Sve kategorije po listama

Osmijeh nedjeljom

stella.blog.hr

Vikendom je Lastavica zadužena za humor

SPOTLIGHT

starrynight2022.blog.hr

"U podžanru »newsroom« filmova koji uranjaju u milje investigativnog žurnalizma »Spotlight« redatelja Toma McCarthyja svojim nas »staromodnim« prosedeom vraća u dobra stara vremena kojima su dominirale perjanice holivudskog liberalnog filma poput Alana Pakule, Sidneya Lumeta i naročito Roberta Redforda, dok inteligentno podvlači etičku i dramaturšku snagu informacije.

Priča je fokusirana na investigativni team dnevnika Boston Globe, predvođen novim urednikom Martyjem Baronom (Liev Schreiber), koji je srušio naizgled neprobojni zid hipokrizije i šutnje koji su podigle crkvene institucije, otkrivanjem pedofilskog skandala u bostonskoj nadbiskupiji, koji je doveo do ostavke njena čelnog čovjeka, kadinala Bernarda Francisa Lawa.

No magnituda tog pedofilskog potresa bila je puno šira i snažnija, zahvativši čitavu Katoličku crkvu, nakon čega ni Vatikan nije mogao više sjediti skrštenih ruku, iako je sve ostalo na frazama. Na listi se našlo čak 89 bostonskih svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Većina njih završila bi na »tretmanu« ili u nekoj udaljenoj župi, kao što su završili i popovi u filmu »El Club« Pabla Larraina, u kojoj se ciklus mogao lako ponoviti.

Možda režiser filma Thomas McCarthy ne igra na vrtoglavicu jednog »Zodiaca« koji je također ambijentiran u novinskoj redakciji, transformiranoj u centrifugu znakova, ili na komornu hladnoću jednog »Capotea«. No zato fino igra na retro estetiku zaboravljenog vremena u kojem dominiraju fotokopirke, odlasci u biblioteke i dobri stari notesi u kojima se bilješke zapisuju kemijskom olovkom, kao zamjena za SMS poruke. McCarthyjev komad totalno je »antimoderan«, sav u finim vintage tonovima, koje naglašava »Carhartt« kožna jakna Marka Ruffala i njegova stara »toyota camry«. Ruffalo je svom liku podario dostatnu dozu Metode, portretirajući ga kao čovjeka koji u poslu nije samo spreman žrtvovati vlastiti duh već i tijelo.

No, dok McCarthy slaže indicije, imena i svjedočanstva, niti u jednom trenutku ne upada u retoriku jeftinog spektakla. Zato je krajnje dirljiva sudbina punašnog Joea koji je još u ranim školskim danima »izašao iz ormara«, da bi kasnije sustavno bio zlostavljan od strane manipulativnog popa kojem je vjerovao, pri čemu najuznemirujući dio njegove ispovijesti ostaje onaj u kojem on objašnjava novinarki koliko mu je puno značilo da mu je svećenik dao do znanja da je OK biti gej. U tome je sublimirana sva monstruoznost Moći koju su te megalomanske »sluge božje« imale.

Zato fokus filma predstavljaju redakcijski kolegiji, telefonski razgovori i analize otkrivenih dokumenata. McCarthy je pravi majstor naglašavanja psiholoških sfumatura, dok traga za istinom i pravom mjerom filmske priče, igrajući na čistoću plana-kontraplana, s posebnim akcentom na pažljivo kadriranje lica, gdje svaka scena pridodaje neki novi detalj kompleksnom puzzleu istrage i neku novu priču za ispričati, ali onu »pravu« i transparentnu. I što je najvažnije, McCarthyjev komad je ljubavno pismo zaboravljenom vremenu pisanih medija koje nije poznavalo »infotainment«.

Jer, ovakvi veliki pothvati istraživačkog novinarstva nezamislivi su za web. Oni su adresirani svima koji vole uprljati prste novinskim papirom i koji vjeruju da kvalitetno novinarstvo još nije mrtvo." (Dragan Rubeša)

I moja današnja/jučerašnja umj. fotka "Prvi snijeg"

Melodija nova....

taango.blog.hr

BEZ TRAGA

sewen.blog.hr

Dal si biber ili biser ne znam još,
Ja ne bacam ljude sve u isti koš,
Samo pravim se da ne znam kud
Samo pravim da sam za tobom lud.

Dal si pravda ili nepravda za sve,
O tom srce s mozgom još odlučuje
A ja po starom držim se po strani
Kao da me neka neizvjesnost hrani.

Ja baraba, ti baraba, savršen smo spoj,
Tko dobija, a tko gubi u toj priči naivnoj,
Ni ja, ni ti, tek vrijeme izgubljeno je,
I ništa neće pomoći da spasimo tragove...

Rijeke maslinova ulja

onludiloja.blog.hr

"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...

Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije. Ja diplomirala, ali posla nema, on nije ni studirao, radi sezonski. Nekretnina nema, osim kata njegove obiteljske kuće. Proklete kuće. Tako ju je on nazivao. Ja sam bila uvjerena da pretjeruje i da ne może biti tako strašno pa sam objeručke prihvatila tu opciju kao jedinu. Iz grada se preselila na selo, jer ljubav je na selu ;) I bila presretna. Vjenčali smo se na jednu staru godinu, tulum je, kažu svi, bio za pamćenje, na nivou najprestižnijih dočeka. Ušli smo u tu novu godinu puni ljubavi i optimizma, prokleta kuća nije izgledala ni ružno ni prokleto, izgledala je kao naš dom. Optimizam, bar moj, je lagano splasnuo kad se moja žarka želja da postanem majka, nije neko vrijeme mogla ispuniti.
"Bit ce to sve ok!" - tješio me on i nastavio besposličariti dok sam ja po liječničkim ordinacijama tražila rješenje. Uvijek tako, on pasivan, ja preaktivna. Balansa nigdje, a ja uvjerena da je to u redu. Da će sve izaći na dobro. Nije naravno.

Nakon nekih godinu i pol' dana, došlo se do uzroka neplodnosti koji je relativno jednostavno odstranjen i ja sam napokon bila trudna. Optimizam se lagano vratio. Nakon prokreativnog, došao je i profesionalni uspjeh, ugovor na neodređeno!!! Financije su na neki način riješene. Zahvaljujući Bogu i meni, njemu ne.
Njegov doprinos svemu su rijeke maslinova ulja. Ne radi nigdje, ali ima 300 maslina!!!
Sadio ih je svojim rukama. Sad doduše ne radi ništa oko njih jer uz ludoga ćaću jednostavno ne može. Pa 'ko bi moga' s luđakon raditi?!? Nije on kriv, to se jednostavno ne može. Pa zato sjedi doma i igra igrice.

Za mene nikad nije bilo toga što ne mogu. Pa sam ja počela, uz ludog svekra, ići u te masline. Jer on neće, a netko mora. Godinu po godinu, posla sve više, ja sve više podmećem svoja leđa, ne iz moranja, već stvarno iz gušta, ali gušti nisu gušti dok balansa nema. Dok jedno radi sve, a drugo ništa. Ali nije on kriv, s ludim ćaćom se jednostavno ne može!!!
Lako meni, nije to moj ludi ćaća...

I tako se 300 maslina kroz 15-ak dana branja od zore do mraka, pretvaralo u rijeke maslinova ulja. Kojeg sam ja obožavala. Baš zato što sam ostavila svoju krv, znoj i suze da bih ga imala. To je ulju davalo poseban okus. Okus zadovoljstva. Njemu je imalo isti taj okus, iako se nije ni uznojio ni umorio.
Neću ga nikad ostaviti, znao mi je reći, jer će mi previše faliti njegovo ulje ;)

Evo, živim skoro dvije godine bez njegova ulja. Gorko je bilo u početku, ali sve je lakše. A nakraju, to ulje na neke čudne načine ipak dođe do mene pa me tješi. Govori mi "hvala na trudu i ljubavi koju si mi dala" kad već to nitko drugi neće da kaže. I bude opet onako ukusno kao u najboljim našim danima.

A 300 maslina?
Drugi ih sada beru...ona s nevinijim rukama ne, on idalje ne. Ludi svekar ubere koliko može, a ostalo pokloni ljudima.

Drugi ti masline beru, a ja te više ne volim.

