Kralju Tomislavu nestaje spomena iza godine 928. Njega je na hrvatskom prijestolju naslijedio kralj Trpimir, koji mu bijaše po nekim izvorima brat. O Trpimiru nam pripovijeda njegov suvremenik — bizantinski car Konstantin Porfirogenet — ovo: Za Trpimirova vladanja došao je iz Franačke u Hrvatsku neki čovjek po imenu Martin. Nije bio svećenik, ali zato veoma pobožan. Martin je u Hrvatskoj pravio mnoga čudesa; podjedno je Hrvate sklonuo, da obnove zavjet, što ga rimskomu papi položiše prigodom svoga pokrštenja: da naime ne će provaljivati u tuđe zemlje. Čini se, da je ova obnova zavjeta bila učinjena povodom ratova, koje su Hrvati posljednjih 50 godina vodili s Mlečanima na moru i sa Bugarima na kopnu.
Ne znamo točno, kada je umro kralj Trpimir. Sigurno je samo to, da najkasnije god. 940. počinje u Hrvatskoj vladati kralj Krešimir. I to razabiremo iz imenika splitskih nadbiskupa. Ondje naime stoji zabilježeno, da su u vrijeme splitskoga nadbiskupa Ivana VIII., koji je umro god. 940., u Hrvatskoj vladali najprije Trpimir, a kasnije Krešimir. Suvremeni bizantinski car Konstantin Porfirogenet veli, da je Krešimir bio sin Trpimirov. Isti car piše, da je hrvatsko kraljevstvo bilo još na prijašnjoj visini i moći. Hrvatska je naime imala na kopnu veliku vojsku (car veli upravo: 100.000 pješaka i 60.000 konjanika), a na moru jaku mornaricu (180 ratnih lađa). Ipak nisu Hrvati vodili osvajačkog rata.
Po jednom izvoru podigao je kralj Krešimir I. sebi novu prijestolnicu u Solinu kod Splita. Ovdje je njegova žena Jelena dala sagraditi dvije crkve (sv. Stjepana i sv. Marije), u kojima će se pokapati kraljevi hrvatski. Po tome izvoru umrla je kraljica Jelena god. 954. Kralj Krešimir umro je između god. 945. i 948. Naslijedio ga je njegov sin Miroslav. Ovaj bijaše još malodoban, pa je mogao u državi osiliti ban Pribina. Samo četiri godine vladao je kralj Miroslav, koga je ubiti dao premoćni njegov ban Pribina. O tomu nam suvremenik bizantinski car Konstantin Porfirogenet pripovijeda da se ovo ubojstvo dogodilo upravo onda, kad je car pisao svoju povijest. Drži se pak, da je car svoju povijest pisao između god. 949. i 952.
Unutarnji sukobi u 10. stoljeću dovode do raslojavanja hrvatskog društva. Župane zamjenjuju kraljeve pristalice, koji dobivaju zemljišne posjede oduzete pobijeđenim velikašima i rodovima i hrvatsko društvo dobiva feudalno uređenje. Od slobodnih seljaka nastaju ovisni kmetovi, nastanjeni na posjedima feudalnih velikaša koji ujedno i prestaju biti vojnici, što slabi vojnu moć Hrvatske.
Poslije ubojstva kralja Miroslava nastadoše u mladoj kraljevini Hrvatskoj veliki nemiri. Valjda se ban Pribina htio uspeti na hrvatsko prijestolje, te je u tome nastojanju svome nailazio na jak otpor. Ove smutnje bijahu veoma štetne za mladu kraljevinu Hrvatsku. Cijeli naime krajevi počnu se kidati od Hrvatske, da ne budu pod vlašću ubojice Pribine. Time se najbolje okoristio srpski veliki župan Česlav Klonimirović, koji je zavladao nad Bosnom i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Vjerojatno je Česlava u tome nastojanju podupirao također carigradski dvor. Vidimo naime, da Česlav priznaje vrhovnu vlast carstva bizantinskoga, pod koju sada dođoše i spomenute hrvatske oblasti. Naravno da se uslijed toga znatno umanjila moć kraljevine Hrvatske. Bizantinski car Konstantin Porfirogenet u svojoj povijesti veselo ističe, da Hrvatska na moru »sada ima samo 30 ratnih lađa«, pa da je pao i broj pješaka i konjanika.
