Sve kategorije po listama

Božićno

mcind.blog.hr

Šetnja gradom sa adventskim kućicama i ukrasima.


Miris fritula,, kuhanog vina, kolača...


Kuglice na božićnom drvcu na Korzu.


Kupovni i domaći razni kolači.


Križaljkica talijanka sa dva crna polja i sličicom.
Vodoravno
1. Nadam se da ste ju svi dobili. 2. Jezero u središnjoj Aziji koje se previše smanjilo. // Muško ime (njem. pisac May). 3. Židovski vjerski učitelj. // Novozelandska papiga. 4. Prekriveno šarama, precrtanost. 5. Morska riba, šarag, serah. 6. Radioaktivni izotop vodika.

Okomito.
1. Specijalist za pripremu i posluživanje kave. 2. Popularni balet P. I. Čajkovskog. 3. Nadimak vaterpolista Mladosti iz Zagreba. 4. Pripadnik Ilirskog pokreta. 5. Peto slovo abecede. // Goli, neobučeni. 6. Nogometni klub (kr.). // Rječca za tvorbu superlativa. 7. Mada, premda. 8. Najveći jadranski otok. 9. Sredstvo za rad, oruđe.

Prigodne premetaljke:
BOB ILI JEŽIĆ
HITNOĆA
NE DIRA MASNO
LEON TWIST

Kalendar za siječanj sa Tazom koji traži dom.


Jadranski trg navečer.

Kako spasiti onoga kojeg voliš

penetenziagite.blog.hr

- - - - - -



Lokomotive su bile građene za najveću voznu brzinu od gotovo 115 kilometara na sat, a kod dorađenih motora čak i desetak kilometara brže. Upravljački stol omogućavao je vožnju s obiju strana lokomotive na način da strojovođa može mijenjati svoje upravljačko mjesto ovisno o smjeru kretanja, a bilo im je karakteristično tamnozeleno bojenje sa zlatnim ukrasnim trakama.

Za takvim čudovištem ona su dvojica strojovođa stajala te daleke kolovoške noći čekajući da konačno i barem na vrijeme prispiju do Zagreba, gdje će barem nakratko otpočinuti, ukrcati nove putnike i krenuti dalje, prema državnoj granici, kako bi kompoziciju negdje oko Karavanki preuzele austrijske kolege. Pred njima bijaše još gotovo čitava noć na putu; jedna od trinaest onih koje su toga mjeseca proveli za kormilima lokomotiva.

U tmini ove noći naš Josip sigurno neće obraćati pozornost na boju te zlokobne lokomotive kada se ispod njega u krvavoj kupki od čelika i iskara bude odigravala borba za život stotina ljudi. Ili će mu možda u kutu oka, jer znamo da Josip najbolje vidi ono što se događa sa strane, ostati tamna zelena mrlja, da vječito pamti kako izgleda kada čelik okupa ljudsko meso i postane mu gospodarom.

Vi ćete sada ponovno upitati jesam li siguran da je Josip svojim nogama kročio iznad pruge ili je samo u tom svom hodanju dopro do ruba kolosijeka, tamo gdje je ponekad znao završiti s preskakanjem, izmičući prvim manevarkama i psovkama pospanih strojovođa i skretničara, a ja ću vam ispričati tek ono što sam u Josipovim očima zasigurno vidio, samo kada sam radi toga da bih ih gledao sklopio svoje.

Vidio sam Josipa, žmireći tako od strave i straha, jer znate – i mi koji vam pričamo nešto osjećamo kada živimo to o čemu ćemo vam poslije željeti pričati, a vi ćete znati jesmo li vam to umjeli ispričati kako valja ili smo vam tek oduzeli vrijeme. Eto, tako sam ja gledao Josipa – ili bolje rečeno, njegovu tihu i plahu dušu – kako u raskoraku zastaje točno na sredini onog nathodnika, baš nekako iznad trećeg kolosijeka gledano od sjevera prema jugu, pa gleda ni u što sluteći nekakvo zlo, kako to već ljudi slute po zvuku ili tišini ili onome što zlo znade okruživati, ili ljudi jednostavno pretrnu jer postanu posvema sigurni da slušaju samo zlo.

Kako se zlo glasa i koji je zvuk nailaska zla, mogli bi nam kazati svi oni samljeveni, pregaženi i ispečeni, samo kada bi pričati mogli i kada bi nam takvo što pričati željeli. Mi ih, naravno, nećemo tjerati na takvo što, niti bismo ih tjerali da ih ikada sretnemo, već bismo ih radije izbjegavali uopće gledati u oči, a kamoli bilo što razgovarati s njima, pa još o tome kako su umirali. Neki su od njih imali sreće pa su ih časkom probole metalne šipke ili im vratove odrezali veliki komadi prozorskih stakala na kupeima; drugi su pak umirali još u minutama, pa i satima što su slijedili prepuni zlokobnog šištanja iskara, napona i vreline.