Malo bjeline i svježine

bez-obzira-109.blog.hr

Po kišnom vremenu rado zavirim u odlagalište starih stvari koje ni
pod koju cijenu ne bih bacila u kantu. To su nekakve sitnice koje mi
znače, to su rođendanske čestitke od dragih osoba koje nisu više
s nama, a ako i jesu nisu sa mnom. Bez obzira na to, sklona sam
zadržati lijepe uspomene, fotografije a često me i misli podsjete na
ljude koji su bili u momu životu a više iz raznih razloga nisu.
U jednoj kutijici čuvam čestitke od naše Smješkice. Ona nije imala
sestru, a ja sam bila "sestrica" i tako počinje svako pisamce i svaka
čestitka "svojoj dragoj sestrici", tako piše i na posveti slike i knjige. Zbog
njenog pristupa životu, iskrenosti, borbenosti, svaki put kad prebirem
po tragovima, svaka suza je popraćena osmijehom. Nas dvoje se
često sjetimo razgovora s njom jer je najčešće zvala na njegov mob
ili sam ja zvala s istog jer tada nisam imala "pametni".

Uzela sam album sa slikama djece, tu nisu samo njih dvoje, tu su sva
ona djeca koja su bila u njihovim životima, tu su moji nećaci i jedina
nećakinja, njegove nećakinje, djeca prijatelja, slike s rođendana i
raznih prigoda. Najmilije su mi one snježne, one gdje smo svi, bez
adekvatne opreme ludovali na snijegu. Osjećaji se pomiješaju, od
radosti do beskrajne tuge za jednim stvorom otrgnutim iz životnog
vrta. Vraćam se snježnim radostima i one me čine djetetom, bezbrižnim,
razigranim, kao u najboljim vremenima.

Naša prijateljica iz jednog gradića u Bosni nas redovito dariva fotografijama
svih vrsta, sadnja, berba, pripreme zimnice i na kraju snježne radosti.

Jutros dok pijemo kavu stiže čitava serija fotografija s puta jučer od nas
prema kući, tek je lagano lepršao. Bojali su se da bi mogli zapeti u prometu
zbog snijega i krenuli ranije. Do sinoć tek malo, koji centimetar. A ono nam
zasladi kavu, pokrivač bez pretjerivanja dvadesetak cm, svjež, bijeli se, a
kaže ona da nije vodenast nego baš pravi k'o da se dodvorava sv. Kati.
Jelke ispred njihove kuće nisu dobile samo sijede vlasi već konkretan pokrivač.
Staza koja vodi s ceste prema kući s debelim tepihom, pa onako dječji razmišljam
kako bi se bilo lijepo provaljati po tom divnom prostiraču. Samo bjelina, nigdje
trunke crnila ni prljavštine kao na sarajevskom. Znala sam ih pitati dok sam
gore živjela..., kako to da kod njih pada crni snijeg a kod nas je uvijek padao bijeli...,
Iz Sarajeva sam također jutros dobila foto s bijelim tepisima i posutim stablima, uz
komentar: "evo ti šaljem malo sniga dok nije pocrnio".

Završavam ovo u mislima na one bijele zime na skijalištima, improviziranim, kao
što nam je i oprema bila čista improvizacija, ono valjanje s djecom do iznemoglosti,
grijanja malih ručica, a oni presretni, ne smetaju crvene ruke, hoće još, još.

Nasmijah se onoj ženskoj snježnoj avanturi za koju sam rekla da bi se mogla
uvrstiti u olimpijske discipline..., ono kad su izvučene sve tepsije iz špahera i
krenulo se u snježnu avanturu po našim nizbrdicama, a ima ih. Disciplina bi se
mogla nazvati "bob jedvasjed", logično, rijetko koja guza se potpuno mogla smjestiti
u tepsiju. S koliko radosti prizivam u sjećanje tu snježnu ljepotu i zimu s najvećim
brojem ispletenih predmeta. Bilo je to vrijeme relativno zdravih ruku i volje za tri.

Danas često provirujem kroz prozor, izlazim na vrata, gledam nebo kako se bijeli
i čekam, čekam da mi se opet ukaže bjelina, da još na trenutak pokušam biti dijete,
razigrano, oslobođeno od svih negativizama, jer sve nedaće, nejasnoće, zločestoće,
sve će pokriti snježna bjelina a u srcima samo milina. Tko zna, možda mi se vrate
talenti za sanjkanje i pletenje uz toplu peć. A la optimizma:)))

Danse Le Sirtaki

modrinaneba.blog.hr

Ljutim se

agava505.blog.hr

Ljutim se…
Ta riječ je teška, nije plamen što gori, već je žig koji peče…
nije to bijes munje, već je munja u meni
koja se u oštru sječu riječi pretvara…
sve je u meni napeto,
slušam kako tutnji vrijeme,
ono gazi, nečujno lomi sve što je sveto…

ljutim se na hladan zid kojeg ljudi podižu među sobom…
otuđujemo se od sebe, a time i od drugoga...
živimo u staklenim kutijama, vičući, a ipak nas ne čuje nitko….
gledam lica puna maski u prolazu,
milijun glasova koji govore, a ne kažu ništa...

