1000 čudesnih stvari

utorak, 31.08.2010.

Čudesna stvar #51 - Muffini

Image and video hosting by TinyPic
Muffini
Kada jako želim razveseliti svoje dečke, radim im čokoladne muffine u koje utrpam tri različite vrste čokolade. Jednom smo junior i ja radi nekog pregleda morali probdjeti noć. Da bismo oboje ostali budni, krenuli smo peći muffine u 4 ujutro. Na kraju je miris svježe pečenog tijesta i čokolade probudio i glavu obitelji pa smo zajedno doručkovali u zoru, uz kavu, smijeh i podočnjake. Neobično: jedan je tako jednostavan slatkiš ublažio muku iščekivanja i cjelonoćne budnosti.

Volim jednostavne slatkiše. Volim buhtlu sa čokoladom, muffine, sladoled. Volim čokoladu, bijelu pitu, volim oblizati zdjelu u kojoj se pripremala krema. Elaborirani slatkiši, jagode polivene 30 godina starim acetom balsamicom fora su iskustvo za moje nepce, ali me emocionalno ne dodiruju. Ali izvlačenje pečenih muffina, njihov miris koji zauzima kuhinju, zaparena stakla od pečenja... To mi miriše kao sreća.
Image and video hosting by TinyPic
- 09:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.08.2010.

Čudesna stvar #50 - Kompilacijske kazete

Image and video hosting by TinyPic
Kompilacijske kazete
Ja nisam odrasla na pločama. Bilo bi jako cool reći da jesam i pomalo izmijeniti svoju osobnu povijest i u obiteljski mit upisati nekoliko cool izvođača, stari gramofon i roditelje koji su disali zeitgeist sedamdesetih punim plućima. Ali ja nisam odrasla na pločama - znala sam, naravno, što su, povremeno sam ih viđala kod prijatelja ili rođaka, no u mojoj je kući postojao samo jedan radiokazetofon sa samo jednim prostorom za kazetu što je u praksi značilo da se mogao snimati radijski program, ali se nisu mogle presnimavati kazete. Odrastajući, maštala sam samo o tome: u kazetofonu s dva kazetna decka koji bi mi omogućio da presnimavam kazete posuđene od prijatelja. No, prvi sam takav kazetofon dobila početkom srednje, zajedno s prvim walkmanom na kojem se pobožno vrtjelo ukupno pet izvođača: Satan Panonski, Mizar, Nick Cave, Joy Division i Bob Dylan. To je bilo sve moje glazbeno blago. Moji su roditelji slušali Obiteljski radio, a odrasla sam na Balaševiću, Novim fosilima i jugoslavenskoj pametnoj zabavnoj glazbi. Prefiks "pametna" služi da se ta glazba razlikuje od, recimo, Magazina. Takvo što se nikako nije slušalo u mojem domu.

Kazete su također bile medij za jednu pomalo zaboravljenu umjetnost. Mogli smo, recimo, sve svoje osjećaje, misli, želje... baš sve, pretočiti u kompilaciju. Kompilacije su prava umjetnost. Moraš s jedne strane pogoditi ukus osobe kojoj snimaš jer nemaš ništa od toga ako promašiš glazbeni žanr ili bendove koje ta osoba baš jako ne voli, a s druge strane, glazbeni vam se ukusi moraju podudarati taman dovoljno da joj ispričaš sve svoje osjećaje kroz pjesme koje voliš. Kompilacije su potencijalno minsko polje, stvarno. Jer, možeš potrošiti nekoliko sati na snimanje 90-minutne kompilacije na kazetu, a da tvoja simpatija, prijatelj, na drugi način važna osoba ne posluša dulje od prvih pet minuta. I onda ode trud uzalud.

Sjećam se još prve kompilacijske kazete koju sam dobila. Na njoj je bio Mission, a bio je i House of love, i Housemartinsi, ako se ne varam. Ne sjećam se ostalog. Sjećam se da je na jednoj drugoj bila Nirvana i sjećam se jedne predivne kompilacijske kazete na kojoj su bile probrane Caveove pjesme, ali je snimač slučajno preslušavajući stisnuo tipku REC pa se na nekih 30-ak sekundi pjesme čuju cvrčci. Jako mi je simpatična baš ta, i baš zbog te greške jer uvijek zamišljam ljetno podne i nekog kako siestu provodi snimajući meni kazetu.

Volim i danas kada si netko da truda i pokuša smisliti što bih ja voljela. Ne samo kada je o kompilacijskim kazetama riječ - iako i danas volim snimljene CD-e - nego općenito. Volim kada je ljudima dovoljno stalo da razmisle što bih ja voljela. A kompilacijske su kazete upravo to: razmišljanje o nekom drugom, pažnja za nekog drugog, hodanje u tuđim cipelama.

Inače, prva stvar koju učinim kada dođem nekome u posjet jest da mu prekopam policu s knjigama i CD-ovima. U ovo doba empetrica pristajem da nema CD-ova, ali onda vršljam po računalu. Ništa što ljudi mogu reći o sebi nije tako glasno kao knjige na polici i glazba koju slušaju.
Image and video hosting by TinyPic
- 21:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #49 - Rođendan

Image and video hosting by TinyPic
Rođendan
Danas mi je rođendan. Svake godine na svoj rođendan ja izvedem trik nestajanja. Znate ono, kad se na tulumu netko napije i sakrije pa ga svi trijezni (ili barem trijezniji) moraju tražiti? E tako ja izvodim igrokaz svakog 30. kolovoza. Ne znam točno zašto. Možda zato što sam prilično stidljiv stvor kojem pažnja ne godi previše. Možda zato što nisam taktilan tip pa me sva ta grljenja i ljubljenja dovode u nepriliku... Ne znam.

Ove je godine nešto drugačije. Kao prvo, nisam se sakrila. Kao drugo, želim ga provesti u društvu. Kao treće... pa, možda prvi puta u životu oko sebe imam ljude koje volim, nove ljude, stare ljude, nove stare ljude, i ti ljudi vole mene. Prvi puta osjećam se kao da negdje pripadam.

Tako ću, u duhu svojeg novootkrivenog rođendanskog samopouzdanja, samoj sebi za rođendan poželjeti neke stvari. Želim si neustrašivost jer su stvari koje me plaše duhovi od papira, čudovišta ispod kreveta, optičke iluzije. Želim si strpljenje jer za sve treba vrijeme da se razvije, sazori, poboljša. Želim si također smijeh jer su svi problemi i teškoće jednostavniji i lakši kada se čovjek smije...
Samoj sebi također želim da svaki dan nauči nešto novo, da dovrši taj svoj triatlon o kojem mašta, da puno pjeva, da fotografira i slika, da piše i napiše, i da zna kada je vrijeme ostaviti sve što se želi, radi, misli, skače, govori i umjesto toga se stisnuti uz jednog velikog i jednog malog čovjeka, uz sidra, uz uporišta, uz krila.
Image and video hosting by TinyPic
- 15:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2010.

Čudesna stvar #48 - Nada

Image and video hosting by TinyPic
Nada
Ovaj je blog nastao iz potrebe za nadom. Svijet je - moj barem - prije dvije godine izgledao posve drugačije. Upravo smo bili pokrenuli novi projekt, radila sam sa sjajnim ljudima, u okruženju koje me poticalo da učim i da rastem, oprobavala sam krila u samostalnim izletima... Svijet je izgledao kao mjesto koje jedva čeka da ga pokorimo - jer moja je generacija upravo ulazila u dob u kojoj se svijet ne osvaja, nego pokorava, podjarmljuje, porobljava. Znate na što mislim? Kad mladi gladni uspjeha stasaju do neke dobi, brzo preuzimaju mjesta onih koji su se pomalo i umorili...

I onda se dogodilo da nešto apstraktno postane stvarno. Došla je kriza, recesija, depresija, pad, kako god to zvali, došla su teška vremena. Ali najteže, ono stvarno olovo u tim teškim vremenima, bilo je beznađe koje se odnekud uvuklo u ljude. Razumni ljudi znaju da u životu postoje vremena optimizma, napretka, ostvarenja i vremena pada, mraka, teškoća. Ali u tim mračnim razdobljima preživljavamo zato što znamo da će jednom završiti. Ova je kriza bila teška baš zato što nismo znali - taj je mračni pokrivač bio toliko velik da nismo vidjeli - i još ne vidimo - gdje završava mrak, a gdje počinju uspon i svjetlost.