Sve je to onim svojim očima što gledaju u mjesto koje nitko ne gleda – gledao Josip, pa sam ja – kada sam gledao njega nastojeći odgonetnuti što je zapravo vidio – vidio s njime.

Josip je, kako sam vam već ispričao, ili ću vam tek ispričati, upravo tako često i gledao svijet oko sebe, piljeći u neku točku daleko i nisko, u koju baš nitko nikada nije gledao, tako da svima bude jasno kako on uopće ne gleda to što gleda i tamo kamo gleda, nego da je sva sila njegova gledanja uprta u ono u što njegove oči zapravo ne gledaju, ali jasno vide: u ono što se događa sa strane i u što svi ostali osim Josipa gledaju – ali baš to nikada ne vide.
Jesu li Josipove noge uopće dirale trule i prašnjave stare letve nathodnika ili je u visini na prugom hodalo tek ono što Josipa Josipom čini, a to svakako nisu noge, oči i ruke – morat ćete ovdje ispričati sebi sami, a ja ću vam reći da i sam Josip baš nikada u životu nije poželio biti tamo gore pa gledati u ono što je gledao, jer Bog kada odabire ljude koji će gledati strahote – odabrat će one najsnažnije da se baš tih strahota mogu sjećati pa da nam o njima svjedoče, a mi – slabi, teški i sami – nikada nećemo biti sposobni vratiti se s tog mjesta među žive; među one kojima se priča.

Pa kako se Josip zatekao u visini, nad onom prugom, naslutio je da ispod njega prolazi sama lokomotiva, konačno kočeći i škripeći tračnicama poput podivljala čudovišta, okupanog iskrama, bukom i strahotom. Što se više lokomotiva udaljavala od mjesta prevrtanja, to se više onih devet vagona udaljavalo od pruge, tvoreći nad njom, oko nje i pored nje strašno kolo od smrti i bola. Josip će dobro zapamtiti kako je – nakon što se lokomotiva zaustavila – čuo onaj jedan čas tišine, u kojem se slilo sve zlo i patnja svih ljudi što će stradati u toj krvavoj kupki plamena, željeza i stakla, a potom Josip više nije čuo ništa, jer njegove su uši zaparali urlici patećih ljudi čija je tijela u daljini ili nekako baš pod njime deralo željezo, palila struja ili rezalo staklo. Josip – samo da preživi ono što će morati slušati i gledati – zažmiri i čučne, poželjevši se opet vratiti u nešto što je osjećao da su sigurnost i dobro; pa tako ostade nekoliko časaka; dovoljno da u njega ono zlo odozdo uđe i protrese ga iz temelja, a opet prekratko da taj doživljaj postane takav i tolik da Josipovo sjećanje učini nepostojećim.

Nitko nikada zapravo neće ni znati koliko je točno u vlaku što se drobio, mljeo i lomio pod Josipom bilo ljudskih tijela; neki će izvori spominjati brojku od četiri stotine putnika, od kojih je – kako to s nesrećama obično i biva – ponajveći broj pripadao sirotinji što se s ljetnih praznika vraćala na rad Njemačku. Ljudi su pogibali prerezani metalom i staklom, zdrobljeni u kupeima i pregaženi na hodnicima vagona ili ih je još žive pržila struja visoka napona što se oslobodila uslijed toga jer su vagoni udarajući o prepreke srušili stupove s vodovima uz prugu. Poslije će gotovo pedeset tijela pokopati u zajedničku grobnicu gradskog groblja na brdu uslijed toga što nije bilo moguće utvrditi kome točno pripadaju – jer toliko su bila unakažena, spaljena ili odvojena od nečega što bismo umjeli i smjeli zvati čovjekom.

Sve je to Josip slušao i gledao odozgo, smrt, urlike, iskre, plamen, prevrtanje, škripu, lom stakala, padanje žica na tlo, pa su se kroz mrak i povremene bljeskove struje i iskara metala u vagonima i pored pruge počeli nazirati komadi ljudskih tijela, puzeći bogalji što izlaze iz tog čeličnog, plamenog i staklenog pakla i – potom samrtna tišina, koju bi tek ponekad prekinuo neki neljudski jauk ili vriska; zov upomoć na možda desetak jezika što se govore od Save i Drave pa sve do dalekih južnih mora i – kraj; konac onoga što znamo da je život.

Jer kako smo naučili tamo još kod Josipova oca, Ivana Tomanušića, onog što ga je nasmrt prebilo u nekoj memljivoj kamenoj nastambi solju okupanog pakla dolje ispod Velebita, Vinodola i Senja, ljudi zovu upomoć i onda kada sasvim sigurno znadu da nikakve pomoći više nema niti će je ikada uopće biti, sve do časa kada im je suđeno da ih više ne bude. Zvati upomoć, to je jedno od temeljnih ljudskih obilježja; čovjek nije u zajednici zato da bi tamo bio od kakva dobra po drugoga, već po sebe sama; interes i korist su ti koji nas u zajednice guraju i uza njih vežu.

Nemati pleme od kojeg bi, ma kako se prema tebi odnosilo, dozivao kakvu pomoć, to može – kako kažu – tek Bog sam, ili zvijer, ali ne i netko tko bi se čovjekom zvao.

* * *
S našom ćemo pričom nastaviti na mjestu na kojem je Josip ni živ ni mrtav dospio na drugu stranu pruge, u ono što nazivamo gradom. Ili, hajde – Gradom; udovoljit ću tvojoj sujeti, čitatelju dragi. Kakav bio da bio, taj će grad morati odučiti hoće li našeg Josipa prigrliti i izvesti do Tomislavova trga, kojim će morati proći na svome putu kući, ili će ga takvog, zanesenog, pijanog i oprženog od ženskog mesa, pića i blizine smrti odbaciti pod kakav tramvaj, u kanal ili blato; tamo gdje taj grad već odbacuje sve kalo i nesreću koju ne želi gledati ni trpjeti, već je od sebe gura ni u što, poda se, kao da je običan čovjek kojem je stalo do dobra glasa, spokoja i zabave, a ne do smrti, borbe i pakla.

Josip je do svoje zgrade stigao teturajući, pa čovjek ne bi znao reći kako je uopće moguće da je toliki put prošao pješice a da ga baš nitko zaustavio nije. Ili su ljudi već i tada gledali svoja posla, ili je sav svijet pohitao ravno na onaj kolodvor kada se začula onolika buka, škripa i nesreća, ili je Josip prolazio gradom i svijetom onako kako mačke prolaze među kapima kiše, da ih nijedna ne dodirne, a da ih svaka upamti zasvagda.

Kada gurnu ulazna vrata, gotovo se srušio u hodnik, pa polako, gotovo četveronoške uđe u stan u prizemlju, gdje je na kauču, odmah do ulaznih vrata drijemala Borka. Gledajući u nju i jedva stojeći na nogama, otkopča džep na hlačama pa iz njega izvuče onaj smotuljak od izgužvane kuverte s novcem te ga gurne njoj pod jastuk. Sve je bilo tiho i mračno, pa bi svaki čovjek malo jačeg sna nastavio spavati bez ikakva problema, ali ono što je s Josipom ušlo u sobu probudilo je Borku, pa ga ona pogleda širom otvorenim očima.

Josip jedva razgovijetno i nepovezano započne pričati o onome što je doživio; izgovarao je riječi kao da na zid baca trula jaja pa se ona razbijaju i razlijevaju puštajući svoju prljavštinu da curi prema tlu. Žice, struja, vlak, mrak, noge, urlici, iskre, ograda, voda, ljudi, meso, žena, sise, plaća. Josip izvuče onaj smotuljak ispod jastuka pa ga gurne Borki u naručje, glasno ridajući. Ona ga zagrli pa razumje da je doživio nešto toliko strašno, teško i daleko da je najbolje baš nikada ga o tome ništa ne pitati – a ponajmanje tada, kada se takav pred njom stvorio kao da je stigao s vrata paklenih.

Polegne ga na krevet i svuče do gola, pa upali svjetlo i među njegovim nogama ugleda malen trag krvi. Voljela je i pazila svog brata onako kako tek majke brinu za svoje nesretne sinove, pa joj ništa neobično nije bivalo da ga vidi bez odjeće.

Zatim ga onakvog zagrli, dok je drhtao od plača na njenom ramenu i dalje pričao strahote. Poslije ga opere i obuče u čisto pa zamota u plahtu i uspava poput malena djeteta.

Kako je Josip nakon svega uspio usnuti, to Borki nije baš bilo jasno, premda će čitava života znati o onome kroz što je Josip prošao tek nekoliko općenitih stvari; možda je svemu pomoglo to što se radilo o petku, a već odavna u tvornicama se nije radilo subotom i nedjeljom, pa je Josip čitav vikend ležao u krevetu kao u bunilu, jecajući i pijući tek malo vode što bi mu je sestra izlijevala u usta da preživi to što oni ispod njega nisu uspjeli.

