Dnevnik toka misli

četvrtak, 20.03.2014.

Pod dunjom

Sjedili smo vani pod dunjom. Zrak je mirisao na toplinu i zumbule. Čestice svjetlosti su razigrano lepršale oko nas. On sa svojom šiltericom i izlizanom trenirkom u blagom kontra svijetlu, naslonjen rukama i bradom na svoju treću nogu, dok je četvrta bila naslonjena pokraj njega na klupu, šake u vječno zgrčenom položaju, reumatskih zglobova veličine prepeličjih jaja pod tankom staračkom kožom. A ja u ugodnoj opuštenosti završetka radnog dana, priželjkujući pozamašniju stražnjicu, jer mi je drvena klupa prebirala po kostima.

-Zvao sam tvoju mamu jer mi treba bijelog konca.

-Što će ti konac?

-Da zašijem rupu na košulji.

-Zar uopće možeš svojim prstima držati iglu?!

-To je jedino što još mogu. Nekad sam radio stvari kao što je ovaj stol – tu neuspješno lupi šakom o kvrgavo drvo -, ova vrata, one prozore, ovu šupu, …ova zelena vrata nisam ja radio, ali sam ih produžio da pašu, pridelavao, ovu klupu… A sad … - i napravi prstima pokret švelje.

Spomenuli smo se imendana, je jer jučer bilo Josipovo.

-Prije su se pamtili imendani, bili su važni, za rođendane se nije ni znalo kad je kome u kući. Kad je mom ocu bio imendan, kako bi tko iz sela išao u polje i prolazio pokraj kuće, tako bi se navratio, pa bi moj otac natočio rakije. E, al kako je Ivana bilo više u kalendaru, pa bi neki došli čestitati, on bi reko, nije ovaj moj, moj je onaj jesenski. E, a onda smo „mi partizani“ ukinuli imendane, pa su se čestitali rođendani.

-A danas moramo pamtiti i imendane i rođendane. – zaključim ja.

Ne znam kako smo došli na temu Međugorja, … zapravo znam. Ispričao mi je kako se baki pričinja koza na krovu susjedne kuće, a zapravo je riječ o bijelom dimnjaku. Pa je nastavio, slijedeći svoje misli, kako je ukazanje Gospe bila odlična stvar za razvitak onog kraja, i svaka čast onom tko se toga sjetio, ako mogu oni u Lurdu, što ne bi mogli i mi.

-Ti ne vjeruješ u Boga? –pitam, iako znam odgovor, svjesna da mi je preostalo premalo vremena da bih znala odgovore na pitanja koja svojem djedu nikad nisam postavila.

- Nit vjerujem nit ne vjerujem, sumnjam u sve, ja sam agnostik. To su stvari koje čovjek nikad neće spoznati, nikad o tome neće ništa znati. To je nemoguće spoznati. I kršćani su bili prvo sekta proizašla iz židovstva, pa su se razvili, doradili, pa su ratovima nanijeli zla kao i svaka druga vjera. Svaka vjera tvrdi da je ona prava i jedina. Ja se držim prirodnih zakona, a u ovo se ne miješam. Koliko ima kršćana u Hrvatskoj pa koliko se zla događa, a vidiš ipak su izabrali Josipovića, a on je agnostik.

Misaoni tijek mog djeda se nastavio pa smo sa Josipovića, preko bitke na Kosovu, nekako došli do Ladislava Napuljskog.

-Baš sam čitao kako je Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju. A vidiš i njega su ljudi izabrali, okrunili su ga, čak su i nekakvu krunu našli da mu na glavu stave. A onda je on prodao Dalmaciju za 100 000 dukata, tražio je prvo više, pa je spustio, ma prodao bi i za manje da su tražili.

-A deda, pa kolike je ovaj narod već izabrao, pa su isto sve rasprodali.

-Baš sam na to mislio.

Čini se da Hrvatima povijest i nije neka učiteljica života, ili jednostavno nemamo nekoga tko bi nam povijest napisao iz naše perspektive. Stvari su se dogodile onako kako najjače dijete na igralištu kaže. A ako se laž ponovi dovoljan broj puta, postaje istinom.

Pridružila nam se baka, vedra i opuštena. Rekla mi je:

-Gle kako je lijepa. - da se razumijemo moja baka vidi koze po krovovima, čisto da vam dam mjerilo koliko vjerovati mojoj baki ;) ,- sve bi uspjela, samo da se otkrije.

Što je pod time mislila ne znam, ali znam da sam tijekom svih godina studiranja svaki put kad bih došla k njima, od bake dobila riječ podrške. Djed je oduvijek trkeljao svoje, politika, povijest, stolarija, ali baka bi pitala kako sam i ponavljala.

-To ti je kao velika stijena, ti imaš malo dlijeto. I svaki dan po malo, tuckaj po toj stijeni, dok ne nestane.

-Nije vrag crn kak izgleda.

-Ne boj se.

Obično sam odgovarala jedno te isto: „znam baka, ne bojim se“, ali postajem svjesna da mi je njezino bodrenje zaista dobro došlo, da je ona vjerovala u mene, da ja to mogu, i da, istina je, nekad sam se bojala, nekad mi se činilo da tome nema kraja, a njene riječi su mi sjele kao melem, a moji vlastiti odgovori „ne bojim se“ bili su kao borbeni pokliči.

Čak i sada kad mi se obraća sa „vi“ i za naočale me pita-„ da li imaju direktni napad ili ššššššššššš“ vrteći prstom po zraku, ona pronalazi spojeve riječi u kojima ja čitam podršku i vjeru u mene.

Sve bi uspjela, samo da se otkrije.


Oznake: Ladislav Napuljski i direktni napad

20.03.2014. u 19:59 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (8)
Siječanj 2020 (6)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (32)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (16)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


dtokamisli@yahoo.com

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora