1000 čudesnih stvari

ponedjeljak, 30.08.2010.

Čudesna stvar #50 - Kompilacijske kazete

Image and video hosting by TinyPic
Kompilacijske kazete
Ja nisam odrasla na pločama. Bilo bi jako cool reći da jesam i pomalo izmijeniti svoju osobnu povijest i u obiteljski mit upisati nekoliko cool izvođača, stari gramofon i roditelje koji su disali zeitgeist sedamdesetih punim plućima. Ali ja nisam odrasla na pločama - znala sam, naravno, što su, povremeno sam ih viđala kod prijatelja ili rođaka, no u mojoj je kući postojao samo jedan radiokazetofon sa samo jednim prostorom za kazetu što je u praksi značilo da se mogao snimati radijski program, ali se nisu mogle presnimavati kazete. Odrastajući, maštala sam samo o tome: u kazetofonu s dva kazetna decka koji bi mi omogućio da presnimavam kazete posuđene od prijatelja. No, prvi sam takav kazetofon dobila početkom srednje, zajedno s prvim walkmanom na kojem se pobožno vrtjelo ukupno pet izvođača: Satan Panonski, Mizar, Nick Cave, Joy Division i Bob Dylan. To je bilo sve moje glazbeno blago. Moji su roditelji slušali Obiteljski radio, a odrasla sam na Balaševiću, Novim fosilima i jugoslavenskoj pametnoj zabavnoj glazbi. Prefiks "pametna" služi da se ta glazba razlikuje od, recimo, Magazina. Takvo što se nikako nije slušalo u mojem domu.

Kazete su također bile medij za jednu pomalo zaboravljenu umjetnost. Mogli smo, recimo, sve svoje osjećaje, misli, želje... baš sve, pretočiti u kompilaciju. Kompilacije su prava umjetnost. Moraš s jedne strane pogoditi ukus osobe kojoj snimaš jer nemaš ništa od toga ako promašiš glazbeni žanr ili bendove koje ta osoba baš jako ne voli, a s druge strane, glazbeni vam se ukusi moraju podudarati taman dovoljno da joj ispričaš sve svoje osjećaje kroz pjesme koje voliš. Kompilacije su potencijalno minsko polje, stvarno. Jer, možeš potrošiti nekoliko sati na snimanje 90-minutne kompilacije na kazetu, a da tvoja simpatija, prijatelj, na drugi način važna osoba ne posluša dulje od prvih pet minuta. I onda ode trud uzalud.

Sjećam se još prve kompilacijske kazete koju sam dobila. Na njoj je bio Mission, a bio je i House of love, i Housemartinsi, ako se ne varam. Ne sjećam se ostalog. Sjećam se da je na jednoj drugoj bila Nirvana i sjećam se jedne predivne kompilacijske kazete na kojoj su bile probrane Caveove pjesme, ali je snimač slučajno preslušavajući stisnuo tipku REC pa se na nekih 30-ak sekundi pjesme čuju cvrčci. Jako mi je simpatična baš ta, i baš zbog te greške jer uvijek zamišljam ljetno podne i nekog kako siestu provodi snimajući meni kazetu.

Volim i danas kada si netko da truda i pokuša smisliti što bih ja voljela. Ne samo kada je o kompilacijskim kazetama riječ - iako i danas volim snimljene CD-e - nego općenito. Volim kada je ljudima dovoljno stalo da razmisle što bih ja voljela. A kompilacijske su kazete upravo to: razmišljanje o nekom drugom, pažnja za nekog drugog, hodanje u tuđim cipelama.

Inače, prva stvar koju učinim kada dođem nekome u posjet jest da mu prekopam policu s knjigama i CD-ovima. U ovo doba empetrica pristajem da nema CD-ova, ali onda vršljam po računalu. Ništa što ljudi mogu reći o sebi nije tako glasno kao knjige na polici i glazba koju slušaju.
Image and video hosting by TinyPic
- 21:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>