Nakon svega, Josip je uvečer trećega dana ustao kao iz mrtvih, te je jedva pridižući se na laktove prozborio Borkino ime dok ga je hranila toplom pilećom juhom brišući mu s osmijehom kutove usana što su drhtale i tresle se od slabosti. Od onoga što je tamo dolje vidio, nitko nikada neće saznati niti jedne jedine riječi; sve što bi netko o tome mogao znati, mogao je vidjeti u Josipovim očima samo ako se u njih zagledati želio i ako se zagledati od strahote uopće smio, a Borka takvo što ne da je umjela i smjela; ona je – samo da bi Josipa mogla poduprijeti na njegovu putu kroz život, takvo što morala zagledati.

Ničeg vrednijeg, jačeg i ljekovitijeg na ovom svijetu od ljubavi nema. Josip se spasio da živi dalje svojim jednostavnim i prostodušnim životom, usprkos samom srcu zla koje je ugledao one noći.

Borka je na tom putu odavna bila već spašena.

Niste nam bitni

mela.blog.hr

Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.

Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.

Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.

Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili. Ove godine promijenio se načelnik jedne općine, dijete načelnici pohađa našu školu. Pomislili smo da će se botelja vratiti. Ali jok, još smo u nemilosti. Mi smo jadni mali prosvjetari koje treba poniziti još više, dajući nam na znanje da smo nebitni. Eto hvala načelnici za šipak!

Pa ne čudimo se kada nas svi omalovažavaju i marginaliziraju kada nas lokalna vlast ne poštuje. Baš sam žalosna. Nije meni do botelje nego do časti.

Ove nove mlade generacije roditelja kao da se sveti nama koji obrazujemo i odgajamo njihovu djecu. E baš vam nećemo dati ni kemijsku ni rokovnik jadnici prosvjetarski!!! Zar mislite da ste nam bitni? Baš te jadni.

Evo prošla me ljutnja. Ispucala sam što me zaboljelo.

Ma koliko nas izostavljali i ma koliko mi prosvjetari bili u nemilosti, nikada, baš nikada, nitko neće moći ubiti u meni duh učitelja i ljubav prema poslu. Sad se ponosim još više jer znam da sam bitna, jer ja sam ta koja provodi s djecom dosta vremena njihovog života i usađujem im vrijednosti i darujem znanje.
Ova sadašnja generacija stalno me grli. Iz čista mira samo se zalete i skoro me sruše. Meni velika sreća.

A botelja vina? „Ionako je kiselo!“ - reče lisica.

Badnjak

filiparumenovic.blog.hr

Badnjak je trenutak koji nosi posebnu čaroliju i osjećaj zajedništva. Iako vani vlada hladnoća zime, kada obitelj krene okupljati se oko badnjaka, sve oko njih postaje toplo – tijelo se grije od vatre, a srce od ljubavi i radosti koja se osjeća u zraku. Paljenje badnjaka nije samo bacanje drveta u vatru. Prvo se odabire debelo, čvrsto drvo, često se s njim pažljivo postupa, razgovara se o tome tko će ga unijeti i tko će prvi dodati plamen. Badnjak se nosi prema kući ili u dvorište uz pjesmu, smijeh, sitne šale i iščekivanje – djeca trče, stariji se smiju i svi zajedno paze da trenutak bude poseban.

Kada plamen zahvati drvo, vatra počinje treperiti, a dim se diže prema nebu. Taj plamen, iako malen, nosi u sebi veliku snagu – snagu zajedništva i topline. Okupljena obitelj stoji oko badnjaka, ponekad u tišini, ponekad uz šapat molitve. Netko pomoli kratku zahvalnu riječ, netko šuti i gleda u trepereći plamen, osjećajući mir i spokoj. U zraku se osjeća iščekivanje – večer još nije počela, ali sve je ispunjeno radošću i toplinom.

Sitnice te večeri čine je čarobnom: smijeh djece koja trče oko vatre, miris hladnog zraka pomiješan s mirisom drveta, tihe šale, razgovori o prošloj godini, ponekad i pjesma koja spontano izbije iz grla. Svi su zajedno, dijeleći trenutke koji se pamte, osjećajući koliko je važno biti tu jedni za druge. Ponekad se dodaju ruke, netko poljubi drugo dijete ili supružnika, netko podigne čašu vina u tihi nazdrav. Sve je to radost koja dolazi iz zajedništva i osjećaja pripadnosti.

