Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 21.03.2011.
Crkveni raskol
Godine Gospodnje 1054 dolazi do raskola u Crkvi Kristovoj, Isus je rekao da budemo jedno, ali se u Crkvu uvukao duh ovoga svijeta i Crkva je sa vremenom postala glavni politički čimbenik u svijetu, koji je postao kršćanskim. Rimski car Konstantin Veliki kako sam pisao u prošlim postovima prebacio je sjedište carstva u Konstantinopolis 330.godine (poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestalnih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.
U zadnjim postovima o našoj povijesti vidi se borba za utjecaj Bizanta i pape. Kako su Bizant i zapad politički bili razjedinjeni tako je i Crkva koja je bila sastavni dio političke vlasti sve više postojala razjedinjena a napetosti i nesporazumi su postojali sve češći.Poglavar je po njihovim zakonima bizantski car koji i postavlja patrijarhe.Crkva na zapadu sporila se sa svjetovnom vlašću oko primata. Na istoku je to bilo jasno. Pape su jako povezani s franačkim vladarima, a franačka država želi preko pape proširiti svoju vlast. Bizantu rastu ambicije da postane središte čitavog kršćanstva. Javljaju se mnoge razlike u životu Crkve Istoka i Zapada, te one vremenom postaju sve veće - u jeziku, kulturi, mentalitetu i načinu života.
S vremenom nastaju i razlike u teološkom razmišljanju, bogoslužju i crkvenoj disciplini. Odnosi su se zaoštrili kad se carigradski patrijarh Cerularije pobojao papina presizanja u njegovu crkvenu vlast na jugu Italije. On je dao zatvarati latinske crkve i samostane u Carigradu, te osudio neke običaje na zapadu. Da bi riješio spor papa je poslao u Carigrad poslanike na čelu sa kardinalom Humbertom. Pregovori su bili jalovi jer nijedna strana nije popuštala niti dopuštala da bude vođena Duhom Svetim.Na kraju su se nepopustljivi kardinal Humbert i ambiciozni patrijarh Mihajlo međusobno izopćili iz Crkve(1054)
To je rezultat dugog perioda međusobnog otuđivanja i zahlađivanja odnosa između dviju crkava, rimske i bizantinske. To je žalostan i tragičan događaj za Crkvu Kristovu kojim su vodeći ljudi Crkve vođeni zemaljskim i svjetovnim interesima podijelili Crkvu na istočnu (pravoslavna) i zapadnu (rimokatolička).
Ljudska taština i sebeljublje je došlo do punog izražaja i rascijepilo Crkvu.
Ove dvije Crkve su u suštini sestrinske i nemaju velikih razlika, ta Isus je htio da budemo jedno, mala bitna razlika koja nas još priječi je pitanje izlaženja Duha Svetoga ili kako se to zove službeno Filioque. Naime pravoslavni ne kažu da Duh Sveti proizlazi iz Oca i Sina već iz Oca.
Bog je dao u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi konačnu objavu, potrebitu za spasenje ljudi. U Isusu Kristu dakle Bog se objavio čovjeku i obznanio mu svoj unutarnji život. Prema toj samoobjavi Božjoj u Bogu postoje tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, koje potpuno posjeduju istu tu božansku narav. Tu istinu je Isus Krist predao svojim apostolima, a oni svojim naslijednicima, tj. cijeloj Crkvi. U Matejevu evanđelju čitamo (Mt. 28, 19-20): "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!"
Iz toga je jasno da je Bog Otac, da je Bog Sin i da je Bog Duh Sveti, u čije ime se svaki kršćanin krsti. Sakramentalna praksa Crkve je najbolji dokaz da je vjera u Trojedinoga Boga zaglavni kamen i temelj kršćanske vjere.
U susretu sa poganizmom i njegovom filozofijom je došlo do pokušaja da se Trojstvo poistovjeti sa 3 počela Otac bi bio Prvo Počelo, Sin bi bio u potpunoj podređenosti Ocu, a Duša svijeta, poistovjećena sa Duhom Svetim, potpuno ovisna o Sinu.
Aleksandrijski svećenik, Arije je bio prvi, koji je do kraja domislio tu primjenu i počeo je njekati božanstvo Logosa/Sina, koji bi bio samo prvo svorenje Očevo, a Duh Sveti bi bio samo stvorenje Sina. Tako je došlo do sazivanja prvog nicejskog sabora (321), na kojem su crkveni oci odbranili božanstvo Isusa Krista, ispovjedajući ga pravim Bogom i pravim čovjekom. Kad se dakle napokon to pitanje razjasnilo, mnogi monasi i crkvenjaci filoarijanske vjeroispovjesti bacili se na nauk o Duhu Svetom, njekajući barem njegovu božansku narav. Tako je I. carigrtadski sabor 381 morao definirati dogmu o božanstvu Duha Svetoga. Taj spor međutim, kao i arijanska kontroverzija, provlačila se do kraja četvrtog stoljeća. Među najvećim braniteljima božanstva Duha Svetoga svrstavaju se: Didim Slijepi, Sveti Bazilije Veliki, Sveti Ambrozije, Sveti Grgur Niški, Sveti Ciril Jeruzalemski, Sveti Teofil Aleksandrijski, Sveti Ćiril Aleksandrijski i Ivan I. Jeruzalemski, Sveti Augustin i mnogi ostali sveti oci.
Na Zapadu, sv. Augustin, slijedeći nauk Tertulijana i sv. Ambrozija, govori da Duh izlazi od Oca i Sina, premda nijednom od njih nije podređen. Njegova teologija dominirala je kršćanskim naukom na Zapadu kroz cijeli rani Srednji vijek, pa tako i teologija Trojstva. Dok je ovakvo gledanje dobijalo sve više maha na latinskom Zapadu, u istočnoj Crkvi grčkog jezika ono je bilo gotovo sasvim nepoznato.
Prvo službeno uvođenje izraza Filioque u Vjerovanje na Zapadu dogodilo se 447. na pokrajinskom crkvenom saboru u Toledu u Španjolskoj. Izraz se nalazio u pismu što ga je papa Lav I. uputio sudionicima sabora, odgovarajući na hereze s kojima su se suočavali. U prvom redu ovim se izrazom trebalo suprotstaviti arijanskom krivovjerju koje je prevladavalo među germanskim narodima. Na trećem saboru u Toledu 589., Vizigoti koji su tada ondje vladali, podlažu se Katoličkoj Crkvi i prihvaćaju Vjerovanje s dodatkom Filioque. Nakon što su ga prihvatili Vizigoti, ovaj dodatak prihvatili su kao dio Vjerovanja i Franci, koji su pod vlašću Pipina Malog i Karla Velikog zauzeli dominantnu ulogu na Zapadu, osobito po Karlovoj krunidbi za cara 800. godine.
Na Zapadu se tada držalo da je Filioque integralni dio Vjerovanja, te da su ga istočne crkve greškom ispustile u jeku ikonoboračkih sukoba. Franačka dominacija dovela je do toga da ovaj dodatak bude prihvaćen i u Rimu, što se dogodilo nakon godine 1000.
U 9. stoljeću papa Lav III. teološki je prihvaćao dodatak Filioque, ali ga je odbijao uključiti u tekst Vjerovanja, kako bi očuvao jedinstvo Crkve. Usto, u to se doba Vjerovanje u Rimu još nije recitiralo unutar obreda mise. Prigodom krunidbe Henrika II. 1014. godine, papa uključuje unutar mise i Vjerovanje s dodatkom Filioque.
Možemo reći da je to jedina bitna razlika između dvije Crkve i ona bi se po mome mišljenju uz molitvu i zagovor Duha Svetoga mogla riješiti jer se ovdje radi o dubokom promišljanju i jezičnoj barijeri. Potrebno je razumijevanje jednih i drugih. Potrebno je vodstvo Duha Svetoga. Temelj raskola je međusobno jezično i kulturalno nerazumijevanje.
Vodeći ljudi su se prepustili svjetovnim interesima i nanijeli ogromnu štetu Crkvi Božjoj, narodu kršćanskome. Podjela je napravljena i otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litva, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.
