Prošli tjedan bio mi je jedan od težih. I fizički i psihički.
Napisala sam cili niz kratkih ogorčenih postova. Koje ću sada sve redom izbrisati. Dilitati, da kažem na hrvatskom.
Ukratko, bija je to tjedan borbe s vjetrenjačama. Sa šumom jebenih vjetrenjača. Sa cilom vjetroelektranom, jebote. Ka one u Holandiji, ne moš ih izbrojiti. A ja ko Don Kišot stojim u podnožju, s nekim bijednim kopljem, i vičem na njih. Jadna, nemoćna. Nešto se ka trsim. Jebenti.
Udri na vjetrenjače. Jebene vjetrenjače. Vjerenjače zdravstva. Vjetrenjače školstva. Vjetrenjače poslodavaca. Svake vrste. Modernih privatnih poslodavaca – poduzetnika, poslodavca – države nam vrle, i svih podvrsta iste, ka šta je lokalna uprava i samouprava. A svi se natječu u utrci s preponama, kako zajebati radnika, kupca i građanina i šta više se nafilati love. A prepone im niske, jebenti, lako ih preskoče.
I onda još uzmeš ka pomagača i štitonošu Sanča Pansu u obliku pomoćnog osoblja u bolnicama, školama, ili u obliku sindikata "u pelenama", nekog lokalnog Hofe, i tek onda vidiš kao si jadan i patetičan, zajedno s tin jadnim nespretnim Sančom, jer je nasuprot vama velika, čudovišna, mitološka, ljudožderska, strašna hobotnica, koja će vas zahvatiti barem kojim krakom ako ne zastrašujućim ustima. I tresnete vas dvojica velikih hrabriša na guzicu o tvrdu zemlju milu hrvacku.
I onda iz te borbe izvučeš poučak, po stoti put, al štaš kad si glup pa ti se stalno triba ponavljati. Utvrdiš i ponoviš gradivo demokracije na hrvacki način, prolistaš novu bibliju.
Naučiš pravila ponašanja.
Koja glase:
1. Likare nemaš šta pitati ako nemaš ništa u rukama. Kratko i jasno. Šta imaš pitati o bolestima i operacijama kad se ne razumiš u te stvari. Ti se imaš razumiti u darove, papirnati su najbolji.
2. Profesora ne smiš pitati zašto ti nije ocijenio test iz matematike rišen bez greške. Pogotovo ne smiš pitati ako se prije toga neko tvoj raspitivao o hitlerovskim metodama rada dotičnoga, ili nedajBože dovodio u pitanje njegovu stručnost i vrhunaravno znanje kojim se proslavio po gradu i šire, ako te neko uzeo u zaštitu jer si njegovo dragocijeno dite koje nije naša na putu i želi ga zaštiti od raznoraznih luđaka, bolesnika, manijaka i zlostavljača. A kad već pitaš, nagrada slijedi u obliku umanjene ocjene. Nema veze šta si sve točno rješija. Učija ka budala. Jer si budala i gubitnik u startu.
3. Ako imaš poslodavca faraona- boga sunca, onda ne smiš pogled svojih očiju dignut prema njegovom licu obasjanom svjetlošću, a kamoli se usuditi nešto pitati. Tražiti nešto! Pitati bi li bilo vrime da ti se nakon deset godina digne plaća. Spomenit cijenu goriva i troškove života. Usudit se tražit kolektivni ugovor. Da ne govorin prošaptat rič – štrajk. Sve šta možeš postić je izazvat nekontrolirani bijes božanstva, koje će te satrat munjama i olujom svih oluja. Poslat na tebe požare i potrese. Pa da vidiš šta je nevolja. A ne grintat bezveze da nemaš dici šta dat. Sirotinja ne triba ni imat dicu. I točka.
4. Privatnog faraona pogotovo ne tribaš pitat za plaću. Daće ti on bez da ga pitaš, ako mu šta ostane kad se vrati s Maldiva. Jebate, ima on dicu, tribaju oni isti, školovat se, putovat i vozit se. Kuco stoj.
Eto, ja sam gradivo naučila. Bakćanje me samo izmorilo. Tako da zna unaprid onaj koji se ne da bez batrganja.
Umorna i satrana iden doma s posla. Ustvari ne doma, nego na autobusnu stanicu, jer triba poć u bolnicu u obližnji gradić po ugodnoj temperaturi od 30+ stupnjeva, Ako bude sriće, doći ću doma do osam navečer, pogledat u ledenicu i zaključit da ionako neman ništa za skuvat za sutra, pa mogu leć na kauč i gledati televiziju u miru.
Vučen se, bolje reć. Noge nekako teške.
U glavi kombiniran šta bi napisala u rubrici "nacionalnost" na sljedećem popisu stanovništva ljepe naše. Eskim, to mi nekako ofucano, a ko zna bi li me i oni prihvatili, ovako u sandalama i ljetnoj košulji. Ne znan, to triban bolje razmisliti, možda "vanzemaljka" da napišem ili "apatrid", vidiću još...
Misli protudržavne u glavi, a crveno-bijele kockice pred očima. Cili grad ide na utakmicu, gledat zlatne rukometaše, svi opremljeni domoljubnim bojama. Cijene karata dosegle su "psihološku granicu" od petsto kuna. (Sve nešto mislin, da ukraden maloj onu jednu i utržin je...?)
Jebešga, kruva i igara još uvik imamo.
Kruva pomalo nestaje. Nekima. Ko ih jebe, nek jedu kolače. Imaju igara.
Evo, bila san opet u malom utješnom šopingu:
Na blogu danas nigdi nikoga. I bolje da ovo niko ne čita....
