Nije lako živit u Japanu. Svakih po ure podrhtava tlo. Pa onda svaki tisućiti potres nije baš bezazlen. Pa se trese. Ruši. Pa dođe tsunami.
Zato su Japanci onako vridni ljudi. Da ne bi mislili na strah samo rade. Uvik su u žurbi. Zato jedu tune sirove. One koje im mi tovimo. Da ne troše vrime na kuvanje i pečenje, oni to samo žvaknu onako sirovo. Jer nikad ne znaš kad ćeš morat zbrisat na ulicu u bijegu od potresa. Samo što im ni to često ne pomogne. Vidila sam ja u što im ceste posli potresa sliče. U vraga.
Potres je jedna od mojih fobija. Doživila sam par treskanja i nije mi bilo ni malo lipo. Užasavajuća je nemoć koju osjećaš pred prirodom.
A još kad uzmete u obzir da prvu polovicu dana provodim na katu zgrade iz 18. stoljeća, pregrađivane, dograđivane i ne baš najbolje održavane. U staroj gradskoj jezgri di je dotična zgrada mlađahna "stara cura". A drugi dio dana sam u stanu na 6. katu di osjetim svaki potres u krugu od 500 km od grada.
I baš jučer kad sam ja pisala post o teškom životu na škojima - i to baš ovima u našem arhipelagu, udaljenima i slabo naseljenima, a ne o Hvaru ili Braču, priroda je veličanstveno potvrdila moje riječi. Uza sve probleme - još i potres. Udri Bože po siromahu! Ma di nama, zabunija si se, nije ovo Japan.
Što bi sad tribali počet rintat ko Japanci da zaboravimo na strah? Je li prije bija potres ili radišnost? U kakvom su oni odnosu?
Je li ovo upozorenje? Kome?
Kad je prvi val panike proša, kad smo se vratili iz zbjega s ulice, naravno da sam nazvala svog dragog muža da vidin je li se zabrinija za svoju dragu ženicu koja radi na ugroženom području.
Naravno da on nije ni osjetio trešnju i naravno da se nije zabrinija nego je samo reka: "A je li nam pukla gušterna?" Eventualne ljudske žrtve (Bože sačuvaj!) nisu nam bile prioritet.
E onda san pozvizdila. Gušterna je, naravno na najpotresenijem području. A moran o njoj kratku štoriju ispričat da se vidi koji je stupanj panike nastupio. Naime, ko što svi koji nešto po otocima grade znaju (mislim na obične smrtnike, ne na velike investitore), gradnja na otoku podrazumijeva investiciju 30-40 % posto skuplju nego na kopnu. A kad se radi o nenaseljenim otocima bez infrastrukture kao što je moj slučaj, taj broj se možda penje i do 50. Stvar je u (pre)skupom prijevozu i ručnim iskopima i svemu ostalom. Dakle, naša gusterna je i te kako vridna stvarčica. E, onda kad je napraviš, triba je i napuniti. Ako neće Bog s kišom, što je sve češći slučaj, triba vodu kupit. A pogotovo ja što zalivan cviće kad god sam tamo. Potajice, pod okriljem mraka, kad svi zaspu.
E sad, nije ni to tako jednostavno kako izgleda. Naš škoj nije u sustavu vodoopskrbe. Ali po novim prostornom planu postali smo "prekomorski" dio mjesta. To podrazumijeva da imamo pravo, kao i svi otočani, na dva vagona vode mjesečno po "povlaštenoj" cijeni, nešto malo većoj od one u gradu, oko 130 kn po vagonu. I to tako dobro zvuči... Problem je tome što privatnik koji ima ugovor s općinom i koji je dužan isporučivati vodu po toj cijeni jednostavno NE ŽELI doći. Neće. Ne jebe. Moš mu soli na rep. Moli, kumi, ništa.
I onda lipo dođe drugi. Rado i veselo utoči vodu. Po 600 kn vagon. Kod nas je navodno stalo 2 vagona. Ironijom sudbine, istu večer je kišilo.
A štoš, glavon u zid? Ne pomaže.
Mogla sam utočit vino. Pivo. Ili barem sok.
Sad vidite kako iman skupocjeno cviće.
I sad, ako je gusterna pukla, tribaće plaćat popravak, a dragocjena tekućina će polako iscuriti.
Ajme majko.
Još smo dobro prošli. Nije nasta tsunami.
Otoče, volin te!