Nakon raskola pravoslavlje se razvija u autokefalne Crkve. To su samostalne i neovisne crkvene jedinice, uglavnom vezane za teritorij jedne države ili naroda. Stvarnu crkvenu vlast kod pravoslavaca ima episkop i on je gazda u svojoj eparhiji, patrijarh je na čelu jedne Crkve, nacionalne. Kako su nastajale nove države na istoku, tako su nastajale i brojne samostalne crkve koje se samo zovu pravoslavne. Primjer: kad se Srbija odvojila od Bizanta, vrhovni svećenik u Srbiji prozvao se patrijarhom i nastala je srpska pravoslavna crkva. Crkva se razjedinila na nacionalne pa tako i dolazu Turci i šire islam, osvajaju Carigrad i islamiziraju ga u Istanbul. To je najbiolji primjer koji je posljedica zla učinjenog raskolom. Crkve postaju nacionalne i nacionalističke, možda je najbolji primjer SPC koja je sve pravoslavne proglašavala Srbima, pogotovo Vlahe, tako da su od nje kasnije se i razvila ideja o Velikoj Srbiji, gdje su svi pravoslavni proglašeni Srbima i srbizirani.
Bizant je zauvijek nestao pod Turcima. Islam je prodro i praktički uništio kršćanstvo u tim krajevima. U osvit turskog osvajanja Carigrada, sam bizantski car je išao kumiti za pomoć po Italiji. Usput je nudio i crkvenu uniju smatrajući da će mu lakše doći pomoć.
To je vrijeme crkvenog sabora u Baselu koji je započeo 1431. i koji je premješten prvo u Ferraru a nakon toga u Firencu jer je u Ferrari izbila kuga. U Firenci je došlo napokon do unije koju su potpisali svi pravoslavni biskupi u carevoj pratnji uključujući samog carigradskog patrijarha, osim efeškog biskupa.
Par dana nakon potpisivanja unije carigradski patrijar je umro, a i istočni biskupi su tražili da njihov sinod potvrdi uniju na svom zasebnom zasjedanju.
Po povratku u svoje zemlje istočni biskupi su uvidjeli da unija baš i nema podršku među njihovim klerom i pastvom te je ista odbačena.
Možemo reći da je Islam pobijedio, kasnije je došao skoro do Beča, mi Hrvati smo na kraju postali predziđe kršćanstva zadnja brana.
To su sve posljedice nevjerovanja i zatvaranja Duhu Svetome, Duhu Istine i borbom za zemaljska bogatstva i moć. To je kušnja koju i naša Crkva danas može imati, kada više teži bogatstvu a manje osjeti potrebe puka kršćanskoga. Rješenje je u Ljubavi Kristovoj, u Duhu Svetome. Ako se odbija Duha Svetoga otvara se prostor duhu zla. No mi znamo da duh istine i ljubavi tj. Duh Sveti bdije nad Crkvom i ispravlja je kada zastrani i krene krivim smjerom. Tako se nadamo i molimo da nas taj Duh, duh Isusa Krista koji je zajednički i jednoj i drugoj Crkvi dovesti do potpunog jedinstva. Znak te nade je i opozivanje međusobnih izopćenja na kraju drugog vatikanskog koncila (1965).
srijeda, 02.03.2011.
Hrvatska nakon Tomislava
Kralju Tomislavu nestaje spomena iza godine 928. Njega je na hrvatskom prijestolju naslijedio kralj Trpimir, koji mu bijaše po nekim izvorima brat. O Trpimiru nam pripovijeda njegov suvremenik — bizantinski car Konstantin Porfirogenet — ovo: Za Trpimirova vladanja došao je iz Franačke u Hrvatsku neki čovjek po imenu Martin. Nije bio svećenik, ali zato veoma pobožan. Martin je u Hrvatskoj pravio mnoga čudesa; podjedno je Hrvate sklonuo, da obnove zavjet, što ga rimskomu papi položiše prigodom svoga pokrštenja: da naime ne će provaljivati u tuđe zemlje. Čini se, da je ova obnova zavjeta bila učinjena povodom ratova, koje su Hrvati posljednjih 50 godina vodili s Mlečanima na moru i sa Bugarima na kopnu.
