Još uvijek ne znam je li ispravno da ovo sada pišem...ali imam podršku jedne dobre i pametne blogerice, a meni jedna dovoljna. Skromna sam vam ja.
Skromna možda jesam (usta moja, falite me). I tolerantna, mislim da jesam u razumljivoj mjeri. Nikad se ne pokušavam praviti pametna i biti iznad svega, jer to nisam, ni blizu nisam. Možda to ponekad tako nekome izgleda, ali nije mi to namjera. Da o svemu imam svoje mišljenje i osobni stav, i o nečemu o čemu ne bih možda trebala, i to stoji. Uostalom, valjda smo zato i tu, zato valjda vodimo ove javne intimne dnevnike, da bismo iznosili svoje stavove. Ali da sam u tim stavovima izuzetno "zacementirana", mislim da nije točno. Mislim, možda nisam u pravu. Ali x puta u životu san prihvatila tuđe sugestije i ublažila i prilagodila svoja uvjerenja, neki put i živcirajući samu sebe i u svojim očima postajući povodljiva za tuđim mišljenjem. Ali što mogu kad sam se unaprijed proglasila ne-kompetentnom i ne-najpametnijom...
Sad, možda je od mene izuzetno glupo da o tome razglabam, ali moram priznati da sam i ja, evo nakon ne baš malo vremena koje dijelim sa sličnim "manijacima riječi i slike" na ovom mediju, našla u situaciji da sam pogođena i, ne znam, skoro pa uvrijeđena, jednim komentarom.
Daleko od toga da ne mogu podnijeti drugačije, pa i sasvim suprotno mišljenje od svojega. I daleko od toga da ponekad nisam davala povoda, čak i izazivala ljude drukčijeg "svjetonazora" da mi se suprostave. Dapače, to mi je ponekad i bila skrivena želja i namjera. Da se razvije polemika i lavina suprostavljenih mišljenja.
Rijetko mi se ta želja ispunjavala. Nikad svoje "svađe" nismo razvili do usijanja, uvik bi se "razvodnili" i nekako "pomirili", najčešće pomoću duhovitosti i humora. I to mi je baš nekako po guštu.
Ali nikad još nisam doživila baš bezrazložni "udar". Ako je i bilo kakvog malog udarca, ja sam ga sama isprovocirala.
Nikad ne reci nikad.
Nikad do prvog puta.
A sada dajem vama na uvid i procjenu jesam li u pravu. Jer ni sada ne tvrdim da jesam. Samo je moj doživljaj, moja percepcija takva. Da sam dobila PLJUSKU iz čista mira. Istriskalo me iznenada. Iz zasjede.
Evo. Pisala sam o slapovima Krke. Bila san tamo dosta puta i svaki put ponovo, jednako jako me fascinirala činjenica da je hidroelektrana na Krki proradila na "Teslinu izmjeničnu struju" samo dva dana nakon one na moćnoj Nijagari u super moćnoj i bogatoj Americi (hm, ni ta činjenica danas više možda ne stoji, ali onda je itekako stajala).
Valjda imam pravo biti fascinirana. Pa i ponosna, ako baš hoćete. Iako nemam nikakve zasluge u tome, niti nekog stvarnog razloga za ponos. Ali osjećaji i razum često ne idu ruku pod ruku.
I eto, zaradila sam ovakav komentar:
Ponekad kreneš pisati tekst sa zanimljivim informacijama i lijepim slikama i onda ne znam zašto niti otkuda, najprije moraš krenuti s lamentacijama o tome da ti netko zemlju razvlači po blatu ili kako drugi ne znaju domete naše veličine i civilizacije. Hrvatska je mala zemlja i točka. Nas ima, koliko? Oko 4 milijuna stanovnika? I onda redovno krene hrvatska patnja kako smo mi zapravo veliki i važni samo drugi to ne razumiju. Pri tome naravno, mi sve znamo o X drugih malih zemalja na svijetu ... koliko naša populacija uistinu zna o tehnološkim postignućima drugih da bismo imali pravo drugima osporavati nepoznavanje naše povijesti? Recimo, koliko ih zna kada je i gdje prvi put upotrijebljeno cjepivo protiv velikih boginja, bolesti koja je prepala i nas početkom 70-tih? Nekoga je kod nas briga za političku situaciju u Etiopiji i glad? Svi znamo gdje je Myanmar?... ili su to zemlje koje nemaju civilizacijske tekovine u našem rangu?
Nitko ne osporava pravo na ponos i nacionalni osjećaj, ali jadikovanje tipa "mi smo mali, ali smo veliki" je izgleda postao dio kolektivne svijesti u koju treba ukljjučiti i megalomaniju s osjećajem proganjanja.
Megalomanija s osjećajem proganjanja! Isusati!
Mene i valjda općenito sve nas koji smo imali tu nesreću da se rodimo ka Hrvati, mali, iskompleksiran i megalomanski narod, optužuje se da smo ignoranti kad se radi o drugim narodima. A ja baš suprotno mislim. Da previše informacija imamo i previše vodimo računa o drugima.
Pa, moj sedmogodišnji sin je znao tijek i razvoj pohoda Rusije na Gruziju, i da su to izveli pomoću pobunjene manjine kao svojevremeno Srbija u Hrvatskoj. Ne ponosim se tom činjenicom, ali toliko o informiranosti.
Kada sam ja s malim djetetom devedeset i prve godine dva mjeseca boravila u Italiji, bolno su me pogađala njihova pitanja: A što se to kod vas događa? Vjerski rat, plemenski sukob, što ste vi tamo po vjeri, i još svakakva, najčešće ubitačno glupa pitanja potpuno neinformiranih i poprilično nezainteresiranih Talijana. Nije mi to išlo u glavu, s obzirom da smo bili prvi susjedi. Ali čim sam naišla na prvu osobu koja mi je postavila smisleno pitanje iz kojeg sam razumjela da razumije i ljudski suosjeća, sve im je bilo oprošteno.
I sad se mene proziva za Etiopiju i Myanmar, o kojima znam sto puta više nego je prosječan Talijan devedesetih znao što mu se događa iza plota?
Sad vas molim da pokušate biti iskreni i objektivni i reći mi jesam li preosjetljiva kad me ovo pogađa.
Idem sad ovo objaviti, pa ću viditi hoću li ostaviti.