Izgubili smo nadu. Nada je, inače, varljiva stvar. Moramo je imati jer inače teške trenutke ne bismo mogli otrpjeti. Mislim na uistinu teške trenutke, kada je to neuhvatljivo, eterično obećanje sreće jedino za što se možemo uhvatiti. Ali ona je varljiva, ona je uvijek sutra, ona je uvijek korak ispred nas. No, kad se pogase sva svjetla, ne možemo posegnuti za prekidačem - treba nam makar šibica, makar maleni izvor svjetlosti. Makar nada.

Govorim sebi da i teška vremena prolaze. Govorim sebi da su ovo uzbudljiva vremena. Govorim sebi da je ovo test karaktera i hrabrosti. Ali istina je da se duboko u sebi u srcu držim te varljive šibice, tog sićušnog svjetla koje mi ne može pokazati put, ali može učiniti da nestanu čudovišta iz mraka.
Image and video hosting by TinyPic
- 23:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Čudesna stvar #47 - Izgubljeni kišobrani

Image and video hosting by TinyPic
Izgubljeni kišobrani
Na stolu mi stoji plavo-srebrni kišobran. Moj je, ali zapravo nije moj. Mutno se sjećam da sam ga dobila od nekog, možda na nekom intervjuu tijekom kojeg je počela kiša, možda kod nekog prijatelja, možda sam ga skupila u uredu, zaostalog u nekom ormaru... Ne znam. Moj nije jer ja ne posjedujem kišobrane, ali se nekako našao u mojem vlasništvu.
Uvijek me zabavljala sudbina kišobrana. Godinama ih dobivam: sponzorske, pronađene, zabavne, dječje, vesele, sportske i uvijek ih (sve osim jednoga koji je muž zaplijenio pa mu znamo sjedište) izgubim. Ostavljam ih u autobusima, uredima, u kafićima, kinima, kod prijatelja, u automobilima prijatelja, u tramvajima, pored klupa u parku... Poklanjam ih, dajem, posuđujem, zaboravljam.
I dok promatram ovog plavo-srebrnog uljeza na stolu, pitajući se pritom kod koga sam ga pokupila i hoće li taj netko žaliti za njime, silno se zabavljam mišlju kako je sudbina kišobrana čudesno smiješna. Stalno ih gubimo, ali ih ne bacamo. Posuđujemo ih drugima i onda zaboravljamo da smo ih posudili. Poklanjamo ih, dajemo, zaboravljamo. Drugi ljudi uzimaju naše kišobrane i nose ih... pitaj boga gdje. Možda neki moj kišobran nađe put do Afrike, ili recimo do Ujedinjenih naroda. Možda neki moj kišobran bude zaboravljen u garderobi njujorške opere ili u nekom slamu Rio de Janeira. Možda ja dobijem kišobran koji je imao tu sreću da pokisne ispod ruskog neba.
Mislim da ću to u budućnosti raditi - namjerno ću ostavljati kišobrane po svijetu, u dobroj vjeri i s puno radosti. Neka idu u svijet, ti nemirni putnici.
Image and video hosting by TinyPic
- 12:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.08.2010.

Čudesna stvar #46 - Stari prijatelji koji nađu put nazad u tvoj život

Image and video hosting by TinyPic
Stari prijatelji koji nađu put nazad u tvoj život
Obožavam kad napišem ovako dugačke naslove u kojima sam sve rekla.

Odličan je, stvarno odličan osjećaj kad sretneš nekoga s kime si neko vrijeme bio blizak, najbliži. Onda neko vrijeme niste bili ni bliski ni ikakvi, pa prođu godine, ohlade se glave, popusti tvrdoglavost, izgovori se ono što se davno trebalo izgovoriti i nekako se osjećaš lakše... Još je odličniji osjećaj kada se prisjetite odličnih vremena, onoga što vas je vezivalo u prošlosti, starih smjehova i starih veza. Onda vrijeme kao da se sabije u prostoru, kao da preskoči procijep između jučer i danas i smiješ se kao što si se smijao jer ništa, uistinu ništa ne zvuči tako dobro kao, "A sjećaš li se kad..."

A najodličniji osjećaj od sviju onaj je kada prođu isprike, pojašnjenja i prisjećanja, kada razgovor sleti u sadašnjost i kada dvoje ljudi, dvoje novih ljudi, drugačijih ljudi, promijenjenih ljudi, odlučno zajednički stvara sadašnju priču, sadašnju stvarnost, sadašnje veze.
Image and video hosting by TinyPic
- 09:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2010.

Čudesna stvar #45 - Imati cilj

Image and video hosting by TinyPic
Imati cilj
Dugo je vremena u početku mog odraslog života - a osamostalila sam se rano, već sa 19 - najčešći mamin prigovor glasio "živiš kako te vjetar nosi". Dugo nisam shvaćala zašto joj to smeta - nisam zapravo shvaćala niti što to točno znači. Živiš kako te vjetar nosi...

Ja sam improvizator. Improviziram rješenja iz široke palete problema i uživam u tome. Stvarno. Mnogi ljudi žele miran život, a ja sam - iako sad povremeno gunđam - nekoć davno valjda odlučila da želim uzbudljiv život. Pustolovine. Iskustva. Udare adrenalina. Pa čak i tugu, strah, bol, gubitak. Htjela sam sve zapravo, htjela sam iskusiti sve što život nudi - zamišljala sam ga povremeno kao da je čaša koju treba naiskap ispiti. Još to želim.

Dugo sam vremena - dobro je to mama ocijenila - puštala da moja želja da probam sve i iskusim sve vodi moj život. U nekom sam trenutku pronašla snagu da stanem za kormilo. I dalje želim probati sve što mogu, ali sada želim probati sve što mogu na putu do onog što stvarno želim.

Pišem ovo jer sam jutros shvatila da mi je preostalo još malo koraka do ostvarenja cilja. Ne znači da su kratki, jednostavni ili banalni - ali sada vidim put od točke na kojoj stojim do točke do koje želim doći. I stvaran je, jasan, ostvariv.

A znam to jer vidim nepoznata i nova mora u daljini.
Image and video hosting by TinyPic
- 11:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.08.2010.

Čudesna stvar #44 - Svjetla grada

Image and video hosting by TinyPic
Svjetla grada
Ma koliko ocrtana bila ta slika - veliki grad, neonska svjetla koja se odražavaju na uglačanom, crnom asfaltu - nekako je umirujuća. Jest, svaki puta kada zamislim velegrad okupan neonom pred sobom jasno vidim nekog privatnog detektiva s neizbježnom cigaretom u ustima, šešir na glavi i bocu viskija u zadnjoj ladici radnog stola (i neizbježnu tajanstvenu damu koja mu sjedi na rubu stola). Jest, grad i neonska svjetla otrcana su slika, posebno što posljednjih godiina gradovi pokušavaju biti - barem ovaj moj, srednjoeuropski gradić srednje veličine i golemih aspiracija - neupadljiviji, diskretniji, smireniji pa je neona manje i reklama koje vrište s pročelja ulica je manje, a više je nekako diskretnih Idem-Svojim-Poslom reklama.

Ali kada se noću približavam gradu, gledam kupolu svjetla, svjetlosnu aureolu kako se uzdiže iznad njega. Gledam grad, svoj grad, kako vrišti svjetlom, i ponekad mogu razabrati zelene odsjaje gradskih semafora, i crvene neone na posebno velikim reklamnim panoima i bijele lampice koje se pale i gase i moj je grad ponovno - bez obzira na svu smirenost i suspregnutost - golema urlajuća svjetlosna neonka.

Mnogo je razloga zašto to volim, tu njegovu neonsku drčnost. Zato što, baš kao u onoj slici s detektivom i opasnom damom s početka teksta, u tom neonu živi miris pustolovine. Može se uroniti u njega i izroniti na drugoj strani ljudskog mulja i taloga koji se sakuplja na asfaltu, cigli i betonu svih gradova ovoga svijeta. Može se iskočiti iz privida sigurnosti i stabilnosti, može se okrenuti leđa onim beskrajnim trebalo-bi i mogli-bi i morali-bi. Može se jednostavno odglumiti da si izgubio sebe, da si bez korijena, smjera i putokaza, bila to istina ili ne.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 20.08.2010.