Ne znamo točno, kada je umro kralj Trpimir. Sigurno je samo to, da najkasnije god. 940. počinje u Hrvatskoj vladati kralj Krešimir. I to razabiremo iz imenika splitskih nadbiskupa. Ondje naime stoji zabilježeno, da su u vrijeme splitskoga nadbiskupa Ivana VIII., koji je umro god. 940., u Hrvatskoj vladali najprije Trpimir, a kasnije Krešimir. Suvremeni bizantinski car Konstantin Porfirogenet veli, da je Krešimir bio sin Trpimirov. Isti car piše, da je hrvatsko kraljevstvo bilo još na prijašnjoj visini i moći. Hrvatska je naime imala na kopnu veliku vojsku (car veli upravo: 100.000 pješaka i 60.000 konjanika), a na moru jaku mornaricu (180 ratnih lađa). Ipak nisu Hrvati vodili osvajačkog rata.
Po jednom izvoru podigao je kralj Krešimir I. sebi novu prijestolnicu u Solinu kod Splita. Ovdje je njegova žena Jelena dala sagraditi dvije crkve (sv. Stjepana i sv. Marije), u kojima će se pokapati kraljevi hrvatski. Po tome izvoru umrla je kraljica Jelena god. 954. Kralj Krešimir umro je između god. 945. i 948. Naslijedio ga je njegov sin Miroslav. Ovaj bijaše još malodoban, pa je mogao u državi osiliti ban Pribina. Samo četiri godine vladao je kralj Miroslav, koga je ubiti dao premoćni njegov ban Pribina. O tomu nam suvremenik bizantinski car Konstantin Porfirogenet pripovijeda da se ovo ubojstvo dogodilo upravo onda, kad je car pisao svoju povijest. Drži se pak, da je car svoju povijest pisao između god. 949. i 952.
Unutarnji sukobi u 10. stoljeću dovode do raslojavanja hrvatskog društva. Župane zamjenjuju kraljeve pristalice, koji dobivaju zemljišne posjede oduzete pobijeđenim velikašima i rodovima i hrvatsko društvo dobiva feudalno uređenje. Od slobodnih seljaka nastaju ovisni kmetovi, nastanjeni na posjedima feudalnih velikaša koji ujedno i prestaju biti vojnici, što slabi vojnu moć Hrvatske.
Poslije ubojstva kralja Miroslava nastadoše u mladoj kraljevini Hrvatskoj veliki nemiri. Valjda se ban Pribina htio uspeti na hrvatsko prijestolje, te je u tome nastojanju svome nailazio na jak otpor. Ove smutnje bijahu veoma štetne za mladu kraljevinu Hrvatsku. Cijeli naime krajevi počnu se kidati od Hrvatske, da ne budu pod vlašću ubojice Pribine. Time se najbolje okoristio srpski veliki župan Česlav Klonimirović, koji je zavladao nad Bosnom i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Vjerojatno je Česlava u tome nastojanju podupirao također carigradski dvor. Vidimo naime, da Česlav priznaje vrhovnu vlast carstva bizantinskoga, pod koju sada dođoše i spomenute hrvatske oblasti. Naravno da se uslijed toga znatno umanjila moć kraljevine Hrvatske. Bizantinski car Konstantin Porfirogenet u svojoj povijesti veselo ističe, da Hrvatska na moru »sada ima samo 30 ratnih lađa«, pa da je pao i broj pješaka i konjanika.
Poslije nekog vremena uspeo se na hrvatsko prijestolje kralj Mihajlo Krešimir, po svoj prilici brat nesretnoga Miroslava. Za kralja Mihajla Krešimira znamo, da je imao pobožnu i plemenitu suprugu, koja se zvala Jelena. Grobni spomenik ove kraljice otkrio je g. 1898. dr. Frano Bulić među razvalinama crkve sv. Marije od Otoka u Solinu. Na grobnom spomeniku sačuvao se latinski natpis, koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako: »U ovome grobu počiva slavna Jelena, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana, koja je bila vladarica. Dne 8. listopada umrije u miru. Ovdje bješe pokopana 10. ožujka g. 976. od upućenja Gospodinova. Ona, koja je kraljevstvu za života bila majka, postade (majkom) sirota i zaštitnicom udovica. Čovječe, ovamo gledavši reci: Bože, smiluj se duši (njezinoj)!«
Spomenuti grobni natpis kraljice Jelene dokazuje nam, da je kralja Mihajla Krešimira na prijestolju naslijedio njegov sin Stjepan Držislav. Ova se promjena na hrvatskom prijestolju dogodila svakako prije g. 976., kada je umrla Stjepanova majka Jelena. Iz nadgrobnog naime natpisa razabiremo, da je kraljica Jelena barem neko vrijeme bila udovica.