Poslije nekog vremena uspeo se na hrvatsko prijestolje kralj Mihajlo Krešimir, po svoj prilici brat nesretnoga Miroslava. Za kralja Mihajla Krešimira znamo, da je imao pobožnu i plemenitu suprugu, koja se zvala Jelena. Grobni spomenik ove kraljice otkrio je g. 1898. dr. Frano Bulić među razvalinama crkve sv. Marije od Otoka u Solinu. Na grobnom spomeniku sačuvao se latinski natpis, koji u hrvatskom prijevodu glasi ovako: »U ovome grobu počiva slavna Jelena, žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana, koja je bila vladarica. Dne 8. listopada umrije u miru. Ovdje bješe pokopana 10. ožujka g. 976. od upućenja Gospodinova. Ona, koja je kraljevstvu za života bila majka, postade (majkom) sirota i zaštitnicom udovica. Čovječe, ovamo gledavši reci: Bože, smiluj se duši (njezinoj)!«
Spomenuti grobni natpis kraljice Jelene dokazuje nam, da je kralja Mihajla Krešimira na prijestolju naslijedio njegov sin Stjepan Držislav. Ova se promjena na hrvatskom prijestolju dogodila svakako prije g. 976., kada je umrla Stjepanova majka Jelena. Iz nadgrobnog naime natpisa razabiremo, da je kraljica Jelena barem neko vrijeme bila udovica.
Ne ćemo pogriješiti, ako uzmemo, da se kraljevina Hrvatska za vladanja kralja Mihajla Krešimira opet podigla iz nesreće, koja ju je zadesila prigodom nutarnjih smutnji iza ubojstva kralja Miroslava. U Srbiji je naime oko god. 960. umro veliki župan Česlav Klonimirović bez pravoga nasljednika. Već god. 971. postaje Srbija pokrajinom carstva bizantinskoga. Držimo dakle, da je sada Bosna s većim dijelom Crvene Hrvatske došla opet u okvir kraljevine Hrvatske. Nije nam se vratila Duklja, gdje je pod konac 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Česlava Klonimirovića.
Nakon smrti Krešimira II. na prijestolju ga nasljeđuje njegov sin Stjepan Držislav (969. – 997.) koji njeguje dobre odnose s Bizantom, pa mu Bizant ponovno vraća upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, pa se on kruni kraljem Hrvatske i Dalmacije.
Njegov suvremenik bijaše u Bugarskoj silni car Samuel. Poput nekadašnjega cara Simeona htjede i Samuel, da osvoji čitav poluotok balkanski. Samuelu pođe za rukom, te je doista carstvu bizantinskom oteo mnoge pokrajine. Pod vrhovnu vlast Samuela dođe i Duklja, gdje je u to vrijeme vladao kralj Ivan Vladimir. Naravno da je ista pogibelj prijetila i Hrvatskoj. Zato kralj Držislav stupa u savez s Vazilijem II., carem bizantinstkim. Vazilije se tomu savezu radovao, pa za uzvrat daje Držislavu naslov »eparha« ili patricija. Časnim naslovom »eparha« običavali su carevi bizantinski odlikovati slavenske vladare i vojvode.
Pošto je car Samuel u Bugarskoj progonio i vlastite rođake svoje, potraži njih 14 zakloništa u Hrvatskoj. Ovdje ih kralj Držislav gostoljubivo primi i nastani u podgrađu grada Klisa. Bugarski bjegunci pripadahu rimokatoličkoj crkvi: zato po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina sabraše god. 994. između sebe novce za gradnju lijepe crkve sv. Mihajla u Solinu.
Iza kralja Stjepana Držislava ostadoše 3 sina: Svetoslav, Krešimir i Gojslav. Kod svih slavenskih naroda postojalo je načelo, da u takvom slučaju sva braća zajednički preuzmu očevu baštinu, pa da svaki brat vlada u jednom dijelu države, a najstariji brat naslijedi oca u starješinstvu, te on vodi cijelu državu. Istu je želju na samrti (oko god. 995.) izrazio kralj Stjepan Držislav. Ali najstariji njegov sin Svetoslav ne htjede se pokoriti očevoj želji, te sam sebi prisvoji vlast u cijeloj državi hrvatskoj.
