morsky blog

Može li ijedno dalmatinsko okupljanje proć bez ove pisme?



Pitaju me zašto pjevam o tom moru, buri, jugu
Govore mi kako sanjam obećanu zemlju drugu
Govore mi da se trgnem dok je vrijeme, dok se može
K'o da mogu isprat kiše onu davnu sol sa kože

Vidim jata onih istih ptica, istu zvijezdu previsoku
Opet živi stotinama lica, Dalmacija u mom oku
Znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku,
Ali živi stotinama boja, Dalmacija u mom oku

Govore mi čemu priče, ljudi drugi život žive
Odvezane sve su barke i brodovi s tvoje rive,
Ali negdje zvona zvone i skidaju ljudi kape
Dok dječji plač se čuje sastaju se nove klape.


Naravno da ne može.
Mišo, fala ti!

A pogotovo ako se fešta odvija u ovim krajevima:





U ovon mistu dobro pivaju bebe čin se rode, a ovaj dio istog mista zove se "Bralići". Onda možete mislit.

Mislin da i ovaj laje bolje od gradskih pasa.



Sliku od onog jadnika na ražnju, jednoga od vojske stradale u pokolju o' prvoga maja dviiljadeosme, neću stavljati.
Jedni bi se zgražali, drugi bi ogladnili.
Umisto ražnja, evo jedan cvit uslikan blizu njega.



I šta da van kažen više? Da van opisujen kako mi se bilo teško jutros dignit i doć radit?
Poštediću vas živopisnog opisa.
A sad iden šljakati. Danas posla ko u priči, a ja malo mamurna...
Neću stići niti poviriti na blog.

Da nam živi, živi rad!