Čarolija badnjaka je u tom malom savršenom trenutku kada hladnoća vani, a toplina unutar obitelji savršeno balansiraju. Srce se širi od ljubavi, a tijelo se grije od plamena i smijeha. Čak i najmanje stvari postaju značajne – treptaj svjetla na licima ukućana, miris dima, zvuk drva koje pucketa, šapat molitve, osmijeh koji izazove suze od sreće.

Badnjak je simbol da smo zajedno, da dijelimo život, brige, radosti i ljubav. To je trenutak kada sve što vani postoji – hladnoća, tmina, buka svijeta – nestaje, a ostaje samo mir, nada i zahvalnost. Taj plamen, ti zvukovi i mirisi stvaraju osjećaj da je svijet na trenutak savršen, da smo u pravom mjestu, sa pravim ljudima, i da ništa drugo nije važno.

Nema naslova

lilianke789.blog.hr

Stille Nacht (tiha noć mira)

nachtfresser.blog.hr

Pišem ovaj prigodni ("kud svi Turci, tu i mali Mujo") post užurbano i nemirno, jer mi je početak badnjeg dana poremećen, njemački portali, a oni obično ne griješe, najavljuju početak kiše u Rijeci nešto prije 7 ujutro, mi po Jinovom bioritmu, kojem sam prilagodio svoj, izlazimo oko 7.15, znači valja danas ubrzati sve jutarnje rituale i nagovoriti svog psa, kao ljudi nakon buđenja tvrdoglavog i nervoznog, na raniju šetnju. Kad bi i kockastoglavi kršćani poštovali simboliku današnjeg i sutrašnjeg dana, pa da imamo dva dana tišine, mira i zašto ne, pravi vjernici molitve, ali ne, njihova uglavnom bjelopoljska kopilad će već, iskustvo govori, oko 11 ujutro nakon što gospodska djeca ustanu, te popodne za prvog mraka, i naravno preko tihe noći, oni će započeti i nastaviti s pedardaškim orgijama, kako jučer, tako i sutra. Eh kad bi barem neki ponosni dida ili otac ostao bez šake umjesto njihove uglavnom muške djece... Stop, oni ne smiju biti junaci današnjeg posta.
Pjesmu "Stille Nacht" je i UNESCO 2011. proglasio svjetskim nematerijalnim kulturnim dobrom, zbog svoje simbolike mira. Usuđujem se tvrditi da sam bio jedan od maksimum tuce profesora njemačkog jezika, koji je pjesmu obrađivao na nastavi otkako je počeo raditi, isto kao meni osobno još ljepšu pjesmu "Lili Marleen", koju nas je još manje obrađivalo, sve dok je na filmu nije veličanstveni Fassbinder rehabilitirao.
U nastavi sam uglavnom počinjao s lijepom legendom o nastanku pjesme i biografijom autora, zanimljivo da je po cijelom svijetu vrijeme potisnulo te mladosti zanimljive priče, pričom, istina realnijom, o kašnjenju popravka crkvenih orgulja u lokalnoj crkvi, te nastanku najjednostavnije, a samim tim najbliže duhu ovih blagdana i najprikladnije, slučajno i najljepše pjesme, uz običnu gitaru. Pri kraj svoje radne karijere, nakon božićnih školskih praznika 2022. ili 2023. godine, dobio sam i lijepo priznanje, najbolja učenica mi je zajapurena dojurila na prvi sat u novoj godini i zatražila riječ, mora svima reći da je i nadmiskup Uzinić na polnoćki, isto kao mi na satu, pričao o simbolici i značenju pjesme "Stille Nacht" za svijet, te apelirao da svatko učini ono što je u njegovoj moći da bar ta noć ostane tiha i sveta.
Pamtim godinu i po komentaru na prigodni post nastao taj put, ispostavilo se srećom, nekoliko dana prije praznika, bloger Dražen je ostavio link na predivan, nepoznat božićni koncert, u konjušnici bečkog dvorca Hofburga lijepe kraljice šlagera Helene Fischer. Taj youtube spot je postao i jedan od najgledanijih spotova na youtube kanalu svih vremena i Ruskinju rođenjem, digao u neviđene visine. Nisam dogmat i odmah nakon Draženovog blog komentara sam promijenio plan i umjesto verzije meni drage punk bake Nine Hagen, radili smo na satu verziju Helene Fischer. Ipak nisam mogao odoljeti pa sam, budući da je ostalo još dovoljno vremena, zainteresiranim učenicama pustio i verziju Nine Hagen, kao primjer bogatstva različitosti. To je dovelo već početkom odmora do neočekivane rasprave o outfitu obje pjevačice i nametnulo temu idućeg sata. Usput, ljudi smo, još nismo sveci, ni sveti Augustin nije znao da će to postati, što mislite o šminki Nine Hagen i haljini Helene Fischer, te za muzikalnije, koja vam od njih dvije ima moćniji glas?
Želim vam svima onoliko glasnu noć, koliko će uobičajeno imati blogerica Ani ram na otoku gdje uobičajeno provodi ove spojene praznike, za kvizaše, marihuana više nije službeno dopuštena u Tajlandu!
Uživajte u obje verzije, naravno vi kojima savjest i glazbeni ukus to dozvoljavaju:

Život između dva Božića

stella.blog.hr

Nekad datumi mogu da nam ucrtaju važne događaje
u sećanje zauvek, a da tada tih datuma nismo ni svesni.
Malo ko je slavio Božić 25. decembra u mom kraju kad
sam bila mlada. Ali na taj dan 1966. drugar iz škole
organizovao je plesno veče u mirnim prostorijama jednog
odmarališta u Makarskoj. Odigrala sam svoj prvi ples
na prelepu melodiju „And I love her“ od Bitlsa. Posle se
dogodio zvanični prvi ples na pravoj igranci, koji je u
moju knjigu ušao kao nežna priča o jednostranoj ljubavi,
„Ljubav na prvi ples“.
Između je protekao kaleidoskop Božića 25. decembra,
sa prelepim uspomenama iz moćne makarske gimnazije,
pa sa sjajnog medicinskog fakulteta u Rijeci, da bih ga
zamenila jakim beogradskim, kad sam se udala. Nova
životna knjiga, uspešno završene studije s visokim
prosekom, ceo radni vek proveden na istorijski značajnom
odeljenju velike bolnice, mnogo kongresa, bezbroj
predavanja i dobro primljenih stručnih radova po Evropi.
Dvoje divne dece kao nagrada nakon jedanaestogodišnje
borbe, njihovo odrastanje i uspesi, preslatki unuci.
Tako su u moj život uplovili Božići 7. januara. Prvo mi je
taj datum značio samo rođendan dragog prijatelja, a posle
su i zauzeli svoje nezaobilazno mesto. Sada s poštovanjem
obeležavam oba.
Na drugi značajni Božić 25. decembra rekla sam zbogom
dugom i teškom, ali i lepom radnom veku, bez isuviše
žaljenja. Neku novu knjigu ću listati posle njega.
Videćemo kako ćemo život i ja plesati, ispisujući te stranice.
(Bluz 2017)

odluka

ehsaznala.blog.hr

nisam prvo umočila prst i provjerila temperaturu

osjetila povodanj struje
procijenila mu snagu
nisam razmislila još malo

prije no sam okrenula leđa
i ostavila sve ovo
dosadno predvidivo sigurno
ma samo sam čvrsto ušetala
u to hladno bibavo varljivo
i u trenu se sklopilo nada mnom
zamamno i mutno i opasno

zaboravih sve što volim i mrzim
sve što znam i ne znam
predah se toj rastućoj struji
sasvim lagano, mirna daha
znatiželjno i čeznutljivo

a onda je za sve već ionako bilo prekasno

Blagoslovljen Božić svima..

eurosmijeh.blog.hr

Svima blogericama i blogerima želim
čestit i blagoslovljen Božić i da ga provedete u miru
i zadovoljstvu sa svojim najmilijima..
Prije Nove Godine bude jos jedan post,
tkz.Novogodišnji hehe



Moja ideja Božića, bilo da je starinski ili
moderan, je vrlo jednostavna: voljeti druge.
Bob Hope



Cijeniti mir i dobru volju, imati u sebi obilje milosti,
to je pravi duh Božića.
Calvin Coolidge



Mirisi Božića mirisi su djetinjstva.
Richard Paul Evans



Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju.
Kevin Alan Milne



Blagoslovljeno je doba godine koje cijeli svijet
ujedinjuje u urotu ljubavi.
Hamilton Wright Mabie



Božić je vrijeme kada čezneš za domom - čak i kada si kod kuće.
Carol Nelson



Volio bih da možemo božićni duh spakirati u staklenke i
svaki mjesec u godini otvoriti jednu.
Harlan Miller



Božić je most. Trebamo mostove kako rijeka vremena teče iz
prošlosti. Današnji Božić znači stvaranje sretnih sati za sutra i
ponovno proživljavanje onih od jučer.
(Gladys Taber)