Čudesna stvar #43 - Prvi poljubac

Image and video hosting by TinyPic
Prvi poljubac
Mogla bih, vjerojatno, do u detalje opisati taj dan. Ne sjećam se, doduše, što sam radila prije nego li je poslijepodne došao po mene. Ne sjećam se. Vjerojatno sam ustala, gotovo sam sigurna da sam pila kavu, listala novine i vrtjela stranice na internetu. Vjerojatno sam se spremala, mijenjala odjeću, slagala frizuru. Istina je da se ne sjećam. Ali živo se sjećam trenutka kada sam ušla u njegov auto, sjećam se da me dočekao sa sladoledom u ruci, sjećam se razgovora na Sljemenu, i šetnje nazad, sjećam se što mi je govorio i kako sam se - ja! - uzmucala i zarumenila. I živo se sjećam svake minute i svakog trenutka, pogleda, mojih ruku, njegovih ruku i onog trenutka kad me - konačno! - poljubio.

Ljubili smo se, oboje, naravno i prije. Ali ima tih prvih poljubaca nakon kojeg se tvoj svijet raspe u milijun komada, poput svjetla koje se kroz prizmu rastoči na milijun boja. I možeš sebi reći da to ne znači toliko, možeš stiskati kočnicu i govoriti si da je to samo poljubac i da ne znaš što će biti, ali čak ako ti ne znaš, tvoje tijelo zna i šalje ti nepogrešiv signal da je to "to", da je on taj, da si ti ta, da je sve kako bi trebalo biti.

Prvi poljubac je vrhunac čarolije, kulminacija onog vilinskog mahanja čarobnim štapićem koji počinje jednog dana, potpuno običnog i bezveznog dana, kad glavna junakinja ugleda glavnog junaka i kad se prepoznaju, na nekoj čudnovatoj razini koja se ne da prevesti u riječi, i kad počinje cijela ta bajka udvaranja, zagledavanja, osmijeha, kada dišeš drugačiji zrak, iskričav, kada je sve važno i bitno i pamtljivo. Prvi poljubac je ključ i sve ono važno počinje nakon njega, ali sve ono čarobno, čarolijasto, nemoguće i nestvarno, traje prije. I pamti se, utiskuje u samo tkivo veze.

Image and video hosting by TinyPic
- 10:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.08.2010.

Čudesna stvar #42 - Miris vrućeg peciva

Image and video hosting by TinyPic
Miris vrućeg peciva
Kada bi ljudi morali odabrati što ih najviše podsjeća na dom i djetinjstvo, mislim da bi miris friškog peciva - friško pečenog kruha općenito - bio broj jedan. Ne znam zašto je tako, ali miris svježeg kruha, i ona hrapavost pod prstima kad prođeš po zapečenoj kori, mekoća tijesta koju trgaš prstima... sve je to bez greške istog trenutka priziva misli na... htjela sam ovdje napisati "kuću", ali to nije dovoljno. Priziva misli na dom. Priziva misli na toplinu doma, na vruću kavu u šalici, na jutarnje protezanje oko kuhinjskog stola, na sunce koje se probija kroz prozor, na dodir prstiju u prolazu, na toplinu življenja s ljudima koje voliš.
Podsjetilo me to jutros, dok sam rano izjutra žurila u trgovinu po peciva za moje dečke i tjerala ih da zatvorenih očiju po mirisu otkriju što se krije u bijeloj papirnatoj vrećici iz pekare, kako ti vrući kruščići na neki jednostavan i nenamtljiv način bez greške jasno govore "volim te".
Image and video hosting by TinyPic
- 09:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.08.2010.