Ne ćemo pogriješiti, ako uzmemo, da se kraljevina Hrvatska za vladanja kralja Mihajla Krešimira opet podigla iz nesreće, koja ju je zadesila prigodom nutarnjih smutnji iza ubojstva kralja Miroslava. U Srbiji je naime oko god. 960. umro veliki župan Česlav Klonimirović bez pravoga nasljednika. Već god. 971. postaje Srbija pokrajinom carstva bizantinskoga. Držimo dakle, da je sada Bosna s većim dijelom Crvene Hrvatske došla opet u okvir kraljevine Hrvatske. Nije nam se vratila Duklja, gdje je pod konac 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Česlava Klonimirovića.
Nakon smrti Krešimira II. na prijestolju ga nasljeđuje njegov sin Stjepan Držislav (969. – 997.) koji njeguje dobre odnose s Bizantom, pa mu Bizant ponovno vraća upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, pa se on kruni kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Njegov suvremenik bijaše u Bugarskoj silni car Samuel. Poput nekadašnjega cara Simeona htjede i Samuel, da osvoji čitav poluotok balkanski. Samuelu pođe za rukom, te je doista carstvu bizantinskom oteo mnoge pokrajine. Pod vrhovnu vlast Samuela dođe i Duklja, gdje je u to vrijeme vladao kralj Ivan Vladimir. Naravno da je ista pogibelj prijetila i Hrvatskoj. Zato kralj Držislav stupa u savez s Vazilijem II., carem bizantinstkim. Vazilije se tomu savezu radovao, pa za uzvrat daje Držislavu naslov »eparha« ili patricija. Časnim naslovom »eparha« običavali su carevi bizantinski odlikovati slavenske vladare i vojvode.
Pošto je car Samuel u Bugarskoj progonio i vlastite rođake svoje, potraži njih 14 zakloništa u Hrvatskoj. Ovdje ih kralj Držislav gostoljubivo primi i nastani u podgrađu grada Klisa. Bugarski bjegunci pripadahu rimokatoličkoj crkvi: zato po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina sabraše god. 994. između sebe novce za gradnju lijepe crkve sv. Mihajla u Solinu.
Iza kralja Stjepana Držislava ostadoše 3 sina: Svetoslav, Krešimir i Gojslav. Kod svih slavenskih naroda postojalo je načelo, da u takvom slučaju sva braća zajednički preuzmu očevu baštinu, pa da svaki brat vlada u jednom dijelu države, a najstariji brat naslijedi oca u starješinstvu, te on vodi cijelu državu. Istu je želju na samrti (oko god. 995.) izrazio kralj Stjepan Držislav. Ali najstariji njegov sin Svetoslav ne htjede se pokoriti očevoj želji, te sam sebi prisvoji vlast u cijeloj državi hrvatskoj.
Sve do tada plaćali su Mlečani hrvatskim kraljevima godišnji danak. To nije mogao podnositi Petar II. Orseolo, koji g. 991. postade dužd mletački. Petar upotrijebi svu lukavost svoju, da Mlečane oslobodi sramotnoga danka, što su ga Hrvatima plaćali preko 100 godina. On je uopće nastojao, da mletačku republiku digne do što veće moći. Zato je primjerice sebe zvao »robom« cara bizantinskoga, samo da u Carigradu steče pogodnosti za trgovinu mletačku. I doista dobije on g. 992. >zlatnu bulu«, t. j. povelju sa svilenom vrpcom, na kojoj visi pečat, koji je utisnut u zlatni listić mjesto u vosak. Ovom bulom daje bizantinski car mletačkim trgovcima velike olakšice. Odsada će npr. mletački brodovi plaćati 15 dukata, kad izlaze iz luke carigradske, a samo 2 dukata, kad ulaze u nju, dočim su svi tuđi brodovi morali pri izlazu i ulazu plaćati po 30 dukata! Ova je povlastica Mlečanima omogućila, da svoju robu u Carigradu prodavaju znatno jeftinije ( odnosno s većim dobitkom), nego li drugi trgovci. Jednako su Mlečani i obrtnine carigradske po svijetu razvozili boljim uspjehom, nego li do tada. Time je mletačka trgovina postala unosnijom, te je u Mlecima poraslo blagostanje.
Tako ojačana Venecija uskraćuje plaćanje danka hrvatskom kralju i neretljanskom knezu za plovidbu i počinje ponovni sukob s hrvatskim kraljem Svetoslavom Suronjom (997. – 1000.) na moru. Tu zauzetost hrvatskog kralja koristi i makedonski car Samuilo koji prodire u Hrvatsku do Zadra i bezuspješno napada bizantinske gradove u južnom primorju, a dalmatinski gradovi i otoci dolaze pod mletačku vlast. Mletački dužd Petar II. Orseolo 1000. godine pomorskom akcijom preotima od Hrvata Dalmaciju od Krka do Dubrovnika. Prvo su mu se predali sjeverni dalmatinski otoci i Zadar, a pošto je ojačao svoje snage i romanskim postrojbama iz dalmatinskih gradova, predaju se i Trogir i Split, dok silom zauzima neretljansku Korčulu, Lastovo i Biograd. Na taj su način Mleci uspostavili vlast nad pomorskim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, a Petar Orseolo se prozvao dux Dalmatiae.
Može se reći, da je ovaj duždev pohod mletačkoj republici donio prevlast na Jadranskome moru. Kasnije se u Mlecima na uspomenu ove vojne svake godine na Spasovo slavila svečanost »duždeva vjenčanja s morem«. Na taj blagdan pošao bi dužd mletački s velikom i sjajnom pratnjom na raskošno opremljenu lađu. Tu bi mu predali zlatan prsten, koji je blagoslovio patrijarh mletački. Dužd bi nato ovaj prsten bacio u more, izgovarajući ove riječi: »More! S tobom se vjenčamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva«.
U osvojene gradove hrvatske polao je dužd odmah i svoje namjesnike. Tako je u Splitu zavladao duždev sin Oto Orseolo, u Trogiru: Dominik Polan, u Biogradu: Mihajlo Vitalis, u Zadru: Justinijan Mafej, a na otoku Korčuli: Marin Memo.
Nakon smrti kralja Svetoslava na prijestolje dolazi njegov brat kralj Krešimir koji za suvladara uzima i brata Gojislava. Krešimir odluči, da će Mlečanima oteti gradove i otoke dalmatinske. Treba znati još i podatak da kraljev sin Stjepan boravi u Mlecima, gdje ga je dužd Petar II. Orseolo prije g. 1008. oženio sa svojom kćerkom Hicelom. Pošto je Hicelin brat Ivan imao za ženu bizantinsku princezu Mariju, postade hrvatski kraljević Stjepan rođakom carskoga dvora u Carigradu. Nakon smrti lukavoga dužda Petra II. Orseola god. 1009. naslijeđuje ga njegov mladi sin Oto, koji nije bio ravan ocu svomu. Kralju Krešimiru pođe za rukom, te je redomice osvojio Zadar i druge primorske gradove. Sada se Mlečani preplaše, da Hrvati ne bi opet ojačali na moru. Ovo htjede predusresti i sam dužd Oto Orseolo. Zato on već g. 1018. s velikim brodovljem poleti u Dalmaciju. Pošto je nova hrvatska mornarica bila još preslaba, da odoli Mlečanima, stiže ju poraz. Tako je dužd mletački mogao ponovno pod svoju vlast spraviti otoke i primorske gradove. Kada se dužd Oto Orseolo koncem g. 1018. iz Dalmacije vraćao u Mletke, pokloniše mu se: Majo, biskup grada Raba, Vitalis, biskup grada Krka, i Martin, biskup grada Osora. Svi ovi biskupi zajedno sa svećenstvom, načelnicima i narodom spomenutih gradova i otoka (Raba, Krka, Cresa i Lošinja) obećaše, da će i nadalje plaćati godišnji danak duždu mletačkomu.