Častit ću Božić u svom srcu i pokušati ga zadržati cijelu godinu.
(Charles Dickens)



Božićna čarolija je tiha. Ne čuješ je, osjećaš je.
Znaš da postoji. Vjeruješ u nju. (Kevin Alan Milne)



Prava poruka Božića je da svi nikada nismo sami.
(Taylor Caldwell)



Nije važno što nalazite ispod drveta, već koga pronađete okolo.
(Stephen Littleword)

Božična čestitka

modrinaneba.blog.hr

Naj čarobnost božiča okuži dušo,
razsvetli dom in napolni srce z ljubeznijo

Foto: moja osebno

Šuška

luki2.blog.hr

Dakle, jako sam ponosna i sretna danas - Šuška je poslala svoju knjigu, koja je danas doputovala do mene.

Toplo oko srca, zahvalna - i s velikom ljubavlju sam je počela čitati.....Hvala Šuška, predivna si!

Kao što sam znala za Vjetra, kao što sam znala za Konobaricu - tako sam odmah znala za Šušku da će objaviti knjigu


Jer sjajno piše - sjajno pišu.....


Eto, ljudi - meni je Božić stigao.....


Ljub!

Dan 1400.

ap-placenici.blog.hr

Karta: https://t.me/Slavyangrad/151196

Zbog Ukrajinskih napada na Ruske tankere i Krim nastavljeno je kažnjavanje Primorskog kraja s Odesom kao središtem. Rusi su do sada tolerirali rad te luke, ali više neće. Njeno zatvaranje zaustavit će sve što je Ukrajini stizalo preko Crnog mora. Struje i dalje nemaju, a uskoro bi mogli ostat i bez 60% goriva za agregate. Uz to su im teško oštetili most Majaki, odsjekavši tako prometno cijeli prostor južno od Odese. Sad za doći do središta regije moraju putovati preko Moldavije. Od pokreta na terenu bilježimo oslobađanje Svitloja u Mirnogradskom kotlu, ali i novi prekogranični upad u Sumsku regiju u kojem su zauzeta sela Visokoj i Grabovski. Zauzeto je napokon i selo Vilča južno od Volčanska u Harkovskoj regiji. MORF 23.12. javlja zauzimanje Prilipke u Harkovskoj i Andrijevke u Dnjepropetrovskoj regiji. Uz borbe nastavljene su razmjene bespilotnih sustava slabijeg intenziteta sve do atentata SBU-a na general bojnika Sarvarova u Moskvi. Sljedeću noć Rusi na ciljeve u Ukrajini šalju 673 DOS-a.


Karta: https://t.me/the_Right_People/60492

Uz 635 bespilotnih, 13 raketonosaca Tupoljev na ciljeve lansira 35 krstarećih H-101. Tri MiG-31K lansiraju isti broj hiperzvučnih Kindžala. Dok polako doznajemo što je gađano, objavljene su rute kretanja raketa i dronova. Brojne regije su nakon toga ostale bez struje. Rusko-Američki vikend-pregovori u Miamiju su završili bez objave konkretno dogovorenog. Nastavit će se navodno, ali nije poznato kada. Pojačava se i US pritisak na Venecuelu sa otimanjem trećeg tankera. Međutim Ruski tanker "Hyperion" se uspio probiti kroz njihovu pomorsku blokadu i privezati na terminal Amuaj rafinerije Paraguaná. USAF/USMC je uz brojne lovce F-35 na Floridu prebacio 28 zrakoplova cisterni KC-135 što je znak sve bližeg napada na Venecuelu. Uz tu nelegalnu otimačinu nafte koja u 80% slučajeva plovi prema Kini, dostavili su odmetnutom Tajvanu oružja u vrijednosti 11,1 milijarde U$D među kojim se ističu 82 lansera i 420 balističkih raketa ATACMS. Kineski zmaj je za sad bez reakcija. Šute, rade i gomilaju zalihe.


Slika: https://t.me/intelslava/80738

Na osobnom planu obuke izvršen je transport vlakom na jug. Prije 15 godina isto je putovanje s nagibnim vlakom trajalo šest sati. Sada opet traje osam sati u prastarim vagonima s kupeima. To je valjda napredak na naš način. Ponedjeljak je bio ispraćaj na Lovrincu. Utorak provodimo prijenos oružja s oca na sina i nabavljamo jelku. Dok majka/baka radi sarme, piše se ovaj post. Ostatak tuzemne obitelji će stići na Badnjak sa cestovnim prometalom i predvečer pristupiti kićenju naše jelke. Dvije jelke nam se kite u dalekoj Nizozemskoj i Irskoj. Vjerojatno ponoćka, a zatim otvaranje poklona pod okićenim drvcem. Djeca su već velika, ali veselje je isto. Božićna trpeza će biti pečena janjetina i odojak, koji će se uz sarmu jesti još dva dana. Subotu ćemo u posjet junačkoj krajini zapivat koju gangu, a u ponedjeljak ujutro ćemo krenut nazad. Dok se WW3 nastavlja...