Novi film o rijeci Krki

goransafarek.blog.hr

Pogledajte novi film o rijeci Krki, o njenom izvoru, slapovima, kanjonu, sedri i kulturnoj baštini naše velike jadarnske rijeke.

Dobro došli na putovanje kroz jedan od najljepših krajolika Hrvatske — rijeku Krku, njezine slapove, kanjone i protočna jezera. Pogledajte dokumentarni film: Krka – Najljepša rijeka Dalmacije
Ovaj video vodi vas kroz cijeli tok rijeke: od izvora ispod Dinare, preko najviših slapova i skrivene povijesti Burnuma, sve do najpoznatijeg prizora — Skradinskog buka, jednog od najimpresivnijih sedrenih sustava u Europi.



I U videu istražujemo:
• izvor Krke i slap Krčić
• Bilušića buk, Brljan i Manojlovački slap
• Roški slap i njegove čuvene „Ogrlice“
• Visovačko jezero i otočić Visovac
• spoj Krke i Čikole, Torak te Kalički busen
• Skradinski buk – najposjećeniji i najveličanstveniji slap
• estuarij Krke, Šibenski zaljev i put prema moru

Kroz kombinaciju kadrova iz zraka, ppod vodom i iznad površine: kanjona, jezera i slapova, ovaj film prikazuje potpuni tok Krke — prirodni laboratorij, povijesnu pozornicu i jedno od najvažnijih zaštićenih područja u Hrvatskoj.

Ako volite prirodu, putovanja i dokumentarne filmove, pretplatite se na kanal i zapratite još videa iz hrvatskih nationalnih parkova i prirodnih rezervata. ?
Snimke: Goran Šafarek i Artlist, naracija Daisy AI

NEZADOVOLJNI LJUDI

komentatoricamicaa.blog.hr

*********************

*********************
Camus je jednom rekao, da ga je umorilo ono što nekima mora objašnjavati, pa se okrenuo moru, gledao i ušutio.

Ovdje, na ovom platou gdje se "vidimo" riječima samo - stvaraju se proizvoljna razmišljanja o onome napisanom kroz koje često mislimo da vidimo autora riječi. Pa tako i sudimo : subjektivni kakvi jesmo , stvaramo sliku pod svojom lupom smatrajući, da je objektivno samo ono što mi vidimo.
I griješimo , naravno. Najčešće
Ako sebe opravdavamo ostaje utisak, da opravdanje "čujemo" samo mi, ostali samo pročitaju i dalje ostaju pri svom razmišljanju.
Tu se zatvara krug pisanog dijaloga. Izvan tog kruga i dalje smo sami sa svojom tišinom kao sigurnim utočištem
izvan razumijevanja.
Je li Camus u pravu dok se okreće moru da bi s morem zašutio ?
Vjerojatno jest , jer jedino tišina u nama može nečujno posložiti kockice nemira i u toj jednostavnosti svega
najednom sve postaje jasno i jasnije.

Kako uspješno zakopati muža

dusakojaluta.blog.hr

Kako uspješno zakopati muža-Alexia Casale

Opis:

Četiri žene. I jedan veliki problem.

Kad Sally dokrajči muža tavom, ne pada joj na pamet priznati ubojstvo. Djeca joj vjerojatno ne bi bila osobito oduševljena što je njihovu ocu smrskala glavu, a to je jedino što Sally ne može podnijeti.
Dakle, kako zna i umije – mora proći nekažnjeno. Što znači – riješiti se trupla. A nije baš da u tome ima nekog iskustva; ipak je ona poštena žena, supruga, majka i domaćica.
Međutim, Sally nije jedina žena u gradu koju je muž doveo do ruba. Uskoro stječe nove prijateljice koje su sve u istom problemu – uzele su stvari u svoje ruke, možda mrvicu pretjerale, ali… Eto, tako je ispalo.
Više nemaju jedno truplo, nego četiri, vremena je sve manje, a situaciju im dodatno komplicira vremešna susjeda koja gura nos gdje treba i gdje ne treba.