Sve do tada plaćali su Mlečani hrvatskim kraljevima godišnji danak. To nije mogao podnositi Petar II. Orseolo, koji g. 991. postade dužd mletački. Petar upotrijebi svu lukavost svoju, da Mlečane oslobodi sramotnoga danka, što su ga Hrvatima plaćali preko 100 godina. On je uopće nastojao, da mletačku republiku digne do što veće moći. Zato je primjerice sebe zvao »robom« cara bizantinskoga, samo da u Carigradu steče pogodnosti za trgovinu mletačku. I doista dobije on g. 992. >zlatnu bulu«, t. j. povelju sa svilenom vrpcom, na kojoj visi pečat, koji je utisnut u zlatni listić mjesto u vosak. Ovom bulom daje bizantinski car mletačkim trgovcima velike olakšice. Odsada će npr. mletački brodovi plaćati 15 dukata, kad izlaze iz luke carigradske, a samo 2 dukata, kad ulaze u nju, dočim su svi tuđi brodovi morali pri izlazu i ulazu plaćati po 30 dukata! Ova je povlastica Mlečanima omogućila, da svoju robu u Carigradu prodavaju znatno jeftinije ( odnosno s većim dobitkom), nego li drugi trgovci. Jednako su Mlečani i obrtnine carigradske po svijetu razvozili boljim uspjehom, nego li do tada. Time je mletačka trgovina postala unosnijom, te je u Mlecima poraslo blagostanje.
Tako ojačana Venecija uskraćuje plaćanje danka hrvatskom kralju i neretljanskom knezu za plovidbu i počinje ponovni sukob s hrvatskim kraljem Svetoslavom Suronjom (997. – 1000.) na moru. Tu zauzetost hrvatskog kralja koristi i makedonski car Samuilo koji prodire u Hrvatsku do Zadra i bezuspješno napada bizantinske gradove u južnom primorju, a dalmatinski gradovi i otoci dolaze pod mletačku vlast. Mletački dužd Petar II. Orseolo 1000. godine pomorskom akcijom preotima od Hrvata Dalmaciju od Krka do Dubrovnika. Prvo su mu se predali sjeverni dalmatinski otoci i Zadar, a pošto je ojačao svoje snage i romanskim postrojbama iz dalmatinskih gradova, predaju se i Trogir i Split, dok silom zauzima neretljansku Korčulu, Lastovo i Biograd. Na taj su način Mleci uspostavili vlast nad pomorskim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, a Petar Orseolo se prozvao dux Dalmatiae.
Može se reći, da je ovaj duždev pohod mletačkoj republici donio prevlast na Jadranskome moru. Kasnije se u Mlecima na uspomenu ove vojne svake godine na Spasovo slavila svečanost »duždeva vjenčanja s morem«. Na taj blagdan pošao bi dužd mletački s velikom i sjajnom pratnjom na raskošno opremljenu lađu. Tu bi mu predali zlatan prsten, koji je blagoslovio patrijarh mletački. Dužd bi nato ovaj prsten bacio u more, izgovarajući ove riječi: »More! S tobom se vjenčamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva«.
U osvojene gradove hrvatske polao je dužd odmah i svoje namjesnike. Tako je u Splitu zavladao duždev sin Oto Orseolo, u Trogiru: Dominik Polan, u Biogradu: Mihajlo Vitalis, u Zadru: Justinijan Mafej, a na otoku Korčuli: Marin Memo.
Nakon smrti kralja Svetoslava na prijestolje dolazi njegov brat kralj Krešimir koji za suvladara uzima i brata Gojislava. Krešimir odluči, da će Mlečanima oteti gradove i otoke dalmatinske. Treba znati još i podatak da kraljev sin Stjepan boravi u Mlecima, gdje ga je dužd Petar II. Orseolo prije g. 1008. oženio sa svojom kćerkom Hicelom. Pošto je Hicelin brat Ivan imao za ženu bizantinsku princezu Mariju, postade hrvatski kraljević Stjepan rođakom carskoga dvora u Carigradu. Nakon smrti lukavoga dužda Petra II. Orseola god. 1009. naslijeđuje ga njegov mladi sin Oto, koji nije bio ravan ocu svomu. Kralju Krešimiru pođe za rukom, te je redomice osvojio Zadar i druge primorske gradove. Sada se Mlečani preplaše, da Hrvati ne bi opet ojačali na moru. Ovo htjede predusresti i sam dužd Oto Orseolo. Zato on već g. 1018. s velikim brodovljem poleti u Dalmaciju. Pošto je nova hrvatska mornarica bila još preslaba, da odoli Mlečanima, stiže ju poraz. Tako je dužd mletački mogao ponovno pod svoju vlast spraviti otoke i primorske gradove. Kada se dužd Oto Orseolo koncem g. 1018. iz Dalmacije vraćao u Mletke, pokloniše mu se: Majo, biskup grada Raba, Vitalis, biskup grada Krka, i Martin, biskup grada Osora. Svi ovi biskupi zajedno sa svećenstvom, načelnicima i narodom spomenutih gradova i otoka (Raba, Krka, Cresa i Lošinja) obećaše, da će i nadalje plaćati godišnji danak duždu mletačkomu.