Čudesna stvar #41 - Gledati dijete kako raste

Image and video hosting by TinyPic
Gledati dijete kako raste
Kud se toliko žuriš narasti, pomislila sam jučer, gledajući svojeg uskoro školarca kako se proteže do gornjih kuhinjskih polica ne bi li si uzeo pahuljice za večeru. Moj mali trapavac, moj mali Houdini, odjednom može dohvatiti i gornje police, može si sam uzeti večeru, može sam otrčati van i vratiti se sav sretan kući tri sata poslije, može mi otići u trgovinu, može...
Naravno da se on žuri narasti. Gledajući njega, nekoć mali smotuljak koji se htio umiriti samo na mojim rukama, imam dojam da djeca u život galopiraju, utrčavaju u njega punom brzinom, grabeći sve što mogu dobiti, hraneći se na našoj pažnji i ljubavi, ali žure, žure stići u odraslo ili barem odraslije doba. Naravno da se žuri odrasti. Žuri se biti velik, žuri se biti baraba, žuri se biti veliki mali dječak, a tu sam žurbu ugledala doslovno preko noći: u jednom je trenu hvatao moju ruku dok prelazimo cestu, a već drugog je dana trčao van svojim prijateljima, užurban i sretan. U jednom sam ga trenu nosila na rukama i umirivala kad je ružno sanjao, a u drugom bih ga trenu došla noću pokriti i otkrila da mu noge dopiru skoro do ruba kreveta.
Kuda se žuriš odrasti, govorim mu, a zapravo govorim sebi. Jer, on je savršeno spreman za svoj sprint do odraslosti, a ja zastajkujem, ja bih - ne bih zapravo, ali ponekad se javi ta želja - da uspori malo, da zaustavi vrijeme i da još koji dan, tjedan, mjesec možda, bude opet mali, moj mali dječak, moj mali mezimac.
Gledam ga kako proteže svoje mršave noge, kako skakuće po sobi i kako se ljuti na mene kad ga ispitujem "gluposti", gledam ga kako je nježan i pažljiv, kako je hrabar među ljudima i ponosna sam. Smiješno je to, taj moj osjećaj ponosa, koji me obuzme kad mislim da neće, kao recimo kad stignem na njegovu vrtićku predstavu na vrijeme, ili kada uspijem u Zagrebu pronaći posljednji špil karata za kojima trenutno luduje, ili kad mi dođe u krilo i nasloni mi glavu na rame i traži da ga mazim, ili kada me zagrli ručicama i stisne se uz mene.
Žuri se on odrasti, žuri se biti velik, žuri se zauzeti svoje mjesto u osvajanju svijeta, i ponosna sam jer to mu mjesto pripada, i jednog ću se dana smjestiti pod krošnju njegovog života, u sjenu koju će stvarati, i bit ću ponosna na sve korake koje je napravio, a i na one koje smo zajedno radili.
Ponosna sam i sada, ali u taj je ponos utkana i neka tiha tuga, neki bezglasan osjećaj da sve više i više rasteže te niti koje ga vežu uz mene i da polako počinje tabati svoju životnu stazu.
Image and video hosting by TinyPic
- 14:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.08.2010.

Čudesna stvar #40 - Mrak

Image and video hosting by TinyPic
Mrak
Odrasla sam za vrijeme redukcija struje. Odrasla sam i u vrijeme dok su ljeti, za vrijeme svake jače oluje, isključivali struju. Odrasla sam uz vječne bijele svijeće - najjeftinije - uz vosak proliven po podu i stolu, uz odlazak na zahod uz veliki svijećnjak s tri svijeće koji je služio baš za takve prilike kad treba više svjetla. Odrastala sam uz mrak koji se penjao uz prozore moje zgrade, sve do "Kockice" kojoj - ako me sjećanje ne vara, a bila sam mala pa je moguće da se i krivo sjećam - nisu gasili svjetla. Odrasla sam uz farove koji su u tom potpunom mraku, šarali po stropu moje sobe taman toliko da u potpunom mraku ugledam obrise bratova lica. Odrastala sam kasnije uz zamračenja i uz bjegove u skloništa i uz nestabilan sustav opskrbe strujom po otocima. Znalo se dogoditi da na otoku na kojem sam tih ratnih godina ljetovala isključe struju i da povratak kući bude uistinu pustolovan. Nije bio takav jer sam se bojala mraka - nisam - nego jer ništa pred sobom nisam vidjela, nisam štoviše znala ni u kojem smjeru krenuti.

U svijetu mojeg djetinjstva mrak je, silom prilika, bio važan dio. A onda je došlo vrijeme svjetla. I ne sjećam se kada sam zadnji puta bila bez struje, a onaj potpuni mrak u kojem se ne vidi ništa i u kojem hodaš polako dok ti se oči ne priviknu, a i onda oprezno pipaš pred sobom davno već nisam vidjela.