Dojmovi:

Dok sam pratila četiri žene koje se pokušavaju riješiti svojih… logističkih viškova, stalno sam se smijala, a onda bi me odjednom nešto stisnulo u želucu.
Jer iskreno, neke njihove reakcije, strahovi i odluke toliko su me podsjetile na moj vlastiti život da sam se par puta uhvatila u najcrnohumornijoj misli ikad:

Zašto ja bivšeg nisam jednom pukla tavom po glavi i riješila si pola životnih problema?

Naravno, to je samo onaj tipični ženski humor koji ispliva kad god si predugo preživljavala kaos, manipulacije, iscrpljenost ili ono tiho, kronično potcjenjivanje koje te pojede iznutra. Fikcija je tu kao ventil: dopusti ti da se nasmiješ nečemu što je u stvarnosti bilo bolno.

I zato mi je ova knjiga toliko sjela jer me natjerala da se suočim s vlastitim flashbackovima, ali mi je dala i dopuštenje da ih osvijetlim humorom. Onim iskrenim, brutalnim, malo previše realnim, ali oslobađajućim.

San u snu...

dinajina-sjecanja.blog.hr

Volim ovaj san.
Koji san?
San o snu u snu.
Kaži.
Prokletstvom nam oduzeta
mogućnost susreta
Bio si vuk, bila sam sokolica
Tek u svitanju istovremenosti
dana i noći povratak u zbilju.
Ti još uvijek sanjaš.
San mi daruje osmijeh neba.
Živiš u snu.
Da, u snu o snu.



Film Žena sokol, glumci Rutger Hauer i Michelle Pfieffer bili mi nadahnuće.

Dijana Jelčić

Moj prvi ajvar...

mecabg.blog.hr

Ajvar je jelo.
Stoji u tegli i servira se uz pečenje.
Ženski rod deli se na dobre domaćice, ajvaruše, i one koje ga ne znaju napraviti. Ne bih priznala da ne znam napraviti to crveno, pekmezasto, ljutkasto i priznajem vrlo ukusno čudo, ni slučajno. Onako, izdaleka, pitam kako se pravi i kompjuterski ubacujem podatke u mozak. Peče se paprika, ljušti i ukuva sa uljem dok ne nestane voda.
To je lako. Kupim ja tu papriku, ispečem malo nju, više svoje prste. Oljuštim sve crno, a bilo ga je poprilično i počnem kuhati. Sat, dva, tri, voda izvire iz one smese kao da je u šerpi gejzer. Prska okolo, zid liči na mural nekog slikara budućnosti. 7kg paprike se stislo taman za jednu majušnu teglicu.
Za ručak iznesem slavodobitno ajvar na sto. Probam jednu žličicu, paše uz pečenje. Tako, malo po malo, skoro svaki dan liznem tog ajvara. Susjeda mi negde posle Božića kaže da oni već sve pojeli, a ja se čudim, meni trajala do Uskrsa jedna tegla, a svaki dan jeli… Posle shvatim, ne pravi se tako ajvar.
Sad više ne pitam nego gledam.
Posle nekoliko godina rešim da se upišem u te ajvaruše. Prvo sam danima obilazila paprike, crvene, jedre, ravne.
Kupujem.
Pečem satima, smučio mi se život. Kažu mora se raditi s ljubavlju. Pokušavam se zaljubiti u paprike, napinjem iz petnih žila. Gledam ih zavodljivo kroz trepavice, osmehujem se, uvlačim stomak, a isturim prsa, zabacujem kosu, zavodim ih na sve načine. One me gledaju kao krava mrtvo tele, ne raguju, a i ja nikako da se zaljubim u tu gomilu crvenog užasa koja pravi haos u kuhinji.
Teram dalje.
Ma dostičiću vrhunac kulinarstva, napraviću ja tebe. Gledam ih neprijateljski. Nećeš milom, biće silom.
Sve to treba staviti poklopljeno u neku šerpetinu da prenoći. Naravno, nemam tako veliku, pa trpam u male, sve koje imam. Dva dana jedem suhu hranu ili iz zamrzivača.
Ono crvenio čudo se sleglo.
Sad ga cedim.
Ni za to nemam dovoljno sudova. Probala na vešalice od kaputa, spada paprika. Probala sa cediljkama za testeninu, čaj, male, proćiće zima dok se ocedi. U zlo doba ocedi se…
Kuhanje.
Što ću, kupim šerpetinu za kuhanje. Kuham, sat, dva, mešam, opet kuham, mešam kuham, mešam. Najzad gotovo.
Ponosno trpam u tegle i u špajz.
Kad smo počeli jesti, jedna tegla jedan dan… i ode zimnica dok si trepnuo.
Svi imaju taj ajvar, samo ja ne.
E, nećeš.
Mogla sam birati kupiti u radnji ili na pijaci.