S druge strane zaprijeti i sa istoka opasnost. Bizantski car Vazilije 1018 nakon dugih ratova osvojio je bugarsko carstvo i poželio cijeli Balkan osvojiti. I doista su njegovu vlast odmah priznali Srbi. Pošto se tako primaknuo i hrvatskoj državi, morade kralj, Krešimir birati ili rat sa carem Vazilijem ili vrhovno gospodstvo njegovo. Krešimir se zajedno sa svojim bratom Gojslavom g. 1019. odluči za ovo potonje, jer je morao uvidjeti, da ne bi mogao odoljeti prejakomu i krvoločnomu caru bizantinskomu. Za uzvrat dobio je Krešimir iz Carigrada velike časti i bogate darove.
Kralja Krešimira ne htjede slijediti Sermo, koji je upravljao Srijemom. Zato car bizantinski pošalje u Srijem svoju vojsku, koju je vodio Konstantin Diogen, carski namjesnik u susjednoj bizantinskoj pokrajini, današnjoj Srbiji. Konstantin je Sermu po svome glasniku poručio, da se želi s njime sastati i porazgovoriti o nekim stvarima: da se pak Sermo ne bi bojao zasjede, predloži mu Konstantin sastanak na obali međašnje rijeke (Save), kamo će svaki od njih dovesti samo 3 sluge. Sermo povjeruje poruci i dođe na dogovoreno mjesto. Iza kratkoga razgovora Konstantin naglo izvadi nož, što ga je držao sakrivena u njedrima, pa ga Sermu turi u rebra. Ovako je Konstantin lukavim (upravo bizantinskim) načinom ubio Serma i pokorio Srijem, gdje je počevši od g. 1019. upravljao u ime cara bizantinskog.
Ali kada je Krešimir krenuo osvajati dalmatinske gradove Stari car Vazilije II. pošalje g. 1024. prema Hrvatskoj svoje brodovlje, kojemu na čelo stade vojvoda Bojaon. Bizantinci su pobijedili Hrvate, pa je Bojaonu pošlo za rukom da zarobi mlađega sina kraljeva i samu kraljicu. Krešimir je doživio da mu Grci ženu i sina vode kao robove najprije u grad Bari, a onda u Carigrad. Što se s njima dogodilo kasnije povijest ne kazuje. Dvije godine iza toga bude iz Mletaka protjeran čitav rod Orseola. Dužd Oto nađe zaklonište u Carigradu, a njegov sin Petar u Ugarskoj. Kao muž Hicele Orseolo morade sada iz Mletaka bježati također hrvatski kraljević Stjepan stariji, sin Krešimirov. Stjepan uteče u Hrvatsku,, gdje postade prijestolonasljednikom. U to doba valjda već nije živio ni Krešimirov brat Gojslav, komu iza g. 1019. nestaje spomena. U ta doba je vjerojatno Dalmacija bila podijeljena u dva područja: sjeverno sa središtem u Zadru i južno sa središtem u Dubrovniku.
Krešimirov je suvremenik u Ugarskoj bio Stjepan »Sveti«, prvi kralj ugarski. Mađari se iza poraza kod Augsburga g. 955. primiriše, te više nisu provaljivali u tuđe zemlje. Pošto je njihov knez Stjepan Sveti mnogo radio oko toga, da Mađare pokrsti, pošalje mu papa Silvestar II. g. 1000. kraljevsku krunu na dar. Tako je evo Ugarska (75 godina poslije Hrvatske) postala kraljevinom. Stjepan Sveti dade Ugarskoj crkvenu i svjetovnu upravu. Svoju sestru udade za mletačkoga dužda Otona Orseola. Zato i bježi njegov nećak Petar g. 1026. iz. Mletaka u Ugarsku. Ovomu je Petru bio hrvatski kraljević Stjepan (po svojoj ženi Hiceli) tetak. Da bi se osvetili Mlečanima, uzmu ovi prognanici raditi oko saveza između Ugarske i Hrvatske. Na taj savez tjerala je Krešimira i Stjepana Svetoga također zajednička pogibelj od moćnih susjednih država (bizantinsko i njemačko carstvo). Savez je utvrđen time, što je Stjepan Sveti jedinoga svoga sina Mirka zaručio sa kćerkom hrvatskoga kralja Krešimira. Savez između Ugarske i Hrvatske pokazao se godine 1030., kada je Krešimir pomogao Stjepana Svetoga u ratu protiv njemačkoga cara Konrada III. Do ženidbe ipak ne dođe, jer je ugarskoga kraljevića g. 1031. u lovu razderao vepar.