Ljudi se boje mraka. Nesiguran je, opasan. Zamišljaš što se sve u njemu krije. Stabla djeluju prijeteće. Nemaš se po čemu orjentirati. Odjednom zavlada i potpuna tišina - tolika da se svaki zvuk čuje kao da je spojen na privatni razglas. A usprkos tome iskreno uživam u potpunoj tami, onoj tami kada ne vidiš tijelo pored sebe. Nekako ona - ta tama - sve prekrije, nježno, ušuška te, umiri. Sve mora biti polakše, nježnije, pažljivije, tiše. I možeš - ponekad - vidjeti nebo tako čisto kao da je dovoljno tek pružiti ruku i opipati ga, odgurnuti ga rukom, kao da Mjesec uistinu služi samo tome da ti na njega prisloniš ljestve i popneš se.

Mrak je čudesan.
Image and video hosting by TinyPic
- 12:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 14.08.2010.

Čudesna stvar #39 - Naći istomišljenika

Image and video hosting by TinyPic
Naći istomišljenika
Kad ljudi kažu da su pronašli istomišljenika, često misle na nekog tko misli isto što i oni, tko im ne proturječi, s kime se osjećaju kao da su u pravu. Ja se nekako bojim takvih istomišljenika, općenito bojim se ljudi koji stalno osnažuju, a ne propitkuju svoje stavove.

Ali volim one prave istomišljenike.
Volim ljude koji razumiju što želim reći u dvije riječi. I one kojima se ne moram opravdavati. Ali koji će me natjerati da mislim i pitam se jesam li u pravu. Volim ljude s kojima se moji horizonti šire, a na sužavaju, ljude koji razumiju gdje sam, odakle dolazim, tko sam, što me motivira, što me vodi. Oni ne misle isto što i ja. Ponekad ne misle ni slično. Ali razumiju tko sam i ne pretpostavljaju najgore o meni i o mojim motivima.

Image and video hosting by TinyPic
- 11:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2010.

Čudesna stvar #38 - Mediteranske ulice

Image and video hosting by TinyPic
Mediteranske ulice
Imala sam 19 godina kada sam prvi puta s velikim društvom otišla na ljetovanje. Odabrali smo Starigrad na Hvaru i putovali čitavu noć do Splita. Danas se vlakom do Splita može doći za nekoliko sati. Tada smo putovali čitavu noć, natisnuti u kupeu, drijemajući, pušeći, smijući se, uzbuđeni i sretni.
Bila sam u Splitu i prije, dolazila sam često i poslije. Ali taj dolazak, tog jutra - a vlak je na splitski kolodvor stizao prije 6 ujutro - učinio je da mi se u oči odjednom slije svo šarenilo tog lijepog grada. Tada je još riva bila prava mediteranska, šarena, s gomilom šarenih tendi koje su slijedile jedna drugu, uz prepunu luku ljudi, brodova, zvukova, boja...
Mediteran je šarenilo. Mediteran je gužva, buka, šareni prozori, šarene kuće. Mediteran su glasni ljudi i žene koje pričaju podbočivši rukama bokove, Mediteran je unošenje u lice, Mediteran su bake u crnini koju ne skidaju, svoj znak težine života, i okrutnosti života ponekad, Mediteran je ona nepregledna masa ljudi koja došljake u Split dočekuje na kolodvoru s komadima kartona na kojima je krivudavim i kvrgavim rukopisom ispisano "Zimmer frei". Mediteran su stolovi na ulici i ljudi koji sjede na ulazima kuća, Mediteran su bakice na onim niskim stolčićima od debelog drva, kamene ulice kroz koje se probijaš, nepristojni konobari i neizbježna domaća glazba koja trešti iz kafića, Mediteran su tamnoputi mladići koji šetaju isprsivši se, napeti i snažni, mladost koja ti se drsko objavljuje u lice i šepiri. Mediteran su i brkate žene na tržnici koji ti bez imalo zadrške saspu u lice što misle o tebi, tvojoj mladosti, tvojim načinima.
Obožavam taj šušur, svaki njegov dio. Obožavam lijen način na koji govore, obožavam usporenost kojom rješavaju stvari, obožavam cijeli taj koloplet boja, svu tu povijest koja se steže oko njih, koju nose kao amblem u držanju, hodu i govoru, a istodobno se ponašaju kao da je nevažna i slučajna.
A najviše volim tu paletu boja i šarenila, taj branik od mraka i jednoličnosti, tu zastavu koju pletu - prozor po prozor, tendu po tendu, ulicu po ulicu - preko čitavog grada, tu zastavu prkosa protiv jada i tuge, a pomalo i protiv svega onoga što mi sjevernjaci donosimo sa sobom, naše uljuđenosti, naših manira, naše pristojnosti, našeg krzmanja da uzmemo što želimo uplašeni da bi nam se moglo dati.
Image and video hosting by TinyPic
- 11:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2010.