S druge strane zaprijeti i sa istoka opasnost. Bizantski car Vazilije 1018 nakon dugih ratova osvojio je bugarsko carstvo i poželio cijeli Balkan osvojiti. I doista su njegovu vlast odmah priznali Srbi. Pošto se tako primaknuo i hrvatskoj državi, morade kralj, Krešimir birati ili rat sa carem Vazilijem ili vrhovno gospodstvo njegovo. Krešimir se zajedno sa svojim bratom Gojslavom g. 1019. odluči za ovo potonje, jer je morao uvidjeti, da ne bi mogao odoljeti prejakomu i krvoločnomu caru bizantinskomu. Za uzvrat dobio je Krešimir iz Carigrada velike časti i bogate darove.
Kralja Krešimira ne htjede slijediti Sermo, koji je upravljao Srijemom. Zato car bizantinski pošalje u Srijem svoju vojsku, koju je vodio Konstantin Diogen, carski namjesnik u susjednoj bizantinskoj pokrajini, današnjoj Srbiji. Konstantin je Sermu po svome glasniku poručio, da se želi s njime sastati i porazgovoriti o nekim stvarima: da se pak Sermo ne bi bojao zasjede, predloži mu Konstantin sastanak na obali međašnje rijeke (Save), kamo će svaki od njih dovesti samo 3 sluge. Sermo povjeruje poruci i dođe na dogovoreno mjesto. Iza kratkoga razgovora Konstantin naglo izvadi nož, što ga je držao sakrivena u njedrima, pa ga Sermu turi u rebra. Ovako je Konstantin lukavim (upravo bizantinskim) načinom ubio Serma i pokorio Srijem, gdje je počevši od g. 1019. upravljao u ime cara bizantinskog.
Ali kada je Krešimir krenuo osvajati dalmatinske gradove Stari car Vazilije II. pošalje g. 1024. prema Hrvatskoj svoje brodovlje, kojemu na čelo stade vojvoda Bojaon. Bizantinci su pobijedili Hrvate, pa je Bojaonu pošlo za rukom da zarobi mlađega sina kraljeva i samu kraljicu. Krešimir je doživio da mu Grci ženu i sina vode kao robove najprije u grad Bari, a onda u Carigrad. Što se s njima dogodilo kasnije povijest ne kazuje. Dvije godine iza toga bude iz Mletaka protjeran čitav rod Orseola. Dužd Oto nađe zaklonište u Carigradu, a njegov sin Petar u Ugarskoj. Kao muž Hicele Orseolo morade sada iz Mletaka bježati također hrvatski kraljević Stjepan stariji, sin Krešimirov. Stjepan uteče u Hrvatsku,, gdje postade prijestolonasljednikom. U to doba valjda već nije živio ni Krešimirov brat Gojslav, komu iza g. 1019. nestaje spomena. U ta doba je vjerojatno Dalmacija bila podijeljena u dva područja: sjeverno sa središtem u Zadru i južno sa središtem u Dubrovniku.
Krešimirov je suvremenik u Ugarskoj bio Stjepan »Sveti«, prvi kralj ugarski. Mađari se iza poraza kod Augsburga g. 955. primiriše, te više nisu provaljivali u tuđe zemlje. Pošto je njihov knez Stjepan Sveti mnogo radio oko toga, da Mađare pokrsti, pošalje mu papa Silvestar II. g. 1000. kraljevsku krunu na dar. Tako je evo Ugarska (75 godina poslije Hrvatske) postala kraljevinom. Stjepan Sveti dade Ugarskoj crkvenu i svjetovnu upravu. Svoju sestru udade za mletačkoga dužda Otona Orseola. Zato i bježi njegov nećak Petar g. 1026. iz. Mletaka u Ugarsku. Ovomu je Petru bio hrvatski kraljević Stjepan (po svojoj ženi Hiceli) tetak. Da bi se osvetili Mlečanima, uzmu ovi prognanici raditi oko saveza između Ugarske i Hrvatske. Na taj savez tjerala je Krešimira i Stjepana Svetoga također zajednička pogibelj od moćnih susjednih država (bizantinsko i njemačko carstvo). Savez je utvrđen time, što je Stjepan Sveti jedinoga svoga sina Mirka zaručio sa kćerkom hrvatskoga kralja Krešimira. Savez između Ugarske i Hrvatske pokazao se godine 1030., kada je Krešimir pomogao Stjepana Svetoga u ratu protiv njemačkoga cara Konrada III. Do ženidbe ipak ne dođe, jer je ugarskoga kraljevića g. 1031. u lovu razderao vepar.