Krešimirov sin Stjepan I. (1030. – 1058.), stopama svojeg oca, tijekom svoje vladavine također nastoji da ovlada dalmatinskim gradovima. U tom cilju uspijeva privoljeti neretljanskog kneza da uđe u sastav hrvatske države poslije 1050. godine. Njegova vlast stalno jača i od malih župa se uspijevaju stvoriti veće teritorijalne i upravne oblasti, na čelu kojih se nalaze banovi u Slavoniji, Primorju a vjerojatno i u Bosni. Središta županija se oblikuju u utvrđene gradove na čijem se čelu nalazi župan.
Kada je stupio na prijestolje Stjepan u Carigrad šalje svoga rođaka Dobronju, da se pokloni caru Mihajlu IV. Paflagoneu. No u Carigradu nisu bili skloni kralju Stjepanu, koji je neprijatelj Mlečana, saveznika bizantinskih. Zato car baci Dobronju u tamnicu, a protiv kralja hrvatskoga pošalje brodovlje. Tako dodje do rata izmedju Grka i Hrvata. Bizantinsko brodovlje bijaše dakako jače, te je osvojilo primorje hrvatsko. Grcima dapače pođe za rukom, te su zarobili i u Carigrad odveli Dobronjinu ženu i sina. Dobronja umre u tamnici, dočim se njegov sin poslije ljutoga stradanja oslobodio ropstva.
Ipak se uskoro promijenila politika bizantinska. Hrvati i Srbi u Duklji, Travunji i Zahumlju bijahu još god. 1034. ustali protiv gospodstva bizantinskoga. Njihov vođa Stjepan Vojislav sretno suzbije grčke vojske, te god. 1042. osnuje samostalnu državu Duklju preteču današnje Crne Gore. Iste godine postade carem bizantinskim Konstantin IX. Monomah. Ovaj uvidi, da ne će moći održati svoju vlast u primorju hrvatskom. Da barem spasi svoje pravo na to primorje, imenuje Konstantin hrvatskoga bana Stjepana Prasku »carskim protospatarom« u Dalmaciji. Sada su gradovi dalmatinski brzo došli pod vlast kralja Stjepana. Njegov ban Stjepan Praska stanovao je u Zadru, gdje g. 1042. zajedno sa svojom suprugom Marijom dariva samostan sv. Krševana velikim posjedima.
To se nije svidjelo Mlečanima. Samo su čekali čas, da hrvatskomu kralju otmu primorje u Dalmaciji. Njima dobro dođe, što je g. 1046. morao iz Ugarske bježati kralj Petar Mlečanin, sin Otona Orseola. Sada se više nisu trebali bojati, da bi taj Petar mogao priskočiti u pomoć svomu tetku Stjepanu, kralju hrvatskomu. Zato mletački dužd Dominik Kontarini započne ratovati s kraljem hrvatskim. Duždu pođe za rukom, te je g. 1050. zauzeo i Zadar. Velika borba između Hrvata i Mlečana vodila se ponajviše oko Raba, Krka i Osora. Radi strašne okrutnosti u tome ratu odrekao se osorski biskup Gaudencije svoje časti, te se vratio u Italiju, odakle bijaše rodom. Drugi nam izvor kazuje, da je hrvatski kralj Stjepan ratovao također na sjeveru, provaljujući u Ugarsku, valjda radi toga, što je odanle bio istjeran njegov nećak Petar. Na istoku pak raširio je kralj Stjepan svoju moć sve do rijeke Drine.
U vrijeme kralja Stjepana I. dođoše Normani u južnu Italiju, gdje je Robert Guiskard sredinom 11. st. osnovao nezavisnu normansku državu. Oko g. 1040. utemeljio je kralj Stjepan u Kninu biskupiju, koja je na sjeveru dopirala sve do rijeke Drave. Kninski biskup nosio je naslov »hrvatski biskup« (episcopus Chroatensis). Prvim biskupom u Kninu spominje se g. 1042. Marko.
Post je objavljen 02.03.2011. u 11:10 sati.