Čudesna stvar #37 - More na trepavicama

Image and video hosting by TinyPic
More na trepavicama
Ovu mi je genijalnu stvar sugerirala Zrine: rekla je, "znaš kad ti se u moru sol nahvata na trepavice pa kad gledaš, čini ti se da vidiš duge".

Ja volim duge. Volim te sitne stvari koje ne očekuješ, nego te zaskoče ljepotom u neki običan, bezvezan dan, kad ti se ne čini da se išta mudro, pametno i lijepo može dogoditi. Recimo, volim ležati u svojoj dnevnoj sobi, u onim rijetkim trenucima kada sam poslijepodne sama kod kuće, volim slušati tišinu i zamišljati kako se polako pomiču kazaljke sata, volim gledati kroz velike prozore u nebo i komad tamnozelene šume koji se vidi s mojeg balkona, volim gledati kako preko tog brda i te šume prema meni putuju oblaci, gomilaju se poput velikih bijelih valova, volim ujutro gledati zoru, volim se spuštati biciklom kroz šumu u ranu, ranu zoru i gledati kako se na istoku, iznad Zagreba, nebo boji žarko ružičasto i narančasto (i prisjećati se pritom davno zaboravljenih izraza kao što je ružoprsta zora), volim u tu istu ranu zoru biciklom proći preko glavnog trga i promatrati kako polako oživljava od stolaca i stolova i užurbanih ljudi, i potom proći kroz tržnicu na kojoj se polako popunjavaju štandovi, volim kad u kadar svojeg aparata uhvatim neki običan prizor, kao što je pun mjesec iznad mora, tako pun da izgleda kao da od mene do njega vodi staza, a volim i kad zaronim u more otvorenih očiju i kad se svijet muti predamnom, plav i zelen i tih, i onda kad izronim, i kad se voda slijeva niz mene, gledati kako mi se pred očima pojavljuju malene duge.
Image and video hosting by TinyPic
- 10:52 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2010.

Čudesna stvar #36 - Kaleidoskop

Image and video hosting by TinyPic
Kaleidoskop
Dok sam bila dijete, kaleidoskop je bio moja najdraža igračka. Mogli su se tada kupiti na svakom kiosku, obični plastični tuljci punjeni plastičnim kuglicama koje su se mogle beskrajno dugo okretati kako bi stvorile opet beskrajan niz slika i boja. Ni ne sjećam se koliko sam tih kaleidoskopa dobila od bake i djeda, to dvoje dragih ljudi zaduženih za poklone koji su mi golicali maštu.
Odjednom je kaleidoskopa nestalo. Možda sam ja odrasla. Možda je ta tvornica koja ih je proizvodila zaključila da im se to više ne isplati naročito. Ne znam. Znam da su prošle godine u kojima sam ja bezuspješno tražila taj blesavi tuljac čiji se prsten mogao beskrajno okretati i zavrtati i u kojem se moglo, beskonačno, beskonačno dugo, otkrivati nove likove i slike. Pronašla sam jedan, prije par godina. U istom trenu kad sam ga primakla oku i počela ga okretati, gledajući kako mi pred očima poskakuju boje i uzorci, osjetila sam se kao dijete ponovno, kao dijete koje sjedi pored djeda na klupi, uvjereno da u rukama drži komadić tajne mađioničarova šešira, pramičak magije, nešto neobjašnjivo.

Ponekad poželim nekakav kaleidoskop za svoj sadašnji život, neki plastični tuljac kojeg se možeš uhvatiti svaki puta kada ti život ustreba malo neobjašnjivog, malo magije, malo bajki, malo dostupnih čudesa.

Image and video hosting by TinyPic
- 11:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>