Krešimirov sin Stjepan I. (1030. – 1058.), stopama svojeg oca, tijekom svoje vladavine također nastoji da ovlada dalmatinskim gradovima. U tom cilju uspijeva privoljeti neretljanskog kneza da uđe u sastav hrvatske države poslije 1050. godine. Njegova vlast stalno jača i od malih župa se uspijevaju stvoriti veće teritorijalne i upravne oblasti, na čelu kojih se nalaze banovi u Slavoniji, Primorju a vjerojatno i u Bosni. Središta županija se oblikuju u utvrđene gradove na čijem se čelu nalazi župan.
Kada je stupio na prijestolje Stjepan u Carigrad šalje svoga rođaka Dobronju, da se pokloni caru Mihajlu IV. Paflagoneu. No u Carigradu nisu bili skloni kralju Stjepanu, koji je neprijatelj Mlečana, saveznika bizantinskih. Zato car baci Dobronju u tamnicu, a protiv kralja hrvatskoga pošalje brodovlje. Tako dodje do rata izmedju Grka i Hrvata. Bizantinsko brodovlje bijaše dakako jače, te je osvojilo primorje hrvatsko. Grcima dapače pođe za rukom, te su zarobili i u Carigrad odveli Dobronjinu ženu i sina. Dobronja umre u tamnici, dočim se njegov sin poslije ljutoga stradanja oslobodio ropstva.
Ipak se uskoro promijenila politika bizantinska. Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju bijahu još god. 1034. ustali protiv gospodstva bizantinskoga. Njihov vođa Stjepan Vojislav sretno suzbije grčke vojske, te god. 1042. osnuje samostalnu državu Duklju preteču današnje Crne Gore. Iste godine postade carem bizantinskim Konstantin IX. Monomah. Ovaj uvidi, da ne će moći održati svoju vlast u primorju hrvatskom. Da barem spasi svoje pravo na to primorje, imenuje Konstantin hrvatskoga bana Stjepana Prasku »carskim protospatarom« u Dalmaciji. Sada su gradovi dalmatinski brzo došli pod vlast kralja Stjepana. Njegov ban Stjepan Praska stanovao je u Zadru, gdje g. 1042. zajedno sa svojom suprugom Marijom dariva samostan sv. Krševana velikim posjedima.
To se nije svidjelo Mlečanima. Samo su čekali čas, da hrvatskomu kralju otmu primorje u Dalmaciji. Njima dobro dođe, što je g. 1046. morao iz Ugarske bježati kralj Petar Mlečanin, sin Otona Orseola. Sada se više nisu trebali bojati, da bi taj Petar mogao priskočiti u pomoć svomu tetku Stjepanu, kralju hrvatskomu. Zato mletački dužd Dominik Kontarini započne ratovati s kraljem hrvatskim. Duždu pođe za rukom, te je g. 1050. zauzeo i Zadar. Velika borba između Hrvata i Mlečana vodila se ponajviše oko Raba, Krka i Osora. Radi strašne okrutnosti u tome ratu odrekao se osorski biskup Gaudencije svoje časti, te se vratio u Italiju, odakle bijaše rodom. Drugi nam izvor kazuje, da je hrvatski kralj Stjepan ratovao također na sjeveru, provaljujući u Ugarsku, valjda radi toga, što je odanle bio istjeran njegov nećak Petar. Na istoku pak raširio je kralj Stjepan svoju moć sve do rijeke Drine.
U vrijeme kralja Stjepana I. dođoše Normani u južnu Italiju, gdje je Robert Guiskard sredinom 11. st. osnovao nezavisnu normansku državu. Oko g. 1040. utemeljio je kralj Stjepan u Kninu biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis). Prvim biskupom u Kninu spominje se g. 1042. Marko.
