Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/1000genijalnihstvari

Marketing

Čudesna stvar #41 - Gledati dijete kako raste

Image and video hosting by TinyPic
Gledati dijete kako raste
Kud se toliko žuriš narasti, pomislila sam jučer, gledajući svojeg uskoro školarca kako se proteže do gornjih kuhinjskih polica ne bi li si uzeo pahuljice za večeru. Moj mali trapavac, moj mali Houdini, odjednom može dohvatiti i gornje police, može si sam uzeti večeru, može sam otrčati van i vratiti se sav sretan kući tri sata poslije, može mi otići u trgovinu, može...
Naravno da se on žuri narasti. Gledajući njega, nekoć mali smotuljak koji se htio umiriti samo na mojim rukama, imam dojam da djeca u život galopiraju, utrčavaju u njega punom brzinom, grabeći sve što mogu dobiti, hraneći se na našoj pažnji i ljubavi, ali žure, žure stići u odraslo ili barem odraslije doba. Naravno da se žuri odrasti. Žuri se biti velik, žuri se biti baraba, žuri se biti veliki mali dječak, a tu sam žurbu ugledala doslovno preko noći: u jednom je trenu hvatao moju ruku dok prelazimo cestu, a već drugog je dana trčao van svojim prijateljima, užurban i sretan. U jednom sam ga trenu nosila na rukama i umirivala kad je ružno sanjao, a u drugom bih ga trenu došla noću pokriti i otkrila da mu noge dopiru skoro do ruba kreveta.
Kuda se žuriš odrasti, govorim mu, a zapravo govorim sebi. Jer, on je savršeno spreman za svoj sprint do odraslosti, a ja zastajkujem, ja bih - ne bih zapravo, ali ponekad se javi ta želja - da uspori malo, da zaustavi vrijeme i da još koji dan, tjedan, mjesec možda, bude opet mali, moj mali dječak, moj mali mezimac.
Gledam ga kako proteže svoje mršave noge, kako skakuće po sobi i kako se ljuti na mene kad ga ispitujem "gluposti", gledam ga kako je nježan i pažljiv, kako je hrabar među ljudima i ponosna sam. Smiješno je to, taj moj osjećaj ponosa, koji me obuzme kad mislim da neće, kao recimo kad stignem na njegovu vrtićku predstavu na vrijeme, ili kada uspijem u Zagrebu pronaći posljednji špil karata za kojima trenutno luduje, ili kad mi dođe u krilo i nasloni mi glavu na rame i traži da ga mazim, ili kada me zagrli ručicama i stisne se uz mene.
Žuri se on odrasti, žuri se biti velik, žuri se zauzeti svoje mjesto u osvajanju svijeta, i ponosna sam jer to mu mjesto pripada, i jednog ću se dana smjestiti pod krošnju njegovog života, u sjenu koju će stvarati, i bit ću ponosna na sve korake koje je napravio, a i na one koje smo zajedno radili.
Ponosna sam i sada, ali u taj je ponos utkana i neka tiha tuga, neki bezglasan osjećaj da sve više i više rasteže te niti koje ga vežu uz mene i da polako počinje tabati svoju životnu stazu.
Image and video hosting by TinyPic

Post je objavljen 16.08.2010. u 14:00 sati.