Kupim gotov ajvar u radnji. Računam, bar znam ko ga je pravio. Neka kontrola, kakva takva, je tu. Kasnije pročitam u novinama da ima sve spremno, samo da počne. Čeka se tek tri, četiri godine, ali samo što nije počela raditi ta famozna laboratorija za kontrolu namirnica.
Otvaram teglu kupljenog ajvara. Ono nešto meko, vodnjikavo, neslano, nepečeno, da platiš da ne moraš jesti.Da nije crveno, nego neke druge boje, na primer braon, asocijacija bi bila nezgodna. Bilo mi malo čudno što je tako jeftino. Ma biću ove godine ajvaruša, pa kud puklo da puklo.
Ajvar izručim u šerpicu, dodam ulja, soli, ljute paprike i mešaj. Za divno čudo, dok sam varjačom mešala i igrala čačača ono gotovo.
Za večeru došli gosti.
Iznela sam pečene prasetine i ajvar. Oduševili se. Ajvar položio ispit. Postala sam ajvaruša,sve dok ne priznam da nije moje remek delo.
Ne znam da li zbog odojka ili ajvara, tek pitaju kad ću opet praviti večeru.

Miris jutra

modrinaneba.blog.hr

Moja omiljena pjesma na radiju,
taj miris jutra kada znam, da će sve biti onako kako želim,
i misli koje putuju

Foto: Michaela Buuck (dozvola autora)

Isadora i moj internetski život

nachtfresser.blog.hr

Ako sam ja s nekim i upotrebljavam taj njegov aparat, čije su onda fotke, njegove ili moje?
Jedno balkansko pitanje: ti fotkaš tortu ja je pojedem, čija je torta? (Sjedokosi)

Meni je uvijek bilo važnije napraviti nešto dobro, od priznanja da sam napravio nešto dobro. Istovremeno važnije mi je zabilježiti nego konzumirati ljepotu. Problem je što većina ljudi smatra u praksi ta dva moja iskaza problematičnim, duh vremena, a već sam x puta pisao tko kroji duh vremena, razne "x", ja bih rekao "xxx" mreže.



Moje predstavljanje odnosno "knjiga gostiju" kad sam se malo izguštirao svakodnevnog života i otišao otkriti internetski, tamo sam bio Gogi, noću sam, jer "Nacht hat Macht" (noć ima moć) u tom paralelnom svijetu tamo na chatu nalazio jednu "Traumfresserin" i prilagodio svoj bezlični prvi nick, koji me previše vezivao s realom, u Nachtfresser.



Još davno prije meni izuzetno drage, odnosno slike o njoj, Isadore, jedan filozof je konstatirao da to što mi smatramo realnošću nismo mi stvarni, nego naše slike u zrcalu, jednom sam to u DDR-u s 25 rekao jednoj Litvanki, nekoliko godina mlađoj, ona je bez razmišljanja odgovorila, jer mi rijetko u stvarnosti ozbiljno promišljamo odgovore, da u Litvi postoji poslovica, kad piješ trebao bi imati uvijek zrcalo ispred sebe i da želi biti moje zrcalo, i danas smo FB prijatelji.



Vraćamo se na mudra pitanja pokojnog kolege blogera, koji je u jednom trenutku suludih davnih blog napada na mene, a to je normalno, ništa se tijekom svih ovih godina suštinski nije promijenilo i isti ljudi uvijek kod mene vide "zadnje namjere", stao na moju stranu, istim ljudima će zadnja fotka današnjeg posta isto kao multimilijarderu Zuckerbergu smetati, zašto, zato što su sve ono što sam davne 2001. napisao da ne podnosim "Heuchler, Spiesser, Ziniker"..., s tim što on naravno zna što čini.