Slika: Manga

Zašto je pile prešlo cestu

samolagano.blog.hr

Vic i pitanje su stari, ali danas su mi izronili iz arhive pamćenja.
Volim se tako ponekad nasmijati nonsens vicevima i isto tako nonsens odgovorima koji se mogu naći po internetu. To osvježava.
Mom trenutnom raspoloženju odgovaraju ovi:

DARTH VADER
Pile nije moglo odoljeti moći tamne strane.

MOJSIJE
Bog siđe s neba i reče piletu: 'Ti ćeš prelaziti ceste.'

ARISTOTEL
U prirodi je pileta da prelazi cestu.

Redoslijed ove gospode je sasvim slučajan i ne odaje moje afinitete.

Svaka mi čast što se uspijevam uživjeti u ovakvu vrstu humora, živjet ću vječno (hm hm hm).


A sad ozbiljno: ako nešto djeluje blesavo ili nelogično, čemu se opterećivati.

Zašto je netko uradio ovo i ovo ili ono i ono? Ne treba razbijati glavu o tuđim razlozima nekog djela ili nedjel(c)a. Ne moramo sve razumjeti, ono što trebamo znati objasnit će se samo, a ono što ne trebamo, nije vrijedno naših misli.

Božić bez tebe

filiparumenovic.blog.hr

Na prozoru mraz crta bijele cvjetove,
dok gradom vesela buka zabavlja ulice.
Na stolu jedna čaša vina, miris borovine,
i tihi sat što otkucava sate kasne.

Lampice trepere, ali ne griju sobu,
svjetlo im je hladno, kao dalek sjaj.
Tražim tvoj glas u vjetru što vani plače,
tražim u mraku jedan zagrljaj.

Svi su prozori budni, sjaje u daljini,
čuju se pjesme, smijeh negdje vani.
A kod mene samo snijeg na pragu spava,
Hladan i bijel, dok me tuga svladava.

Gdje si ove noći, dok mraz polja krije?
Čije srce sada tvoja ruka grije?
Hoćeš li mi doći, kroz mećavu i dvor,
da još jednom skupa okitimo bor?

Božić je velik, a soba je prazna,
samoća je ova k'o najteža kazna.
Sretan ti Božić, negdje u daljini,
dok tvoje ime tražim u bjelini.

Božićno nakuhavanje

fragmenti2.blog.hr

O.K., sad bi lagano mogli prijeći i na zvončiće...

Bila sam u mesnici.
Sve je dobro dok sjedim doma, ako nekamo odem velika je vjerojatnost da ću kući dovući hrpu stvari koje mi baš i nisu neophodne, kao i to da ću se vratiti s dosta tanjim stanjem na računu.
Hm...

No, dakle - bila sam u mesnici.
Ispred mene su stajale još tri osobe, i dok sam čekala da dođem na red, palo mi je na pamet milijun mesno-božićnih recepata koji mi do dolaska u mesnicu uopće nisu padali na pamet :/
Da... i vratila sam se doma s torbom teškom šest kilograma :I
Između ostalog, kupila sam tri lungića... jedan za pork Wellington (jer nije bilo goveđeg filea :I), a preostala dva zaa... nešto s jabukama, borovnicama, brusnicama, šljivama... što mi već padne na pamet, kad mi padne na pamet. Možda nešto i s pršutom jer u hladnjaku imam 700 g narezanog pršuta, a za Wellington mi ne treba toliko.
Ni blizu.
Znam biti neumjerena.
Al' ne smeta mi, jer mi je sada nekako sve više 'božićno'. Naravno, Božić bi bio i bez sveg ovog cirkusa, ali sada ću se ja malo i zabaviti, i nekako je s time atmosfera potpuna.

Inače, što se tiče govedine Wellington, znate li da se za najveći Gordon Ramsay upisao u Guinness.
Kao i to da ga je odabrao za posljednji obrok kojeg bi htio pojesti.

Zapravo, Ramsay više ne drži svjetski rekord za najveći beef Wellington... sada ga drže dečki kojima je on pomogao da ga sruše.
25 kilograma :O




Zanimljiv video. Ludo :)