na trenutak posumnjam u vlastite namjere. Kao da mi mozak sam piše teorije koje nemaju veze sa stvarnošću.

I to umara. Toliko umara.

Jer živjeti s mozgom koji stalno snima katastrofe nije opasno, ali je jako, jako teško. I zato ovo pišem. Ne da dramatiziram, nego da priznam sebi (i drugima) da mi te svakodnevne automatske slike crpe energiju. Da je teret stvaran, iako nevidljiv.

Nedjeljivost...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Pitam se do koga mi je više stalo
do tebe ili do života?
Mogu li se zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?

Ne mogu! To ne bih više bila ja.
Ljubav bi osjećala drugačije.
to ne bi bila moja ljubav,
bila bi tek ljubav.
Kada razmišljam o umiranju,
ne bojim se umiranja tijela,
bojim se u smrti ću te zaboraviti.
Spavanje bez sna je kratka smrt
uzaludno gubljenje vremena,
lucidni snovi mi daruju tebe,
vidim te, grlim te, čujem tvoj
glas, ćutim miris tvog tijela.





Osjećam nedjeljiva sam od tebe.

Dijana Jelčić

IZMEĐU

sewen.blog.hr

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!

Pod gorom

penetenziagite.blog.hr

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor


________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

Studeni

nachtfresser.blog.hr

studen nas brije
studen nas tišti
studen nas bije
studen nas ništi

studen nas guši
studen nam hrli
studen nas ruši
studen nas grli

studen nas goli
studen nas svlači
studen nas voli
studen nas tlači

studen i lutke
studen i trebe
studen nam šutke
studen nas hebe

studen nas muti
studen nema sjaj
studen sad šuti
studen naš je kraj.